27.11.2006., ponedjeljak
Kgb, Stasi i Udba
|
Sve oni koji omalovažavaju teme kojima se bavim tvrdeći da se radio o teorijama urote upućujem neka se pozabave urotom koja je stajala života Aleksandra Litvinenka. A da smo mi narod "oprana mozga" sjetila me i promocija knjige nedavno preminulog šefa istočnonjemačkog STASI-a Markusa Wolfa. Knjigu Čovjek bez lica preveo je s njemačkog Tomislav Jakić, savjetnik predsjednika Stjepana Mesića za vanjsku politiku. Izdavač joj je Golden marketing, firma Franje Maletića, direktora Vjesnika. Maletić je koncem osamdesetih godina koncem prošlog stoljeća bio direktor JAT-a u Kanadi, a prema Ivici Johnu Zduniću, predsjedniku "Grupe 100" udruge kanadsko-američkih Hrvata koja je financirala povratak HDZ-a na vlast 2003. bio je upoznat sa dolaskom Gojka Šuška i njegovih norvalovaca, sve odreda ljudi koje je Udba formalno vodila na listi neprijatelja i nisu mogli dobiti vizu za Jugoslaviju, JAT-ovim avionom iz Toronta u Zagreb na prvi sabor HDZ-a. Zdunić je čak kazao da je 1987.: -Nekoliko naših Hrvata iz samog vrha Udbe pomogli su da Tuđman dobije vizu za Kanadu. Dakle, Franjo Maletić, koji prema Ivici Johnu Zduniću spada u taj krug ljudi iz vrha Udbe koji su pomagali Tuđmanu i Šušku osim što je izdao knjigu šefu KGB-ove sestrinske organizacije u DDR-u, iskoristio je poziciju direktora Vjesnika, pa je istu i feljtonizirao o trošku poreznih obveznika. A vezano uz tu knjigu i njena autora, nitko se u našoj javnosti osim Viktora Ivančića nije upitao najbitnije (u donjem citatu boldirano): Knjigu su na elitnoj intelektualnoj lokaciji (Novinarski dom) promovirali dr. Miroslav Tuđman (kodnog imena Kim Il Sin) i dr. Vlatko Cvrtila (kodne funkcije šefa Komisije za civilni nadzor tajnih službi), a u brojnoj publici nije manjkalo biranoga svijeta, poput fosilnih ostataka bivše Udbe, Jože Manolića i Zdravka Tomca, aktualnog šefa USKOK-a Željka Žganjera, ražalovanih ambasadora Davorina Rudolfa i Milana Ramljaka, predstavnika Ureda predsjednika države, Vlade, ministarstava i službenih špijunskih organizacija, pa do neizbježnog admiral-obavještajca Davora Domazeta Loše i njegove aerodinamične frizure, koja je za tu priliku obukla svečani gel. Kamere, reflektori, blicevi fotografskih aparata, ekskluzivne najave na novinskim stranicama. Atmosfera je istodobno spektakularna i akademski uljuđena. Radi se o knjizi, zaboga, povijesno-literarnom dokumentu, neugodne situacije ne dolaze u obzir. Čovjeka bez lica, recimo, nitko ne pita koliko je ljudi, po njegovim direktivama, ostalo bez glava. Viktor Ivančić, Feral Tribune, 30. rujna, 2004. Aleksander Litvinenko se pitao stoji li Vladimir Putin, bivši KGB-ovac u DDR-u od 1985-1990., iza ubojstva novinarke Ane Politkovskaje. Tko je vidio postavljati takva pitanja! Vjerojatno se sam otrovao polonijem jer je, kako rezoniraju hrvatski javni djelatnici skloni relativizirati domaća državna umorstva, bio nesupješan špijun, pa nije znao kako bi drugačije naudio Putinu. Prošle godine sam se pitao je li Josip Perković uključen u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Nisam imao pojma da je direktor Vjesnika Franjo Maletić blizak s Perkovićem i da se spominjalo da mu je sina Sašu, da nije dobio posao kod predsjednika Mesića, trebao zaposliti u "Podravci". Smetnuo sam s uma da su bivši udbaši, komunistički vjernici svoje vrste i da ne trpe pitanja i skepsu. Maletić nije htio objaviti tekst o ubojstvu Đurekovića u Vjesniku, pa sam ga publicirao kod Ivančića u Feralu. Onda mi je Maletić dao izvanredni otkaz jer sam, kako bi se to kriptokomunistički reklo, prekršio ugovor o radu suradnjom bez pismene suglasnosti s drugim medijima. Kad vidim kako su prošli Politkovskaja i Litvinenko, Maletiću još mogu biti i zahvalan. P.S. Franjo Maletić je rodom iz Ferdinandovca, podravskog sela iz kojeg potječe i legedarni Josip Manolić. Pripremajući tekst o ubojstvu Stjepana Đurekovića tražio sam i Manolićevu izjavu. Dao ju je, ali kad je vidio da tekst nije objavljen u Vjesniku pozvao me da dođem u njegov ured da vidi kako mi može pomoći obzirom da je primijetio da mi se tekstovi rijetko objavljuju. Manolić je preda mnom nazvao Maletića i srdačno su razgovarali kao zemljaci i stari prijatelji. Dogovorili su skori susret na kojem će Manolić tražiti od direktora Vjesnika da me se više ne cenzurira. Nakon tog susreta Manolić me izvijestio da mu je Maletić rekao da za mene ne može učiniti ništa jer da Josip Perković traži da odem iz Vjesnika. |
