23.09.2006., subota
Udbaši i luđaci
|
ili o raspravi u kojoj je Kapetan Kuka potuk'o Branimira Pofuka Na webu Jutarnjeg lista razvila se bombastična rasprava o dvojbi je li Zvonko Bušić terorist ili borac za slobodu. Prvi su komentari pozdravljali Bušićev povratak u Hrvatsku kao dolazak heroja u zemlju za koju se borio. Reagirali su potom nickovi koji smatraju da je Bušić svojim postupkom bacio ljagu na sve Hrvate da su teroristi. Na to se uključio imenom i prezimenom komentator Jutarnjeg lista Branimir Pofuk: NEKE CINJENICE O BUSICU | pofuk | Ova najvecim dijelom nesuvisla i uspaljena rasprava odlicna je skola i nama novinarima kako je ruzno i pogubno naprecac suditi, zauzimati nepokolebljiv stav i na koncu vrijedjati druge ljude Igrom slucaja sam upoznat s nekim cinjenicama koje ovdje nitko nije spomenuo i nadam se da ce malo smiriti ton ove diskusije. U prvom redu svima najtoplije preporucam knjigu Julienne Busic Ljubavnici i ludjaci. I to ne samo zbog slike vremena u njoj, osobito zanimljive iz kuta jedne Amerikanke, nego i zato jer je rijec o prvorazrednoj literaturi, izvrsnom romanu. O tome je pisao, na primjer, i jedan Edo Popovic, koji je sve samo ne politicki, a kamoli nacionalno ostrasceni tip koji bi samu temu stavio iznad, u ovom slucaju vrhunskog, stila i vjestine pisanja. Nadalje, imao sam priliku upoznati gospodju Busic i od nje, kao i iz drugih izvora na koje me uputila, dobiti opseznu dokumentaciju o slucaju, koju ona dobrim dijelom donosi i kao prilog u svojoj knjizi. Dakle, nije tocno da mi ne znamo, kao sto netko dolje rece, jesu li oni imali namjeru pobiti putnike u avionu. Kao sto je utvrdio i sud, Busici i njihovi drugovi su u avionu prijetili laznim eksplozivom, u stvari obicnim plastelinom, upravo zato sto im ni na kraj pameti nije bilo ubijati neduzne ljude. No, da bi se njihovi zahtjevi i namjere shvatili ozbiljno, u New Yorku su na odredjenom mjestu ostavili eksplozivnu napravu o kojoj su, dolje vec opisanim putem, obavijestili policiju, dapace, s uputama za demontiranje. Policija je, na zalost, pogrijesila u postupku demontiranja i policajac je tragicno poginuo. Tocno je da njegova udovica zbog toga jos uvijek vodi proces protiv NYPD-a. Nadalje, u korist svojih otmicara na sudu su svjedocili i neki od putnika, kao sto su ih kasnije i posjecivali u zatvoru. Isto tako, sam sudac koji je vodio proces i izrekao kaznu zalagao se u vise navrata za pustanje Zvonka Busica iz zatvora nakon sto je vec bio odsluzio presudjeni minimum izdrzavanja. Dakle, nitko ovdje ne hvali postavljanje bombe i ubijanje covjeka. Njihovi ciljevi su bili plemeniti, a metode ocajnicke, a oni koji misle da u Jugoslaviji nitko nije mogao (ili smio) biti toliko ocajan, takodjer ce nesto nauciti iz knjige J. Busic. Poanta je doista ovdje u tome da je covjek odavno odsluzio svoju kaznu, ali odlezao je, eto, punih trideset godina i jedan je od najstarijih zatvorenika u SAD-u s tako velikim stazom. Taj bi covjek itekako imao puno toga ispricati o prezivljavanju i cuvanju vlastitog zdravog razuma u americkim zatvorima. OZ na zalost nije izmisljena serija. Zbog svega toga nadam se da ce barem ponekom ovdje biti jasno jasno kako veseliti se oslobadjanju i povratku Zvonka Busica u Hrvatsku (majka mu je umrla, ne docekavsi ga, prije dvije-tri godine) nema nikakve veze s nekakvim velicanjem terorizma, bombastva i ubijanja neduznih ljudi. Uostalom, sami sebe su i pred sudom i pred svijetom zbog tragicne pogibije policajca osudili upravo Busici. Julienne Busic je izuzetno pametna, mudra i hrabra zena, a kad god sam je sretao nisam mogao ne pomisliti i na Homerovu, odnosno Odisejevu Penelopu. Silno mi je drago i zbog nje i zbog samog Zvonka Busica ako se taj transfer sretno zavrsi. S obzirom na duzinu ovog komentara, hvala na strpljenju i paznji. B. Pofuk, Jutarnji.hr, 12.9.2006 23:52:44 Na ovako hrabar i pedagoški postupak komentatora sa stvarnim identitetom uzvratio je Kapetan Kuka, nick koji je u ranijim preobrazmama flamerski komentirao na 45 lines: Branko, Prije nekoliko dana, onako usput, pola u šali pola u zbilji, spomenuo sam tvoje ime - kažem tvoje, jer poznajemo se oko 18 godina - kao prvo pero "Jutarnjeg lista". Jednom ću obrazložtiti zašto to mislim, no sada bih obrazložio zašto, mislim, ovoga puta ne samo da nisu u pravu, nego ovaj tekst nisi nikada i nikako smio objaviti. Evo zašto: 1. Ovo je, in ultima linea, apologija terorizma. To je zapravo strašno: ti pokušavaš izazvati sažaljenje spram osoba koje su ubile čovjeka u terorističkom aktu. 2. Ovo je cinična apologija terorizma: američki je policajac sam kriv za svoju smrt, a njegova krivica leži u njegovoj nestručnosti! Ovo je pristrana, nacionalistička apologija terorizma: očaj zbog hrvatske državne nesamostalnosti dovoljan je razlog ako ne opravdavanju a ono razumjevanju terorizma kao legitimnog oblika borbe za vlastitu državu! U toj borbi dopustivo je, u promičbene svrhe, ubijati čak i državljane treće, sasvim proizvoljno izabrane i nepristrane strane! Jer, nije ubijen policajac države koja nije dopuštala hrvatsko državno osamostaljenje, nego američki policajac koji s tom emancipacijom nije imao ama baš ništa! 3. Ovo je gotovo suluda apologija terorizma, i to je ono što brine: odjednom su u igri čak i estetski kriteriji, evo, roman gospođe Bušić pravo je remek-djelo biografske literature, tu je i stručnjak da to potvrdi, ako treba, hrvatski poeta i filantrop Edo Popović, osobno nezainteresiran za terorizam, očaj i hrvatsko državno pravo, pa, ako Edo veli da je to literatura, onda valjda možete vjerovati na riječ kad vam ja, Branimir Pofuk, velim da književnost takvog stila - u zadnje vrijeme Branko izvješćuje o svim romanima koje je pročitao, i, nevjerojatno, ali svi su do jednoga zapanjujućega stila: nekakav crnogorski prvijenac ugolačan je do biblijske jezgrovitosti, recimo.... - ne može biti lažna: ta, ono istinito i ono lijepo uvijek idu ruku pod ruku, još od matere Helade naovamo. A kad smo kod toga...eeee, kad smo kod toga, eto gospođe Bušić u punini njene a(n)tičke dostojanstvenosti novovjeke Penelope! Budući da su trancendentali istinitog i lijepog redovito u svezi s dobrim, te pravdoljubivost Bušićevih, koja je urodila i književnim remek-djelom, eo ipso je ujedno dokaz njihove dobrote, dakle moralnosti! To je jedna gotovo amiški stroga obitelj, koja je u nastupu iskrenog samobičevanja osudila samu sebe pred bogom, ljudima i američkom javnošću, pak nije nimalo čudno da su u zatvor pohodili i sudac, i putnici otetog aviona, i tko zna tko sve ne od ucviljenih Amerikanaca, čiji je jedini grijeh loša antiteroristička sprema tamošnje policije! 4. Ovo je neobično perfidna apologija terorizma! Obrazlagati kako su otmičari raspolagali plastelinom pa se nitko zapravo nije trebao bojati za svoju egzistenciju, potpuni je promašaj, osim i opet ako pokušaj ekskulpacije zločinaca, terorista. Naime, njihova je osnovna intencija, bez obzira što imali u rukama, plastelin ili polastični eksploziv, uvjeriti posadu i putnike da će avion dignuti u zrak, te da ih se ima uzeti za ozbiljno - ta, otmičari nisu nastupili kao putujuća družina hrvatskih komiračara odlučna da parodira teroristički aktivizam. Zamislimo sada da se u avionu nalazi trudnica, čovjek koji je već imao infarkt, neko dijete koje će za cijeli život kao uspomenu na ove dobre, hrvatske, očajne ljude ponijeti groznu traumu blizine smrti! Koga je briga što ti idioti imaju u rukama: oni prijete, sumanuti su - očajni, kaže Pofuk - i sve može u trenu odletjeti u zrak: životi nedužnih ljudi, ideali, ljubavi, snovi, nadanja...Tko to ima pravo raspolagati bilo čijim nedužnim i u tom pogledu savršeno nevinim životom e da bi ostavario svoj politički ideal, ma kakav on bio!? Plemeniti ciljevi? Koji su to ciljevi, Branimire Pofuk? Ostvarenje hrvatske državne samostalnosti ili dizanje aviona u zrak? Za tebe, i Bušiće, samostalna hrvatska država; za sve ostale - smrt! Cilj otmičara aviona 11. rujna bio je ubiti putnike. Propagandni efekt te egzekucije sasvim je nešto drugo. Da sam kojim slučajem ja bio u avionu, unatoč tome što sam i sam htio slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, čim bi mi se ukazala prilika mirno bih poubijao sve one koji bi htjeli poubijati sve nas. Ali oni nisu nikoga htjeli ubiti, ponavlja Pofuk!!! Ne, jesu! Svi su to u avionu realno proživljavali, tu spoznaju životne ugroženosti. To što trenutno nisu imali čime, druga je stvar. Stvar terorističke inkompetencije. 5. Ova je obrana terorizma psihološki zasnovana na "stockholmskom sindromu": Branimir se poistovjetio s otmičarima. Jer, radili su za našu stvar! Gospođa je tako pametna, mudra i - zbog ovoga bi Branimire možda trebao i pred sud časti HND-a! - hrabra!!!! žena! Teroristi, ljudi koji se igraju životima putnika u avionu hrabri su ljudi? U čemu se očituje ta naknadna hrabrost? U tome što ta hrvatska majka hrabrosti čeka svoga dragana desetljećima? A što gospodin Branimir Pofuk tek misli o hrabrosti supruge poginulog američkog policajca, čiji se suprug, unatoč njenoj hrabrosti da odgoji dijete ostalo bez oca koji je život izgubio jer nije bio dovoljno stručan u rastavljanju pametne hrvatske paklene naprave, nikad ne će vratiti? 6. Ovo je, zbog konteksta u kojem se ova apologija terorizma javlja, naprosto nečuven gest čovjeka koji je očito izgubio obrise realnosti: nakon 11. rujna pisati tekstove koji pokušavaju psihologizirati razloge otmice, pozitivno ih utemeljiti u kakvoj-takvoj političkoj ili duševnoj realnosti koju bi nepristran čitatelj mogao akceptirati kao racionalan razlog zla - u ovom slučaju očaj zbog nepostojanja NDH, jer, SR Hrvatska u tom trenutku postoji i u njoj neki ljudi političkim putem, žrtvujući svoje a ne tuđe živote, pokušavaju od socijalističke i jugoslavenske napraviti samostalnu republiku Hrvatsku, čemu posvećuju cijeli život, konačno uspjevajući u životnom naumu - pisati danas dakle tako dok aerodromi svijeta imaju osiguranje višeg stupnja no većina zatvora u RH, neodogovorno je, neprofesionalno, bez elementarnog osjećaja za stvarnost. Žao mi je što je ovakav tekst izašao baš ispod pera Branimira Pofuka. Još mi je nejasnije to što inače posve uravnotežen, strpljiv, postojan, smiren čovjek ustrajava u svojoj pristranosti, usput patetično paternalizirajući cijelu diskusiju: tonom seoskog župnika Branko izvlači pouku u ime svih novinara, pripremajući se za pledoaje za teror! Strašno! Još tek jedna rečenica: evo, pogledaj! Tko te razumije, tko te uvažava, tko te brani: oni koji bi i opet dizali avione u zrak! Ja znam da to nisi htio, ja znam da ti to ne bi htio ni u nagorim snovima, ali, ne znaju oni, oni koji bi to u ime te tvoje apologije i opet učinili. Ako itko treba iz svega ovoga izvući pouku, onda si to jedino i samo ti: ovo ti je ogledan primjer onoga što tako rijetko susrećemo a što se trivijalno naziva odgovornost za javnu riječ. Jer, ona podrazumjeva odgovornost za sudbinu te riječi! Nemoguće je kazati: krivo sam shvaćen! Kad braniš teroriste, moraš računati na to da će možda sutra netko upravo tvojim argumetnima opravdavati ako ne otmicu aviona, a ono razbijanje nekog srpskog prozora. Jer, borba se nastavlja, zar ne?... Kapetan Kuka, Jutarnji.hr, 13.9.2006 1:55:32 B. Pofuk nije odgovorio na ovo i još par sitnijih Kukinih zakucavanja. Post bih najradije stavio u kategoriju: Prednosti anonimnosti na internetu, da takva postoji. Poznati nam je Branimir Pofuk na žrtvenik dekriminalzicaije Bušićevih ponudio Edu Popovića kao vanpolitičkog znalca. Kapetan Kuka je dočekao priliku da podere još jednog autoriteta. Nisam siguran da je Popović sretan što se Pofuk poslužio njegovim imenom. Uostalom, Popović se prije recenzije knjige Ljubavnici i luđaci novinarski bavio slučajem Zvonka Bušića objavljujući serijale na tu temu, pa je Pofuk, vjerojatno nesvjesno izložio Popovića dodatnom rešetanju Kapetana Kuke i ostalih surfera koji smatraju da je Bušić nanio štetu hrvatskom imenu. Još uvijek postoje nostalgičari koji misle da bi povratkom jednog od istinskih boraca za hrvatsku stvar u zemlju moglo doći do raskrinkavanja udbaške mreže koja se i danas snažno osjeti u strukturama. Ranije se to očekivalo od Mire Barešića, a vjeruje se da je i ubijen kako ne bi razotkrio udbaše u vrhu vlasti. Sada neki vjeruju da je Zvonko Bušić taj mesija koji će Hrvatsku izvesti iz udbokracije: Ljubavnici i ludaci Naslov je knjige koji je napisala supruga Busica,zelimo mu sritan povratak,a ti kojima je krivo sto cemo im,Seksu ne pricaj pizdarije o demokraciji to je tako vrime bilo i covjek je radi pozornosti u javnosti to ucinio,da bi prikaza svjetu da ima Hrvatska,ali slucaj sta se desio sa bombom nije njegova greska,bomba nije bila aktivirana u podzemnoj zeljeznici nego policajac koji je izvadio iz ormarica,na poligonu je napravio neki propust koji je kobno zavrsio za njega.Nije mu bilo lako,ali nekima nije sada,valjda ce se nesto i otkriti o smrti Bruna Busica,e sad Vice Vukojevicu dolazi i tvoje vrime,i brata od Davora Butkovica koji je specijalno dosa iz Australije prije nekoliko dana nego je ubijen Busic u Parisu, a Vukojevic je bio veza hrvatskih punktova i svi su redom unistavani zhvaljujucu njemu,pa sada gospodo HDZ i drugovi SDP vrime je da se nesto ocisti. Cestitam povratak nasem hrabrom Busicu,i da uziva u svojoj Lipoj domovini. A tebi Seksu da dobijes ono sta si zasluzio u slucaju Glavas, mislim da nije bilo demokratski ubijat civile to je nedemokratska metoda i teroristicki cin u demokratsko vrime,pa nisi ti toliko neduzan u sl Glavas ali vidicemo oce li te Glavas prikazat tko si i sta si, iako imas pod kontrolom sud i ostalo,ali znas ono istina je istina,papir sve trpi sta je napisano,a ako ti ej krivo nemoj biti na doceku Busica na aerodromu pa bolje je da ne dodes ti i tebi slicni,stari UDB-su. Busicu dobrodosao u novi zivot u domovini za koju si dao sve sta si mogao alfa2, Jutarnji.hr, 12.9.2006 21:06:52 Morao bih najprije ispraviti alfu2 da se ne radi o bratu Davora Butkovića. Riječ je o Ivanu, Anti i Tvrtku Butković koji nisu u srodstvu s urednikom Jutarnjeg lista. A potom bih ga upitao što misli o misli o političkom krilu HNO-a, organizacije kojoj je pripadao Zvonko Bušić? Kanadski predstavnici HNO-a baš u to doba bili su Gojko Šušak i njegov kum Marin Sopta. U Europi je tajnik HNO bio Nikola Štedul? Je li postojao dogovor između borbenog krila HNO-a: Zvonko i Julienne Bušić, Pero Matanić, Frane Pešut, Slobodan Vlašić, Rudolf Prskalo, Tomislav Rebrina i Nikola Lisac... i onog političkog da se borbeni treba žrtvovati i kad padne zatvora ne otkucavati šefove iz političkog? Činjenica je da nakon radikalnih akcija političkog krila HNO-a nikom s glave nije pala vlas iz političkog, a da su se neki poiput Gojka Šuška još i stigli sprijateljiti s visokim američkim obavještajcima poput Williama Perryia. Sad kad je slobodan hoće li Zvonko Bušić najprije posjetiti Marina Soptu, Šuškovog kuma i tajnika političkog krila HNO-a za Ameriku i pitati ga kako to da je kum Goja bio veliki prijatelj s Perryiem, a nije uspio ništa isposlovat da se zatvorenom HNO-ovcu poboljšaju uvjeti u zatvoru i da ga ranije puste na slobodu, te zašto si je za desnu ruku u MORH-u uzeo Josipa Perkovića, čovjeka koji je po teoriji radikalne borbe bio glavni neprijatelj hrvatske stvari? Bojim se da će se razočarati kad čuje Soptine odgovore. Odluči li se i Zvonko Bušić nakon svega na pisanje knjige, ona bi se najprikladnije mogla nasloviti s: Udbaši i luđaci. UPDATE: Zbog zabrane djelovanja HNO-a u Zapadnoj Njemačkoj, uključujući i tiskanje glasila, vodstvo je sazvalo izvanredni sabor koji je, u kolovozu 1977., ponovno održan u Valenciji. Stipe Bilandžić ponovno je izabran za pročelnika HNO-a, Tomislav Kvaternik, poznat kao Nikola Štedul, izabran je za glavnoga tajnika. Marin Sopta, HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA I HRVATSKA DRŽAVA (48. nastavak), Vjesnik/Golden marketing Zvonko Bušić se može obratiti i Stipi Bilandžiću i priupitati ga zašto ne želi pred njemačkim pravosuđem svjedočiti protiv Josipa Perkovića koji je osumnjičen da je kao inspektor Udbe radio na pripremama za Bilandžićevo ubojstvo 1977.? UPDATE: Ima i svjedoka koji kažu da je Bruno Bušić nagovorio svog rođaka Zvonka na otmicu zrakoplova što da je Udbi bio izravni povod da izvrši atentat u Parizu. Cilj otmice zrakoplova bio je baciti antijugoslavenske letke iznad Nina gdje se održavao veliki katolički skup "Gospe od Velikog Zavjeta". Sadržaj letaka napisao je Marko Bušić koji danas živi u Zagrebu. Ovih dana kao da se prešućuje da je Zvonko Bušić nakon 10 godina prebačen iz strogog u blaži zatvor (nešto poput turopoljske kaznionice). Na nagovor nekih svojih prijatelja koji su ga obećali dočekati ubrzo se odlučio na bijeg, a umjesto prijatelja dočekao ga je FBI i više nije bilo mogućnosti da mu kazna bude ublažena. |
