Oganj.blog.hr

Neupućeni se opet čude, godinama uobičajenim, a rijetko otkrivenim, kvarnim mešetarenjima na svim razinama vlasti. Razlog je novac. I položaj je novac. Spirala korupcije ponire do najnižih razina vlasti, koje vazda izabirasmo.

Kako to spriječiti? Drastičnim smanjenjem kupovne moči stranaka i stručnom lustracijom sudstva, uspostaviti pravnu državu.

Znano je da Saborski zastupnici Republike Hrvatske, izim plaća i naknada, imaju pravo na dodatne troškove: dnevnice, automobile, cestarine, avionske karte, javni prijevoz, smještaj u hotelima, stanarine, režije, službeni stan i naknade za odvojeni život. Te su dodatne troškove, u prošlom, devetom sazivu Sabora, porezni obveznici platili nešto više od 30,3 milijuna kuna.

Uz navedeno, Saborski Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav objavio je da se u Državnom se proračunu Republike Hrvatske, za 2021. godinu osiguravaju se sredstava za rad političkih stranaka u 2021. godini u iznosu od 62.052.190,00 kuna. Riječ je o iznosu koji je za tri milijuna veći nego prošle godine, odnosno pet milijuna kuna više nego 2019. godine, kada je utrošeno 56.432.918,00 proračunskih kuna.
Tako će Hrvatska demokratska zajednica koja će sa 62 zastupnika dobiti 25.323.355,17 kuna, a SDP sa 34 zastupnika 14.197.030,62 kuna…

Ne bih se kladio da će u Saboru, netko predložiti smanjenje troškova za djelovanje stranaka, koje su nas, po statističkim podacima, u mnogo čemu, dovele do dna Europske unije.

Pecunia non olet, ma kako javno zborili.

Nedavna, „normalna“ politička špekuliranja, i kasnija demagoška opravdanja nečasnih radnji i najava postupaka za kažnjavanje isticanja istine , u Krapinsko - zagorskoj županiji, potaknuše me na opetovanje, već objavljene pričice:

STRINA I STRIČEVI

Krajem pedesetih, početkom šezdesetih, sijali smo domaću kuruzu, a zruženu čuvali i sušili na najžima.
Jednog dana, nakon sumnje da je kuruze sve manje, pokojna je majčica vidjela strinu, s korbom kuruze, kako silazi s našeg tavana i onak dobra, skromna, pobožna i miroljubiva, došla je do tateka: “Joža, nekaj bi ti rekla, ako mi daš riječ da nebuš nikom reko“ .
„Budi bez brige, kaj da je h beton zabito“.
„Vidla sam strinu kak nam s tavana nosi koruzu“
Još nije ni završila, a tatek je već biv na dvorišču i zakričav:
„Strina pa ti nam kradeš kuruzu“ !
A strina, kojoj je takvo ponašanje bio običaj, odgovori:
,,'ebamu vrag mater do me je vidiv“.
Tatek, jedva dočekavši, zaviče .„Nada, strina ti kune mater“

Danas je drugačije, „'ebamu vrag mater, do me je snimiv““.

Srećom imamo neovisnu sudbenu vlast, toliko neovisnu da suce najviše razine biraju saborski zastupnici, koji o pravu ne moraju imati blage veze. Važno je samo da glasuju sukladno dogovoru vlasti i oporbe.

Dva su tome razloga: prvo mandat sudaca traje dulje od jednog mandata vlasti i drugo, također znano: .
„Vrana vrani oči ne kopa“ (Cornix cornici non effodiet)

A struka? Ma kakva struka, važna je samo dirigirana ruka.
Podsjeća me to na jedan vic iz onog doba, kad je jedan neupućeni turist htio nešto doznati pa na stranim jezicima pitao milicajca da li govori engleski. „Ne“! Njemački? „Ne“! Francuski? „Ne“! Talijanski? „Ne“! Ruski? „Ne“! Prekipjelo to njegovom, jednako učenom, kolegi: „Jesi glup pa ne znaš ni jedan strani jezik“ i dobi odgovor: “Nema veze, vidiš ovaj ih zna pet pa mu to niš ne pomaže“.
„Živjet će ovaj narod“. Samo kak?

Ipak nije sve tako crno. Enormni uspjesi u kažnjavanju krađe namirnica u dućanima, naplati sitnijih prometnih prekršaja, poput krivog zaustavljanja i parkiranja automobila, prodaje starih traperica i drugi ekvivalentni prekršaji, koji se mogu okarakterizirati kao „rušenje ustavnog poretka“, snažno opterećuju sudstvo u drugim zadaćama.
A pravda? Malo me podsjeća na Mount Everest. Što se penješ bliže vrhu, zraka je sve manje

Što je lopovluk veći, pravde je manje.
Iako u pravilu nema dokaza, nitko se ničega ne sjeća, povlače se iskazi, zbog proceduralnih pogrješaka, često samih sudaca, obnavljaju procesi, predmeti ponekad neprimjereno privremeno „eutanaziraju“, drže u ladicama…
Nema ni priznanja pa ni djelomičnog, poput onog kad je jedan visoki inozemni državni čelnik poslikan na jednoj privatnoj zabavi, u prilično potentnom stanju, ponosno priznao da to je njegov ordinarijus, ali da na slici nije on.

Izgleda da unas nema ničega, izim poslušnih sudaca, bogatih „numizmatičara“, kvarnih političara , svakojačkih povezanosti i ojađenog naroda.

Dokle tako? Do promjena redatelja i svih glumaca.

Hrvatsko pravosuđe, pod ravnanjem politike nije, kako se to voli reći, crna rupa, ono je crna izbočina. Moramo je izravnati, kako bi udovoljili najvećoj zadaći: povratku ukradenog.
Bez toga nam nema spasa.
Sačuvajmo ovu lijepu Zemlju i očuvajmo naše mukom stečene vrednote i, kakve takve, duhovne vrijednosti.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 22. svibnja 2016.


U Brdovcu 30.siječnja 2021.

Republiku su Hrvatsku, pod vodstvom prvog Hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđman, uz potporu više od 94 % birača i veliku novčanu potporu naše dijaspore, izborile, junačke, Hrvatske oružane snage.
Bilo je puno slavnih pobjeda Hrvatskih oružanih snaga, u bitkama nad srpskim agresorom.

Uz najveću, konačnu, veličanstvenu pobjedu u Vojno redarstvenoj akciji „Oluja 95“,
spadaju i oslobodilačka operacija Maslinica (“Gusar“), prekretnica Domovinskog rata, u kojoj je oslobođeno zadarsko zaleđe, kojeg su držale vojne snage tzv. "Republike Srpske Krajine", i omogućena kopnena komunikacija Dalmacije s ostatkom Hrvatske
i Operacija Bljesak u kojoj je za samo 31 sat oslobođeno oko 500 četvornih kilometara teritorija, (koje je zaposjeo velikosrpski agresor) i uspostavljen nadzor nad autocestom A3.

Domoljubi s, ponosom, zahvalnošću i tugom, redovito obilježavaju te slavne pobjede i odaju počast svim stradalim junacima.

Tako je 1. svibnja 2020. godine, u Okučanima, obilježena 25. obljetnica vojno-redarstvene operacije "Bljesak", u kojoj je poginulo 42, a ranjeno162 branitelja.
Ove je pak godine, 22.siječnja, u Zadru, održana i komemoracija povodom 28. godišnjice pobjede Oružanih snaga Republike Hrvatske. U pobjedi je smrtno stradalo 127, a ranjeno 158 hrvatskih branitelja.

Svi koji su branili Hrvatsku zaslužuju svako poštovanje.

Nažalost, Predsjednik Republike Hrvatske, za kojeg je u prvom krugu predsjedničkih izbora, glasalo 15,12 %, a u drugom, nakon političke kalkulacije vladajućih, manje od trećine birača Republike Hrvatske , ni u Okučanima ni Zadru nije htio odati počast našim žrtvama i izraziti ponos našim pobjedama.

Zasmetalo ga je, legalno, znakovlje Hrvatskih obrambenih snaga, dok ga za posjeta Rijeci, 2. veljače 2020. godine, nije zasmetala Jugoslavenska zastava, pod kojom su komunisti, nakon završetka Drugog svjetskog rata, ubili ili nehumanim uvjetima prouzročili smrt stotine tisuća nevinih žrtava.
Milanović je u Rijeci na upit o provokativnoj postavljenoj zastavi rekao: “Zastava Jugoslavije? Nisam ju ni vidio! Ne vidim zašto bi to bila kontroverza!?”

Antun Gustav Matoš (
Tovarnik, 13.lipnja 1873. – Zagreb, 17.ožujka 1914.):

„Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo“.

Je, to je bilo onda, a danas?

Branko Smrekar
U Brdovcu;28. siječnja 2021.

Povodom zahtijeva vječnih kroatofoba, mahom onih koji u Domovinskom ratu bojišta vidjeli nisu, a koji nam neprekinuto izmišljaju krimen ustaštva i njihovih zahtjeva za neselektivnom zabranom HOS-ovog pozdrava „Za Dom spremni“, navodim slijedeće činjenice:
Hrvatsku je u Domovinskom ratu branilo 6.700 bojovnika HOS-a, 753 ih je svoj život položilo na Oltar Domovine, a brojni su ranjeni i ostali invalidi.
Borbu za obranu Hrvatske započeli su samostalno od 1991. godine, ali su se od kraja 1992. godine, pametnom providnošću dr. Franje Tuđman, priključivali drugim snagama Hrvatske vojske.
Prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji pripadnici HOS-a (Hrvatskih obrambenih snaga) su dio Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Već 1. listopada 1991. godine, predsjednik Tuđman je donio zapovijed, da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;

Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. godine, sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;

Grb Udruga HOS-a odobrile su službe Grada Zagreba, uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave, u vrijeme SDP-ove vlade.

Hrvate malo zanima povijest Nezavisne države Hrvatske i njeno uređenje. Ta je povijest za vrijeme komunizma bila iskrivljena i tendenciozna, na štetu Hrvatskog naroda.
Nažalost naše dosadašnje vlasti nikad nisu ni pokušale potražiti istinu pa i oni i crkvena vlast, prihvaćaju laži Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti i svih srpskih vlasti.

Najveći Hrvatski državnik, dr. Franjo Tuđman je, o Nezavisnoj državi Hrvatskoj, javno rekao:
„NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“.
Smatram da pripadnici Hrvatskih oružanih snaga (HOS), u Domovinskom ratu, od ustaša nisu baštinili fašizam, već domoljublje i borbu za obranu Hrvatske.

Osuđujem ustaške zločine, ali i zločine koji su učinjene pod kokardom i crvenom zvijezdom. Zato mi se čini primjerenim zakonski zabraniti i njihovu javnu uporabu.
Zgražam se, eventualnoj, zabrani službenog znakovlja HOS-a, uključujući i pozdrav “Za dom spremni“.
Nisu mi primjerene ni ulične hodnje u crnim odorama, jer, iako benigne, ne koriste Hrvatskom narodu, već kroatofobima.

Rješenje?
Odjenuti pripadnike HOS-a svečanim odorama Hrvatske vojske sa znakovima HV-a, s dodatnim, priznatim, znakom HOS- a, u kojem je i pozdrav“ Za dom spremni“
Sve drugo smatram, oslobađanjem od oslobođenja, novom okupacijom. Ne daj Bože.

Branko Smrekar
U Brdovcu;26. siječnja 2021.

Povodom zgražanja, iskustvom deficijentnih, bezsramnih, licemjernih moralista jav(d)nih medija, (nadležni, iz političkih razloga, to moraju), izkazujem puno razumijevanje proslavi i zahvalnosti, u inozemstvo odlazećoj medicinskoj sestri, u Kliničkoj bolnici Dubrava.

Više je tome razloga:
prvo, gotovo sam siguran da su svi nazočni bili koronafrei pa nitko nikog nije mogao zaraziti;
drugo, s maskama se ne može autentično pjevati; treće, tim nesebičnim junacima, nakon nadljudskih napora i opasnosti, treba bar malo opuštanja;
četvrto, fešta se održala u odvojenom mjestu spram bolesnika. Pacijenti to nisu čuli:
peto, u ovom vremenu alijenacije ljudi i vrijednosti, hvale je vrijedna zahvala kolegici za mukotrpan dugogodišnji zahtjevan i težak, na momente, a posebno danas, opasan rad.
I ovakvim se opuštanjima opiremo, globalističkom razaranju naših duša.

Novi ravnatelj, Bogu hvala, nije ništa znao. Vjerujem.

Teško mi je vjerovati da bi u ovom jadu, podobnosti, podilaženja, ulizivanja, klijentelizma, podanosti, poslušnosti i bojaznosti, u kriptototalitarnom sustavu, imao hrabrosti prevladati strah i dopustiti oproštajnu „čajanku“. (Pojam iz osnovne škole, kojim odajem svoj JMBG)

I na kraju, osobno sam impresioniran i naglašeno zadovoljan, djelatnicima našeg zdravstvenog sustava, od predivnog doktora, prijatelja svih svojih pacijenata, dobrog čovjeka, Mire Benčić, zaprešićke hitne medicinske pomoći, bolnica, Sveti duh i Merkur.

Divni ljudi koji svakom bolesniku pristupaju, ne samo kao pacijentu već i kao čovjeku, a to navijek pomaže u stvaranju povjerenja između liječnika i pacijenta, što doprinosi uspješnosti liječenja.

Prije nego što prosuđujemo o sustavu zdravstva, imajmo na pameti da se u Hrvatskoj za zdravstvo izdvaja samo 861 eura po stanovniku, a u Europskoj uniji je prosjek veći od 3000 eura.

Mislim da bi svaka vlast , koja se predstavlja hrvatskom, morala, izim ispraznih bezkorisnih hvaljenja zdravstvenog osoblja, svoje domoljublje trebala iskazati značajno većim izdvajanjem novaca poreznih obveznika, za ove, Bogom dane, ljude koji osvjedočeno, poštuju, a ponekad i vole svoje pacijente. Time bi na, korist naroda, povećala broj, sada nedostajućih medicinskih sestara, liječnika i drugog osoblja u zdravstvu.

Dao im Bog zdravlje, puno duševnog mira i „čajanki“, a pacijentima brzo ozdravljenje.

Branko Smrekar
U Brdovcu;24.siječnja 2021.

Prigodom odlaska u mirovinu Mandice Dogan, heroine Zagrebačke policije, napisah joj pismo zahvalnosti i potpore:

Poštovana i draga Mandice,

Ljudi mahom, s više ili manje mara i uspjeha obnašaju svoje radne zadaće i pritom i oni i poslodavac doživljavaju veće ili manje zadovoljstvo ili jad.

Ipak, srećom, tu i tamo, pojave se i osobe koje ne odrađuju svoj posao, koje ga jednostavno, žive. Služba je njihov život. Drago mi je primijetiti da i naša Mandica spada u krug tih malobrojnih. Ljudi koji svom poslu daju svoju dušu, daju sebe.

U pravilu takvi ljudi rijetko dožive puno radno priznanje i dosegnu status kakav im pripada, ali dožive da ih ljudi primaju u svoja srca, da ih osobno priznaju, poštuju, cijene i vole, a priznanje srca veće je od bilo kojeg hijerarhijskog položaja..

Upravo to je najbolje pokazao onaj zadnji, siječanski, ovogodišnji, recimo oproštaj.

Kad bi netko danas pitao o Mandici, sjetio bih se mnogih lijepih druženja i događaja. Davne 1984, godine, me je , danas pokojni šef, Pavle Bonetti, koji ju je poštivao i volio kao osobu, odveo u njen ured, načelnice kadrovskih poslova, a ona mu je onako simpatična, pričljiva i otvorena, za mene, ko iz topa, ispalila: „Isuse, kak je balav“.
Iste godine, vidio sam je i na „našem“ Tuškancu (uh, što mi je krivo za te prostore). Dolazi Mandica s nekom delegacijom: crne očale, frizura, faca, pomalo karizmatična, zriftana ko Jacqueline Kennedy, a veli mi Filip Filipović: „Ovo Vam je Mandica, ta žari i pali“.

Sjećam se dolazaka u njen ured i onih lijepih, veselih trenutaka, ali i suza u njenim očima:
„Brankić, strašno mi je teško. Nekad sam tu djecu primala, a danas ih moram pokapati“.

Pamtim i brojne opservacije i mišljenja. Začudila me ta hrabrost javnog kritiziranja, oslikavanja nedosljednosti i nelogičnosti u svim razdobljima njena službovanja, ali i primjećivanje ljudskih, tako očiglednih gluposti. Neke su od tih anomalija vidjeli i drugi, ali su se redovito, nisu ufali ni zucnuti.

Draga Mandice, bili ste vrijedna, sjajnih opservacija, kritična, oštroumna, iskrena, dobronamjerna, duhovita, ali i osoba s mjerom. Navijek ste znali do kuda smijete ići, a bogme,znali ste ići i jako daleko ( drago mi je da Vas nisu zaprli). Sjećam se rečenice koju ste, izravno rekli, pokojnom, Branku Sarapi i mnogim drugima. Naravno i onih lijepih poput „Jelena kapitalca Markiša“

Volio bih da taj svoj „ život iz sobe s pogledom na Zrinjevac“ stavite na papir. Ne bi to bili memoari. Memoari su nešto drugo. Tu gotovo svaki autor malo i frizira, nameće ideju, glorificira sebe, gubi objektivnost. Bio bi to skup bilježaka, štikleca o događajima i ljudima onog, ali i današnjeg vremena ( „fala Bogu“ pak se samo tak ne mijenjamo), građa iz koje bi svatko sam sebi mogao izvući zaključke, jer nažalost tak smo transparentni, pače prozirni.

Bila bi to “čista srida“, baš kao što je bila Vaša služba. Rado ću pročitati tu knjigu.

Draga Mandice, neka Vam Bog podari puno zdravlja i osobnog mira.
Živjeli mi!
Vaš, Branko Smrekar
U Zagrebu, 2,veljače 2005. godine

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna svjetlila joj, počivala u miru Božjem.

Ja sam žena za sva vremena (Meri Cetinić)
„Da, jer ja sam žena za sva vremena
ne za jedan dan
ne za jedan dan
jer ja sam žena za sva vremena
moja ostat će sjena
i kad ne budem ja…“

Branko Smrekar
U Brdovcu;23. siječnja 2021.

U drugoj polovici osamdesetih u „Kasarni Borongaj“, u noćnim je satima izbio je veliki požar skladišta sanitetskog materijala. Došavši na mjesto, kasno dojavljenog požara, uvidjeh da su vatrogasci Vatrogasne brigade Zagreb, koncentričnom navalom spriječili prijelaz požara na okolne objekte i utrnjuju vatru.

Pitam tko je glavni u kasarni? Spojiše me s generalom Andrijom Rašeta.
Razgovaramo uz pogorjelu baraku i general izdaje zapovijed dvojici vojnika na buldožerima: „Ruši“!

Primjetih: „Ne smijete to sad rušiti. Ako sve srušite nećete moći utvrditi uzrok požara.“
Rašeta izdaje novu zapovijed: „Vračaj“ i bez pozdrava, udalji se od mjesta, ugašenog, požara.

Tada me jedan visoki oficir, ako se dobro sjećam prezimena, Štimac, pozove u jednu prostoriju i u vrlo ugodnom, otvorenom, zapravo odmah prijateljskom razgovoru, dogovorimo daljnji tijek postupanja. Našem je razgovoru, i ne samo o požaru, bio nazočan i zastavnik Crnković, kojeg je atmosfera toliko razdragala da mi s povjerenjem, o Rašeti, iskreno reče: „Drug komandant, ovako glupog generala u životu nisam vidio“.
Ipak general je, uprkos svemu, poslušao savjet i odustao od svoje prvotno ishitrene, neprimjerene, zapovjedi.

Primjereno se treba ponašati i nakon ovih potresa. Smatram da se u potresima razrušene kuće, koje su, novcima poreznih obveznika, obnovljene nakon Domovinskog rata, ukoliko ne predstavljaju izravnu opasnost za ljude, ne smiju dirati, bez provjere kvalitete njihove izgradnje. I to ne samo radi utvrđenja eventualno kriminalnih radnji svezom izgradnje, već i radi dobivanja, stručnom analizom dobivenih, spoznaja, koje mogu poslužiti boljoj preventivi i smanjenju posljedica pri slijedećim nesrećama.
Odnosi se to na potrese, požare, poplave i na niz drugih prirodnih, a i tehničko -tehnoloških nesreća.

Bez stručnih analiza, intervencija i njenih primjena u daljnjem preventivnom i u operativnom djelovanju, nema poboljšanja sigurnosti naših građana. Ma što političari brbljali o tome.

Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, 12. siječnja 2021. godine, primio je, u Zagrebu, zagrebačko-ljubljanskog metropolita Srpske pravoslavne crkve, Porfirija Perića. Obišli su i, u potresima stradalu, Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava.
Da li je to bio ekumenski posjet?

Ekumenizam (od grč. ż0şżĹĽ­˝· (oikoumene) - nastanjeni svijet) označava nastojanje oko pomirenja, suradnje, zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava. Dok se međureligijski dijalog odnosi na sve religije, ekumenizam je dijaloški napor unutar kršćanskih crkava koji se temelji na ravnopravnosti i zajedničkom zalaganju za mir i opće dobro. Veliki poticatelj ekumenizma bio je papa Ivan Pavao II.

Podržavam svaki ekumenizam, no teško mi je vjerovati da je posjet metropolita Porfirija, kardinalu Bozaniću bio znak pomirenja.
Proces pomirenja može se, kao što je rekao, danas, Sveti Ivan Pavao II, graditi samo na istini i pravdi, a istina je da su nacistički velikosrbi, uz punu potporu Srpske pravoslavne crkve, uništili ili teško oštetili 1300 objekata Katoličke crkve i još strašnije da je u Domovinskom ratu smrtno stradalo oko 14.000 Hrvatskih branitelja i civila, od kojih 402. djece, da je još uvijek 1869 neriješenih slučajeva nestalih u Domovinskom ratu, da je ranjeno oko 35.000 ljudi, da je nebrojeno napadnutih imalo i ima teške psihičke posljedice te da je prema nekim prosudbama Hrvatskoj nanijeta izravna i neizravna materijalna šteta od preko 250.000.000.000 dolara.

Nisam primijetio da gospodin Porfirije inzistira na istini, odgovornosti za počinjene zločine, i nadoknadi zlodjelom prouzročene štete, da je izrazio kajanje i ispričao se za sva srpska zlodjela, a niti da izostanak toga, posebno smeta našem kardinala.

Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja bez unutarnje katarze, koja se oslanja na Isusove riječi iz Evanđelja: „ Istina će nas osloboditi“ ( Iv. 8, 32)
Tko ne želi istinu, nije graditelj mira već širitelj zla.

Mene navedeni posjet metropolita Srpske pravoslavne crkve Porfirija, kardinalu Bozanić, podsjeća na već viđene „igre“ Srpske pravoslavne crkve i naše vazalno, nekriterijalno, prihvaćanje svih njihovih, stoljetnih, obmana i laži.

Branko Smrekar
U Brdovcu;19.siječnja 2021.

POSTATI ČOVJEK LJEPŠE JE NEGO POSTATI KRALJ
Antun Gustav Matoš

Prošla se vlast održavala „žetončićima“, koji su svojim ponašanjem, eklatantno dokazali da im je vlastiti interes jedina premisa, a da im narod nije ni u primisli. „Žetončići nisu bili volja naroda“. Ima ih i danas, ali pod drugim imenima. Koliko? Budimo realni, koliko treba.

U ovom sazivu došlo je do promjena. Neke su, primitivne, iritantne ili pak anemične jugofile, samoljubne kroatofobe, istina u nedostatnom broju, zamijenili novi, mahom sposobniji, saborski zastupnici, različitih provenijencija.

Nove su snage, u prvo vrijeme, donijele zanimljivost praćenja sjednica Sabora Republike Hrvatske.

Uz nekoliko novih, smirenih, domoljubnih intelektualaca iz raznih stranaka, posebno su me impresionirale žene, od bezkompromisne heroine Karoline Velike, do, jednom, čak i „aboriđinke“.

S druge pak strane, neki su mi, obećavajući muži malo utihnuli. Jedan kao da je od davnog briljiranja u Saboru, pohađao školu „ Slave Raškaj, drugi je valjda prehlađen pa još ni glasa pustio nije, treći je smanjio „štandgas“, a uz to više bi njih trebalo ići na logopedske vježbe.

No da je i cijela, nekonzistentna, šarena, virtualna oporba, kojoj korjenite promjene, zbog blagodati povlastica saborskih zastupnika, nije ni kraj pameti, savršena, ovaj dvadeset i pet godišnji boljševistički sustav vladanja, , ne bi mogla promijeniti .

Rekli bi mi na Brdovcu:

„S TE MELE KRUHA NEBU“

Zato samo međoosbnim sviđalicama, srčekima, hvaljenjima, potporom, obožavanjima, divljenjima, podilaženjem, klanjanjima, sladostrašćima, ali ni cendranjima, cmizdrenjima, vrijeđanjima, prostotama, podnipoštavanjima, omalovažavanjima, ismijavanjima, lažima, podvaljivanjima i drugim „čašćenjima“ na fb stranicama, nećemo pridonijeti poboljšanju alarmantnog stanja u Državi.
Tim prije što su izabrani, intaktni na sve značajne prijedloge svojih birača. Zbog opadanja njihove žestine , bavljenja samim sobom i kalkuliranjem na štetu istine, stječe se dojam da su više zaokupljeni samim sobom, nego ostvarivanjem obećanja Hrvatskom narodu.
Što nam je činiti? Spoznati istinu i izaći iz svog primitivnog, podaničkog, sebičnog mentaliteta.

Ne nasjedajmo hvaljenjima dosad vladajućih političara, koji su nas doveli na, prema statističkim pokazateljima, po gotovo svim pokazateljima, na zadnje mjesto u Europi pa preporučam da si, kao najljepši ovogodišnji dar, priuštimo mišljenja, političkom demagogijom i interesima nekontaminiranih stručnjaka.

Volim slušati biskupa Vladu Košića i Karolinu Vidović Krišto, čitati tekstove dr sc. Tomislava Jonjić, Zvonimira Hodak, dr.sc. Maruške Vizek, a i prof. dr. sc. Slavka Kulić, znanstvenog savjetnika i profesora na Ekonomskom institutu, od 1970. godine, predstojnika Odjela za međunarodne odnose; Odjela za strateška istraživanja, te Odjela za interdisciplinarna istraživanja opstanka i razvoja života na planetu Zemlji, od 2002. godine, predsjednika Znanstvenog društva ekonomista Hrvatske.

Posebno su mi zanimljivi njegovi intervjui u emisijama Podcast Velebit, od 24. studenog 2020.: “Za manje od dvije godine Hrvatska će bankrotirati“ i od 29. svibnja 2020.: „Danas samo nerazuman čovjek može poželjeti doći na Vlast“.

Cijenim i mišljenja, ustavne stručnjakinje, prof. dr.sc Sanje Barić, predstojnice Katedre za ustavno pravo, Pravnog fakulteta u Rijeci, iako se s njom, pogotovo ne u stečenim pravima, jer neka su stečena nepravdom, ne slažem.
Za pogledati je barem dva njezina intervjua i to s Natašom Božić na N1, od 20. prosinca 2020.godine, izim ostalog i o našoj Ustavnoj (ne)pismenosti:
"Ustavni sud ima i edukativnu funkciju, a naš najveći problem je što velika većina građana ne poznaje Ustav i ustavno je nepismena pa mišljenja koje većina građana imaju su mišljenja koja se temelje na neznanju."
Istaknula je da, prema odluci Ustavnog suda koja se ne poštuje, u Hrvatskoj nemamo već 10 godina izbore za Sabor koji su sukladni Ustavu.
„Mi čekamo da se oni dogovore sami sa sobom. Hrvatska je druga na svijetu u nogometu, nas pola milijuna izađe na ulice i mi smo veliki Hrvati. Deset godina imamo neustavne izbore i mi sjedimo doma i kažemo da je Ustav mrtvo slovo na papiru. Ako shvatimo racionalno, a ne samo emotivno svoje mogućnosti, ne bi nam ni korumpirani političari vodili bilo koji dio Hrvatske“

Dopao mi se Intervju tjedna, Jasmine Popović, na Hrvatskom radiju, dana 19. prosinca, s gospođom Barić, O korona krizi, u kojem je, govoreći o Ustavu, prof. Barić je istaknula kako ga apsolutno treba modernizirati u puno segmenata – dijelu s ljudskim pravima, organizacijom vlasti, referendumom, načinom formiranja vlade..

I na kraju, moramo shvatiti da nas neće spasiti ni Biden, ni Angela, ni Macron ni Milanović ni Jandroković ni Plenković.
Sami i u zajedništvu, moramo, konačno, preuzeti odgovornost za ovo turobno stanje u našoj, krvavo izborenoj, Domovini.
Kako? Mimo hvaljenja dosadašnjih čelnih političara, spoznajmo istinu i naučimo o demokraciji, od Njemačke, Švedske, Norveške i posebno Belgije. Belgija dvije godine nije izabrala svoju Vladu. Zašto? „Bokčeki“ nemaju „žetončiće“.

Bilo bi dragocjeno da spoznaje istine i demokracije, kao ovogodišnji dar i zajedničku korist, prenesimo na sve znane i neznane.

ŽELIM VAM MANJE NESRETAN PREOSTALI DIO OVE GODINE. Ako se potrudimo mogla bi nam biti i sretna.

Branko Smrekar
U Brdovcu;17. siječnja 2021.

Svezom pokušaja zamjene službenog hrvatskog toponima: Banovina, s nazivom Banija, i potpune nezainteresiranosti naših političara za uređenjem hrvatskog jezika, odlučih opetovano objaviti tekst, od 14. travnja 2020.godine:

GOVORI HRVATSKI

Petar Preradović:
„ Ljubi si rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega“

Vjekoslav Klaić:
Govori hrvatski
“Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade.
Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.
Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš”.
Identitet jedne države čine teritorij, stanovništvo, kultura, i jezik. Zato su to područja na kojima nas globalisti i drugi hegemonisti, planirano i organizirano, nastoje podjarmiti i kolonizirati.

Tako se, već niz godina u našem političkom miljeu, javnim medijima i inače, rabe riječi koje nisu hrvatske: nauka, bezbijedno, obezbijediti, region, bukvalno, takmičenje, bezuslovno, aktuelno, stepenice, zavjesa, zakletva, izvinjenje, saučešće, nedoumica, opekotina, mezimac, preimućstvo …
Neki to čine namjerno, a neki iz razloga što su ih hrvatski jezik, ma kako se on, u propaloj državi, službeno zvao, učili serbokroatisti. Neki od njih „naučavaju“ i danas.

Kako se tome oduprijeti? Znanošću i prohrvatskom politikom.
Bilo je pokušaja:
Prvo je 16. ožujka 1998. godine, pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osnovano Vijeće za normu hrvatskog jezika, da bi tri godine poslije, za vrijeme Vlade Ivice Račan, bilo ugašeno. Dotadašnji predsjednik Vijeća bio je akademik Stjepan Babić, a jedna od članica i Sanda Ham.
U članstvo se Vijeća ulazilo prema znanstvenom ugledu, a ne prema stranačkoj pripadnosti. Zbog toga su u Vijeću bila mišljenja koja nisu bila ista, a ponekad i sasvim suprotstavljena po pitanju normiranja hrvatskoga jezika.

Nakon toga, 14. travnja 2005. godine, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac, imenovao je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ono je bilo savjetodavno vijeće pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Vijeće je je osnovano za skrb o hrvatskom standardnom jeziku te radi skrbi za veliku jezičnu stečevinu i raspravljanje o pitanjima koja se postavljaju u svezi s njom.
Za čelnu osobu bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić.

Vijeće je 8, svibnja 2012. godine raspustio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović. Ova odluka, koja je ignorirala struku i višegodišnji rad prijašnjih garnitura, rasrdila je znanstvene krugove.
Najzorniju osliku raspuštanja Vijeća dao je
AKADEMIK KATIČIĆ:
UGASILI SU NAS, JER IM SMETA DUH HRVATSKOG JEZIKA.

Iz svega prosuđujem da je SDP protiv hrvatskog jezika, a da HDZ-ovu, koalicijsku Vladu, ta problematika, u zadnje četiri godine, nije zanimala.

Na izborima za Hrvatski Sabor, neću podržati ni jednu stranku, koja u svoj Program ne uvrstiti ponovno osnivanje Vijeća za normu standardnog hrvatskog jezika i donošenje Zakona javnoj uporabi hrvatskog jezika.

Od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku. Sramota.
Branko Smrekar.

I na kraju, za promicatelje naziva Banija, jedno moje sjećanje : piše zamjenik ministra unutarnjih poslova: Poštovana državna tajnice ministarstva obrane, žao mi je da zbog svoje prezauzetosti niste primijetili da je 1991. godine proglašena Republika Hrvatska i da zakoni iz SFRJ, od 1984. godine, više u Hrvatskoj ne vrijede.
Jugoslavija se raspala. U Hrvatskoj je službeni toponim Banovina, ma što jugonostalgičari mislili.
Sve najbolje svom, u potresu stradalom stanovništvu, bez obzira kako privatno nazivaju Banovinu.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 15. siječanj 2021.

Je, uz nas ovako nikakve sve je moguće.

Nakon što su naše predivne rukometašice, svojim zalaganjem, sposobnošću, znanjem, zajedništvom i ljubavlju, uz uspješno vodstvo trenera Šoštarić, osvojivši brončanu medalju na Europskom prvenstvu u rukometu, oduševile i razdragale hrvatski narod te postale katalizator pomalo potamnjelog domoljublja, danas na jednom portalu čitam:

Kraljice šoka: Nismo još dobile nikakav novac od našeg saveza

Piše Tomislav Gabelić
Prvo se treba sastati upravni odbor te odlučiti kolike će biti premije i kad će biti isplaćene. Tek kad odlučimo, onda se ide u isplatu. Curama će biti plaćeno, nema brige, u to mogu svi biti sigurni, kaže predsjednik HRS-a.

Sramota. Namjesto da se odmah novčano nagrade te skromno plaćene heroine i na taj način potakne razvoj tog pomalo onemoćalog sporta, čijim bi širenjem na mlade djevojke ojačali i ukupno zdravstveno stanje nacije, nadležni, svojim postupcima koče hrvatsko dobro.

Hoće li naši političari to prešutjeti? Gdje su sada parazitske udruge za ženska prava? Gdje su „glumci“ za jačanje ljudskih prava?
I konačno, gdje je hrvatski narod da te gadosti ne primjećuje i da i dalje dopušta sve ono protiv čega smo se vjekovima, a posebno u Domovinskom ratu, tako srčano borili?

Branko Smrekar
U Brdovcu;14.siječnja 2021.

Znakovita je misao Georga Orwella:
Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.
Mi Hrvati, u posljednjih sto godina, zbog svojih slabosti u odabiranju vlasti, nismo nikad ništa kontrolirali.
Zato nas Srpska akademija nauka i umetnosti, Srpska pravoslavna crkva i velikosrpski hegemoni godinama truju lažnom poviješću, nastojeći u svakom trenu ocrnjivati Hrvatski rod.
Obzirom da se toj podmukloj agresiji nisu oduprijele ni naše vlasti, a ni dio naše Crkve, bilo bi dragocjeno da se sami uputimo u istinu o nama, jer kao što reče Gospodin Isus Krist: Samo nas istina može osloboditi.
Cijenim znanstvenike koji, svojim marljivim radom, pretražuju povijesne dokumente nastojeći osvijetliti put njenoj spoznaji.
Jedan od najistaknutijih povjesnika, neupitno je osvjedočeni domoljub dr.sc. TOMISLAV JONJIĆ, čija ću djela u slijedećem razdoblju pozorno proučavati, i to:
„ANTUN GUSTAV MATOŠ POD STARČEVIĆEVIM BARJAKOM“,
( Izdavač: AGM d.o.o., Zagreb 2019.)

„ IVO PILAR – pisac, političar, ideolog (1898 -2018)“
( Izdavač: AGM d.o.o., Zagreb 2020.)
„STO KNJIGA I JEDAN FILM“
(Naklada: Trpimir, Zagreb, 2020,) i

HRVATSKA KRONIKA
Minijature o hrvatskoj politici 1996. – 2020.
Za sve koji nisu u prigodi imati te knjige, gospodin Jonjić je svojom dobrotom objavio:
Tomislav Jonjić
STO KNJIGA I JEDAN FILM – Kao što sam najavio prije desetak dana, iz tiska je izišla zbirka mojih prikaza, recenzija, osvrta i eseja pod naslovom STO KNJIGA I JEDAN FILM. Knjiga je tiskana u malom broju primjeraka i nije namijenjena prodaji, a i nju je, kao i moju nedavno objavljenu knjigu HRVATSKA KRONIKA: MINIJATURE O HRVATSKOJ POLITICI 1996.-2020. moguće besplatno preuzeti na mojoj internetskoj stranici (www.tomislavjonjic.iz.hr) odnosno na CROSB-iju (Hrvatska znanstvena bibliografija): https://www.bib.irb.hr/pregled/znanstvenici/374441.
.
Ovaj tekst, u želji da ne pokleknemo, završavam Jonjiićevim poukom:
„U svemu ovom samo je jedna pouka: Onaj koji je spreman kapitulirati, uvijek će kapitulirati. Zanj druga mogućnost ne postoji, on sam izabrao je predaju i poraz.
Na činjenici poraza ništa ne mijenja ako ga se nazove pobjedom: Poraz ostaje porazom i onda kad ga se obilježava talambasima i lovorovim grančicama.
Samo onaj koji ne bježi od borbe može uspjeti, samo on zaslužuje poštovanje i u slučaju da podlegne.
Jer on je branio svoje dostojanstvo, znajući gdje je granica ispod koje se ne smije ići“.
(Lovorike poraza?,
Politički zatvorenik,
studeni 1999.)

Branko Smrekar
U Brdovcu;13.siječnja 2021.

Godinu dana nakon pucanja savskih nasipa i poplava, u Slavoniji, proglašenih katastrofom, u svibnju 2014. godine, napisah osvrt pod nazivom:

KRIZA UPRAVLJANJA KRIZOM

Iz kojeg izdvajam:

Znanost danas vjeruje da se krizno planiranje i upravljanje, tj. upravljanje katastrofama mogu definirati kao skup triju osnovnih cjelina: upravljanje krizama u užem smislu (uključujući osposobljavanje upravljačkog osoblja), operativne snage za reagiranje u kriznim situacijama i kritična infrastruktura .

Kakvo je unas je upravljanje u velikim nesrećama?
Nije dovoljno dobro!
U pravilu su, kao i u svijetu, što veća nesreća, veći su i upravljački problemi pa i pogrješke.
Prošlogodišnje poplave u Slavoniji, proglašene našom prvom katastrofom u smislu Zakona o zaštiti i spašavanju, to zorno pokazuju. I dok oporavak osnovnih usluga, obnova i izgradnja, temeljeni na dostupnim podacima i procesima koji će potrajati dugo, pokazuju pozitivne rezultate, očito je da su pripreme za nesreću bile slabe, procjena rizika pogrješna, a javno upozorenje prekasno. Nedostajala je pravovremena evakuacija ljudi, opsežnije premještaj stoke, poljoprivrednih strojeva i drugih materijalnih vrijednosti. Nije bilo brzog spašavanja i snažnijeg obuzdavanja posljedica poplave. Stječe se dojam da se sustav zaštite i spašavanja, posebno na državnoj razini, u početku poplave, pokazao inertnim, a vođe nedovoljno sposobne za svoje zadaće.

Katastrofa je proglašena prekasno, a odgovornost za tu pogrješku prebacivana je na nižu razinu.

Nakon što je nasip pukao 17. svibnja i događaj je poprimio obilježja katastrofe, a ona je proglašena tek 20. svibnja 2014. godine.
Kao da se ne razumije da zaštita, posebno spašavanje, nije samo plovidba brodica od kuće do kuće i podjela hrane, pića, medicinskih i drugih potrepština, nakon što neposredna opasnost popusti, već hitna, neumoljiva borba, posebno obučenih spasioca za spašavanje žrtava.

Poplave su pokazale da u Hrvatskoj, unatoč velikoj želji građana da pomognu i njihovom brojnom odazivu na rad na poplavljenim područjima i mjestima za prikupljanje pomoći, osobno pružanje materijalne humanitarne pomoći i brojne usluge, na što možemo biti ponosni, sustav uređenja volontiranja ne funkcionira na potreban način. Nisam primijetio da se volonteri, posebno u početku, pozivaju u skladu s potrebama za obavljanjem određenih profesionalnih poslova. Rijetko se čulo da poplavljena područja trebaju liječnike, medicinare, veterinare, psihologe, ljude s iskustvom u radu s domaćim životinjama, zidare, krovopokrivače i druge.
Nije bilo ni riječi o tome moraju li volonteri i u kojoj mjeri biti zdravstveno i fizički sposobni, kako su osigurani, kako će dobiti naknadu u slučaju nesreće…

Iz navedenog je lako zaključiti da sustav zaštite i spašavanja, pa i civilna zaštita, nisu na potrebnoj razini, a nažalost da na državnoj razini nema vizije kako bi sve to trebalo izgledati i, čak i u današnjim financijskim poteškoćama.
Jedan od razloga ove situacije je neadekvatno.

VISOKO OBRAZOVANJE ZA UPRAVLJANJE U KRIZAMA

Nemam spoznaje da bilo koja država na svijetu povjerava pitanje obrane i zaštite privatnom poduzetništvu. Kod nas je, upravo suprotno, osposobljavanje ljudi za upravljanje krizama povjereno privatnim visokoškolskim ustanovama, dok su inicijative za stvaranje državne ustanove za obrazovanje potrebnog osoblja za sustav godinama sustavno sprječavane.
Razlog tome je privatni interes pojedinaca, uključujući bivše utjecajne političare. Zanimljivo je spomenuti da na tim sveučilištima i učilištima, kao vanjski suradnici, godinama, čak i danas, podučavaju osobe iz državne uprave, odgovorne za zaštitu i spašavanje, koji su i predložili neodgovarajuće školovanje . Neki bi to mogli nazvati sukobom interesa. Međutim, još gore od gore navedenog je neprincipijelno poštivanje uvjeta za nastavno osoblje ovih visokoškolskih ustanova.

Pritom se kandidati upisuju bez ikakvih kriterija upisa. Važno je da plaćaju studij.

Stotine naših, recimo to stručnjaka, koji su prema istim kriterijima izvrsnosti završili ove studije, a koji već rade i vode sustav zaštite i spašavanja, posebno vatrogastvu, sigurno će reći da je sustav visoke naobrazbe dobar. Možda zato što se visoko obrazovanje stekli na relativno lak način: pojedinci zbog navodnog autoriteta i mogućeg utjecaja u javnosti, a neki zbog pronalaska novih studenata, organiziranja nastave, osiguravanja tehničkih uvjeta za studiranje u manjim gradovima, utjecaja na pripremu zakonskih odredbi u kojima ovi studiji tretiraju se kao par excellence, iako su, posebno u vatrogastvu, potpuno neprikladni za potrebe. Upisuju ga naime ljudi bez potrebne prethodne struke.

Iz istog razloga, diplomirani inženjeri, odnosno stručnjaci za tehnička zanimanja: strojarstva, kemijske tehnologije, elektrotehnike, šumarstva, računarstva ..., kao i drugi stručnjaci, sa završenim sveučilišnim studijem, poput psihologa, danas se u sustavu smatraju gotovo nepotrebnima.
Važniji su takozvani „stručnjaci opće prakse". Oni su stvorili sustav koji treba bezuvjetno mijenjati.


To sam napisao 17. svibnja 2015.dodine , do danas je ukinuta Državna uprava za zaštitu i spašavanje, osnovano Ravnateljstvo civilne zaštite i uz, manje, više iste stručnjake, napisani novi zakoni koji reguliraju područje civilne zaštite.
Koliko je sustav učinkovitiji i što treba popraviti, trebale bi, uz iskustvo nastradalih, donijeti stručne analize djelovanja svezom potresa, uključujući i to da li je stožer osposobljen za svoje zadaće, ali je razvidno da je, uz brojno pohvalno, bilo i dosta toga što je bilo pogrješno.
Uprkos tome, i ovaj put, možda i najviše dosad, s ponosom možemo reći da su brojni ljudi unas i u svijetu pokazali veliku humanost, dobrotu i ljubav prema stradalima
Bog ih blagoslovio.

Branko Smrekar
U Brdovcu;9.siječnja 2021.

Sretan Božić svim pravoslavnim vjernicima koji Božić slave po Julijanskom kalendaru.

Uz ostale čestitaše im i Hrvatske vlasti i naša Katolička crkva. Kršćanski je širiti ekumenizam, ali nije kršćanski, bez provjere, prihvaćati stoljetne laži Srpske pravoslavne crkve i zanemariti povijesne činjenice.
Hrvatska pravoslavna crkva, od svoje obnove, Božić slavi, zajedno s Carigradskom patrijarhijom, Rumunjskom pravoslavnom crkvom, Bugarskom pravoslavnom crkvom,, Grčkom pravoslavnom crkvom, kao i s još nekim pravoslavnim crkvama, po kalendaru koji je kompatibilan sa službenim kalendarom, a ne po starom Julijanskom kalendaru, po kojem ga slave neke druge pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva “pravoslavni” Božić slavi 25. prosinca.
Nitko im ga nije čestitao, jer zbog svog povijesno podaničkog mentaliteta i interesa, Hrvatsku pravoslavnu Crkvu vezuju s ustaštvom, što je notorno iskrivljavanje istine.

Hrvatsku pravoslavnu crkvu, nakon dva stoljeća djelovanja, 1920. godine ukinuo je jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević, a 1942. samo obnovio Ante Pavelić, da bi je Tito, 1945. godine, opet ukinuo.

Do danas ni jedna hrvatska vlast nije slijedila riječi Isusa Krista: Samo nas istina može osloboditi i oduprijela se postupcima Aleksandra Karađorđevića i Tita.

Po usmenom pozivu pokojnog svećenika, prof. dr. Mladena Karađole, na jednom od međureligijskih susreta u organizaciji Hrvatskog ogranka

Svjetske konferencije religija za mir, upamtio sam jednu činjenicu:
svi sukobi između ljudi, religija i država, proizlaze iz pomanjkanja vjere.

Sretan Božić.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 7.siječnja 2021.

Prehlajen sem kaj snop.
Kašlam kaj koj.
Z nosa mi curi kak državni penezi v lopovske žepe.

Kaj sem ja Bogu zgrešiv?

A samo sem poslušav preporuku, da pazim će susedi imaju kakve goste i još k tome rogomentaju.
Cilu sem noć foršibav po vulički i paziv. Od glavne ciste do zadje, naše, hiže. Ni bilo niš, pa sem unda, denes jutro, f dnevnik, teroga ne vodim, napisav, kak moji dečki na glavnoj porti u Savskoj 1: „Noć je protekla mirno“.

Zakaj to dilam, ne zato kaj bum dobiv papirec zahvale ili pusu od posilnog, nek zato kaj mi je neko reko, će koga šćapim imav bum praf organizirat čajanku za trideset ljudi.
A družeja i popivaja mi seglih fali.

Neznam će je se to istina ili su me prevarili, kak unda kad su mi rekli da je mirovinski raspisav nagradu, da ak do zgazi penzića izvan zebre, automatski ima pravo jednoga fkaniti na zebri. Nis

I kad me do pita: kak si?, odgovaram: preizvrstno i praf mi budi. A kaj nisi malo prehlajen? Jes, ali sem ponosen kaj poslušam „uzorite“ na vlasti. Nemreš prepast da hočeš. Ili već smu?

Posluhnimo glavešine i dobro nam bude, f zemli.
Predlaže: Zagorec ze Zagrebačke županije.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 6.siječanj 2021.

Nakon serije potresa u Petrinji, Glini, Sisku, brojnim okolnim naseljima i drugim područjima Republike Hrvatske, koji su započeli 28. prosinca 2020. godine, razvidno je da su oni po svojoj jačini i posljedicama katastrofalni.
Katastrofa je, prema aktualnom, Zakonu o sustavu civilne zaštite, definirana člankom 3.

(8) Katastrofa je stanje izazvano prirodnim i / ili tehničko- tehnološkim događajem koji opsegom, intenzitetom i neočekivanošću ugrožava zdravlje i živote većeg broja ljudi, imovinu veće vrijednosti i okoliš, a čiji nastanak nije moguće spriječiti ili posljedice otkloniti djelovanjem svih operativnih snaga sustava civilne zaštite područne (regionalne) samouprave na čijem je području događaj nastao te posljedice nastale terorizmom i ratnim djelovanjem

Vlada Republike Hrvatske
Članak 9.
Vlada Republike Hrvatske rukovodi djelovanjem sudionika u sustavu civilne zaštite u katastrofama uz potporu Stožera civilne zaštita Republike Hrvatske, a prema Pravilniku o sastavu stožera, načinu rada te uvjetima za imenovanje načelnika, zamjenika načelnika i članova stožera civilne zaštite.

Članak 2.

(1) Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske čine imenovani predstavnici:
– ministarstva nadležnog za unutarnje poslove
– ministarstva nadležnog za obranu
– ministarstva nadležnog za financije
– ministarstva nadležnog za zdravstvo
– ministarstva nadležnog za poljoprivredu
– ministarstva nadležnog za zaštitu okoliša
– ministarstva nadležnog za graditeljstvo
– ministarstva nadležnog za gospodarstvo
– ministarstva nadležnog za more, promet i infrastrukturu
– ministarstva nadležnog za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
– ministarstva nadležnog za vanjske i europske poslove
– ministarstva nadležnog za turizam
– ministarstva nadležnog za kulturu
– ministarstva nadležnog za znanost i obrazovanje
– Hrvatske vatrogasne zajednice
– Državnog hidrometeorološkog zavoda
– Seizmološke službe
– Hrvatskih voda
– Hrvatskog crvenog križa
– Hrvatske gorske službe spašavanja i
– Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo
– Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu.
(2) Ministar unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: ministar) je načelnik Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske te rukovodi radom Stožera.



Članak 10.
(1) Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra unutarnjih poslova donosi:
-Procjenu rizika od katastrofa za Republiku Hrvatsku
- Strategiju smanjenja rizika od katastrofa
- Strategiju razvoja sustava civilne zaštite
-Državni plan djelovanja civilne zaštite

(2) Državni plan djelovanja civilne zaštite usklađuje se s Planom obrane Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica ratnog razaranja.

Prema događanjima evidentno je da je Vlada Republike Hrvatske, propustila, na vrijeme proglasiti katastrofu i da nije poštivala odredbe Zakona o sustavu civilne zaštite. Ne ulazim u razloge takvog neargumentiranog oklijevanja, ali to ju ni u kom slučaju ne eskulpira od odgovornosti.

Proglašenje katastrofe tek danas, tjedan dana nakon nesreće, kad se izravna opasnost za ljude ipak umanjila, budi sumnju da se kalkuliralo kako bi se, prozirno, sakrila Vladina izravna odgovornosti.
Također je vidljivo da se u javnosti nije pojavljivao načelnik Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, ministar unutarnjih poslova.

Podržavam danas osnovan, Vladin, Stožer koji će voditi proces i povezati aktivnosti svih sudionika u pružanju pomoći u saniranju posljedica potresa u Sisačko - Moslavačkoj županiji dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije.

Dao Bog da se velike prirodne nesreće više ne događaju, ako se i dogode da sustav bolje funkcionira.

Branko Smrekar
U Brdovcu;4.siječanj 2020.

Moj je pokojni, dobri, otac Josip, bio veliki navijač Dinama. Nakon svakog poraza te momčadi, navijek je izmislio način da svoj bijes, verbalno, iskaže na nekom od članova obitelji.
Jedno pol vure nakon poraza Dinama, kričav je kaj pozoj.

Ja sam pak nakon svakog poraza pustio suzu žalosnicu i, nervozan se zaklinjao da više nikad neću navijati za Dinamo. Kletva je navijek trajala do prve utakmice mog voljenog kluba. I danas napamet mogu izrecitirati barem dvije postave, od: Škorić, Belin, Braun… do: Dautbebegović, Cvek, Gračanin…

To me i potaknulo na objavu Bad Blue Boysa, nakon što ih je jedan od najodgovornijih čelnika za sustav obrane od prirodnih nesreća, namjesto pohvalio za humanost, organizaciju brzo djelovanje nakon potresa i bezbroj puta iskazanu ljubav prema čovjeku, javno vrijeđao za ponašanje koje je on sustavno trebao urediti.

Rozalija Bartolić
Jedna objava BBB. BRAVO DEČKI

Civilna Zaštita i Trut.
Oni su organizacija, imaju sistem infrastrukturu, sredstva, imaju sve, oni su dio vlasti.
A nikada ne stignu na vrijeme baš nikada.
Pa krenimo redom njihovi porazi u godinu dana.

Mi=navijači Dinama (BBB)
Mi smo selili Bolnicu Dubrava Covid.
Mi smo prvi izašli u grad 22.3.
Mi smo među prvima došli u Petrovu.
Mi smo selili Jordanovac za vrijeme potresa(tokom noći)23.3.
Mi smo čistili grad s vojskom.
Mi smo organizirali Plavo srce.
Mi smo davali i dajemo krv.
Mi smo imali dizalice i popravili 500 tinjak krovova
MI smo vratili PALCICE U PETROVU
Mi smo ušli u Petrinju prije vas, više od 1600 nije lijepo lagati.
Mi smo po cijeloj Banovini danima.
Mi smo organizirali hranu dostavu za ljude prije vas
Mi smo izašli tamo gdje treba i još smo tamo.
Mi smo već popravili neke krovove i mnogo toga ima toga za nabrajati duga je lista .
Mi ćemo svoj posao završiti ne zbog vas već zbog ljudi i Domovine.
Nas se zove i nama firme doniraju dizalice opremu materijal hranu .Valjda nam vjeruju.
Nas kontaktiraju mali ljudi naši susjedi prijatelji, znani i neznani, nama donose jer znaju da imamo obraz kao i oni sami.
Znate zašto?
Jer nam vjeruju.
Znaju da će posao biti odrađen.
Imate li ga vi? Obraz?
Znate li kaj je to?
Mi smo ti koji vas čupaju iz dreka kad gori pa molim malo zahvalnosti.
A di ste vi bili to cijelo vrijeme?
Vrijeme je za odgovore.
Ovo nisu naše pobjede, ovo su vaši osobni porazi ,kao navijač to bi trebali znati, reći ću navijačkim žargonom
Ugasili smo vas.
Zapamtite ovo
Mi smo
BAD BLUE BOYS
Mi smo organizacija za vas.
Vrijeme je za ostavku!

Branko Smrekar
U Brdovcu;3. siječanj 2020.