Oganj.blog.hr

Godinu dana nakon pucanja savskih nasipa i poplava, u Slavoniji, proglašenih katastrofom, u svibnju 2014. godine, napisah osvrt pod nazivom:

KRIZA UPRAVLJANJA KRIZOM

Iz kojeg izdvajam:

Znanost danas vjeruje da se krizno planiranje i upravljanje, tj. upravljanje katastrofama mogu definirati kao skup triju osnovnih cjelina: upravljanje krizama u užem smislu (uključujući osposobljavanje upravljačkog osoblja), operativne snage za reagiranje u kriznim situacijama i kritična infrastruktura .

Kakvo je unas je upravljanje u velikim nesrećama?
Nije dovoljno dobro!
U pravilu su, kao i u svijetu, što veća nesreća, veći su i upravljački problemi pa i pogrješke.
Prošlogodišnje poplave u Slavoniji, proglašene našom prvom katastrofom u smislu Zakona o zaštiti i spašavanju, to zorno pokazuju. I dok oporavak osnovnih usluga, obnova i izgradnja, temeljeni na dostupnim podacima i procesima koji će potrajati dugo, pokazuju pozitivne rezultate, očito je da su pripreme za nesreću bile slabe, procjena rizika pogrješna, a javno upozorenje prekasno. Nedostajala je pravovremena evakuacija ljudi, opsežnije premještaj stoke, poljoprivrednih strojeva i drugih materijalnih vrijednosti. Nije bilo brzog spašavanja i snažnijeg obuzdavanja posljedica poplave. Stječe se dojam da se sustav zaštite i spašavanja, posebno na državnoj razini, u početku poplave, pokazao inertnim, a vođe nedovoljno sposobne za svoje zadaće.

Katastrofa je proglašena prekasno, a odgovornost za tu pogrješku prebacivana je na nižu razinu.

Nakon što je nasip pukao 17. svibnja i događaj je poprimio obilježja katastrofe, a ona je proglašena tek 20. svibnja 2014. godine.
Kao da se ne razumije da zaštita, posebno spašavanje, nije samo plovidba brodica od kuće do kuće i podjela hrane, pića, medicinskih i drugih potrepština, nakon što neposredna opasnost popusti, već hitna, neumoljiva borba, posebno obučenih spasioca za spašavanje žrtava.

Poplave su pokazale da u Hrvatskoj, unatoč velikoj želji građana da pomognu i njihovom brojnom odazivu na rad na poplavljenim područjima i mjestima za prikupljanje pomoći, osobno pružanje materijalne humanitarne pomoći i brojne usluge, na što možemo biti ponosni, sustav uređenja volontiranja ne funkcionira na potreban način. Nisam primijetio da se volonteri, posebno u početku, pozivaju u skladu s potrebama za obavljanjem određenih profesionalnih poslova. Rijetko se čulo da poplavljena područja trebaju liječnike, medicinare, veterinare, psihologe, ljude s iskustvom u radu s domaćim životinjama, zidare, krovopokrivače i druge.
Nije bilo ni riječi o tome moraju li volonteri i u kojoj mjeri biti zdravstveno i fizički sposobni, kako su osigurani, kako će dobiti naknadu u slučaju nesreće…

Iz navedenog je lako zaključiti da sustav zaštite i spašavanja, pa i civilna zaštita, nisu na potrebnoj razini, a nažalost da na državnoj razini nema vizije kako bi sve to trebalo izgledati i, čak i u današnjim financijskim poteškoćama.
Jedan od razloga ove situacije je neadekvatno.

VISOKO OBRAZOVANJE ZA UPRAVLJANJE U KRIZAMA

Nemam spoznaje da bilo koja država na svijetu povjerava pitanje obrane i zaštite privatnom poduzetništvu. Kod nas je, upravo suprotno, osposobljavanje ljudi za upravljanje krizama povjereno privatnim visokoškolskim ustanovama, dok su inicijative za stvaranje državne ustanove za obrazovanje potrebnog osoblja za sustav godinama sustavno sprječavane.
Razlog tome je privatni interes pojedinaca, uključujući bivše utjecajne političare. Zanimljivo je spomenuti da na tim sveučilištima i učilištima, kao vanjski suradnici, godinama, čak i danas, podučavaju osobe iz državne uprave, odgovorne za zaštitu i spašavanje, koji su i predložili neodgovarajuće školovanje . Neki bi to mogli nazvati sukobom interesa. Međutim, još gore od gore navedenog je neprincipijelno poštivanje uvjeta za nastavno osoblje ovih visokoškolskih ustanova.

Pritom se kandidati upisuju bez ikakvih kriterija upisa. Važno je da plaćaju studij.

Stotine naših, recimo to stručnjaka, koji su prema istim kriterijima izvrsnosti završili ove studije, a koji već rade i vode sustav zaštite i spašavanja, posebno vatrogastvu, sigurno će reći da je sustav visoke naobrazbe dobar. Možda zato što se visoko obrazovanje stekli na relativno lak način: pojedinci zbog navodnog autoriteta i mogućeg utjecaja u javnosti, a neki zbog pronalaska novih studenata, organiziranja nastave, osiguravanja tehničkih uvjeta za studiranje u manjim gradovima, utjecaja na pripremu zakonskih odredbi u kojima ovi studiji tretiraju se kao par excellence, iako su, posebno u vatrogastvu, potpuno neprikladni za potrebe. Upisuju ga naime ljudi bez potrebne prethodne struke.

Iz istog razloga, diplomirani inženjeri, odnosno stručnjaci za tehnička zanimanja: strojarstva, kemijske tehnologije, elektrotehnike, šumarstva, računarstva ..., kao i drugi stručnjaci, sa završenim sveučilišnim studijem, poput psihologa, danas se u sustavu smatraju gotovo nepotrebnima.
Važniji su takozvani „stručnjaci opće prakse". Oni su stvorili sustav koji treba bezuvjetno mijenjati.


To sam napisao 17. svibnja 2015.dodine , do danas je ukinuta Državna uprava za zaštitu i spašavanje, osnovano Ravnateljstvo civilne zaštite i uz, manje, više iste stručnjake, napisani novi zakoni koji reguliraju područje civilne zaštite.
Koliko je sustav učinkovitiji i što treba popraviti, trebale bi, uz iskustvo nastradalih, donijeti stručne analize djelovanja svezom potresa, uključujući i to da li je stožer osposobljen za svoje zadaće, ali je razvidno da je, uz brojno pohvalno, bilo i dosta toga što je bilo pogrješno.
Uprkos tome, i ovaj put, možda i najviše dosad, s ponosom možemo reći da su brojni ljudi unas i u svijetu pokazali veliku humanost, dobrotu i ljubav prema stradalima
Bog ih blagoslovio.

Branko Smrekar
U Brdovcu;9.siječnja 2021.