|
ivana ivana slabo te čujem
hajde izađi iz sobe siđi niz stube strašno krči
prošeći do vinograda s muškatnim hamburgom
stani pod breskvu sa žutim mesom
e tako
sad te bolje čujem…
i ti mi pričaš
kako te služinčad potkrada
kako nadničari uglavnom bježe u hladovinu
kako ti trgovci špecerajem u vitriol ulijevaju vodu
pa ti se gasi plamen u petrolejki a ti moraš pisati noću
novaca nemaš drva ti nisu dovezli a zima kuca
kašljucaš
kašljucaš
to je od ovih hladnijih jutara kažem
popij čaj od troskota utopli se pokrij se sa svojih 64 godine
ti se smiješ a ne smije ti se uvijek si prema meni pokazivala
vedru stranu zato te tako volim
govoriš mi da si
svu zalihu modre galice utrošila na bolesni vinograd
a kad su tebi oboljeli živci nisi više imala niti grama
pa si svoje nerve prskala paničnom potrebom
da budeš voljena bilo je uzalud u oba slučaja
vinogradu je opalo lišće a tebi nada
nikome se nije dalo baktati
sa staricom
koja je htjela biti neophodna da je se pita da je se uvažava
vajkaš mi se
da su ti obijesni dripci iz gromačnika
opet poharali stolno grožđe s onu stranu dvorca
da ti se tvoji a da ne znaš zašto više uopće ne javljaju
da ti prvi dani jeseni obećavaju samo tamni timbar u grlu
da si čitavu noć prizivala domaće ali da su se oni naselili
u druga ognjišta a ti ne znaš u koja i da to te izluđuje
da si uzela svoj stari drenov štap
zataknut
ispod strehe
i odlučno pošla u potragu…
tu mi je htjela još nešto reći
nešto važno
presudno
glas joj je zvučao zlokobno
bože kamo je to namjerila poći u potragu?
no čini se da su joj crkle baterije u mobitelu
a lijepo sam joj rekao jučer ivana ivana
baterije su ti pri kraju stavi ih na punjenje kad ideš spavati
znaš koliko mi toga još imaš reći a i kome ćeš drugom
od svih tvojih samo sam ti ja ostao
eh zaboravno žensko
|
