Oganj.blog.hr

Slušajući razne političke egzibicije, koje imaju za cilj, odvraćanje pozornosti hrvatske javnosti s gorućih trenutnih i pogotovo, budućih poteškoća, koje nas još dublje zabijaju na dno europske zbilje, postavljam si pitanje da li je, unas, „govor mržnje“, kojeg osuđujem, veće zlodjelo od „djela mržnje“.

Da li je istina govor mržnje?
Da li je mržnja na grijeh oktroiranih struktura uistinu zlodjelo? Da li su svekolika krađa, korupcija, njeno nesankcioniranje, nered u društvu i druga zla, manji zločini od govora mržnje i da li su neprimjerene izjave, koje su odziv na nepravdu, istinska mržnja ili loš način izkazanja stava spram politike vlasti?

Hrvatski narod nikog ne mrzi, ali ima povijesnu zadaću oduprijeti se svakoj nepravdi, bez obzira odakle ona dolazi. Predhodne i buduće generacije ga na to obvezuju.
Hrvatska u „korona krizi“, ekvilibrira između zdravlja nacije, i gospodarstva, manje-više, poput ostalih zemalja, ali naša je kobnost stanje u koje smo se doveli zadnjih 30 godina, biravši nedostojne vlasti.

Po prvim procjenama europskog statističkog ureda, Hrvatska se u 2019. godini zadržala na pretposljednjem mjestu među zemljama Europske unije po stvarnoj individualnoj potrošnji i BDP-u po stanovniku. Stvarna individualna potrošnja (SIP) po stanovniku, iskazana standardom kupovne moći (SKM) bila je u Hrvatskoj prošle godine 34 posto ispod prosjeka EU-a.

Prema našim prosudbama Hrvatski je BDP u prošloj godini pao 8.4 %, a ove se godini planira rast od oko 5 %, dok je prema prognozi EK, Hrvatski je BDP u prošloj godini, u odnosu na 2019., pao 8,9 %, a ove će godine rasti 5,3 %.
Naivno bismo mogli zaključiti da će ove godine BDP biti 3,6 % posto manji u odnosu na 2019. (-8,9 + 5,3 = - 3,6), ali to nije točno. Računski se to može dokazati: ako je prošle godine BDP pao 8,9 %, znači da nova osnovica za ovu godinu više nije 100, nego 91,1. Rast na tu osnovicu od 5,3 % dovodi, spram 2019. godine, do povećanja od 4,823 %.

Naravno to ni izbliza, bez obzira na silna hvaljenja, nije dovoljno, za izlazak iz krize. Štoviše sve više izgledamo kao „Hrvatska for sale“. Do kad? Samo Bog zna. Nažalost ,mi to još ne znamo. Volio bih da me svibanjski izbori demantiraju, iako mi je to teško povjerovati. Prije će se ostvariti proročanstvo, legendarnog Brune Bušić.

De nam Bog pravičnu pamet.


Branko Smrekar
U Brdovcu;27. veljače 2021.

HRVATSKO NACIONALNO SVETIŠTE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE

Sjećam se da sam, još kao dečec, rado, uz svoje, odlazio na Bistricu. Sjećam se autobusa, pjesama , blagdanskog štimunga, košara sa hranom, pićem i kuhinjskim krpama, koje su se ostavljale kod kuća blizu crkve i onda, nakon svih vjerskih obreda, gozba, uz veselje i prigodne pjesme. Nezaboravno, ali, u ono doba mi je to bio samo izlet, bez dubljeg utjecaja.
I danas, nekoliko puta godišnje, odlazim na Bistricu. Procedura navijek ista: kava sa šlagom, prisluškivanje kajkavskog narječja, ispovijed, sveta misa, medenjaci, gvirc i Križni put.
Uređenje križnog puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskupi Antun Bauer i Alojzije Stepinac. Zamisao se rodila za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi, kad su gledali križni put na Jasnoj Gori . Početak gradnje Kalvarije započeo je 1938. godine.
Za razliku od nekad, danas na Kalvariji , u molitvama pokušavam pronaći svoje biće i potrebu ponašanja za ljepši život: mene, bližnjih, znanih i neznanih.
Iz napisa o Križnom putu, fra. Zvjezdana Linić, naglašavam:
1. postaja
ISUSA OSUĐUJU NA SMRT
Oprosti, Isuse, kad se u meni rađa osuda. Bližnjega krivo gledam. Rekao si: "Što ste učinili, rekli, namjestili... jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!" Daj nam milost da nitko pokraj nas i poradi nas ne bude nevino osuđen i smaknut.
2.postaja
ISUS PRIMA NA SE KRIŽ Križ je znak spasenja! Nauči nas, Isuse, prihvaćati križeve života. Nauči nas prihvaćati križ i time svaku bol učiniti plodonosnom za druge. Gospodine, bilo je mnogo patnji, ima mnogo križeva. Daj nam milost da ih nosimo u hodu za tobom, kako to neizrecivo blago ne bi otišlo uzalud. Daj da odsada svaki križ nosimo samo uz tebe i s tobom!
3.postaja
ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM
Molim te, Gospodine, za snagu da ne posumnjamo u ispravnost puta kojim smo za tobom krenuli kad se dogodi neki posrtaj i pad; ne dopusti da zaboravimo ljepotu milosti preporođenja.
Molim te, Gospodine, za novo rođenje nakon svakog iskustva pada i slabosti.
Jer, ljudski je pasti! Ali vjerujem da nas tvoja milost pridiže i hrabri!
4.postaja
ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU
Ona je i naša Majka, Majka Crkve, Majka svih putnika, svih križonoša, svih patnika.
Ti si, Isuse, morao nastaviti nositi svoj križ i nakon susreta sa svojom Majkom. Ali, znao si: ona je tu!
Daj, Gospodine, da nikad ne zaboravimo da je Marija kao majka na svakom mjestu s nama, a osobito ondje gdje se nosi križ.
5.postaja
ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ
I mene trebaš. Znam da je to tako već od krštenja. Trebaš me da možeš i danas pružati svoje ruke i liječiti, njegovati, pridizati. Trebaš me kako bi i danas upravio riječ ohrabrenja onima koji više ne mogu, kojima je teško. Trebaš me da i danas dopreš onamo gdje je toliko potrebna vidljiva, opipljiva djelotvorna ljubav. Želiš da budem Cirenac, jer se kriješ u mnogima, u ljudima oko mene.
Ako se tome otimam, Gospodine, tada me prisili. Znam da će mi to biti spasonosno.
6.postaja
VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC
Ne dopusti, Isuse, da sebičnošću ili krivim postupkom nagrdim lice svoga bližnjega, škodim njegovu dobru glasu; i daj mi hrabrosti da uzmognem s ljubavlju brisati ljage na licu bližnjega svoga! Daj mi, Isuse, da ne moram ustuknuti pred sjajem tvoga lica kad se konačno pojaviš u slavi!
7.postaja
ISUS DRUGI PUT PADA POD KRIŽEM
Jednako te tako molimo, Isuse, daj da ljudima oko sebe pružamo nove životne prilike. Neka nas nikad ne obeshrabri njihova nevjera, neka nas ne razuvjeri njihova slabost: ti si veći od našega srca.
8.postaja
ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE
Isuse, ohrabri žene da čuvaju svoje žensko dostojanstvo koje ih čini sposobnim za istinsku ljubav. Ohrabri ih da se nesebično predaju službi života i da se ne boje donositi novi život na svijet
Molim te za sve koji očajavaju zbog teških okolnosti života, koji više ne vide izlaza. Molim te za one koji misle da je bolje prekinuti nit takvoga života i nalaze se u napasti samoubojstva.
9.postaja
ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽOM
Isuse, sačuvaj u nama poštovanje prema ljudskom tijelu, molimo te!
Ne dopusti da duh bludnosti razori u mladima osjećaj za odgovornu ljubav...
Vrati bračnim drugovima volju za ljubav i postojanost u vjernosti...
Sačuvaj nam djecu od zlih utjecaja, neobuzdanih zabava i neodgovornih igara...
Čuvaj naš narod da bude sposoban za život i za darivanje života daljnjim naraštajima, molimo te.
10.postaja
ISUSA SVLAĆE
Obrati nas, Isuse! Daj da tvojim očima prosuđujemo sebe i ljude oko sebe. Daj da te blagoslivljamo u svojim starcima i nemoćnima.
11.postaja
ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ
Želim, Isuse, da mi dadneš milost da u svakom času svog , života mogu vršiti volju Očevu i da na smrtnom času mogu ponoviti tvoje riječi predanja i ljubavi: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" Mnogi su odlazili s Kalvarije bijući se u prsa, a satnik je začuđen ispovjedio: "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!"
12.postaja
ISUS UMIRE NA KRIŽU
Isuse, s križa si mi poručio: "Evo ti Majke!" Hvala ti! Želim da ona bude prisutna i u mojem umiranju, želim da moje tijelo počine na njezinu majčinskom krilu
13.postaja
ISUSA SKIDAJU S KRIŽA
To je tajna vjere kojoj kličemo: Tvoju smrt, Gospodine... Tvoje uskrsnuće... Tvoj slavni dolazak...
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
14. postaja
ISUSA POLAŽU U GROB
Tvoj grob, Isuse, ostao je prazan. Snazi tvoga uskrsnuća, Gospodine, povjeravam sve grobove svojih, naših pokojnika. Znam da u tebi i po tebi žive. Snazi tvoga uskrsnuća i nadi koja zrači iz tvoga praznog groba povjeravam svoju smrt kao i sve druge časove života koji me upozoravaju na prolaznost i na umiranje. Snazi tvoga uskrsnuća povjeravam sve svoje nade i sve svoje želje i čežnje za punim i pravim životom. I vjerujem, Isuse, tvojoj riječi: "Tko jede tijelo Sina Čovječjega, živjet će zauvijek, neće umrijeti nikada!"

ZAKLJUČNA MOLITVA
I daj: da po toj ljubavi, koju od tebe molimo, mnogi nađu tebe, izvor pravoga života! I neka bude još jednom svjesno i s vjerom prekriveno ovo moje tijelo i cijelo moje biće znakom svetoga križa: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

I danas bijasmo u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. U molitvi za Domovinu i prijatelje, a posebno za ozdravljenjem Dragecove Snježane, Jozine Marice i Krunekove Lenke, lagano se kretavši po Kalvariji, ususret se spuštaju dvije mlade žene, s djecom. Pitam: tko je na krivom putu? Mi! Ne, svi koji smo tu, smo na pravom putu. Nasmiješiše se.
Dao nam Bog više vjere. Odvajajući se od Boga, odvajamo se od sebe.


Branko Smrekar
U Brdovcu;24. veljače 2021.

TREBAMO JAKOG VOĐU SVIH HRVATA

Povodom laži ,voditelja „Budnice“, emisije koja se „slučajno“ emitira u terminu „Bujice“, da je feldmaršal Svetozar Boroević, Hrvat srpskog porijekla, čime odaje da o povijesti pravoslavlja u Hrvata, nema blage veze, u što mi je teško vjerovati, ili da je dobar sluga loših gospodara.
Nažalost, od istine o povijesti pravoslavlja u Hrvata i Hrvatske pravoslavne crkve, godinama, nekršćanski, bježe i naše svjetovne i crkvena vlast.
Svetozar Boroević je ponosni Hrvat pravoslavne vjere, kao i svi njegovi preci, koji sa srpstvom nikad nisu imali nikakve veze.

Feldmaršal Svetozar Boroević je jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa u tisućljetnoj hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, osobito jer je zahvaljujući njegovim nadljudskim vojnim i ratnim naporima, od talijanskih imperijalističkih osvajanja, obranjena granica na Soči, hrvatska obala i današnja Slovenija. Što se nas Hrvata tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.

Slovenci poštuju njegove zasluge. U Ljubljani su po njemu nazvali ulicu, a iznad Nove Gorice posvetili mu spomenik, dok mi svom velikom hrvatskom sinu, nismo zahvalili ni grobom.
Ponekad se kao Hrvat, katolik, koji pokušava živjeti po kršćanskim načelima, nikad stranački involviran, koji daje potporu Hrvatima i svim građanima Hrvatske, koji štuju, čuvaju i jačaju hrvatski identitet, pitam: kakvi smo to mi, danas, ljudi?

I dok srbi lažima stvaraju mitove o svojim velikanima, Hrvati kao da se srame svoje povijesti pa taje svoje velmože.

I dok su Francuzi Napoleona Bonaparte pokopali u Dome des Invalides, velikoj crkvi s grobnicama svojih ratnih junaka, naše se vlasti hrvatskih junaka odriču.
Svetozar je Boroević pokopan, 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu, da bi 5 mjeseci nakon smrti , 21. listopada , car i kralj Karlo lV, uz sve počasti dao premjestiti njegove posmrtne ostatke u arkade Bečkog središnjeg groblja.

U prilog , već iskazane ideje o premještanju njegovih posmrtnih ostataka u domovinu Hrvatsku, dr. Darko Richter, katolik, potomak gospodina feldmaršala, na prošlogodišnjem je obilježavanju stogodišnjice smrti hrvatskog i habsburškog vojskovođe Svetozara Baruna Boroevića, koju je organiziralo Hrvatsko kraljevsko vijeće, a u kojoj je parastos izmolio arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandar, na kojem obilježavanju nije bilo ni jednog političara ni novinara mainstream medija, sjajno okončao svoje izlaganje: „Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz
Preradovićeve pjesme:
Putnik
Primi opet svoje dijete,
Primi, vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!

I da skratim, u ovom nam nekontroliranom kaosu, u koji su nas dovele dosadašnje, našom voljom, izabrane vlasti, treba vladar poput Svetozara Boroevića, koji je, u svom pismu generalu Stjepanu Sarkotiću, napisao:
„Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada. Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.”

Danas, više nego ikad, trebamo jakog vođu svih Hrvata, koji će ujediniti cjelokupni Hrvatski narod i vratiti Domovini značaj koji, povijesno, zaslužuje.


Branko Smrekar
U Brdovcu;21. veljače 2021.

Danas smo, u emisiji Bujica, Velimira Bujanec, na Z1 televiziji, imali prigodu čuti sat istine koju povodom izbora Njegove Svetosti Porfirija Perića, za poglavara Srpske pravoslavne crkve, iznijela Njegova visoka preosveštenost, arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandar.

Mnogi su, u argumentiranom, dostojanstvenom, nastupu Hrvatskog + Aleksandra, imali prigodu čuti o domoljubnom karakteru naše pravoslavne Crkve, potpori proglašenju sveca, Blaženog Alojzija Viktora Stepinac te, za sada, nekorektnom odnosu naših svjetovnih i crkvene vlasti. prema jedinoj našoj pravoslavnoj Crkvi.

Drago mi je spomenuti da je arhiepiskop Aleksandar, bio i na brojnim komemoracijama Hrvatskih žrtava: u Bleiburgu, Macelju, Jazovki, Škabrnji, Prigorju Brdovečkom ….te da je sudjelovao i pri pomoći stradalim Hrvatskim braniteljima u Petrinji.

Dao Bog da se čim prije ispravi nepravda prema, Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, koju predvodi Njegova visoka preosveštenost, arhiepiskop Aleksandar..

HRVATSKA: ZEMLJA UHLJEBA


Svakodnevno možemo čuti komentare da je Hrvatska zemlja uhljeba, a kada se vidi podatak koliko je Hrvata učlanjeno u političke stranke, takve izjave imaju osnova.
Svaki deseti Hrvat je član neke političke stranke, što je iznad prosjeka Europske Unije.

O konceptu i percepciji “uhljebljivanja” u državne službe, kroz političke stranke, za Glas Istre, još 16. lipnja 2019. godine, pisao je profesor javnih politika i upravljanja na Fakultetu političkih znanosti, gospodin Zdravko Petak.

Kao usporedbu naveo je stanje u Ujedinjenom Kraljevstvu i Hrvatskoj. Tako Ujedinjeno Kraljevstvo, zemlja sa 65 milijuna stanovnika ima Konzervativnu stranku koja broji 120.000 članova, a primjerice HDZ, u Hrvatskoj s oko četiri milijuna stanovnika, ima 200.000 članova.

Postavlja se pitanje da li je li ovo specifično samo za Hrvatsku i da li takvo stanje i u njenom regionalnom okruženju te koje su društvene posljedice tako široke rasprostranjenosti stranačke pripadnosti među stanovništvom.

Politolozi su u posljednjih deset godina proveli istraživanja u većini europskih država, a ona su pokazala da se trend učlanjivanja u političke stranke smanjuje. U nekim državama je trend smanjenja takvih članstava izraženiji, negdje manje izražen, međutim, ukupno gledano, u zadnjih se desetak godina, u zemljama Europske unije broj članova u strankama smanjio.

Ako se gleda koliko je koliko je iznosio udio stranački organiziranih građana, u posljednjim istraživanjima, on se u najvećem broju slučajeva kretao od 1 do 4 posto ukupnog stanovništva.
Najmanji je u Poljskoj (0.79%) i Mađarskoj (1.01), a nakon toga u Ujedinjenom Kraljevstvu (1.20%) i Češkoj (1.75%). Udio članova stranaka u većini drugih europskih zemalja kreće se od 2 do 5 % ukupnog broja stanovništva (Belgija 4.82 %, Danska 3.67 %, Irska, 2.15%, Njemačka 2.13 %, Nizozemska 2.43%, Portugal 2.92%, Španjolska 4.18%,Švedska 3,55 %)

No, ima i tu izuzetaka, primjerice Austrija. U toj zemlji političkim strankama pripada čak 13.48 % stanovništva. Istraživanja su još pokazala da je u demokratskim državama nove Europe kao što su Mađarska, Češka i Poljska, razmjerno nizak udio stranački organiziranih građana u ukupnom stanovništvu, a nizak udio stranačke pripadnosti možemo uočiti i u zemljama westminsterskog modela demokracije.

U većini ostalih demokracija, postotak stranačkih organiziranih građana je nešto veći od navedenog modela, ali osim u slučaju Austrije nigdje ne prelazi 5% stanovništva.

Austrija je vrlo specifičan primjer, jer se navodi da je ondje članska iskaznica jako bitna za napredovanje na upravljačke pozicije u javnim službama i firmama. No, zanimljivo je vidjeti da je po posljednjem izvještaju Transparency Internationala Austrija plasirana u sam vrh najmanje korumpiranih zemalja.

Prema podacima o broju članova političkih stranaka u Hrvatskoj, najčešće se spominje brojka od 400.000 do 420.000 članova, od čega se nešto više od pola odnosi na HDZ (208.000 do 220.000). a više desetaka tisuća članova broje i SDP i HNS.


Politolozi su napravili i pojedinačna istraživanja o uključenosti u političke stranke u drugim zemljama bivše Jugoslavije i šire regije Jugoistočne Europe. Pokazalo se da je postotak uključenosti građana u političke stranke, u tim zemljama vrlo visok i jako sličan onome koji je u Hrvatskoj. Izuzetak je Slovenija u kojoj je postotak znatno sličniji onom u drugim zemljama Srednje Europe

Više je nego vidljivo da je unas, pripadnost vladajućoj stranci garancija osobnog probitka. A struka? Kakva struka? „ Idi bre“

Vidljivo je da je komunizam, izvorni i kripto, razorio dušu našeg čovjeka i da samozvani domoljubi, prema naputcima tuđih gospodara, a svojom korumpiranošću, to obilato koriste.

Kad ćemo to shvatiti? Samo Bog zna.


Branko Smrekar
U Brdovcu;18. veljače 2021.

NEMA NARODA BEZ POVIJESTI

Srbi vječno lažu. Čitam da poslije Nikole Tesle, prisvajaju i Petra Preradovića, Marina Držića, Ivana Gundulića… Gdje će stati? Možda na Prvom Hrvatskom Predsjedniku dr. Franji Tuđmanu? Živio je u Beogradu. Kam ćeš jačeg dokaza. Uostalom oni svoje laži ni ne potkrepljuju argumentima. Izmišljaju.

Postoje pisani dokazi povijesnih činjenica. S nekima od njih upoznah se u kontaktu s arhiepiskopom Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandrom. Crkve koju naše dosadašnje vlasti, SDP i HDZ, poput komunista u propaloj Jugoslaviji, nisu htjele svjetovno priznati, a i danas ju, preferirajući „prijateljsku“ Srpsku pravoslavnu crkvu, ignorira i naša crkvena vlast, pod, lažnom tvrdnjom da je Hrvatska pravoslavna crkva osnovana 1942.godine (NDH), a zapravo je te godine, nakon 200 godina postojanja i odluke kralja Aleksandra Karađorđevića, 1920. godine, o posrbljenju svih pravoslavnih crkava, pravedno, samo obnovljena.

Poučna je slijedeća arhiepiskopova objava:
NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVIJESTI
Nikola Tesla je rođen 1856. u Hrvatskoj.
Evo kako se suvremena Hrvatska i službeno odriče svojih ljudi i pravoslavnog djela svoje povijesti:
Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) bio je hrvatski i američki znanstvenik i izumitelj srpskoga podrijetla. Rođen u Lici, ali je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume.(Gledajući ponuđene činjenice kao i način njihovog predstavljanja čitateljstvu, s pravom se možemo zapitati je li to hrvatska ili jugoslavenska (velikosrbska) enciklopedija? Srbskog podrijetla (za to nema dokaza)…rođen u Lici (zar se ne smije napisati npr: u Hrvatskoj?). Enciklopedija i njezino uredništvo, dragovoljno ili prisilno, zapravo slijedi standarde, ratom i propašću druge Jugoslavije očito nenarušene velikosrbske obrazce.
Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, u kojoj Hrvatska Lika nikad nije bila prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove(2). Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.
Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva. Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.
U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava.(3). Nema nikakve srpske crkve. Da bi tad u Knjaževini Srbiji (do 1879. dio Turskog carstva) postojala neka autokefalna crkva (a nije postojala) ona bi po nazivu države bila Turska pravoslavna crkva.
U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznat dokument, koji je izvod iz rodnog lista(4). Pisan je čirilićnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Na vrhu piše koja je crkva – 2>AB>G=>-?@02>A;02=0O F5@:>2L – istočno-pravoslavna crkva. Po nazivu države (Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) to je Istočno-pravoslavna crkva u Hrvatskoj, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva tada nazivana Karlovačka arhiepiskopija.
Nije moguće da je otac Nikole Tesle u 1856. bio svećenik u tad nepostojećoj SPC. Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).
Ministar vanjskih poslova Knjaževine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije (u stvari prepisao od Čeha Zaha Františeka). Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanimljivo je da nije primjetio niti Šope, niti Makedonce, niti Bošnjake…
Nije primjetio ni Srbe bilo gdje izvan granice tadašnje Knjaževine Srbije (Smederevski sandžak). Garašanin daje mišljenje kako se Srbija mora širiti na račun susjednih naroda, a ne tako da priključi sebi neke Srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!
Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene srbima (5) što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi(6) … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!
Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne (grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi)(7), U Austrijskom carstvu godine 1791. pravoslavci stječu „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (8)
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujka 1887.(8)
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednoj kraljevini nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.
U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imale su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve(9) najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.
Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla (1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija (ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na hrvatskom teritoriju – udaljen više od 500 kilometara.
Prvi dokument koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1. kolovoza 1947(10). Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svećenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije njenog nastanka.
Novac se može zaraditi i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.
Nema naroda bez povijesti.
Hrvatski arhiepiskop † Aleksandar


Branko Smrekar
U Brdovcu;16.veljače 2021.

Na jednom od povrataka sa specijalizacija za dišne sprave, u tvornici Drager (neman znak za Umlaut – prijeglas), u zrakoplovnoj luci Frankfurt (am Main) imah nekoliko sati vremena do polaska aviona za Zagreb i kao i većina putnika prošvrljah po buticima, brojnim prodavaonicama i kafićima. Kupim, najveći pakung Poisona, kojeg kasnije, praktičnom spoznajom, preimenovah u Hektor, vuru na sunce i šteku, ne znam da li boljih, ali svakako skupljih cigareta. Ljubav je ljubav.

Sjednem u čekaonici, i kaj bum sad, žmau?
Pratim kaj se nosi. Čudaj toga, ali najviše su mi se dopale ženske, svijetlo plave, traperice na letu za Farske otoke.Kad su mi one nestale iz vidokruga, uočih, u stojećem položaju, uz zid naslonjenog, vremešnog gospodina u crnom, dugo nošenom, odijelu, s vidljivom urinarnom inkontinencijom.

Mislim si, ne daj Bože da se sjedne do mene.
Uđem u zrakoplov, smjestim se, i evo, „neželjeni“ suputnik, pozdravi i sjedne do mene. Nozdrve ga osjetiše, ali si nemrem niš pomoć.

Upoznasmo se i gospodin, mirnim, tihim glasom reče da je svećenik, rodom iz Hercegovine, da je najveći dio života služio našim vjernicima u Kanadi, a da sad ide umrijeti u svoju domovinu Hrvatsku.

Istog trena meni se, u glavi, dogodio preokret. Više se, što bi rekla naša predobra i draga, susjeda Mandica, rodom iz Livna, ništa nije „čulo“.

Ganuo me razgovor s velečasnim, rastužih se, pustih suzu i shvatih, da mi je taj dostojanstveni čovjek, bio, zapravo,Božji dar.

Shvatio sam koliko ljubavi prema domovini gaji naša dijaspora i sjetih koliki su ogroman, nemjerljiv doprinos dali u pobjedničkom Domovinskom ratu, a kako smo je tako malo priznali, nasjedajući lažnim optužbama vječnih razaratelja Hrvatskog roda i identiteta.
Ne bavim se politikom, niti to ne kanim činiti, ne želim biti ničiji stranački cujzek i poslušnik, hodočastiti od hiže do hiže i nagovarat susjede za koga naj glasuju, bez ikakve mogućnosti da čelništvo, barem, percipira moje prijedloga, ali ne mogu ne reći da osjećam veliku nepravdu prema našim domoljubima u dijaspori, u koju ne računam domicilne Hrvate u Bosni i Hercegovini , Vojvodini i Boki Kotorskoj.

Primjerice, po posljednjem popisu stanovništva, iz 2011. godine, u Hrvatskoj je bilo 186.633 Srba i kao manjina imaju zagarantirana 3 mjesta u Saboru Republike Hrvatske, a oko 4 milijuna Hrvata u iseljeništvu, ni jedan.

Srbi su unas jednakiji od većinskog naroda. A to što njihovi čelnici, iz osobnih interesa, na štetu svojih, a zapravo naših, časnih, Srba, namjesto da potiču skladan život svih građana koji vole ili barem poštuju domovinu Hrvatsku, potenciraju tobožnju ugroženost Srba, šire netrpeljivost prema Hrvatima i inzistiraju, na posebnim pravima, nije ništa drugo nego eklatantan dokaz njihovog nepovjerenja prema većinskom narodu.

Ni jedna vlast, koja dopušta tu nepravdu, ne zaslužuje povjerenje birača.
Zato ću podržati svaku novu vlast nekorumpiranih pojedinaca, koja će zaštititi naš teritorij, lustrirati sudstvo, vratiti pokradeno, štovati i promovirati Hrvatske vrednote te vratiti ukradeni značaj našem iseljeništvu, osvjedočenom biseru Hrvatskog nacionalnog bića, omogućujući im što lakšu harmoniju s ljubljenom, matičnom, domovinom Hrvatskom i stvarati uvjete za njihov veći utjecaj i, što je moguće brojniji povratak u Domaju, kao i bolju poslovnu suradnju.

Meni bi, također, iz više razloga, bilo logično da veleposlanici Republike Hrvatske u Australiji, Argentini, Kanadi…, kao poveznica svih Hrvata, budu naši iseljenici u tim državama.

Svako drugačije obnašanje vlasti je izdaja Hrvatskog roda.

Tako nam Bog pomogao! Dodao bih, čim prije.

Jučer, 10. veljače 2021. godine, ponosno proslavismo Stepinčevo, blagdan blaženog Alojzija Stepinca. Nakon brojnih iz duše, napisanih objava fb prijatelja, na HRT 1, prikazanog filma Višnje Starešina: Stepinac- Kardinal i njegova savjest i posebno, dokumentarnog filma Nenada Piskač: Rat protiv Stepinca – Zločin nad istinom (CROATIA; FILM: COM https /hrvatskonebo. org/,

vidljivo je da je, službeno blaženi, sveti Alojzije Viktor Stepinac žrtva svih sustava, krivotvorina i laži Srpske pravoslavne crkve i pomućenog nastojanja pape Franje za širenjem ekumenizma, sa, zapravo, nekršćanskom, svetosavskom, Srpskom pravoslavnom crkvom.

Grozim se s koliko se poštovanja i uvažavanja, toj i takvoj, u Domovinskom ratu, fašistički usmjerenoj SPC, odnosi naša crkvena i svjetovna vlast. A i više je nego vidljivo da je stav Pape Franje prema blaženom Alojziju , dijametralno suprotan Svetom Ivanu Pavlu II, koji je, neopterećen globalizmom, slijedeći put Isusa Krista, u dušu poznajući fašizam, nacizam i komunizam, Blaženog Alojzija kanio proglasiti svetim.

Još par, manje spominjanih datosti o Alojziju:

Stepinac je Inicijator osnivanja Hrvatskog caritasa. Nagovarao nadbiskupa Bauera da u Zagrebu osnuje Caritas. Nadbiskup je okružnicom od 25. studenog 1931. osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac; on se prihvatio posla s oduševljenjem. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."

Mi vatrogasci ponosni smo na Alojzija i iz razloga što je, izim ostalog bio i pripadnik našeg roda: obnovitelj, tajnik i trajni donator DVD-a Krašić, a svako poštovanje zaslužuju i vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić.

Evo jednog njihovog zapisa, nakon smrti blaženikove majke Barbare, koja je cijeli život molila Dragog Boga da njenom sinu Alojziju, udijeli čast služenja Bogu i čovjeku: „Danas 13. prosinca 1947. sprovelo je naše Društvo na vječni počinak Baru Stepinac, majku našeg predsjednika Mate Stepinca, zapovjednika Jurja Stepinca te tajnika Alojzija Stepinca, današnjeg Nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije. Društvo je pristupilo sprovodu u potpunom broju, kao što je ovakva majka koja je odgojila ovakva tri člana našeg Društva i zavrijedila. I zato je naše Društvo došlo u potpunom broju i dalo posljednju počast pokojnici. Vječna joj slava.“

Profesor Ante Krmpotić je to komentirao:
Čitajući posljednju bilješku valja imati na umu da je napisana u vrijeme kad je nadbiskup Stepinac već osuđen i kad je na nj osut niz uvreda, optužbi, laži i mržnje po svim ondašnjim novinama i po svim javnim skupovima. No, unatoč tome pisac bilješke znakovito navodi kako je majka „koja je odgojila tri takva sina“ zaslužila štovanje i iskazanu počast. Valjalo je zato imati hrabrosti.

Dao nam Bog hrabrost, neustrašivost i junaštvo, u suprotstavljanju svim zalima, koje nas, zbog naše indolentnosti, sve više zapljuskuju.

Samo nas istina može osloboditi.
Bože čuvaj Hrvatsku.

Branko Smrekar
U Brdovcu;11.veljače 2021.

– LJUBAV BOGU I ČOVJEKU

Jednu večer, za susreta u okviru projekta Religija za mir, ispred Zagrebačke katedrale, reče jedan biskup: „Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako veliki, posebni, nestvarni, grandiozni, nedodirljivi ..., a onda sam proučio njihove živote i shvatio da su to obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svojim životima podređeni Bogu i čovjeku. Bez ostatka, bez osobnih interesa. Ljudi koji su se davali drugima, služili im, patili za njih, često po cijenu vlastitog života. “

Sjetio sam se tih riječi, svakom novom spoznajom o svecima, podsjetivši se na nerazdvojivost služenja i ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Sluga Božji je sluga čovjeka i Domovine.

Ali, činilo se da je sve gore navedeno, lebdjelo oko mene. Dublje značenje svetosti osjetio sam dok sam dugo molio u Padovi, u kapeli svetog Leopolda Bogdana Mandića. Nije me se posebno dojmio novo uređeni prostor kapelice, kao ni mramor ili sva pozlata u njemu, nego, više nego skromna, komorka u kojoj se svetac danonoćno molio i ispovijedao. Krhka, bolesna osoba snažne duhovne moći. Ponizan, skrušen, u okruženju materijalnog siromaštva, zapravo bijede, predan, pun povjerenja, poniznosti, dobrote, milosrđa, razumijevanja, blagosti i ljubavi.
U ovoj sobici, u kojoj se dobroćudni čovjek molio i ispovijedao cijeli dan, a ponekad i noću, ne može se ne osjetiti „Bog je ovdje“ i pomisliti: „Bog je kad vam za bližnjega ništa nije teško učiniti“.
"Sveti Leopold Bogdan Mandić živio je Boga svojim djelima i u najtežim trenucima, svog življenja.

To je činio i nama sveti, ali zbog niza nekršćanskih postupaka Srpske pravoslavne crkve i njenih laži i o Stepincu, koje tako nekriterijalno uvažava Papa Franjo, te neodgovarajućeg opiranja naše Crkve i svjetovnih vlasti, zasad samo blaženi, Alojzije Viktor Stepinac.
Mi, vatrogasci, imamo i posebne razloge za dikom na budućeg sveca:

Blaženi Alojzije (Vjekoslav) također je služio čovjeku u vatrogasnoj postrojbi. Bio je obnovitelj, a od 1918. i tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić. Nakon aktivnog rada u Krašiću, nastavio je pružati potporu Društvu: pokroviteljstvom, blagoslovom i novčanom pomoću, kao velikohrvatski metropolit i koadjutorski nadbiskup.

Biti vatrogasac posebna je čast. Vatrogastvo je i ljubav prema domovini. Prvi predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice (osnovane 1876.) i "otac hrvatske vatrogasne zajednice", Gjuro Stjepan Deželić (1838.-1907.) Izrazio je lijepu misao: "Tko voli svoju domovinu, svoj narod, taj se raduje u njegovom napretku podupire ga koliko god može i prinosi svoju osobnu žrtvu oltaru domovine. To je prvi zahtjev za domoljubljem.
A vatrogastvo je divan i samoprijegoran zadatak zaštititi dobrobit ljudi od požara, podižući na taj način gospodarstvo domovine, dok je obrana ljudskog života, vatrogastvo sa svojom filantropijom najjača poluga humanizma“.

Osim na području vatrogastva, blaženi Alojzije bio je uključen i u druga područja zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. u gradu Zagrebu, na Ksavesrkoj cesti, blagoslovio Školu za civilnu zaštitu. Zapis citira njegov prigodni govor u kojem je naglasio:

„Želim ukazati na dvije misli koje mi se nehotice nameću. Naš bijeli Zagreb pokušava ne zaostajati za ostalim naprednim gradovima u Europi, pa u blizini najrazličitijih škola osniva školu ove vrste, o kojoj prije nekoliko godina nitko nije ni sanjao, da bi bila potrebna. Ali kad čitamo gdje prijeti jedan od prvaka krvavog boljševizma: da će na protivnike "baciti otrovne plinove kao iz kabela" i kad vidimo da prijetnje slične vrste postaju pomalo stvarnost u raznim dijelovima svijeta, tada škola ove vrste, za zaštitu stanovništva, od zračnih napada, nije besmislena.
S druge strane, i nehotice mi padne na pamet, nije li potreba za takvom školom uopće znak dekadencije ljudske kulture? Je li čovjek pao na to, da iskoristi darove uma, kojim ga je dobri Bog obasuo, za to, kako će pronaći najstrašnije sredstvo za uništenje svog bližnjeg? Pa ipak, svi imaju istog Oca na nebu i stoga su svi braća u Bogu!
Uistinu je posljednji sat za ljudski rod da dobro razmisli kamo ide bez Boga! A ako svoj život ne uskladi s Božjim zakonom, bojim se da ga ni mirovna konferencija ni sve škole, ma koliko korisne bile, neće spasiti od propasti.
Sigurno je spasenje samo od Boga, prema riječima Svetog Pisma: "Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!" Od Gospodina je spasenje i vrh Tvoga naroda je Tvoj blagoslov! "

U domenu svetaca, poput onih koje simboliziraju kipovi na početku teksta; velikani duha i djela, izabrani voljom, providnošću i milošću Božjom, kojima pripada i naš blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali oni nam moraju biti putokazi kako, u životu postati bolji čovjek.

Branko Smrekar
U Brdovcu;10. veljače 2021.

Svoj sam radni vijek, u Fotokemici, Vatrogasnoj brigadi Zagreb, Vatrogasnoj školi, Učilištu vatrogastva i civilne zaštite (koje sam osnivanje predložio i pripremio) i Učilištu vatrogastva i zaštite i spašavanja, (gdje sam inzistirao da se prvotni prijedlog Učilište zaštite i spašavanja, obvezno preimenuje u Učilište vatrogastva i… ), uz obavljanje svih svojih zadaća ali i samoinicijativnim postignućima, bio u službi zaštite građana i njihovih blagodati. Sa svojim suradnicima i polaznicima raznih edukacija, bilo mi je ugodno raditi. Tim prije što moji nadređeni, među njima i 3 ministra te 5 pomoćnika ministra, na moj, i naš, rad, nikad nisu imali ni jednu primjedbu, štoviše.
Ipak, jednom se, drugačijem, „nisam dopao“. Razlozi? Ustrajno sam se borio za bolju edukaciju svekolikog vatrogastva, djece, mladeži i građana, Vatrogasnu školu, (uz punu potporu svih zaposlenih) i njene polaznike, a i nisam podržavao njegovo podcjenjivačko i bahato ponašanje prema vatrogastvu.
To je po mom mišljenju i razlog što me je, bez ikakvih objašnjenja i argumenata, meni potajno, predložio za smjenu, ali dogodio se obrat ili peripetija, koji je „Novi list“ objavio 3. siječnja 2009. godine:
„PREMIJER REAGIRAO NA PROMJENU U DRŽAVNOJ UPRAVI ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE
VLADA SMJENILA PA PONOVNO VRATILA SMREKARA
Nakon što su vatrogasci javno negodovali, Ivo Sanader hitro je reagirao i naredio poništavanje odluke o Smrekarovoj smjeni.
Šibenik- Nakon što je Vlada prije dvadesetak dana smijenila Branka Smrekara s mjesta pomoćnika ravnatelja Državne uprave za zaštitu i spašavanje izazvavši buru nezadovoljstva u vatrogasnim krugovima, intervenirao je sam premijer Sanader i naredio da se Smrekar vrati na funkciju! A da se Smrekar vraća u DUZS potvrdio je jučer i glasnogovornik Vlade Zlatko Mehun.Točno je. Obustavljena je odluka o razrješenju Branka Smrekara. Na jednoj od sljedećih sjednica Vlade o tome će biti donesena i službena odluka – kratko je kazao Mehun.
Vlada je naime na prijedlog ravnatelja Državne uprave za zaštitu i spašavanje sredinom prosinca donijela odluku o Smrekarovom razrješenju, te na njegovo mjesto pomoćnika ravnatelja odnosno čelnog čovjeka Vatrogasnog učilišta instaliran Joso Živković iz Područnog ureda za zaštitu i spašavanje, kojega je put Zagreba, spekulira se, progurao ministar Darko Milinović.

Smrekar je smijenjen bez da ga je itko o tome obavijestio ili mu naveo razlog, a sam je na novinarski upit o svom razriješenju kazao „Da se vjerojatno nije dopao novom ravnatelju DUZS-a Damiru Trutu“.

No nakon što su vatrogasci javno negodujući sasuli drvlje i kamenje na rukovodstvo DUZS-ja i Vladu upozoravajući kako je u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje na djelu sustavno marginaliziranje vatrogastva te se odluke donose bez da se njih išta pita, premijer Ivo Sanader hitro je reagirao i naredio da se odluka o Smrekarovoj smjeni poništi.

Prema informacijama iz vatrogasnih krugova koji pozdravljaju vračanje Smrekara na dosadašnju funkciju, došlo je nakon intervencije predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice Ante Sanadera koji je osobno kontaktirao premijera Ivu Sanadera te mu je spočitao Smrekarovu smjenu mimo obrazloženja ili konzultacija s HVZ-om, udrugom i sindikatom vatrogasaca.
Z. Deljanin

I ovim su postupkom vatrogasci, sa svojim, ondašnjim predsjednikom, dokazali svoju čestitost, ali i povijesnu činjenicu da im za njihovo poslanje ne trebaju strukovno deficijentni tutori, koji im se, tako arogantno nameću.
Pomoz Bog!

Branko Smrekar
U Brdovcu;7.veljače 2021.

Spletom povijesnih okolnosti, rođen sam u vrijeme socijalizma. No to me nije spriječilo, cijeli svoj život, biti u službi čovjeka.

Prvo sam, kao kemičar, bio imenovan za načelnika odjela za atomsko biološko - kemijsku obranu (ABHO) Štaba teritorijalne obrane Zaprešić,

potom sam, kao komandant Vatrogasne Brigade Zagreb, izradio brojne Planove zaštite od požara i Planove evakuacije športskih dvorana i drugih objekata, korištenih u „Univerzijadi 87“ te bio odgovorni rukovoditelj vatrogasnih snaga iz cijele bivše države i inozemstva (od Makedonije do Njemačke).

U našoj sam državi bio odgovorni rukovoditelj za preventivnu i operativnu zaštitu od požara, pri prvom dolasku Svetog oca, Ivana Pavla II, 1993. godine,
a u Domovinskom ratu i zapovjednik Ratnog zapovjedništva Vatrogasne zajednice Zagreb.

Vatrogastvo je, navijek, služba od posebnog interesa u svim državama i sustavima i ima povijesni kontinuitet čestitosti, za razliku od naše neučinkovite politike, u kojoj vlada „kontinuitet diskontinuiteta“, što nas je i dovelo u nezavidno i ako se ništa, žurno, radikalno, ne promijenimo, bezperspektivno stanje.
De nam Bog pravičnu pamet.

Branko Smrekar
U Brdovcu;5.veljače 2021.

JAVNE VJEŽBE -


Često gledam javne vježbe gašenja požara, spašavanja, evakuacije, medicinske skrbi i zbrinjavanja, u kojima najčešće sudjeluju pozivni i dobrovoljni vatrogasci, Hitna medicinska pomoć, Hrvatski crveni križ, Hrvatska gorska služba spašavanja, Civilna zaštita, policija, komunalne službe i drugi.
Publici ih je lijepo vidjeti.
O uspješnosti vježbe, i stanju u sustavu, uz punu pozornost medija, gotovo uvijek govore političari na „položaju“, a koji o struci svake od službi, obično, nemaju blage veze.
Sredstva javnog priopćavanja, naslikavanjima i izjavama političara daju veću pozornost nego samoj vježbi i njenim sudionicima.

Vježbe su potrebne, jer javno pokazuju tehničku opremljenost i uvježbanost, svake od službi koje u njima sudjeluju. Njihova učinkovitost, kojom možemo biti zadovoljni, rezultat je samoprijegornog rada, puno darovanih sati, za dobrobit naše sigurnosti.
Pokazuju ljubav prema bližnjem, što se nažalost dostatno ne vrednuje.
Svi dobrovoljci su tako veliki ljudi da ih ta nedovoljna pozornost medija, ne ometa u njihovoj misiji. Čestitam im i ponosim se njihovim radom. No da li su vježbe oslika očekivanog djelovanja u zbilji, stvarnoj situaciji? Ma kakvi, ni govora, samo približno.

Vježbe su danima prije, detaljno planirane, one su zapravo naštimane, za njih svi znaju , sudionici su određeni unaprijed, skupljaju se oblače i opremaju prije samog „početka nesreće“. Ne pokazuju pravo stanje i učinkovitost u kumulativnom djelovanju.

Virtualna stvarnost.

U stvarnosti toga ne bi bilo onako kako izgleda na vježbama. Pozivni vatrogasci, ponekad, na mjesto intervencije stižu u nedostatnom broju, s nedovoljno tehnike. Naravno pristižu i dodatne snage ali ne u vremenu koje, često zahtjeva brzina širenja požara ili potreba djelovanja svezom neke druge nesreće..

Dobrovoljnim bi vatrogascima, koje posebno poštujem, za dolazak na intervenciju trebalo osjetno više vremena nego na vježbi. Kreši, Dragecu, Kruneku i meni, sigurno. Krešo je na traktoru, Dragec u radioni, Krunek na poslu, a ja u fotelji čitam istinu (novine). Požurili bi se mi, ali nakon dolaska u DVD, treba se presvući, opremiti zaštitnom opremom i vatrogasnim vozilom doći do mjesta intervencije...
U vježbama smo, još prije početka „nesreće“ potpuno spremni, katkad u vozilu blizu mjesta događanja. Gledah mnogo vježbi, u nas i u svijetu. Ponekad putem do promatračkog mjesta, na gotovo svakom parkiralištu, obično, ugostiteljskih objekata, uočih interventna vozila.
Kako je obično vruće ljudi se osvježavaju i čekaju početak vježbe.

Jednom sam predložio da se uz, ovko pripremljene i potrebne vježbe, ponekad napravi opit realne spremnosti: napravi se projekt zamišljenog događaja, i provede u svima nepoznatom vremenu i mjestu “nesreće“. Kasnije se napravi stručna analiza. Uz nesumnjivo dobre strane, iskočile bi pogrješke i nedostaci, koji bi se, kasnije, mogli ispraviti. Takvom bi se vježbom, doznala prava istina o učinkovitosti, a spoznaje o pogrješkama bile značajan element za promjene ka poboljšanju sigurnosti, i građana i operativnih snaga.

I na koncu sve interventne službe, i u vježbama i u pravim intervencijama, pokazuju ljubav, htijenje, zalaganje, želju za još boljom učinkovitošću. Dobrovoljci svih službi redovito to čine bez naknade, samo zbog ljubav prema bližnjima.
Mislim da ih, u tom smislu, mediji premalo prate.

Uprkos tome oni će i dalje živjeti svoje poslanje.
Svaka im čast. Bog ih blagoslovio.

Branko Smrekar
U Brdovcu;3.veljače 2021.

Aktiviranje i djelovanje sustava civilne zaštite, Domovinske sigurnosti i obrane od katastrofa, u nedavnim potresima u Petrinji, Glini, Sisku,… potaknuše me na objavu opažanja osposobljavanja stožera za zaštitu i spašavanje, zapovjedništava civilne zaštite i vatrogasnih zapovjedništava županija, u prvoj polovici 2014. godine.
Promatrajući prethodna osposobljavanja, primijetio sam da stožerima za zaštitu i spašavanje, zapovjedništvima civilne zaštite i vatrogasnim zapovjedništvima županija i velikih gradova, tijek vremena u nesrećama, ne igra nikakvu ulogu. Kašnjenje reakcija, nakon početka nesreća i u njihovom tijeku, uzrokuju više žrtava, veću materijalnu štetu i niz drugih štetnih posljedica.
Na jednom sam uvježbavanju postavio pitanje:
"Koliko je vremena prošlo od trenutka nesreće, odnosno dojave o događaju, do okupljanja stožera"?
Gledali su me kao da sam "pao s Marsa". Tko je ovaj? Kakvo je to glupo pitanje? A da ne spominjemo čestu, nedovoljnu svijest članova stožera , o tome koja je njihova zadaća i odgovornost i zašto ih treba obučavati.
Smatraju da je osposobljavanje formalna obveza koju moraju ispuniti, a ne priprema za zaštitu stotina tisuća građana njihove županije i blagodati tog područja. Također ne uzimaju u obzir činjenicu da je rad u stožernom radu timski, da ne mogu biti osposobljeni u nekompletnom sastavu, prevesti svoje obveze na zamjenike i pokušati opravdavati izostanak pojedinih članova stožera i zapovjedništva, poput neprihvatljivog opravdanja: „ Već smo ih obučili kroz regionalne urede ”.
Odgovori često izražavaju stanje voljnosti, rukovodstva sustava, za zaštitu građana.

PRIJEDLOZI:
-Program usavršavanja osoblja i zapovjedništva treba poboljšati;
-Potrebno je povećati motivaciju svojih članova, uvesti naukovanje za krizne komunikacije u izvanrednim situacijama, posvetiti više pažnje komunikaciji s ugroženima, navesti meteorološke uvjete, doba godine, dan (nijedan prethodni scenarij nije predviđao nesreću noću, obilnu kišu, snijeg, ekstremne hladnoće, dakle teške uvjete), naglasiti ulogu komponente vremena i slijeda događanja tijekom vremena; -
-Pripremati realne scenarije i još mnogo toga.

Jedan od temelja novog programa trebao bi biti trenutna evaluacija osposobljavanja, i to:
-Analiza anketa za polaznike, u kojima bi anketama ioni ocjenjivali i predavače. - Bolja konverzacijska komunikacija sa polaznicima, koristeći njihova bogata iskustva
- Evaluacija kompetencija vidljivih u vježbama (kroz stručne analize). Stoga je najbolje:
- Utvrditi evaluaciju sposobnosti utvrđenih analizom djelovanja u nesrećama i katastrofama;
- Napraviti analize kompetencija, kojima treba dodati analize adekvatnosti osoblja i tehničke opreme, sa svim predstavnicima sudionika događaja, nakon svake veće nesreće i katastrofe. Naravno, puki opisi nisu dovoljni.
Analize moraju biti kritične. Njihova osnovna premisa ne bi trebala biti traženje krivaca i kažnjavanje, već pronalaženje meritornih elemenata (postignuća i pogrješaka), koji osim što dobivaju realnu sliku situacije, mogu pridonijeti poboljšanju obrazovanja u sustavu civilne zaštite.

Primijetio sam nekoliko značajnih elemenata u obuci postrojbi civilne zaštite:
- Teorijski dio obuke nepotrebno teži plenarnom načinu rada;
- Povrijeđeno je dostojanstvo predavača-učitelja (podcjenjuju se dijeljenjem hrane, skupljanjem rabljenih papirnatih tanjura, pribora za jelo i otpada);
- Odziv pozvanih zagrebačkih ročnika jedinica civilne zaštite opće namjene iznosi oko jedne trećine (putokaz za promjene u sustavu); - Ne primjećuje se veliko zanimanje, pristojnost i poslušnost onih koji se odazovu pozivu; -
-Uočava se ponos nošenja uniforme civilne zaštite i pripadnosti jedinicama civilne zaštite;
- U provedbi obuke općih jedinica civilne zaštite, posebno u praktičnom dijelu, postoji niz načela kojih se nastavnici ponekad ne pridržavaju; - -Odnos instruktora prema sudionicima nije uvijek služben;
- Ne sudjeluju svi učenici u nastavi. Trening ne smije biti samo demonstrativan;
- Proces praktične nastave nije uvijek kontinuiran i cjelovit;
- Praktični dio treninga ponekad traje krače, od predviđenog;
- Premalo se pažnje posvećuje zaštitnoj opremi i radu na siguran način (u učionici su učenici nedovoljno poučeni o sigurnom dizanju tereta, potrebnoj pažnji prigodom izrade nasipa, posebno na skliskim padinama, načinima fizičkog osiguranja itd.; - S obzirom na to da su pripadnici jedinica civilne zaštite opće namjene, zaduženi za službenu odoru, komunikacija u njihovom praktičnom radu ne smije biti strogo civilna. Za sada se na praktičnoj nastavi nije čula glasna zapovijed.
Polaznici, iako su se ponašali vrlo uljudno, bili su tihi, poslušni, mirni, više nalik turističkoj skupini nego organiziranoj operativnoj snazi zaštite i spašavanja.

PRIJEDLOZI UVEZI S NAVEDENIM:

Predlažem da se održe kraći seminari s instruktorima koji izvode praktičnu nastavu s pripadnicima postrojbi civilne zaštite opće namjene.
Mišljenja sam da bi, pored specijalističke izobrazbe i razvoja, zapovjednici timova specijalističkih jedinica civilne zaštite i njihovi zamjenici trebali biti upućeni o elementima upravljanja, vođenja i zapovijedanja.

Elementi vođenja i zapovijedanja također nedostaju u obrazovanju zapovjednika skupina, dok bi vođe timova trebali biti upoznati barem s radnjama i postupcima u praksi.

Također je potrebno urediti rješenja za upravljanje radom građana, volontera, koji na vlastitu inicijativu, ne podliježući civilnoj zaštiti, sudjeluju u ograničavanju posljedica nesreće.
Naravno, specijalne snage nadležne državne uprave, čak i ako su bile osposobljene i sposobne, zbog svog malog broja, raspršenosti, ograničene opreme i mogućnosti brzine aktiviranja, čak ni teorijski, ne mogu biti dovoljne za ograničavanje posljedica nesreća.
Stoga je potrebno sustavno pripremati ostale snage, posebno vatrogasce, policiju, hitnu pomoć i sve ostale koji mogu biti u opasnosti; evidentirati promet opasnih tvari u Hrvatskoj; napraviti raster djelovanja interventnih snaga i, za upotrebu na cijelom teritoriju države, formirati bazu podataka o opasnim tvarima, zaštititi operativne snage, utvrditi sredstva za gašenje požara za svaku opasnu tvar; postupci postupanja; uspostaviti reverzibilnu komunikaciju sa svim interventnim snagama i više.

Konačno, predlažem da se, prije procesa razvijanja novih programa obuke, osim stjecanja znanja o mišljenjima ranjivih ljudi iz pogođenih područja, za polaznike obuke (treneri, predavači i instruktori i predstavnici stožera i zapovjedništva za zaštitu i spašavanje, posebno one s praktičnim iskustvom u nesrećama i katastrofama) održavaju „okrugli stolovi“ o poboljšanju stanja u obrazovnom sustavu.
Za dobro obrazovanje vodstvo Uprave mora postaviti nedvosmislenu strategiju glede vrsta izobrazbe, njihove provedbe, nedosljednog skraćivanja vremena i sadržaja, licenciranja predavača itd., a potrebno je osluškivati potrebe krajnjih korisnika i prihvatiti njihova konstruktivna mišljenja i prijedloge.
Priprema novih programa mora bezuvjetno uključiti stručnjake iz pojedinih područja i osobe s operativnim iskustvom u velikim nesrećama i katastrofama.

Također predlažem da se programi ne usvajaju "ex cathedra", već da se nakon njihove pripreme praktički provjeravaju i zatim umjeravaju na traženu kvalitetu.

Pitanje odnosa između treninga i stvarnosti sustava zaslužuje posebnu pozornost. Treba naučiti rukovanje tehnikom, predbiđenom za uporabu u nesrećama. Posuđivanje opreme, samo u svrhu izvođenja obuke, dio je virtualnog prikaza dostatnosti opreme i nema učinka u stvarnim operativnim aktivnostima.
Također, učenje o psihosocijalnim aspektima nesreća dobiva punu vrijednost tek kad se formiraju timovi psihologa i uključe u rad na mjestima nesreća.
Obuka mora biti u funkciji operativnog djelovanja, a ona u funkciji dobre zaštite.

U Zagrebu, svibanj 2014. godine
Branko Smrekar.

U Brdovcu;1.veljače 2021.

-