12.07.2007., četvrtak
Zagorčeva francuska veza i Mesićevo medijsko pranje
 Novi Feral, gotovo da ignorira temu Perković-Zagorec, pa ćemo se u razmatranju novih momenata u medijskom "pranju" prljavog rublja Predsjednika Mesića zadovoljiti onime što nam je u Predsjednikovu obranu ponudio Nacional. Tekst Berislava Jelinića u kojem se Zdravka Folnegovića iz Švicarske proglašava autorom falsifikata o Sanaderovom zlatu još je jedan autogol Mesićeve medijske bojne. Kaže se da je Folnegović autor falsifikata o 12 milijuna DEM uplaćenih od jedne duhanske tvrtke na račun Ivića Pašalića, da je 2002. posjetio Ured Predsjednika i obećao dokumente o kriminalu Ivića Pašalića i Ive Sanadera, da je bio pripadnik specijalnog policijskog tima Ranka Ostojića, te da je Ostojić još 2003. tražio da se dokument o zlatnim polugama objavi. Zaključuje se da je Mesić prije četiri godine spriječio Ostojića da predizborno prljavo igra protiv Sanadera, pa da nema logike da je Predsjednik taj dokument davao na procjenu Vladimiru Zagorcu. Dakle, zaključak je koji se sugerira čitatelju, Ranko Ostojić bi mogao biti odgovoran što se falsifikat o Sanaderu našao kod Zagorca, pa na koncu u Hrvatskom listu. Šuplja priča. Pod pretpostavkom da je sve što Jelinić piše točno, kako je moguće da Saša Perković nije odmah shvatio da mu Zagorec nudi Folnegovićevu podmetačinu. Saša Perković je pozivao Tereziju Barbarić u Ured Predsjednika da procjenjuje dokumente o transferu novca, dao je Dubravku Merliću određenu dokumentaciju iz tog slučaja kojom je novinar HTV-a pritiskao Barbarićku tijekom prvog razgovora za "Kontraplan". Dakle, Saša Perković je morao znati da među dokumentacijom o transferu novca koja se nalazi u uredu Predsjednika postoje i Folnegovićevi falsifikati, pa je najkasnije kad se vratio u Zagreb, morao znati da mu Zagorec podvaljuje. Da je Ured Predsjednika dobio falsifikat od Zagorca, onda bi Mesićeva medijska bojna, napala Zagorca prije nego se održalo zadnje sudsko ročište o izručenju na kom se i saznalo iz usta austrijskog tajnog agenta da su Perković i Zagorec održali sastanak u Beču. Onda bi priču o Zagorčevim muljažama da ga se ne izruči Hrvatskoj otvorio ovaj tekst Berislava Jelinića, a ne izvještaj iz Beča Željka Petrušića u Jutarnjem listu. Čak će i Ranko Ostojić s razlogom pretpostaviti da je Jelinić podatke dobio iz Ureda Predsjednika, od Saše Perkovića, koji je, baš kao i njegov otac, a prema podacima Franje Tureka na koje se poziva Gordan Malić, bio pripadnik jednog od Ostojićevih specijalnih timova, baš u vrijeme na koje se odnose optužbe da je tražio objavu Folnegovićevog falsifikata. Smješta li to Saša Perković Ostojiću? Proširio se čak i trač da su Saša Perković i Zoran Milanović, Ostojićev šef u SDP-u, kumovi. Da su se zbližili za rada u MVP-u devedesetih kada je Perković bio na čelu 7. uprave za sigurnost. Po meni, tu informaciju bila točna ili ne, proširili su krugovi bliski ocu i sinu Perković, kako bi pokušali što dublje uvući u glib u kom se koprcaju zajedno s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerom Ivom Sanaderom. Zdravko Folnegović bio je čest gost u Uredu Predsjednika, a Ranko Ostojić nije s njim surađivao niti je tražio da se falsifikat objavi, izjavila je za 45 lines jedna osoba, u to vrijeme bliska Ostojiću. Pa kad još odvjetnik Vladimira Zagorca Zvonimir Hodak izjavi: – Mesićevi mediji napisali su kako Pantovčak već 5 godina ima taj dokument, a on datira iz 2003.(!) sve sam bliže uvjerenju da su se Mesić i Perkovići debelo uvalili, da sobom povlače i isprepadanog Sanadera, da bi htjeli uvaliti i Milanovića, i da otpadaju i zadnje teoretske mogućnosti da su se Zagorec i Mesić dogovorili, te da njihov deal pokriva i austrijska vlast. U želji da poprave političku štetu koju je izazvala Mesićeva izjava da su se austrijske banke opljačkale Hrvatsku Nacional spominje slučaj Miroslava Kutle iz 2002. kada su austrijski tjednik Format i hrvatski Feral istodobno objavili tekstove kako je Kutle sklonio u Austriju 2 milijarde eura, za koje je izjavio austrijskim službenicima da su novac zagrebačkog Kaptola, i da traži upis u austrisjko državljanstvo. Nacional prešućuje da je Mesić izjavio za taj Feral kako Kutle ne smije dobiti austrijsko državljanstvo, nego tek napomnju da ga nije mogao dobiti jer nije imao ispis iz hrvatskog državljanstva, a koji mu nije dalo ministarstvo pravosuđa obzirom da se protiv njega vodio sudski postupak. Nacional napominje da su se u to vrijeme hrvatskim vlastima nudili razni dokumenti, a donosile su ih osobe koje su nudile svoje usluge i veze u austrijskim financijskim krugovima, ali uz unosnu naknadu. Nacional je ranije, u više navrata, pisao kako je jedna od osoba iz tog miljea i Milovan Škorić, koji je bio više puta gost u Uredu Predsjednika, a da mu je tadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin isplatio 30.000 eura iz MUP-ove kase za informacije koje je donosio iz Austrije. Prema mojim izvorima, predsjednik Mesić je najmanje tri puta, preko Željka Bagića slao službeni automobil po Škorića u Austriju. Škorić bi uskoro i otvoreno mogao postati sljedeća meta oštrih napisa Mesićeve medijske bojne. Navođenje slučaja Kutle moglo bi se shvatiti i kao upozorenje premijeru Ivi Sanaderu i Ninoslavu Paviću (spominje se i afera Grupo) da bi Ured Predsjednika mogao preko Kutle izvući i priču o 800.000 DM koliko je Sanader dobio od Kutle za posredovanje u dobivanju kredita od Hypo banke, te naravno ozbiljnije podsjetiti na aferu Grupo, ako Sanader i Pavić ne budu uz Stipu Mesića u ovim teškim trenucima. Da se ojača pozicija spram Zagorca, ali i Sanadera i Pavića poslužio je interview s Romanom Bolkovićem, posrednikom za dogovaranje susreta Perković-Zagorec. Bolković je ponovo posvjedočio da je inicijativa za komunikaciju došla od strane Zagorca. On bezrezervno zastupa Mesića koji da ima plemenite namjere u rasvjetljavanju kriminala iz devedesetih. Upozorava da se "stvar s Hypom posprema u najmanje tri zemlje" i pridružuje se pozivima Sanadera i Mesića na zaštitu pravnog i političkog sustava od ugroze. Bolkovića se svojedobno navodilo kao osobu koja je odigrala važnu ulogu u iniciranju afere Grupo. Njegova tadašnja supruga bila je glasnogovornica Miroslava Kutle i navodilo se da su zahvaljujući njoj Državno odvjetništvo i Pukanićev dnevnik Republika došli do ortačkih ugovora. Jasna Babić je svojedobno pisala da je bivša Bolkovićeva supruga zbog toga bila i fizički napadnuta. Bolkovićeva podvojenost (istodobna mržnja i obožavanje Vinka Grubišića) najviše je došla do izražaja kad je buknula afera "Grupo" i kad se otkrilo da su Grubišić, Pavić, Kutle i, vjerojatno, Pašalić nakanili zagospodariti glavninom ovdašnjeg medijskog prostora. Kad su objavljeni dokumenti o tajnom ortakluku i kad su Grubišić i Pavić pospremljeni na dvodnevni boravak u Remetincu, Bolković je u "Slobodnoj Dalmaciji" i "Večernjem listu" platio po stranicu oglasnog prostora, pa se onda poduhvatio pisanja o Grubišićevoj bezgrešnosti, njegovu talentu i svekolikoj ljudskoj veličini. Taj bi čin bio čudan i bez spoznaje da je upravo Bolković sudjelovao u distribuciji dokumenata o tajnome ortakluku moćne četvorke: njega je, naime, godinu dana prije izbijanja afere "Grupo" Miroslav Kutle opunomoćio za zastupanje svih svojih financijskih, ortačkih i poslovnih interesa, pa mu je zbog toga bila dostupna sva njegova poslovna dokumentacija. Tokom tih godinu dana između Kutline punomoći i objavljivanja afere "Grupo" Bolković je bio naivno pomislio kako će se, uz Kutlinu pomoć, jednom zauvijek obračunati s Vinkom Grubišićem, oduzeti mu vlasništvo nad OTV-om i, ako bog da, pospremiti ga iza rešetaka. Računao je pritom i na pomoć novoizabranog predsjednika Stipe Mesića s kojim ga je vezivalo prijateljstvo iz disidentskih dana, pa je po Zagrebu naveliko pričao kako će upravo on zauzeti ključno mjesto u krojenju hrvatske medijske zbilje, mjesto što je u Tuđmanovoj Hrvatskoj bilo namijenjeno Iviću Pašaliću. Ispalo je sasvim drukčije: Bolković je, naime, podcijenio snagu Kutlina kumstva s Grubišićem, a precijenio je svoj utjecaj na predsjednika Republike. Ivica Đikić, AIM, Zagreb, 19.8.2001. Možda je tada Bolković precjenio svoj utjecaj na predsjednika Republike, ali danas je očito da je vlasnik OTV-a danas prijeko potreban Stipi Mesiću i da se ta potreba zadovoljava na obostrano zadovoljstvo. P.S. Približava se dan kada ćemo svi biti u prilici vidjeti sadržaj dva DVD-a na koje se poziva obrana odbjegloga Zagorca. Na jednom je snimljen razgovor Zagorca i agenta francuske tajne službe, napomnje u Globusu, odvvjetnik Zvonimir Hodak. To je već treći put da se spominje susret Zagorec-francuski špijun. Prvo je o tome pisao Mark Cigoj, pa Ivanka Toma. Navodilo se ta je taj francuski agent reketario Zagorca u ime jednog kandidata na nedavnim francuskim predsjedničkim izborima. Pojavile su se dvije neslužbene priče o tom famoznom susretu. Po prvoj, riječ je o Zagorčevoj provokaciji kojom se želi kompromitirati francuskog predsjednika Nikolasa Sarkozia, jer se pretpostavlja da bi on mogao utjecati da se ubrza istraga koju je u Francuskoj protiv Vladimira Zagorca, potaknuo bivši nabavljač oružja Marin Tomulić. Ta teorija teško pije vodu jer bi podrazumijevala da su Zagorec i Mesić u dealu, obzirom da je prvoprijavljeni na Tomulićevoj listi predsjednik Mesić. Odnosno, ako bi Zagorec išao kompromitirati Sarkozia i Tomulića, time bi prvom redu učinio uslugu predsjedniku Mesiću. Ponavljam da sumnje u taj deal oporgavaju i momenti koje sam opisao u gornjem tekstu. Druga priča kaže da je Zagorec pod sintagmom francuski agent zapravo mislio na Roberta Valdeca (kojeg su tako označili Franjo Turek prema Globusu i Marin Tomulić u pismu 45 lines). Vladec je bivši Zagorčev prijatelj, bio je i glasnogovornik Zagorčeve helikopterske tvrtke Hiko. Vladimir Zagorec je devedesetih navodno poslovao sa sinom francuskog predsjedničkog kandidata Jean-Marie Le Pena. Robert Valdec je pratio francuske predjsedničke izbore 2002. i objavio interview s Le Penom. Navodno je blizak i s nekim Le Penovim ljudima poput bivšega legionara Dominiqua Erulina, koji se navodio kao organizator pljačke pariškog draguljara iz osamdesetih, za koju je suđen Ante Gotovina. Špekulira se da je Zagorec ostao dužan neke novce ljudima bliskim Jean-Marie Le Penu i da ga je na to došao podsjetiti Robert Valdec. Špekulira se da je Valdec naglo otputovao iz Zagreba na Bliski Istok, kako bi se, za razliku od Romana Bolkovića, na vrijeme sklonio od frke kada koja će se stvoriti objavljivanjem njegove uloge u slučaju Zagorec. Le Pen je bio predsjednički kandidat i na prošlim izborima, a Turek i Tomulić bi Zagorcu mogli posvjedočiti da je Valdec francuski agent, i eto ti zaokružene priče. Sve će se te špekulacije, nadajmo se, raščistiti 25. srpnja kada bude javno dostupan sadržaj DVD-a. |
