|
Bože,
A da malo poštucaš tu svoju bradu?
Priznaj, malo je neuredna i prljava.
I suviše ti se kovrča!
A i preduga je. Sličiš pomalo na Tolstoja,
Koji je opet pod kraj života pomalo sličio na tebe.
Nemaš zrcalo, veliš?
Pa ne treba ti. Zovni Lilith. Zovni Lilith, Bože!
Neka ti njene uplakane oči budu zrcalo. Ozbiljno ti govorim.
Ona ionako ništa drugo ne radi, nego tuguje za Adamom i smišlja osvetu Evi.
Hajde, zovni je. Ona još uvijek sjedi pored izvora raspuštene kose
I bugari o izgubljenoj ljubavi.
I molim te, kad dođe,
Pogledaj je blago i pomiluj njene plave uvojke
Postavi je preda se, neka ti njene oči budu zrcalo,
Dok radiš sa škarama.
Dok bude gledala u te reci joj da prestane treptati trepavicama,
Onim istim svilenim i zanosnim koje je Adam jednom strasno ljubio,
Jer bi joj se oči mogle iznenada orositi tugom, a ti znaš, Bože,
Kako se danje svjetlo varljivo lomi kroz ljudske suze,
Toliko varljivo da ti se učini da je uho daleko,
Pa škarama časkom: cvak!
I ode uho!
Dakle tako joj reci. I utješi je pobogu, imaj srca!
Utješi tu prelijepu ženu!
Ti bar znaš
Kako iscjeljuje tvoja riječ.
I da:
Budi nježan, neka tvoje ruke budu
Nevinije od Adamovih. I ako može (a što kod tebe ne može?)
Dopusti joj, Bože, da vidi njegovo lice, lice svoga ljubljenog Adama,
Sada, kad su na njega sišle okrutne godine, s očitom namjerom,
Da od lica njegova načine ruinu. I reci joj nešto o njemu,
Da ne mora pitati strance, kao Parunica,
Ti barem, Bože,
Znaš sa ženama.
Lilith je ostavljena i nesretna,
Potakni je da ti ispriča svoju zlu kob,
Vidjet ćeš iz njene priče koliko si lošega kreirao u mladosti
I kako si bio neupućen u stvari između prvih bića,
Između muškog i ženskog koje stvori,
I koje si tako ljubio
Pa prokleo.
Ali komu ja to govorim!
Ti si sada star
I već si pola stvari zaboravio. Ruke ti se tresu,
Tlak ti je konstantno tisuću petsto kroz osamsto,
Aneurysma aortae abdominalis vidljivo progredira,
Svija te skolioza,
Hriplješ, kašlješ,
Tuga ti se naselila među obrve.
A tvoja nekad nenadmašna skulptorska vještina
Sada je na razini onih smiješnih glava
Sa Uskršnjih otoka,
Ili u najbolju ruku
Drvenih kipova Petra Smajića iz Ernestinova.
Od mene nećeš imati koristi ako na to misliš,
Ni ja nisam najbolje, demencija, da ti ne pričam.
Za svaku bolju prispodobu iz Starog Zavjeta
Moram konzultirati Daničićevo Petoknjižje,
A onda korigirati Kaštelanovom Zagrebačkom, zbog jezika.
Malo sam se zapričao, a ti me gledaš. Zašto me tako gledaš?
Ne gledaj u mene!
Ne gledaj u mene, zaboga,
Ja sam ovdje posve sporedan,
Gledaj u Lilith, u te prelijepe oči pune bola!
U njima zrcali svoje božansko lice, dok sređuješ svoju famoznu bradu.
I pazi na uho, dok žvicaš škarama oko bekenbarda, znaš kako je,
Škarice časkom: cvak! A ti moraš u svakom trenutku biti savršen
I lijep kao Bog.
Moj Bog.
|
