|
Marija Čudina: OTKUDA OVA ČUDNA LUDOST
Otkuda ova čudna ludost, ovaj smisao i simbol
sa suncem što vrije nad glavom ptice crknute usred ljeta,
otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema,
plamen je crna močvara, riječ je močvarna trava koja drijema,
u polusnu nečije svijesti opet su našli umorenog čovjeka,
on mjesečinom ide, a ni mjesečine nema.
Otkuda ova žudnja kad ni žudnje više nema.
na mene pas jedan laje i kaže, svanut će,
ali kako će svanuti kad ni svanuća nema
na trotoaru što se sjeća svoje muke u slavi plahog sivila
jedna se mala kitica objesila o stup i neće da kaže tajnu
što se krije u nosiljci svijeta.
Pa otkuda onda ova svetost, kad ni svetosti više nema,
pazite zato malo novorođenčadi, glasom drhtavim što dolazi iz podzemlja
javit će se tek na kraju ova zemlja,
ali otkuda zemlja, kad ni zemlje više nema,
na ovim rubovima što se vraćaju to nitko ne zna, a uveo cvijet,
putokaz u neboder reče, sagnut ću se dok prođe vrijeme,
ne pitajući se, otkuda vrijeme kad ni vremena više nema,
ni vremena ni zlatne naslade sna među nama nema,
među nama puta nema, jer je završen tu između nas.
O strašna golotinjo užasa, penji se, penji se brže s mravima,
da barem ti budeš među nama u času ovom kad se pitamo,
otkuda pitanje kad ni pitanja više nema.
ni riječi više među nama nema,
ni riječi, ni uzdaha, što nijemo teče niz metal i varnice vatrometa
među nama nema,
a otkuda mi kada ni nas nema,
ni nas večeras među nama nema,
nema.
(Razlog, br. 3., Zagreb 1961.)
.
Sven Adam Ewin: DRVO ZA VJEŠANJE
Ludosti čudna, reci, iz kojeg stižeš kraja?
Šutiš… To nije čudo, kad kraja više nema.
O, luda ptico moja, prokljucaj svoja jaja.
Let više nije motiv. A još je manje tema.
U fibri tresemo se. I puni smo viroza.
I nema pravednika da posrnulom sudi.
I sve što sveto nam je - u profano se sroza.
I savjest nam je crna. I puna mrtvih ljudi.
I nema narikača. I nema tko da grca.
U tarotu se vidi da slabo nam se piše.
I zapili smo kuće. Ispraznili smo srca.
I čemu ovaj psalam? Kad ni nas nema više.
Na povjetarcu linča, da slikom na nas sjeća,
Na trgu obješena, klati se kita cvijeća.
.
Marija Čudina (Lovinac, Lika, 21. studenog 1937. - Beograd, 25. rujna 1986.), hrvatska književnica i pjesnikinja.vnica i pjesnikinja.
|
