Oduvijek željan zlatne poetske krune,
Ja posve nejak, kositi nisam znao;
Ali sam znao gdje se klasovi trune,
Pa sam za dobrim koscem paljetkovao.
Svako sam zrno pospremio u libru,
A kad je za mnom ostalo polje golo,
Kako već biva – padoh u zlatnu fibru,
I pokosim si sva žita uokolo.
Moja se dobit zbrojiti nije dala.
Nikoše dvorci (moji, a nego čiji?)
No iznenada cijena je žitu pala,
Žitu i zlatu… Ali i poeziji.
Sada uglavnom živim od nesuglasja:
Umjesto zlatne – nosim krunu od klasja.
Post je objavljen 07.09.2017. u 05:37 sati.