Oganj.blog.hr

– LJUBAV BOGU I ČOVJEKU

Jednu večer, za susreta u okviru projekta Religija za mir, ispred Zagrebačke katedrale, reče jedan biskup: „Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako veliki, posebni, nestvarni, grandiozni, nedodirljivi ..., a onda sam proučio njihove živote i shvatio da su to obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svojim životima podređeni Bogu i čovjeku. Bez ostatka, bez osobnih interesa. Ljudi koji su se davali drugima, služili im, patili za njih, često po cijenu vlastitog života. “

Sjetio sam se tih riječi, svakom novom spoznajom o svecima, podsjetivši se na nerazdvojivost služenja i ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Sluga Božji je sluga čovjeka i Domovine.

Ali, činilo se da je sve gore navedeno, lebdjelo oko mene. Dublje značenje svetosti osjetio sam dok sam dugo molio u Padovi, u kapeli svetog Leopolda Bogdana Mandića. Nije me se posebno dojmio novo uređeni prostor kapelice, kao ni mramor ili sva pozlata u njemu, nego, više nego skromna, komorka u kojoj se svetac danonoćno molio i ispovijedao. Krhka, bolesna osoba snažne duhovne moći. Ponizan, skrušen, u okruženju materijalnog siromaštva, zapravo bijede, predan, pun povjerenja, poniznosti, dobrote, milosrđa, razumijevanja, blagosti i ljubavi.
U ovoj sobici, u kojoj se dobroćudni čovjek molio i ispovijedao cijeli dan, a ponekad i noću, ne može se ne osjetiti „Bog je ovdje“ i pomisliti: „Bog je kad vam za bližnjega ništa nije teško učiniti“.
"Sveti Leopold Bogdan Mandić živio je Boga svojim djelima i u najtežim trenucima, svog življenja.

To je činio i nama sveti, ali zbog niza nekršćanskih postupaka Srpske pravoslavne crkve i njenih laži i o Stepincu, koje tako nekriterijalno uvažava Papa Franjo, te neodgovarajućeg opiranja naše Crkve i svjetovnih vlasti, zasad samo blaženi, Alojzije Viktor Stepinac.
Mi, vatrogasci, imamo i posebne razloge za dikom na budućeg sveca:

Blaženi Alojzije (Vjekoslav) također je služio čovjeku u vatrogasnoj postrojbi. Bio je obnovitelj, a od 1918. i tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić. Nakon aktivnog rada u Krašiću, nastavio je pružati potporu Društvu: pokroviteljstvom, blagoslovom i novčanom pomoću, kao velikohrvatski metropolit i koadjutorski nadbiskup.

Biti vatrogasac posebna je čast. Vatrogastvo je i ljubav prema domovini. Prvi predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice (osnovane 1876.) i "otac hrvatske vatrogasne zajednice", Gjuro Stjepan Deželić (1838.-1907.) Izrazio je lijepu misao: "Tko voli svoju domovinu, svoj narod, taj se raduje u njegovom napretku podupire ga koliko god može i prinosi svoju osobnu žrtvu oltaru domovine. To je prvi zahtjev za domoljubljem.
A vatrogastvo je divan i samoprijegoran zadatak zaštititi dobrobit ljudi od požara, podižući na taj način gospodarstvo domovine, dok je obrana ljudskog života, vatrogastvo sa svojom filantropijom najjača poluga humanizma“.

Osim na području vatrogastva, blaženi Alojzije bio je uključen i u druga područja zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. u gradu Zagrebu, na Ksavesrkoj cesti, blagoslovio Školu za civilnu zaštitu. Zapis citira njegov prigodni govor u kojem je naglasio:

„Želim ukazati na dvije misli koje mi se nehotice nameću. Naš bijeli Zagreb pokušava ne zaostajati za ostalim naprednim gradovima u Europi, pa u blizini najrazličitijih škola osniva školu ove vrste, o kojoj prije nekoliko godina nitko nije ni sanjao, da bi bila potrebna. Ali kad čitamo gdje prijeti jedan od prvaka krvavog boljševizma: da će na protivnike "baciti otrovne plinove kao iz kabela" i kad vidimo da prijetnje slične vrste postaju pomalo stvarnost u raznim dijelovima svijeta, tada škola ove vrste, za zaštitu stanovništva, od zračnih napada, nije besmislena.
S druge strane, i nehotice mi padne na pamet, nije li potreba za takvom školom uopće znak dekadencije ljudske kulture? Je li čovjek pao na to, da iskoristi darove uma, kojim ga je dobri Bog obasuo, za to, kako će pronaći najstrašnije sredstvo za uništenje svog bližnjeg? Pa ipak, svi imaju istog Oca na nebu i stoga su svi braća u Bogu!
Uistinu je posljednji sat za ljudski rod da dobro razmisli kamo ide bez Boga! A ako svoj život ne uskladi s Božjim zakonom, bojim se da ga ni mirovna konferencija ni sve škole, ma koliko korisne bile, neće spasiti od propasti.
Sigurno je spasenje samo od Boga, prema riječima Svetog Pisma: "Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!" Od Gospodina je spasenje i vrh Tvoga naroda je Tvoj blagoslov! "

U domenu svetaca, poput onih koje simboliziraju kipovi na početku teksta; velikani duha i djela, izabrani voljom, providnošću i milošću Božjom, kojima pripada i naš blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali oni nam moraju biti putokazi kako, u životu postati bolji čovjek.

Branko Smrekar
U Brdovcu;10. veljače 2021.