Oganj.blog.hr

Na jednom od povrataka sa specijalizacija za dišne sprave, u tvornici Drager (neman znak za Umlaut – prijeglas), u zrakoplovnoj luci Frankfurt (am Main) imah nekoliko sati vremena do polaska aviona za Zagreb i kao i većina putnika prošvrljah po buticima, brojnim prodavaonicama i kafićima. Kupim, najveći pakung Poisona, kojeg kasnije, praktičnom spoznajom, preimenovah u Hektor, vuru na sunce i šteku, ne znam da li boljih, ali svakako skupljih cigareta. Ljubav je ljubav.

Sjednem u čekaonici, i kaj bum sad, žmau?
Pratim kaj se nosi. Čudaj toga, ali najviše su mi se dopale ženske, svijetlo plave, traperice na letu za Farske otoke.Kad su mi one nestale iz vidokruga, uočih, u stojećem položaju, uz zid naslonjenog, vremešnog gospodina u crnom, dugo nošenom, odijelu, s vidljivom urinarnom inkontinencijom.

Mislim si, ne daj Bože da se sjedne do mene.
Uđem u zrakoplov, smjestim se, i evo, „neželjeni“ suputnik, pozdravi i sjedne do mene. Nozdrve ga osjetiše, ali si nemrem niš pomoć.

Upoznasmo se i gospodin, mirnim, tihim glasom reče da je svećenik, rodom iz Hercegovine, da je najveći dio života služio našim vjernicima u Kanadi, a da sad ide umrijeti u svoju domovinu Hrvatsku.

Istog trena meni se, u glavi, dogodio preokret. Više se, što bi rekla naša predobra i draga, susjeda Mandica, rodom iz Livna, ništa nije „čulo“.

Ganuo me razgovor s velečasnim, rastužih se, pustih suzu i shvatih, da mi je taj dostojanstveni čovjek, bio, zapravo,Božji dar.

Shvatio sam koliko ljubavi prema domovini gaji naša dijaspora i sjetih koliki su ogroman, nemjerljiv doprinos dali u pobjedničkom Domovinskom ratu, a kako smo je tako malo priznali, nasjedajući lažnim optužbama vječnih razaratelja Hrvatskog roda i identiteta.
Ne bavim se politikom, niti to ne kanim činiti, ne želim biti ničiji stranački cujzek i poslušnik, hodočastiti od hiže do hiže i nagovarat susjede za koga naj glasuju, bez ikakve mogućnosti da čelništvo, barem, percipira moje prijedloga, ali ne mogu ne reći da osjećam veliku nepravdu prema našim domoljubima u dijaspori, u koju ne računam domicilne Hrvate u Bosni i Hercegovini , Vojvodini i Boki Kotorskoj.

Primjerice, po posljednjem popisu stanovništva, iz 2011. godine, u Hrvatskoj je bilo 186.633 Srba i kao manjina imaju zagarantirana 3 mjesta u Saboru Republike Hrvatske, a oko 4 milijuna Hrvata u iseljeništvu, ni jedan.

Srbi su unas jednakiji od većinskog naroda. A to što njihovi čelnici, iz osobnih interesa, na štetu svojih, a zapravo naših, časnih, Srba, namjesto da potiču skladan život svih građana koji vole ili barem poštuju domovinu Hrvatsku, potenciraju tobožnju ugroženost Srba, šire netrpeljivost prema Hrvatima i inzistiraju, na posebnim pravima, nije ništa drugo nego eklatantan dokaz njihovog nepovjerenja prema većinskom narodu.

Ni jedna vlast, koja dopušta tu nepravdu, ne zaslužuje povjerenje birača.
Zato ću podržati svaku novu vlast nekorumpiranih pojedinaca, koja će zaštititi naš teritorij, lustrirati sudstvo, vratiti pokradeno, štovati i promovirati Hrvatske vrednote te vratiti ukradeni značaj našem iseljeništvu, osvjedočenom biseru Hrvatskog nacionalnog bića, omogućujući im što lakšu harmoniju s ljubljenom, matičnom, domovinom Hrvatskom i stvarati uvjete za njihov veći utjecaj i, što je moguće brojniji povratak u Domaju, kao i bolju poslovnu suradnju.

Meni bi, također, iz više razloga, bilo logično da veleposlanici Republike Hrvatske u Australiji, Argentini, Kanadi…, kao poveznica svih Hrvata, budu naši iseljenici u tim državama.

Svako drugačije obnašanje vlasti je izdaja Hrvatskog roda.

Tako nam Bog pomogao! Dodao bih, čim prije.