Oganj.blog.hr

Alojzije Stepinac , mješovita komisija i knjiga Jurja Batelje “Rivellijeva zavjera laži“ .

U proljeće 2015. godine, Juraj Batelja je objavio knjigu Rivellijeva zavjera laži.
Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva.

Riječ je o knjizi koja je pomalo zakasnjeli odgovor dr. Batelje, postulatora kauze i najboljeg poznavatelja života i rada zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, na knjigu talijanskog autora Marca Aurelija Rivellija, preminulog 2010. godine. L’arcivescovo de genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia, 1941 - 1945, (“Nadbiskup genocida. Monsinjor Stepinac,
Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941.-1945.”), Kaos Edizioni Milano 1999.
Krajem studenoga ove godine dr. Batelja je objavio
i drugo nadopunjeno izdanje svoje knjige.

Nakon objave prvog izdanja Bateljine knjige organizirano je
nekoliko skupova na kojima su tematizirani život, rad i sudbina A.Stepinca. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizirao je u srijedu, 4. studenoga 2015., u kongresnoj dvorani Ekonomskogfakulteta u Zagrebu Colloquium academicum skup“Blaženi Alojzije Stepinac – katolički uzor čovjekoljublja”. Tri tjedna kasnije, 24. studenog 2015., održan je na zagrebačkom Kaptolu u prepunoj dvorani Vijenac, cjelodnevni znanstveni simpozij na kojem je sudjelovalo deset znanstvenika, osam iz Zagreba i dva iz Srbije.

Na istome mjestu, dan ranije, dr. sc. Ester Gitman iz Sjedinjenih Američkih Država održala je predavanje o A. Stepincu i otvorena je prigodna, vrlo sugestivna, izložba karikatura naslovljena Alojzije Stepinac u slici i riječi.

Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o zagrebačkom nadbiskupu.

Otvaranju izložbe prethodila su
stručna izlaganja Frane Dulibića i Jurja Batelje.
Potrebno je naglasiti da su zagrebački skupovi kao i predstavljanja Bateljine knjige po Hrvatskoj bili iznimno posjećeni i izazvali su, što nije baš čest slučaj, veliko zanimanje medija, što navodi na zaključak da je Stepinac
ponovo u središtu zanimanja kako znanstvene javnosti tako
i brojnih znatiželjnika i ljubitelja istine.

U ovom slučaju pojačano zanimanje javnosti za A. Stepinca izazvala je vijest o skorom završetku kauze hrvatskog blaženika, koja je početkom 2014. “procurila” iz vatikanske Kongregacije za kauze svetaca.

Koliko mi je poznato, vijest je u javnost prvi odaslao kardinal
Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetih, 10. veljače.
Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 4, 664-668 2014., u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu prigodom obljetnice smrti blaženoga Stepinca. Kardinalova je poruka brzinom munje doprla do brojnih štovatelja blaženog Stepinca i istinski ih je razveselila.
No ta je vijest u isto vrijeme, što je bilo i očekivano, uznemirila srbijanska vjerska i politička središta moći, Srpsku pravoslavnu Crkvu i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.

Oni su se odmah nakon što je vijest dospjela u javnost mobilizirali i krenuli u političko-diplomatsku i medijsku bitku kako bi zaustavili proces.

Za ostvarenje svog nauma pridobili su kao saveznike, po svemu sudeći, izvjesne židovske lobiste, ali i pojedine katoličke velikodostojnike pretežito talijanske nacionalnosti u Vatikanu i izvan njega, koji su im zdušno priskočili u pomoć, potvrđujući i ovaj put njihovo vjekovno savezništvo i usklađene senzibilitete kada je u pitanju Hrvatska i hrvatske teme.

Udruženom je timu u kratkom vremenskom razdoblju pošlo za rukom uvjeriti papu Franju kako bi bilo mudro još pričekati
s proglašenjem svetim A. Stepinca.
Argumenti koji su izneseni pred papu Franju očito su bili dostatni te je on svojim podređenima naredio osnivanje mješovite komisije koja bi trebala biti sastavljena od srpskih i katoličkih povjesničara i teologa, koji bi još neko vrijeme trebali “raditi” na Stepincu. Svojom odlukom papa Franjo pokazao je, ne prvi put, da je zaista drugačiji od svih svojih prethodnika.

Bilo kako bilo, papa Franjo je de iure i de facto pod pritiskom
gore spomenutih ustanova odgodio proglašenje svetim A. Stepinca, ali i dodatno zagrijao ionako već uzavrele hrvatsko-srpske odnose.

Dokazuje to i očitovanje u svezi s kanonizacijskim procesom i osnivanjem mješovite komisije koje su vjernicima i cjelokupnoj javnosti poslali biskupi Hrvatske biskupske konferencije s nedavnog 51. plenarnog zasjedanja. Kako u stoji izjavi, biskupi su, suočeni “s brojnim pitanjima vjernika” i svjesni “stanovite uznemirenosti u narodu”, izrazili svoju lojalnost papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj Crkvi “objasnila određena pitanja glede života i djelovanja nadbiskupa Stepinca”.

Nije naodmet spomenuti da je riječ o istoj onoj Crkvi čije je vodstvo odmah nakon Drugoga svjetskog rata, uz pomoć komunističkog režima, ali i pojedinaca iz gore navedenih savezničkih grupacija, počelo sijati povijesne neistine, laži i klevete o A. Stepincu, ali i na račun samog Vatikana. Dokaz su tomu gotovo nepobrojivi novinski tekstovi, članci i knjige objavljivani u svijetu i u komunističkoj Jugoslaviji, od 1945. do danas.

Uvjeren sam da u svemu što se u ovom trenutku događa oko
A. Stepinca ima i “visoke” politike, nalik onoj koja se vodila i nakon smrti kardinala Stepinca, kada su počeli pregovori između Socijalstičke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa. U tim pregovorima jedan od ustupaka crkvene strane bila je izolacija brojnih svećenika u emigraciji, osobito Krunoslava Draganovića, čiji je rad smetao komunističkoj vlasti u Jugoslaviji. Sam Draganović morao je “platiti” za svoja dva “neoprostiva grijeha”: za spašavanje preko Vatikana i Zavoda sv. Jeronima nekoliko desetaka tisuća izbjeglica kojima je uspjelo izbjeći poslijeratne partizanske krvave likvidacije, te za svoju knjigu o Bleiburgu. Nije slučajno Udba organizirala otmicu K. Draganovića u Trstu, odmah nakon što je on najavio skoru objavu svoje knjige o poslijeratnim partizanskim masakrima.

Ostaje nam samo nadati se da A. Stepinac nije svojevrsni vatikanski “ustupak” srpskoj strani u kontekstu trenutnih odnosa srpske i vatikanske strane, a vrijeme će pokazati jesu li krivotvoritelji Stepinčevog rada i kočničari kanonizacijskog procesa zaista spremni čuti pravu istinu.

Po svemu sudeći, knjiga M. A. Rivellija L’arcivescovo del genocidio.
Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia,
1941 - 1945, ali i Papina odluka o osnivanju mješovite komisije bili su neposredni povod Batelji za pisanje i objavu najnovije knjige. On je sam, svjestan važnosti A. Stepinca i svega što se oko njega događa, na predstavljanju u Zagrebu izjavio sljedeće:

“Kao postulator u proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca osjećam odgovornost da pred crkvenom i svjetovnom javnošću progovorim o izvoru kleveta u kojima se u zadnje vrijeme i dugi niz godina sustavno ocrnjuje svijetli lik blaženog. Alojzija Stepinca.”

Predgovor Bateljinoj knjizi napisao je pastirski smjelo i odmjereno Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i član Komisije HBK-a za razgovore sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Nakon predgovora slijede popisi kratica i objavljenih i neobjavljenih vrela i literature.

Središnji dio knjige čini nekoliko tematskih poglavlja. Knjiga završava kazalom imena i recenzijama znanstvenika doc. dr. sc. Zlatka Begonje i prof. dr. sc. Josipa Jurčevića. Izdavač knjige je Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca. Prvo izdanje knjige ima 380 stranica, a drugo 404 stranice.

U središnjem dijelu knjige dr. Batelja na temelju brojne izvorne građe i literature tematizira odnos A. Stepinca prema Židovima prije II. svjetskog rata, njegovo pastirsko i humanitarno djelovanje za vrijeme rata, rad na spašavanju Židova, Srba, Roma, komunista i svih ostalih koje je režim NDH odlučio likvidirati, stanje u Hrvatskoj pred kraj Drugoga svjetskog rata, ali i tešku poslijeratnu situaciju, u kojoj se nadbiskup bio meta komunističkog režima.
U središtu Bateljina zanimanja su i brojni vjerski prijelazi u NDH.
Veliki dio knjige Batelja je posvetio ponašanju Srpske pravoslavne Crkve u Drugome svjetskom ratu, primjeni rasnih zakona u Srbiji, progonu Židova u Srbiji, odnosu SPC-a prema Romima, ali o logorima u Srbiji. Batelja je svoje teze potkrijepio s nekoliko svjedočanstava i zahvala koje su nadbiskupu Stepincu uputili Poljaci, Slovenci, Židovi i Srbi za zaštitu u Drugome svjetskom ratu.

Ostaje nam samo nada da ova Bateljina knjiga, kao što je on
sam na zagrebačkom predstavljanju izjavio, neće proći kao njegova “trilogija Blaženi Alojzija Stepinac: svjedok Evanđelja ljubavi, koja je javnosti podarila 691 dokument, koji su sjajna obrana njegove osobe i svjedočanstvo njegove čiste savjesti kakvom svjedočanstvu nema ravna u vremenu njegova života i djelovanja”.

Vrlo snažan i nadasve aktualan tekst o A. Stepincu, naslovljen
Falsifikatori na djelu. Povodom najavljenog filma o kardinalu Stepincu, napisao je Jozo Kljaković u Buenos Airesu 1953. godine. Iz teksta, objavljenog prvi put u Glasu sv. Antuna, izdvajam sljedeće:
“Nadbiskupa Stepinca zadnji put sam vidio koncem godine
1943. u Rimu. Odsjeo je u Zavodu Sv. Jeronima, gdje sam i ja stanovao. Za stolom smo sjedili jedan do drugoga. Za ručkom ili večerom govorio je meni i monsinjoru Magjercu o svojoj akciji za pomoć našemu svijetu, interniranom u logorima Italije. Govorio je o pomoći Sv. Oca Pape, biskupa i svećenstva talijanskog, koju su pružali tim nevoljnicima. Uoči njegovog povratka u domovinu, pozvao me je na razgovor u svoje odaje.

Tu mi je govorio o ustašama, naci-fašistima i nekim Vlasovljevim Čerkezima, koji vrše bestijalna i bestidna djela
po zemlji. Rekao mi je, da nema dana u kojemu on barem jedanput ne intervenira usmeno ili pismeno.

Na rastanku zaželio sam nadbiskupu sretan put i izrazio želju,
da se skoro opet vidimo. Nadbiskup mi je na to odgovorio: – Profesore, neka Vas prati blagoslov Božji. Po svoj prilici mi se više ne ćemo vidjeti.
Mene će ubiti ustaše ili partizani.

Njemačkom kapitulacijom svršila je i Pavelićeva tiranija. No,
muke naroda nisu prestale. Četnička i ustaška djela nastavili su srpski komunisti. Oni su hrvatsku vojsku, koju su im Englezi predali, razoružanu kod Bleiburga, putem kroz slovenske šume većinom pobili. Te slovenske šume jesu, ‘Katin’ hrvatskog naroda. O tom našem ‘Katinu’ nitko u zapadnom svijetu ne piše, niti vodi istragu, iako je ovaj Titov ‘Katin’ monstruozniji nego onaj Staljinov.

Zaboravilo se je i na umorstva počinjena u Dubrovniku, Splitu, Makarskoj, Širokom Brijegu, Zagrebu i posvuda u hrvatskoj zemlji. Isto tako zaboravilo se je i na zločinstva počinjena od generala Mihajlovića i njegovog popa Đujića, njegovog Dobrivoja Jevđevića, majora Đurišića i drugih: kod Knina, kod Drniša, kod Mostara, u Poljicima, na Drini, u Novom Pazaru, u Foči, Prijedoru, Popovom Polju i drugim mjestima naše zemlje.

Za ova srpsko-komunistička zločinstva nad Hrvatima, nije digao glas ni jedan episkop srpski, ni jedan Srbin uopće.

Nisu protestirali ni protiv suđenja nadbiskupa Stepinca, čovjeka koji je njih branio i koji je srpsku djecu spašavao i hranio.

Hiljade ljudi, bez razlike vjere, narodnosti ili rase, bez razlike
političkog uvjerenja: Židova, Srba, Hrvata, Slovenaca, komunista, antifašista imadu nadbiskupu Stepincu zahvaliti za svoje živote.”

U iščekivanju prvih rezultata rada mješovite komisije zaključio
bih ovaj tekst riječima biskupa Bogovića koje se nalaze u predgovoru Bateljine knjige:

“Budući da je u Bateljinim knjigama sadržana glavnina dokaznog materijala za proglašenje svetim Alojzija Stepinca, čime se obilno koristila Kongregacija za proglašenje svetih, držimo da je inicijativa Svete Stolice da se srpsko-pravoslavna strana upozna s tom materijom veoma korisna. Okretanjem pozornosti tim činjenicama i tom materijalu bit će lakše formirati ispravnu sliku o budućem
svecu Alojziju Stepincu. Na taj način inicijativa može biti od velike koristi za zbližavanje dvaju naroda i dviju Crkava.

Ne vjerujem da će se stručnjaci koje izabere SPC lako složiti
sa svim mišljenjima koje mons. Batelja izvodi iz Stepinčeva djela, ali kod njega se svaka tvrdnja potkrepljuje izvornom građom pa se može provjeriti koliko je izneseno mišljenje u skladu s izvornim gradivom.
Zato smatram da je ova knjiga dobar uvod u dijalog koji je
Sveti Otac želio da se povede o kardinalu Stepincu između srpskopravoslavnih i hrvatsko-katoličkih stručnjaka.

Ako netko i danas izjednačuje vrijednost dokaza koje je Batelja u svojim knjigama donio, a koji se nalaze i u materijalima Kongregacije za proglašenje svetim kardinala Stepinca, s onim dokazima koje je komunistički sud u listopadu 1946. koristio da Stepinca proglasi zločincem, u tom slučaju ni Papina inicijativa ne može donijeti dobre rezultate.”

Doc. dr. sc Josip Dukić, Alojzije Stepinac, mješovita komisija i knjiga Juraja Batelje .


Blaženi kardinal Alojzije Stepinac u Lepoglavskoj kaznionici, od 19. listopada 1946. do 5.prosinca 1952. godine.

Kardinalova ljubav prema Bogu i hrvatskom narodu, u Lepoglavi je patnjom zapečaćena, zato ovi patnićki prostori odišu poput Golgote, posebnom Božjom milošću.

„Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast.“ „Samo je u Boga vaša sreća, vremenita i vječna.
Izvan Boga ne ostaje ništa osim propasti“.

Iz duhovne oporuke Alojzija Stepinca.

Alojzije Viktor Stepinac zadužio je Katoličku crkvu, kršćanstvo, Hrvatski narod i brojne druge.

Stoga:
SANTO SUBITO!

Branko Smrekar
U Brdovcu;30. ožujka 2021.

Spoznajući o izgradnji biciklističke staze uz južni dio međunarodne željezničke pruge, od Sutle do željezničkog stajališta Brdovec, postavljam pitanje njenog sigurnosnog razmaka od same pruge.

Drugo, izgleda da je ona namijenjena samo biciklistima, ne i puku za svakodnevnu uporabu.

Većina naših naselja nalazi se uz državnu cestu D225 i za odlazak u trgovinu, ljekarnu, liječniku, susjedima, prijateljima potrebita je biciklistička staza uz cestu, što je ranije bilo i predviđeno, tehnički bilo moguće, a meni iz nerazumljivih razloga propušteno.

Da li je ova staza isprika propuštenom?

Kako će se riješiti prijelazi s ceste na biciklističku stazu, u svakom od naših naselja?

Imaju li građani pravo sigurno voziti bicikl na kraćim, za svakodnevni život potrebnim relacijama?

Podržavam biciklističke staze za bicikliste, ali su mi draže one po kojima se, svakodnevno, biciklom, mogu voziti svi naši suseljani.
Svezom bicikla, dana 28. kolovoza 2020. godine, napisah:

BICIKLIN

Vožnja biciklom dobra je iz mnogo razloga. Osim što se stječe kondicija, dobiva energija, smanjuje umor, čuvaju zglobovi i srce, gube kilogrami, oblikuju mišići, značajno se smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti i visokog tlaka, povećava izdržljivost organizma, utječe na poboljšanje probave i smanjenje stresa.

Bicikliranje čuva okoliš i smanjuje troškove prijevoza.

Brdovec i naša sela te Zaprešić, idealna su mjesta za vožnju biciklom.
Samo kaj buš, kad, na žalost, od Zagreba do Slovenjje, na glavnoj cesti D225 nema staze za vožnju biciklom.

Ak se hoćeš prepelat do dućana, ćoška, Zaprešića, Drija… moraš vozit po kolniku, imat zdravstveno, dopunsko zdravstveno i životno osiguranje te želju za opasnim avanturizmom, jer te, u ovim uvjetima prometa , saki ćas nekteri vrag more pobrat.

Iako znam da D225 spada u nadležnost poduzeća „ Državne ceste“ d.o.o. to ni moglo preti bez naših lokalnih čelnika, a si su se oni f mladosti vozili na biciklinu.

Eventualne isprike da nije bilo mjesta za biciklističku traku mi se ne čine opravdanim.

Naime, prema Pravilniku o biciklističkoj infrastrukturi, („Narodne novine“, broj 28/16), u članku 14, Biciklistička staza, pod 4 je definirano: Jednosmjerna biciklistička traka izvodi se minimalne širine 1,0 m.
Inače, najmanja širina prometnog traka za jednog pješaka iznosi 80 cm.

Ne baš slučajno , danas sam, pri izlasku iz Šenoine, na prometnici D225, izmjerio poprečnu udaljenost između oznake kraja kolnika i kraja trotoara: 180 cm. Tako je i sa druge strane.

Ima još nešto: kad se voziš z autom, će primijetiš, kimneš, mahneš, potrubiš i produljiš, a s kotačecom: staneš, pozdraviš i počneš. Bok, kak si ?.“Dobro“, „Si čuv …“? Mam predeš na drugu stran i se doznaš.

Ovak znam se o Bejrutu, a teri put ne doznam ni do je hmrv, a rado bi mu išo na sprevod. Ne zato kaj mi je drago da ga pokapaju, nek zato kaj sem ga poštivav.

Taj nas je život zbiljam forfarav, samo kaj to kasno svatimo.
Još smo mi „Bog bogova“, a kaj tek bu.

Makar i u naše je vrijeme je bilo sega. Sjećam se upoznavanja, na plesu, mog prijatelja Nineka z jednom zgodnom pucicom: „ Ninek, Gojlanska 12“, „ Ivana, Gojlanska 14“, (hiža do hiže). Kaj buš, tempo života.

Što je nama ovo trebalo…i kak to probat premenit?

Srećom imamo političare, oni misliju. Neću nikoga znervozirat i pitat: za koga, jer odgovor si nekak, zamišlam odgovor.

Moguće bi i njima malo friškog zraka, na piciklinu dobro došlo, jer kisik je glavni izvor energije za rad mozga.

Praf za praf, malo bolji rad slobodnog mozga ni sima nama nebi škodiv.

Mens sano in corpore sana.

Danas je 5. korizmena nedjelja naziva se Gluha nedjelja, jer se u prošlosti tu nedjelju pjevalo bez pratnje orgulja, u crkvama bi se pokrivali križevi, kipovi i slike, sve kako bi crkve izgledale jednostavnije.

Isus je i u ovom vremenu korizme naš Učitelj. Treba ostati u njegovoj blizini. Tko gleda poniznog i raspetog Isusa, lakše će razumjeti drugoga, bit će spremniji pomoći drugome, spremniji na svaku žrtvu. Dao Bog da takvi sve više postajemo.

Korizma ili četrdesetnica dio je liturgijske godine u kojem se kršćani, čineći pokoru i djela milosrđa, pripremaju proslaviti svoju središnju vjersku svetkovinu - Uskrs.

Pokora, uključuje post, skromnost, lišavanje ugoda koje donose zabave, suzdržavanje od drugih tjelesnih ugoda.

Ja se do Uskrsa ne kanim ničeg odreći, nego ću radije, u želji da postanem bolji čovjek, namjesto objava na fb stranici, čitati religijsku literaturu

„U molitvi i meditaciji mi govorimo Gospodinu, a prigodom čitanja duhovne literature Bog govori s nama. Prije nego štom počneš čitati, uzdigni svoj um Gospodinu i zamoli Ga neka On vodi tvoj um, neka govori tvom srcu i pokrene tvoj“.
Sveti Padre Pio

Mi Hrvati navijek se nečem čudimo.

Sada se zgražamo javnim skandalima svezom druženja i odnosa osuđenog Zdravka Mamića (bravo za Dinamo) sa sucima u postupku protiv njega. Prije toga smo bili iznenađeni Kerumovim feštama, Turudićevim slučajnim susretima, Sesinim nekretninama …

Sada oni koji su sve to dopustili, a koje naši birači, nekriterijalno vazda biraju, brbljaju o potrebi reformi sudstva. Kao da to nikad nisu bili u prigodi, iako „nemaju nikakvog utjecaja na sudsku vlast“.

Mislim da bi žurni postupak utvrđivanja porijekla imovine, uz utvrđivanje svih napredovanja svih sudaca, bio prvi pokazatelj čestitosti njihova sudovanja.
Naravno porijeklu imovine treba biti podvrgnuta i svekolika zakonodavna i izvršna vlast od državne, regionalne do lokalne razine, kao i brojne druge neprivatne tvrtke i ustanove.

Nakon utvrđivanja nezakonito stečene imovine svima treba zaplijeniti i oduzeti imovinu i kazniti ih za njihova nedjela.
Nekako mi ne izgleda da se netko u zakonodavnoj vlasti, previše zalaže za ispitivanje porijekla imovine.

Zašto? Zna se.

Rješenje? Zna se!


Branko Smrekar
U Brdovcu;20.ožujka 2021.

TEATAR APSURDA

Ponovo nas, da bi sakrili neke druge interese, ugnjetavaju tobožnjim sukobima i predstavom oko imenovanja predsjednice Vrhovnog suda. Predsjednik Milanović hoće po Ustavu, a premijer Plenković po zakonu, koji nije u skladu s Ustavom, čega su se sad svi sjetili.

Zna se da neki odvajaju od usta, a neki od Ustava, a razvidno je i da zakoni koji se mogu tumačiti ovako i onako, poput serbokroatista Hrvatski jezik, nisu čista posla.

A što se Milanovićeve kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda gospođe Zlate, tiče, mislim da osoba kojoj je najveća briga ukinuti HOS-ov pozdrav: Za dom spremni, koji je uz ostale poticaje, omogućio pobjedu u Domovinskom ratu i njen današnji položaj, nije dostojna značaja predsjednice Vrhovnog suda.

Uostalom, argumenti da će dotična „prodrmati“ pravosuđe nema nikakve osnove. Jedan čovjek sam to ne može učiniti.

Bez svekolike promjene vlasti, u sudstvu se neće ništa promijeniti, ma što pojedini političari brbljali o tome.

Starohrvatski pozdrav „ZA DOM“, koji se u različitim inačicama pojavljuje u zapisima od 1684.godine, trn je u oku mnogima koji nezavisnu Hrvatsku ne žele, iz jednostavnog razloga što samo takva Hrvatska država može biti dom istinskih hrvatskih domoljuba. U raznim pokušajima diskreditacije ovog časnog pozdrava kojim su Hrvati pozdravljali stoljećima, pokušava se nametnuti stav da je riječ o pozdravu koji se isključivo veže uz Ustaški pokret što je notorna laž, vidljiva iz starih hrvatskih zapisa: Pavao Ritter Vitezović – Odiljenje Sigetsko, 1684.; Bosiljak, 1868.; Ivan pl. Zajc – Nikola Šubić Zrinski, 1876.; Neven, 1885.; Iskra, 1884.; Hrvatsko jedinstvo, 1939….


Opetovana objava:

ZA DOM SPREMNI

Ustaše - Hrvatska revolucionarna organizacija bila je hrvatski separatistički i nacionalistički, totalitarni pokret, koji se borio protiv velikosrpskog centralizma i hegemonije u Jugoslaviji.

Prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman: Neovisna država Hrvatska nije bila samo fašistička tvorevina, već i izraz volje i težnji hrvatskog naroda za slobodom i neovisnošću.
Hrvatske obrambene snage su formirane kao stranačka vojska HSP-a, ali dragovoljac koji je želio obraniti svoju domovinu nije morao biti član stranke.

HOS je nastao kad Hrvatska nije imala organiziranu vojsku. Formiranjem Zbora narodne garde HOS je podređen zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG) na prvoj crti bojišnice, nakon HV-a. Postrojba HOS-a imala je svog zapovjednika i obično je kao postrojba izvršavala zadane zadaće zapovjednika Hrvatske vojske.

Komunističko-udbaško-kosovska propaganda proglasila je HOS novom ustaškom vojskom, naziva ga stranačkom vojskom, koja veliča ustaški pokret, što nije istina.
Činjenice o HOS-u govore sljedeće: jedinice HOS-a surađivale ili su bile pod zapovjedništvom Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske, integrirane u HV od ožujka 1992. godine. Postrojbe HOS-a također su integrirane 1992. godine u Hrvatsko vijeće obrane (HVO) te u jedinice Teritorijalne obrane BiH i Armiju BiH pa je neutemeljeno govoriti o ustašama.

U Domovinskom ratu, sudjelovalo je preko 4.000, a ubijeno oko 700 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, a mnogi su ranjeni i do teške invalidnosti.
Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, članak 3., pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), uz Zbor narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, dio su ukupnih Oružanih snaga Republike Hrvatske.

I sada desmodontinae-ri (šišmiši vampiri), koji žive na svom plijenu, pokušavaju ukinuti HOS-ov pozdrav: "Za dom spremni", koji izvorno nije ustaški, već domobranski, a koji je, zajedno s krunicom, bio spiritus movens učinkovitosti naših bojovnika, u borbi za našu Hrvatsku.

Pripadnici HOS-a istinski su heroji Domovinskog rata, koji su nepravedno ušutkani, ocrnjeni i zanemareni. Oni su heroji obrane Vukovara, Bogdanovaca, Dubrovnika, Škabrnje i drugih mjesta.
Ne smijemo dopustiti da takozvani Hrvati, kojima se vlada iz stranih centara moći, Beograda i protuhrvatskih struktura unutar naše domovine, unište stoljetnu stvorenu i njegovanu dušu hrvatskog naroda..
Parlamentarni su izbori naša jedina šansa.
Branko Smrekar.
U Brdovcu, 6. lipnja 2020.

Povodom članka u Večernjim listu, objavljenom 15.ožujka 2021. godine, pod naslovom: „Hrvatska pravoslavna crkva stvorena u NDH“, koji lažno predstavlja povijest pravoslavlja u Hrvata, primjećujem:
Srpska pravoslavna crkva nije pravoslavna crkva Srba, nego pravoslavna crkva Srbije,
dok je Hrvatska pravoslavna crkva, pravoslavna crkva Hrvatske.
Sva druga, na lažima bazirana, tumačenja su etnofiletizam (religijski nacionalizam), koji spada u stoljetna, svekolika nastojanja velikosrba za utrnućem Hrvatskog identiteta i pokušaj svrstavanja Hrvatske u srpskog vazala (slugu).

O toj tematici, na fb stranici, 31.svibnja 2020. godine, napisah slijedeće:·

PRAVOSLAVLJE U HRVATA

Nacionalne su pravoslavne Crkve: Američka, Ruska, Gruzijska, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Albanska, Ciparska i Slovačka, autonomne. Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva su, uz potporu svojih vlasti, bez obzira na veliki otpor Srpske pravoslavne crkve, u postupku ostvarenja stogodišnjeg cilja, samostalnosti.
Jedino se unas o Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi ne smije ni pisnuti, a kamoli je priznati, poput ostalih vjerskih zajednica.
Vlast Republike podupire, upitno registriranu, Srpsku pravoslavnu crkvu..
Hrvatsko je kraljevstvo više od 2oo godina imalo vlastitu, autokefalnu, pravoslavnu crkvu. Bila je to poznata Srijemsko-Karlovačka arhiepiskopija, koju je 1690. godine uspostavio katolik, ugarsko-hrvatski kralj Leopold I, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima a koja je 1707. .godine proglasila autokefalnost. Srbija nema nikakve veze sa Srijemsko-Karlovačkom patrijaršijom.
Hrvatsku pravoslavnu crkvu, 1920, godine, ukinuo je jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Obnovljena je 1942. godine, da bi je 1945, godine, jugoslavenski komunist Maršal Tito, opet zabranio.
Nakon naše pobjede u obrambenom ratu, na čelu s prvim hrvatskim Predsjednikom Franjom Tuđman, 2002. godine predsjednik Vlade RH Ivica Račan je potpisao ništetan ugovor s nepostojećom pravnom osobom naziva “ SPC u Hrvatskoj”.
Dugotrajan proces posrbljavanja Hrvata pravoslavaca, ipak nije bio potpuno uspješan, jer prema popisu stanovništva, iz 2011. godine, oko 11 % svih pravoslavaca se izjasnilo da su Hrvati (16 646), a za tri četvrtine svih hrvatskih pravoslavaca (cca.135 000) hrvatski je jezik materinji.
Nažalost Hrvatska pravoslavna crkva je i danas, nepoželjna do te mjere da vladajuće strukture ne žele niti utvrditi istinu o pravoslavlju u Hrvata.Kao da vrijeme komunizma i dalje traje.
Dosadašnje su vlasti, uz prešutnu potporu našeg Klera, pod utjecajem manjine Srba u Hrvatskoj i srpskih vlasti, uz Hrvatsku radio televiziju, nekriterijalno, podržavale Srpsku pravoslavnu crkvu i njene laži, dok su Hrvate pravoslavne vjere i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, na čelu s arhiepiskopom Aleksandrom, potpuno ignorirale, iako se diče našim velikanima, Hrvatima pravoslavne vjere, kao što su: Petar Preradović, Nikola Tesla, Svetozar Borojević, Dmitrija Demetar, August Harambašić, Milan Ogrizović, Josip Runjanin…
Pokazuju svoje licemjerje.
Pitanju Hrvatske pravoslavne crkve treba pristupiti na isti način kao i prema svim drugim vjerskim zajednicama
Za podržati je sve kojima će istina, a ne politikantski interesi, biti jedino načelo djelovanja.
Samo istina i usklađeni odnosi katolika, vjernika Hrvatske pravoslavne crkve, Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, agnostika, bezbožnika i vjernika drugih Crkvi i vjerskih zajednica, uvjeti su željenog sklada i mirnog života svih naših građana.
Pojam suživota u takvim odnosima ne bi postojao. Postojao bi “samo” život, a to i je ono što svi mi, koji volimo Hrvatsku, već dugo želimo.

Danas je Svjetski dan potrošača, hoće li naši nemoćni moćnici, zastupnici u Saboru Republike Hrvatske, barem urediti da u trgovinama , odmah uočimo od kud je roba koja nam se nudi za kupnju? Kako su počeli, teško je vjerovati da će ovaj saziv to učiniti.
Ali bit će i novih saziva.
Dao Bog čim prije.
Prigodno opetujem objavu iz prošle godine:

VIŠE HRVATSKE

U ono doba glasah protiv ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

Tada nisam znao da nas Europa toliko voli.
Sada znam. Ovaj tjedan dobih dokaz na policama voća u jednom „našem“ velikom trgovačkom centru. Breskve iz Španjolske, marelice iz Španjolske, kruške iz Italije, grožđe iz Bosne i Hercegovine…

Hrvatska u državnom vlasništvu ima preko 890. 200 hektara zemljišta. Bilo bi mi dragocjeno da nam partijaši, dviju brojno najvećih stranaka, objasne gdje je država kupila tu zemlju ili je pak ona, „slučajno“, nekom, negda, opljačkana.

Smatram da Hrvatsku „državnu zemlju“ treba vratiti vlasnicima, od koje je oteta, a za preostalu omogućiti povoljnu, kreditnu kupnju ili je darovati našem seljaku, koji ju želi obrađivati.

Time će se značajno poboljšati demografsko stanje i stvoriti uvjeti za povratak iseljenih Hrvata, koji su bili prisiljenih otići iz, dosad, neuređene države.

Državnim poticajem treba pomoći u stvaranju kvalitetnih uvjeta skladištenja, obrade poljoprivrednih proizvoda i razvoja prehrambene i mesne industrije, na mjestima gdje je sirovinska baza i proizvedena te omogućiti brzu i kvalitetnu distribuciju diljem Hrvatske i šire.


-Ulazni troškovi našem seljaku ne smiju biti veći od onih koje imaju seljaci zemalja, iz kojih uvozimo. -Treba poticati Bio i Eko proizvodnju, kao i opremanje tehnikom za suvremenu poljoprivrednu proizvodnju.
-Potrebno je i snažno poticati znanstveni rad i obrazovanje na području poljoprivrede.
-Zabraniti uvoz voća, povrća, mesa i prehrambenih proizvoda, koji ne zadovoljavaju, propisanom kvalitetom, a kojih se druge Zemlje rješavaju.

Hrvatska ne smije biti depo proizvoda koje druge države bacaju. Ona mora štititi zdravlje i život svojih građana.

U trgovinama svi artikli moraju imati, vidljivo, označeno podrijetlo, a ne da, u kupovinu, sa sobom nosim povećalo i u svrhu informacije, molim prodavačicu da u skladištu, na škatulji, pogleda čije je podrijetlo artikla.

Bezsramne su vlasti kojima uvozni lobi vodi politiku države, spram naših seljaka.

Pročitah da Češka, kako bi zaštitili svoju poljoprivrednu industriju, želi uvesti zakon kojim bi 85% namirnica u svojim trgovinama dolazilo od domaćih proizvođača.

I još jedna naša sramota. Ne zaboravimo, u lipnju 2023.godine ističe desetogodišnji moratorij na prodaju državne i privatne poljoprivredne zemlje stranim državljanima i stranim pravnim subjektima, koji smo isposlovali na temelju sporazuma o pridruživanju EU, 2011. godine.

Ako na naša područja dođu stranci, Hrvati bi se mogli još više iseljavati. Samo nam to još treba.

Tamo gdje na našoj zemlji nema Hrvata, nema ni Hrvatske.
Bosna nam je u tome, na svoj način, najtužniji primjer.

Tužno je i današnje stanje glede poljoprivrede:
-U državnom je vlasništvu trećina poljoprivrednog zemljišta.
-Obrađuje se 40 % poljoprivrednog tla.
-u Zemlji navodnjavamo samo 2,2 % poljoprivredne zemlje.
- Samo je 2 % obradivih površina u ekološkim proizvodnim uvjetima.
-Hrvatska u koncesiji ima 57 763 hektara najboljeg zemljišta , od čega, samo Fortenova preko 32 000 hektara.
-Poticaji za proizvodnju su okuženi kriminalom.

Naravno da uz gospodarski razvoj našeg sela svakom njegovom stanovniku mora biti omogućeno ispunjavanje i drugih potreba: kulture, športa, rekreacije, kvalitetne zdravstvene zaštite, dostupnog školstva, opskrbe i drugo.
I dok se vlast i oporba, formalno, ne znam od čega, odmaraju, a narod strepi od svakojakih zala, u našim se trgovačkim centrima ništa nije promijenilo.

Pokušao sam danas, malo osvježiti izgled police u navedenom trgovačkom centru. Na ipak jedno, pronađeno voće iz Hrvatske, jabuke, postavio sam Hrvatsku zastavicu.
Ljepše izgleda. Dao Bog da to bude praksa.

Više zastavica , više Hrvatske.


Branko Smrekar
U Brdovcu;15.ožujka 2021.

Od pojave korona virusa i svih mogućih priopćenja, konferencija za javnost Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, obavještenja, pojašnjenja, obećanja, novih okolnosti, stručnih i onih drugih teorija, pri čemu još nije jasno koja je ispravna, a koja ide u korist materijalnih interesa skupina i pojedinaca, bez šire mogućnosti objave drugačijih mišljenja, raznih odluka u korist jednakijih, sramotnih obrazloženja takovih odluka, propusta u uređenju sustava cijepljenja i novih očekivanja svezom cijepljenja raznim vrstama cjepiva, usporedbi njihovih učinkovitosti protiv virusa i spoznaja o negativnim posljedicama cijepljenja, uz svo poštovanje zdravstvenom osoblju, koje je za svoje junačko zalaganje i povećane opasnosti za zdravlje u uvjetima suzbijanja korona virusa, tek simbolično nagrađeno, čini se da prenaglašeno nametanje informacija svezom virusa i sve aktivnosti svezom te teme, koje snažno forsiraju svi javni mediji, nesumnjivo, negativno utječe na mentalno zdravlje nacije.

Svakodnevno nas, neprekinuto, bombardiraju i neumjereno tlače vijestima o: dnevnom i ukupnom broju zaraženih, broju testiranih, cijepljenih, 14. dnevnim incidencijama, komorbilitetima, broju izliječenih, broju umrlih, broju zaraženih i potencijalno zaraženih u samoizolaciji, broju zaraženih na bolničkom liječenju, a lijeka još nema, broju pacijenata na respiratoru… pri čemu nije razvidno gdje oboljeli umiru, u svakodnevnom normalnom životu, samoizolaciji, bolničkom liječenju ili bolničkom liječenju na respiratoru, jer se u javnosti neprestatno ponavlja, primjerice: jučer je na respiratoru bilo 50 oboljelih , danas ih je 80, znači 30 novih, što pak znači da su svi umrli izvan respiratora, a to nije za vjerovati, jer neki od, recimo, 60 umrlih, znatan dio, primjerice 40, umrlo je na respiratoru. Dakle novih na respiratoru nije 30 nego 70 bolesnika.

Evo, kratko, sažeto i maje više nejasno.

„Život je maskenbal, ljudi su krivi…“ Samo koji?

I kamo sve ovo vodi? Društvenoj, eksploziji ili imploziji?

Samo Bog zna i može pomoći. Bože pomozi!

Obilježismo još jedan Dan žena. Uglavnom pojedinačno.

Nema više masovnih proslava, izleta, radosti, veselja, fešti, karanfila, alkohola, opuštanja, alimentacija, sega sega.

Događaja kojima su se žene, a posebno muški, jako veselili. Nema više ni velikih radnih ženskih sredina. Masu takvih poduzeća je propalo.

Opća je alijenacija zahvatila svijet, a ni mi, posebno, u svim negativnostima, nismo zaobiđeni.

Obzirom da nikad nisam cijepljen protiv žena, ne mislim da žene trebaju imati samo svoj dan.

Žene trebaju, zajedno s nama, imati cijelu godinu.

Naravno da za to imaju sve predispozicije, od sposobnosti do udjela u broju stanovništva, a time i birača.

Žena u Hrvatskoj ima više od polovice, dakle mogu svoj status u Državi regulirati kako hoće pa čak , na novim izborima, preuzeti vlast.
Da imaju drugačiji pristup izborima, ne bi Zakonom o ravnopravnosti spolova trebalo urediti da bi u Saboru Republike Hrvatske trebalo biti barem 40 % žena, što se, uprkos prekršajnoj kazni od 50.000 kuna, godinama ne poštuje.

Drugi je pak problem što, po svemu sudeći, muškarci više poštuju žene , od njih samih.

Primjerice, pri posljednjem neprihvaćanju izmjena Kaznenog zakona prema kojima bi se kazneno djelo spolnog uznemiravanja gonilo po službenoj dužnosti, umjesto po prijavi u roku tri mjeseca od počinjenja djela, čime bi se zaštitile žrtve spolnog uznemiravanja, žene Hrvatske demokratske zajednice, nisu glasovale za navedene izmjene, već su radije, namjesto interesa žena i pravne države, podržale interese svoje stranke.

I na kraju, u Hrvatskoj neće biti prosperiteta dok na sve političke, privredne i druge funkcije, ne izaberemo, najsposobnije i najstručnije, poštene, ljude, bez obzira na spol.

Dao nam Bog pravičnu pamet.

Ima mota. Svestrana je i u brojnim svojim kreacijama.
Hvala Dragom Bogu da sam, još kak „propali“ štundent i „muž bez grunta“, na prvi „rendes“, nakon upoznavaja na bazenu f Čateškim toplicama, došo ze sim gruntovnim izvadkima familije Smrekar, makar unda, još niš ni bilo prepisano name.
Sećam se da joj je jezin, pokojni, tata Branko, s kojim sam se strašno dobro slagav, jenput, na početku, reko: „Meni je to, pri Brančiju, se nekak mutno“. I onda sem se to razbistriv, se živo završiv, a mrljugu prodav.

Četrdeset let brže prede. Zapravo se nigdar nismo svadili. Ni se z menom štela svadit. Jenput sem nekaj iskav h ormaru, nemrem najt, požifčanim, prekunem i čekam da nekaj velii, da se imam na koga zderat. Muči! I unda kad više nis znav kaj bi, najdem rešeje: „Kakva si tek ti, kad imaš tak šlampavoga muža“
Našo sem kaj sem iskav. Odjenput potpuno smiren. Prekrižim se, krene Mišo Kovač, špiglin i kak da niš bilo.

Pravi Smrekar.
Seglih, toga ni bilo čudaj , zato se i sećam.
Nimam naju nikakvih primedbi. Dapače. A ona?
Već se je nafčila na se moje mane, no, zna se:
Nit je driva bez graja nit čovika bez mana, a i dolazi proleće. Trebaju nove kikle, šolini…. Meni je drago , jer saki put i meni nekaj kupi. Će bol ja godrjam da mi niš ni triba i da je sa moja obleka mlajša odmene, ona mi rajši nekaj kupiPopuštam, naj me oblači, jer po mojem ja bi još biv f komandosici, z Burde, sedamdesetih.

Ne, to je ljubav, a prema poslanici: Hvalospjev ljubavi, Svetog Pavla Apostola Korinčanima:

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Pokažimo je je saki dan, a posebno sutra.


Branko Smrekar
U Brdovcu;7.ožujka 2021.

Najaktualniji strani film, pogotovo svezom današnjih vremena, mi je: Let iznad kukavičjeg gnijezda, Miloša Formana, a od naših, pored serija Gruntovčani i Malo misto, drag mi je svevremenski opis naših karaktera, u filmu Kreše Golik, Tko pjeva zlo ne misli.
Pamtljivi su brojni dijalozi, od „Je, gospon Šafranek, sad kad ste već platili“ do „Perica, jel prešel?“„Prešel je tata“.
Tako se nadam da bu prešel i snijeg pa se ufam objaviti.
Prije nisam da ne pocopram:

U Hrvatskoj imamo preko 800 zakona i skoro 10 000 podzakonskih akata.
Konglomeracija propisa, s puno „crnih rupa“.
Neki se ne opiru raznim kriminalnim radnjama, omogućuju njihovo nesankcioniranje, toleriraju otezanje sudskih procesa do, pokvarenih zastara, omogućuju politička preslagivanja mimo volje birača, a neki prešutno, prelaze preko ugrožavanja ljudskih života i njihovih blagodati.
Narod to, uz besplodno gunđanje, anemično trpi, pasivnošću dopušta i glasovanjem omogućava.
No, moram reći da jedna „strahovito značajna“, rupa ide u prilog i našem narodu, ali mi to dovoljno, izim na izborima, ne cijenimo.

Pravilnikom o tehničkim uvjetima vozila u cestovnom prometu, zimska oprema motornih vozila, čija najveća dopuštena masa ne prelazi 3,5 tone, prema ovom Pravilniku, podrazumijeva zimske gume (M + S) na svim kotačima ili ljetne gume s minimalnom dubinom profila od 4 mm i lance, ali ne piše da ih vozač mora znati montirati.

I sad bu negdo reko da zakoni i pravilniki nisu vredu, da ne poštivaju naš narod, da ne dopuštaju i naše švercaje (malo nas ih zna montirat), a mogli su komotno reć: Do nezna montirat lance, direktno ruši Ustavni poredak.

A žjim?
Zna se: „Otoče, otoče, još sam tu zatočen.
Se su to, jihovi običaji.
Bože čuvaj Hrvatsku. Od čega? Će to još neznamo, praf nam budi. Zaslužili smu.


Branko Smrekar
U Brdovcu;5 ožujka 2021.