Prigodom odlaska u mirovinu Mandice Dogan, heroine Zagrebačke policije, napisah joj pismo zahvalnosti i potpore:
Poštovana i draga Mandice,
Ljudi mahom, s više ili manje mara i uspjeha obnašaju svoje radne zadaće i pritom i oni i poslodavac doživljavaju veće ili manje zadovoljstvo ili jad.
Ipak, srećom, tu i tamo, pojave se i osobe koje ne odrađuju svoj posao, koje ga jednostavno, žive. Služba je njihov život. Drago mi je primijetiti da i naša Mandica spada u krug tih malobrojnih. Ljudi koji svom poslu daju svoju dušu, daju sebe.
U pravilu takvi ljudi rijetko dožive puno radno priznanje i dosegnu status kakav im pripada, ali dožive da ih ljudi primaju u svoja srca, da ih osobno priznaju, poštuju, cijene i vole, a priznanje srca veće je od bilo kojeg hijerarhijskog položaja..
Upravo to je najbolje pokazao onaj zadnji, siječanski, ovogodišnji, recimo oproštaj.
Kad bi netko danas pitao o Mandici, sjetio bih se mnogih lijepih druženja i događaja. Davne 1984, godine, me je , danas pokojni šef, Pavle Bonetti, koji ju je poštivao i volio kao osobu, odveo u njen ured, načelnice kadrovskih poslova, a ona mu je onako simpatična, pričljiva i otvorena, za mene, ko iz topa, ispalila: „Isuse, kak je balav“.
Iste godine, vidio sam je i na „našem“ Tuškancu (uh, što mi je krivo za te prostore). Dolazi Mandica s nekom delegacijom: crne očale, frizura, faca, pomalo karizmatična, zriftana ko Jacqueline Kennedy, a veli mi Filip Filipović: „Ovo Vam je Mandica, ta žari i pali“.
Sjećam se dolazaka u njen ured i onih lijepih, veselih trenutaka, ali i suza u njenim očima:
„Brankić, strašno mi je teško. Nekad sam tu djecu primala, a danas ih moram pokapati“.
Pamtim i brojne opservacije i mišljenja. Začudila me ta hrabrost javnog kritiziranja, oslikavanja nedosljednosti i nelogičnosti u svim razdobljima njena službovanja, ali i primjećivanje ljudskih, tako očiglednih gluposti. Neke su od tih anomalija vidjeli i drugi, ali su se redovito, nisu ufali ni zucnuti.
Draga Mandice, bili ste vrijedna, sjajnih opservacija, kritična, oštroumna, iskrena, dobronamjerna, duhovita, ali i osoba s mjerom. Navijek ste znali do kuda smijete ići, a bogme,znali ste ići i jako daleko ( drago mi je da Vas nisu zaprli). Sjećam se rečenice koju ste, izravno rekli, pokojnom, Branku Sarapi i mnogim drugima. Naravno i onih lijepih poput „Jelena kapitalca Markiša“
Volio bih da taj svoj „ život iz sobe s pogledom na Zrinjevac“ stavite na papir. Ne bi to bili memoari. Memoari su nešto drugo. Tu gotovo svaki autor malo i frizira, nameće ideju, glorificira sebe, gubi objektivnost. Bio bi to skup bilježaka, štikleca o događajima i ljudima onog, ali i današnjeg vremena ( „fala Bogu“ pak se samo tak ne mijenjamo), građa iz koje bi svatko sam sebi mogao izvući zaključke, jer nažalost tak smo transparentni, pače prozirni.
Bila bi to “čista srida“, baš kao što je bila Vaša služba. Rado ću pročitati tu knjigu.
Draga Mandice, neka Vam Bog podari puno zdravlja i osobnog mira.
Živjeli mi!
Vaš, Branko Smrekar
U Zagrebu, 2,veljače 2005. godine
Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna svjetlila joj, počivala u miru Božjem.
Ja sam žena za sva vremena (Meri Cetinić)
„Da, jer ja sam žena za sva vremena
ne za jedan dan
ne za jedan dan
jer ja sam žena za sva vremena
moja ostat će sjena
i kad ne budem ja…“
Branko Smrekar
U Brdovcu;23. siječnja 2021.
Post je objavljen 23.01.2021. u 10:19 sati.