25.10.2005., utorak
Činjenični prijepori u istraživanju profesorice Gordane Vilović
No nisu samo poznata lica s političke scene stradavala od tup(av)ih pera tjednog novinarstva – nerijetko su stradavali i anonimni ljudi. Vilović bilježi veliki propust Globusa, koji je donio fotografije ratnih zarobljenika koji su ubijeni nakon što su pokopali svoje mrtve, raspoznatljivu fotografiju žene žrtve silovanja u ratnom Gospiću... htnet, netnovinar.org, 11-October-2004 Opis je to pojedinosti iz knjige dr. Gordane Vilović Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999. – 2000., koji se odnosi na dva teksta koja sam ja objavio u Globusu. Koliko mi je poznato, knjigu nisam imao u ruci, jer mi ju dr. Vilović nije dostavila kako je obećala, u knjizi se ne navodi čije je tup(av)o pero pisalo te tekstove, no, istine radi, morat ću na ovome mjestu demantirati uvaženu profesoricu. - Jesi. Napisao si da je F.S. žrtva silovanja, rekla mi je nedavno profesorica dr. Gordana Vilović u prostorijama Sindikata novinara Hrvatske. Nisam, rekao sam joj, a vi dragi čitatelji sami se možete uvjeriti da F. S., svjedokinja na suđenju gospićkoj sutkinji, u mom tekstu inicijali su joj promijenjeni u E.H., nije prikazana kao žrtva silovanja, već kao svjedokinja ratnih zločina i silovanja dviju maloljetnica, ako odete na Tihomir Orešković prisilio je 1991. dvije maloljetnice iz BiH da vode ljubav s jednim ministrom. Uskoro ću publicirati pdf verziju teksta o ratnom zločinu na Miljevcima, u kojoj će se vidjeti da se na slikama mučenih i ubijenih ratnih zarobljenika ne vide lica. Čak i da se vide, svejedno bio bi to samo dragocjeni dokaz o ratnom zločinu. Zar profesorica Gordana Vilović misli da mediji nisu smjeli objaviti fotografije mučenja iz američkog vojnog zatvora u Iraku u Abu Ghraibu ili da nije trebalo emitirati maskar Škorpiona sirotih, a nekih od njih, i maloljetnih Srebreničana? Žao mi je što se profesorica Vilović nije pozabavila razlikom koja su moja otkrića izazvala u Hrvatskoj, od efekata publiciranja dokaza o zločinima Amerikanaca u Iraku ili Srba u Bosni. Moj tekst o zločinima u Gospiću, objavljen 30.04.1999., polučio je efekt tek nakon ubojstva Milana Levara, pa posljedično, osuđujućom presudom sutkinje Ike Šarić protiv Tihomira Oreškovića, Mirka Norca i Stjepana Grandića. Da ironija bude potpuna, silovanja koje mi je F.S. opisala uopće i nisu bili predmet optužnice za ratni zločin u Gospiću, a sama je svjedokinja na suđenju poricala sve svoje izjave tvrdeći da ratnih zločina u Gospiću i nije bilo. No, posjedujem i video zapis njene ranije šokantne ispovijesti, dostupan ICTY-u, ali i našim pravosudnim organima i spreman sam ga pokazati dr. Gordani Vilović kako bi ispravila pogrešku u svojoj knjizi, ako joj faksimil teksta nije dovoljan da učini isto. Kaseta o ratnim zločinima nakon akcije Miljevci dostupna je bila i Županijskom državnom odvjetniku iz Šibenika, danas šefu USKOK-a, pa do danas na osnovu nje nije podignuta nijedna optužnica. Za razliku od Hrvatske, kad su u SAD-u viđene fotografije mučenja u Iraku, nije trebalo dugo da bude smjenjena generalica zadužena za taj sektor, a par mjeseci kasnije pale su i prve osuđujuće presude neposrednim mučiteljima. A što je još poraznije za nas - zar u Srbiji i Hrvatskoj nisu pohapšeni dostupni Škorpioni samo nekoliko dana nakon što su na televizijama pokazana njihova zvjerstva nad Srebreničanima? |
