31.01.2006., utorak
Novinarstvo (mobbing) ubija - U spomen kolegici Snježani Čanić Divić
 Da danas nisam sreo Jadranku Apostolovski, predsjednicu udruge "Mobbing" ne bih ni znao da je kolegica iz "Vjesnika" Snježana Čanić Divić preminula 25. siječnja o.g. u 43 godini . Ne čitam "Vjesnik", a u drugim novinama vijest o njenoj smrti nisam zapazio. Razgovarao sam s Jadrankom o tužbi za "mobbing" koju pripremam protiv "Vjesnika". Prisjetio se da je ljetos udruga "Mobbing" predsjedniku uprave Franji Maletiću poslala dva prosvjeda: jedan za Snježanu, drugi za moj slučaj. Do dana današnjeg direktor "Vjesnika" nije se udostojio poslati odgovor udruzi o mojim pritužbama da sam bio izložen redakcijskom mobbingu od ljeta 2004-e. Rekoh Jadranki: Barem ste sa Snježanom imali sreće. Nakon vaše intervencije nju su prestali maltretirati i dali joj da radi. Pogledala me s tugom i razočarenjem u očima: Pa vi ne znate. Snježana je prošli tjedan umrla. Stvarno me ta vijest pogodila i ne bih mogao zaspati da ovdje ne iznesem sjećanje na svoj posljednji razgovor s kolegicom Snježanom Čanić Divić. Kada sam u svibnju otvorio bolovanje jer više nisam mogao podnositi svakodnevni grč u želucu pri pomisli na maltretiranje od strane nekih nadređenih osoba u "Vjesniku" (istodobno sam uputio Prijedlog nagodbe DORH-u zbog kršenja ljudskih prava od strane POA-e) nazvala me Snježana da ju posavjetujem na koji način da i ona tuži "Vjesnik" zbog mobbinga. Rekao sam joj da ju je netko pogrešno informirao, jer sam se tada tek spremao tužiti državu zbog POA-e, a s "Vjesnikom" sam se još nadao naći zajednički jezik. Kako duže vrijeme nisam vidio njen tekst u novinama s velikim zanimanjem slušao sam o problemima na koje ona nailazi u redakciji i kako se to sve odražava na njeno zdravlje. Imala je urođenu srčanu manu, pa joj je redakcijsko šikaniranje prije svega djelovalo na taj organ, ali, rekla mi je, počeli su zakazivati i drugi. Požalila se da joj nitko ne želi otvoreno reći da ju redakcija više ne treba, nego, kad joj ne bi objavili tekst, ili nailazi na zid šutnje ili dobije nemušto, nelogično objašnjenje. Osobno je za to mene bila poznata situacija, i doista sam žalio zbog njena narušena zdravlja. Kolegica iz "Glasa Slavonije" Verica Sikora u Sjećanju na Snježanu napisala je: Godinama si tražila za svoj "Vjesnik" ne samo vijesti nego ljude i priče života. Novinarska utrka je često okrutna i znam da te pogađala. U svoje si novinarsko poslanje uvela i supruga Roka. Satima je čekao da obaviš posao, diskretno sudjelovao u njemu, jer Ti je toliko mnogo značio. I Tvoji roditelji su bili dio Tvoje novinarske priče. Tvoj tata, gospodin Čanić, uvijek je bio spreman pomoći i olakšati Ti novinarski zadatak. Jer Tebi je bio problem kretanja kroz život zbog prisutne bolesti, ali to nisu znali oni za koje si pisala. Podržao sam Snježanu u namjeri da potraži podršku od udruge "Mobbing" jer sam znao da bi njeni osobni protesti u redakciji, ili čak i moji samo doveli do još veće represije. Dogovorili smo se čuti slijedeće prilike kad netko od nas povuče prikladan potez spram redakcije. Ta se prilika nije dogodila. Meni su dali otkaz. Čuo sam da su pritisci spram nje popustili. I iskreno, bilo mi je drago. No, milost koju su joj udijelili, nije bila dostatna da osnaži njeno srce. P.S. Dan prije Snježanine smrti Vjesnik je objavio odličan članak o mobbingu iz pera autorice Nataše Vlašić u kom se navodi smrt kao posljedica mobbinga rapskog psihijatra dr. Miljenka Jurića: Do koje mjere mobbing može razoriti osobu pokazuje primjer neuropsihijatra dr. Miljenka Jurića, koji je 18. studenoga 2005. umro na poslu u Psihijatrijskoj bolnici Kampor na Rabu od infarkta. Njegova supruga Ana Jurić posthumno je podigla tužbu za mobbing protiv ravnateljice rapske bolnice, jer smatra da je njezin muž ubijen dugogodišnjim šikaniranjem na radnom mjestu. »Nije ubojstvo samo ubiti čovjeka nožem ili pištoljem, zadaviti ga ili pogaziti autom. Ubojstvo je dulje ga vrijeme šikanirati«, smatra ona. Doktoru Juriću 2001. dijagnosticiran je PTSP kao posljedica psihičkog terora na poslu. |
