Oganj.blog.hr

Promišljajući razloge zbog kojih imam dojam da Državna uprava nadležna za zaštitu i spašavanje i hrvatsko vatrogastvo, ponekad, nisu u najboljim odnosima i da se Upravu, uglavnom, ne doživljava kao pomoć vatrogastvu , može se postaviti pitanje: da li je to radi neprimjerenog sustava ili nesposobnih osoba koje ga, pogrješno, vode?
Činjenica je da glavni vatrogasni zapovjednik, već godinama, nema dominaciju i potrebni dignitet u sustavu vatrogastva, da ga ne može slijedno nadograđivati i da ga se prečesto izravno poučava i o temama koje izravno zadiru u vatrogasnu struku, i to od osoba koje vatrogastvo ne poznaju. O poznavanju vatrogasne struke, a prije svega odnosu prema vatrogastvu, možda najbolje govore neke od izjava, koje su se, proteklih godina, ćule iz usta čelnika sustava zaštite i spašavanja:
„Ove ću godine ja rukovoditi gašenjima velikih požara na priobalju. Svaki veliki požar je intervencija zaštite i spašavanja, a njima ja rukovodim“
- Čelnik nema nikakvo obrazovanje u vatrogastvu, ni profesionalnom, ni dobrovoljnom. Ne bi li rukovoditelj gašenja požara najviše razine ipak trebao nešto znati o vatrogastvu i da li je svaki veliki požar intervencija zaštite i spašavanja? Izim toga čelnik nema ni stručni ispit za rukovođenje vatrogasnim intervencijama.

„Profesionalni vatrogasci primaju ležarinu od 12.000 kuna mjesečno. To treba skresati na 8.000 kuna“
- Ne zaslužuju li profesionalni vatrogasci javnih vatrogasnih postrojbi ipak malo više poštovanja. Percepcija da samo leže i ništa ne rade zapravo je nepoznavanje vatrogasnih zadaća ili zločestoća.

„Sve intervencije moraju jednako trajati. Ako je veća nesreća treba angažirati više snaga.“
- Ovakav način razmišljanja ne pojavljuje se više ni u filmovima ni u bajkama za djecu.

„Vatrogasci neće biti samo gasitelji. Oni moraju postati vatrogasci-spasitelji.“
- Kao da su vatrogasci do sada samo gasili požare. Svi znaju da vatrogasci interveniraju spašavajući ljude pri brojnim prometnim nezgodama, prirodnim nesrećama, tehnološkim akcidentima i drugdje. Konačno i pri gašenju požara primarna im je zadaća, po svim svjetskim taktikama, spašavanje ljudi.

„Pročelnike područnih ureda Državne uprave treba naučiti da rukovode intervencijama pri svim nesrećama.“
- A oni nisu ni vatrogasci, ni liječnici,ni veterinari, ni stručne osobe koje imaju znanja i sposobnosti rukovođenja pri pojedinim ugrožavanjima. Stručno rukovođenje intervencija uistinu treba prepustiti samo stručnjacima.

„Na vatrogasnim intervencijama ne treba rukovoditelja. Treba uvesti kamere koje će pratiti vatru. Kako se vatra širi tako je kamere prate, a vatrogasci samo dočekuju. Upravljati požarom se može preko ekrana u centru 112.“
- Nisam uspio razumjeti da li se radi „samo“ o šumskim požarima ili se možda misli i na stambene zgrade. Uz mnoštvo pitanja: koliko, samo u Zagrebu,
treba kamera? Da li trebaju biti u svakoj prostoriji? Moraju li biti i u „nusprostorijama“? Da li napraviti posebni pravilnik za spavaće sobe? Mogu li se kamere u „šlafcimerima“ ponekad isključiti? Nije sve to baš tak „ajnfah“. Ima tu puno posla, ali se za „sjajne“ideje treba potruditi.

„Vatrogasci trebaju dobiti vezu između vatrogasnih vozila i dispečerskog centra 112 koji ih šalje na intervenciju.“
- Ovo je nova ideja. Ipak UKV vezu većina vatrogasaca rabi već desetljećima


Čelnik je jednom dobio poziv na skupštinu zajednice jedne općine i o eventualnoj nazočnosti odgovorio: „Ne može se ići ovako. Treba napraviti Pravilnik gdje će se točno znati tko iz Državne uprave i s koje razine ide na skupštine i proslave. Ja ću doći ako dođe premijer ili koji ministar, da dam potporu.“ Dva tjedna nakon toga, i bez Pravilnika, čelnik se pojavio na ne jubilarnoj skupštini jednog lokalnog DVD-a . Uslijedili i su naputci da službenici Uprave ne smiju ići na skupštine bez odobrenja nadležnog rukovoditelja, a ako već idu ne smiju priznati gdje rade niti držati bilo kakav govor. Čak ni pozdraviti u osobno ime.

Nakon vjetra u Rijeci i primljene informacije da su vatrogasci taj dan imali preko 200 intervencija, čelnik ispravlja:
„Nisu to bili vatrogasci. To su bile snage zaštite i spašavanja.“
- Mora li se vatrogastvo marginalizirati na način ukupnosti sustava zaštite i spašavanja? Ne zaslužuje li svaka služba svoju pozornost, dignitet?. Pa čim su službe jače i sustav će biti bolji.

„Peče me u želudcu čim se sjetim da su vatrogasci smješteni u Vatrogasnoj školi.„
- Pitam se po kojem se to zakonu, propisu, pravilniku vatrogascima nakon gotovo 50 godina uskraćuje boravak u Vatrogasnoj školi. Svugdje u svijetu uz vatrogasne škole postoje i smještajni kapaciteti, koje koriste, uglavnom, samo polaznici.

„Provođenje školovanja vatrogasaca u Vatrogasnoj školi nije nužno. To mogu raditi i sva pučka učilišta: Tu Vatrogasna škola nema posebnu ulogu.“
- A svi vatrogasci u svijetu obučavaju se u vatrogasnim školama. Slovencima ne pada napamet da svoje vatrogasce obrazuju bilo gdje drugdje. To je posvuda javni, državni interes. Privatizacija tog područja iz navedenog razloga potpuno je isključena. Nikakvi osobni interesi nigdje ne određuju sustav školovanja vatrogasaca.

„Vatrogasci trebaju doći na intervenciju u roku zlatnog sata.„
- Koliko bi po ovoj zamisli ljudi stradalo u požarima, akcidentu s opasnim tvarima i drugim nesrećama. Dakle jedno po sigurnost vrlo opasno mišljenje. Inače , u svijetu, pa i u nas, se smatra da vatrogasci na mjesto intervencije, posebno požara, ne bi smjeli stići u vremenu duljem od 10 do 15 minuta od početka nesreće
„Zlatni sat“ pojam je iz područja hitne medicinske pomoći.

„Potpuno je nebitno da li vatrogasci na intervenciju izlaze za jednu, dvije, tri il pet minuta.“
- Zna li čelnik nešto o progresiji širenja požara, povećanju opasnosti ako se požar odmah ne gasi…?

„Vatrogasci su komunalna služba. Oni ništa ne rade, samo leže, spavaju i primaju plaću. Trebaju raditi i druge komunalne poslove, čistit i prati ulice i sve što treba. I biti tako plaćeni, ali zbog vatrogastva imati nešto veću plaću od čistaća. „
- U komunalne poslove spada i kopanje grobova. U svijetu nije poznat slučaj ovakvog razmišljanja o profesionalnoj vatrogasnoj službi, koja osim intervencija i neprekinutog, cjelodnevnog dežurstva u komunikacijsko upravljačkim centrima, ima brojne svakodnevno planirane zadaće: pregled vozila i opreme, njihovo održavanje, po mogućnosti i popravak, teorijsku i praktičnu nastavu, kondicijsku pripravu,…
Iz navedenog potpuno je razvidno kakav je odnos čelnika prema hrvatskom vatrogastvu. E, da je samo odnos. Radi se o potpunom neznanju, a možda i još nečem gorem. Nisam liječnik pa o tomu ne mogu ni špekulirati. Makar, ima puno elemenata da bih mogao. Nakon što se u Njemačkoj pod snijegom srušio krov jedne dvorane:slijedile su „spasonosne“ misli:
„Trebamo obići sve dvorane, pogledati ih i procijeniti da li se kojoj pod snijegom može srušiti krov.“
- Jesmo li zbilja takvi „ueibermenši“?
A onda i problemi s organizacijom prehrane polaznika koji si plaćaju cjelodnevni boravak i smještaj u Školi i usmeno stajalište čelnika
“Zašto se bavite njihovim jelom, to su gluposti, ni ja ne jedem do 17,00 sati. Ne trebaju ništa jesti, samo bez veze trošite vrijeme na stvari koje nisu značajne“.
Smiju li ljudi koji tako razmišljaju voditi sustav koji od nesreća štiti cjelokupno stanovništvo i sva njihova materijalna dobra? Ne smiju To bi morali uzeti u obzir i oni koji ih, bezkriterijalno, oktroiraju.

Branko Smrekar

U Brdovcu, svibnja 2015.

Čuh u životu “svakojačke“ floskule. Nekima vjerovah, nekima ne. Neka odbacih kasnije.
Počet ću s kolektivnom srećom. „Kolektivna sreća, važnija je od sreće pojedinaca.“ Kako s općom srećom mogu biti ushićen ako osobno nisam sretan? Slično je i s kolektivnim interesom na račun pojedinačnog. Bilo je to davno. Ali, ima i danas:“Provedba nije važna, to može svatko“. Ne mogu vjerovati. Ma briga me, kao pacijenta, je li bolnica županijska ili državna, je li autoklav ovakav ili onakav, je li doktor ovog ili onog opredjeljenja. Želim samo da me dobro operira, izliječi. Da dobro provede ono što mi za zdravlje i život nuždno treba.
Upravljanje, nadzor, provedba. Svaki od navedenih elemenata ima svoju vrijednost, ali svi oni moraju biti u funkciji dobre provedbe. Slično je i s vatrogascima. Ma uzalud mi znati da je F = m • a, poznavati sile i krakove,…u redu, ali prolazim ili padam na zadaći, na tome znam li ugasiti požar, izvaditi čovjeka iz smrskanog auta, udovoljiti zahtjevima vatrogasnog posla. A teorija? Ona mora biti u funkciji prakse. Strašim se „power point stručnjaka“, velikih teoretičara, virtualaca, koji iščezavaju gotovo pred svakom praktičnom zadaćom. Teoriju moramo poznavati, prije svega, da bismo u praksi bili što učinkovitiji.
Sve moramo podrediti udovoljenju zadaća. Konačan rezultat silno je značajan. Važan, bitan, presudan. Spadam u provedbenike. Ipak, ima i drugih: natprovedbenika, „uebermansch-a“, onih kojima je važno samo općenito, sveopćenito. „Nisu važne pojedinosti, važan je sustav.“ Oni se boje provedbe. I zato ih ona smeta. Žele je uništiti. Uništiti sve što ide i što je dobro, gdje se radi i dobivaju rezultati. Ukidajući navedeno, žele stvoriti virtualnu stvarnost, nešto imaginarno, „poduzeće“u stvaranju, nadsustav, izvan vremena i prostora, uz izmjenu puno papira, privid velikih ideja, misli i akcija. Zorno mi je o tome neki dan zborio jedan visoki Darko:“To su galofak sustavi.“ Lijepe ideje koje se ne mogu ostvariti.
Sjećam se i prijatelja Josipa:“To ti je kao da razmišljaju o uzgajanju tratinčica na Marsu. Lijepa zamisao, ali od nje nema nikakve koristi. Ideje kojih sam se odrekao kad sam se prvi put u požaru nadisao dima. Dim je udisao i moj Štef. Možda mi je zato nakon jednog samozvanog „ stručnog“ seminara rekao: “Sve mi je to nekak u magli.“ Je Štef i meni je. Opće bez posebnog? Kaj god. Ima li u tome boljševizma? Naravno, onog u pejorativnom smislu.
Reče mi jedan ugledni profesor Ante, čovjek s kojim sam volio razgovarati jer mi je nakon svakog našeg razgovora pločica , surog ideologizma, u glavi, bivala ipak osjetno manja:
„Boljševizam je kad bi za Antuna Gustava Matoša rekli da je bio loš boksač. Ipak A.G.M. je, prije svega, pisac“.
Za mene je boljševizam i kad najstručnije ljude u nekoj djelatnosti, u strukovnom smislu, upućuju, makar i od Vlasti oktroirani, dužnosnici koji se manje ili uopće ne razumiju u predmetnu problematiku. Neki čelnici toga nisu ni svjesni pa se „razumiju“ baš u sve. Ma svaka im čast. Ponosan sam što nisam takav. Nisam dostojan i ne želim da to uniđe pod krov moj. Strašim se ljudi koji sve znaju, koji su u svemu, po vokaciji, ponad. Jednostavno volim ljude koji znaju da sve ne znaju, koji su normalni. I zašto sve to pišem? Možda ipak samo zato što, kako mi je to lijepo rekla naša, od svih jako uvažena, Ivana, volim vatrogasni rod.
Branko Smrekar

Znanost danas smatra da se krizno planiranje i upravljanje, odnosno upravljanje u izvanrednim situacijama (disaster management) može definirati kao skup triju osnovnih cjelina: kriznog upravljanja u užem smislu (uključivo i edukaciju upravljačkog osoblja), operativnih snaga za djelovanje u izvanrednim situacijama i kritične infrastrukture.

Kakvo je unas upravljanje u velikim nesrećama ? Nedostatno dobro ! Uočljivo je to pri nekim požarima, ali i drugim kobnostima. U pravilu, kao i u svijetu, čim je nesreća veća problemi s upravljanjem, pa i pogrješke, sve su veće. Prošlogodišnje poplave u Slavoniji, proglašene našom prvom katastrofom u smislu Zakona o zaštiti i spašavanju, to najbolje pokazuju. I dok su u oporavku osnovnih usluga, obnovi i izgradnji, na temelju dostupnih podataka i procesa koji će još dugo trajati, vidljivi pozitivni rezultati, očito je da su pripreme za nesreću bile slabe, procjena rizika (procjena posljedica opasnosti ) pogrješna, a upozoravanje stanovništva prekasno. Time su izostali pravovremena evakuacija ljudi. opsežnije premještanje stočnog blaga, poljoprivrednih strojeva i drugih materijalnih vrednota. Izostalo je brzo spašavanje i jače ograničenje posljedica poplava. Stječe se dojam da se sustav zaštite i spašavanja, posebno na državnoj razini, u početku događaja poplava pokazao inertnim, a čelnici nedovoljno sposobnim za svoje zadaće.

Katastrofa je proglašena prekasno. Nasip u Rajevom selu pukao je 17. svibnja 2014. godine, a katastrofu je Vlada proglasila tek 20.svibnja 2014.! Što se tako dugo čekalo?

Tijekom nesreće u javnosti su se pojavile izjave čelnika Vlade Republike Hrvatske da se u Vukovarsko-srijemskoj županiji nije dobro radilo. Nema nikakvih mjerodavnih podataka o toj, možda i paušalnoj, optužbi, ali podsjećam da je Zakonom o zaštiti i spašavanju ( članak 4. ) propisano:
U katastrofama i većim nesrećama Državna uprava za zaštitu i spašavanje rukovodi operativnim snagama i koordinira djelovanje drugih sudionika u aktivnostima zaštite i spašavanja, provodi njihovo pravodobno informiranje, nadzire provedbu propisanih mjera i aktivnosti u zaštiti i spašavanju te provodi mobilizaciju za potrebe sustava zaštite i spašavanja u mirnodopskim katastrofama i većim nesrećama.
Ukoliko, na temelju prosudbe ravnatelja Uprave, događaj ima obilježja veće nesreće, ravnatelj Uprave može i bez primljenog zahtjeva iz članka 30. stavka 5. ovoga Zakona (župan traži državnu pomoć ) donijeti odluku o angažiranju službi i postrojbi Uprave, radi sprječavanja nastanka katastrofe.
U slučaju kada događaj od trenutka nastanka ima obilježja katastrofe, ravnatelj Uprave ima obvezu, sukladno potrebama, u aktivnosti zaštite i spašavanja uključiti službe i postrojbe Uprave, odnosno druge snage zaštite i spašavanja, sukladno planu zaštite i spašavanja za područje Republike Hrvatske.

Nedvojbeno je da su poplave bile velika nesreća, koja je od trenutka pucanja nasipa poprimila obilježja katastrofe pa su sukladno Zakonu vrlo su jasne i zadaće Državne uprave nadležne za zaštitu i spašavanje, čije se učinjene pogrješke ne mogu prenijeti na županijsku razinu.
U prilog navedenim razmišljanjima treba spomenuti i slijedeće činjenice:
Nakon što je 17. svibnja pukao nasip, a događaj poprimio značajke katastrofe, samo dan prije zakašnjelog proglašenja katastrofe, 19. svibnja 2014. godine, ravnatelj Državne uprave nadležne za zaštitu i spašavanje, bavi se „važnijim obvezama“. Otvara, slabo posječeni, stručni skup „Termodinamički aspekti razvoja požara na otvorenom prostoru“
O radu Stožera za zaštitu i spašavanje Republike Hrvatske, kako to gordo, a ipak malo pretenciozno, zvuči, bez relevantnih spoznaja o njegovom djelovanju, nema smisla nagađati, ali sama činjena da mu je na čelu osoba neodgovarajuće osposobljena za pitanja rukovođenja najznačajnijim stožerom zaštite i spašavanja u Državi, bez imalo operativnog iskustva, ne ulijeva preveliko očekivanje. Slično je i s njegovim prvim suradnicima, čelnicima hrvatske civilne zaštite, koji u prvim, presudnim, trenucima poplava ni nisu bili na poplavljenim područjima. Prvi čovjek civilne zaštite Republike Hrvatske bio je na službenom putovanju, a njegov, tobože, iskusni zamjenik se za to vrijeme nije micao iz Zagreba. Dodamo li tome da je zapovjednik državnih postrojbi civilne zaštite premalo vremena proveo na mjestima gdje trebao izravno rukovoditi postrojbama civilne zaštite, postavlja se pitanje što je to u hrvatskom sustavu zaštite i spašavanja važnije od života ljudi i njihove mukom stečene imovine ?
Državna intervencijska postrojba civilne zaštite i Državne intervencijske ( vatrogasne) postrojbe i u poplavama su pokazale neodgovarajuću tehničku opremljenost i malobrojnost, pokazujući u svom radu da ih se ni po čemu ne može nazvati specijalističkim. Dio navedenih problema leži i u pogrješnom kriteriju njihova popunjavanja. Kao da se ne razumije da zaštita, posebno spašavanje, nije plov čamčića od kuće do kuće i podjela hrane, pića, medicinskih i drugih potrepština, nakon smiraja neposredne opasnosti, već urgentna, bespoštedna borba za spas unesrećenih, a za to je potrebna sofisticirana tehnika i naročito osposobljeni spasioci.
Poplave su također pokazale da u Hrvatskoj, uprkos velikoj želji građana da pomognu i njihovom brojnom odzivu za rad na mjestima poplavljenih područja i lokacijama za skupljanje pomoći građana, osobnom davanju materijalne humanitarne pomoći i brojnih usluga, čime se možemo ponositi, sustav volonterstva ne funkcionira na potreban način. Nisam uočio da se volonteri, posebno u početku, pozivaju prema potrebama za obavljanje određenih stručnih poslova, već više općenito kao fizička radna snaga. Rijetko se čulo da za poplavljena područja trebaju liječnici, medicinari, veterinari, osobe koje imaju iskustva u radu s domaćim životinjama, zidari, krovopokrivači, i drugi. Nije bilo ni riječi o tome moraju li volonteri i u kojoj mjeri biti zdravstveno i tjelesno spremni, kako su osigurani, kako će će biti obeštećeni u slučaju stradavanja, a nedostajao je i cijeli niz odgovora na druga vitalna pitanja.
Iz navedenog lako se da zaključiti da sustav zaštite i spašavanja, pa ni civilna zaštita, nisu na potrebnoj razini, a nažalost na državnoj razini se ni ne nazire vizija kako bi sve nabrojeno trebalo izgledati i, čak i u uvjetima današnjih financijskih poteškoća, ipak bolje funkcionirati. Silna javna obećanja čelnika Državne uprave za zaštitu i spašavanje, početkom 2012. godine: „Do ljeta 2012. godine donijet će se novi Zakon o vatrogastvu, do kraja godine Zakon o civilnoj zaštiti“ nažalost nisu ostvarena.


Jedan od razloga navedenog stanja je i neodgovarajuće
VISOKOŠKOLSKO OBRAZOVANJE ZA UPRAVLJANJE U KRIZNIM UVJETIMA
Nije mi poznato da bilo koja država na svijetu pitanje obrane i zaštite povjerava privatnom poduzetništvu. Kod nas je upravo suprotno, osposobljavanje osoba za upravljanje u kriznim uvjetima povjereno je privatnim visokim učilištima, dok se inicijative za stvaranje državne ustanove za obrazovanje potrebnog kadra za sustav, već godinama sustavno onemogućavaju. Razlog tome je privatni interes pojedinaca, među kojima ima i bivših utjecajnih političara, a zanimljivo je i spomenuti da na tim učilištima, kao vanjski suradnici, u većem broju, već godinama, pa i danas, predaju rukovoditelji iz Državne uprave nadležne za zaštitu i spašavanje. Neki bi to mogli nazvati sukobom interesa. Ipak još gore od navedenog je neprincipijelnost poštivanja uvjeta za nastavno osoblje tih visokoškolskih ustanova.
A kakovi srednjoškolci mogu upisat visoke studije eklatantno pokazuje sljedeća zamolba jednog budućeg „ stručnjaka“:

ZAMOLBA
"Ja ....Jurica rođen.....1946 godine, JMBG.......sa završenom SSS zanimanje elektrotehničar. Pišem ovu molbu u svrhu da mi se omogući smještaj ove godine školske u Vatrogasnoj školi MUP-a preko vikenda. Iz razloga što preko vikenda pohađam u Visoka škola sigurnosti."

Neznanje koje studenti treće godine, pred okončanje jednog od ovakvih stručnih studija više je nego očito. Pri pripravi programa osposobljavanja stožera zaštite i spašavanja kao opravdanost zbog čega ga treba donijeti, jedna skupina studenata, možda i šaleći se, ali onda to govori o njihovoj ozbiljnosti pristupu i bezobrazluku, navodi:
„Program je potrebno donijeti zato sto je to bitno i ne može se bez toga. A potrebno je za zaštitu područja i slično. U principu potrebno je. A nije potrebno sve dok se ne dokaže da je potrebno. Nažalost dokazalo se i sad je tako kako je.“
Dok druga grupa studenata, kao razloge za donošenje istog programa osposobljavanja predlaže:

„Obavezni dio je svakog programa obrazloženje društvene , tržišne, tehnološke, ekonomske, geografske i druge opravdanosti njegovoga donošenja, na primjer usklađenost s potrebama tržišta rada i mogućnostima zapošljavanja te zaposlivost i natječaji koje objavljuje Hrvatski zavod za zapošljavanje , potrebe osnivanja i pokretanja vlastite poduzetničke djelatnosti, disperzija poslova po različitim sredstvima“,

Ista grupa ima i viđenje uvjeta upisa u navedeni Program:

„Uvjeti za upis polaznika u programe osposobljavanja i usavršavanja su sljedeći: razina prethodnog obrazovanja , godine života te ostali uvjeti koje određeni program zahtijeva. Potrebno je i unijeti specifične uvijete koji određeni poslovi mogu zahtijevati“.


Da li studenti uopće znaju što je sustav zaštite i spašavanja ? Što su stožeri zaštite i spašavanja ? Koje su im zadaće? Kako se imenuju članovi stožera? Da li znaju da ne postoji zanimanje član stožera ?
Mogu li ti „stručnjaci „ biti oslonac naše buduće sigurnosti ?

Stotine naših, nazovimo, stručnjaka, koji su, po istim kriterijima izvrsnosti, završili navedene studije, a koji već rade i rukovode u sustavu zaštite i spašavanja, posebno vatrogastvu, zacijelo će odgovoriti potvrdno. Možda iz razloga što su do visokoškolske naobrazbe došli na razmjerno lagani način, pojedinci zbog tobožnjeg autoriteta i mogućeg javnog utjecaja, a neki i zbog pronalaženja novih studenata, organizacije nastave, pružanja tehničkih uvjeta za studiranje u manjim gradovima, utjecajima pri pripremi zakonskih odredbi u kojima se ti studiji tretiraju kao par excellence, iako su, posebno u vatrogastvu, potpuno neprimjereni potrebama.
Iz istog se razloga diplomirane inženjere, odnosno znalce tehničkih struka: strojarstva, kemijske tehnologije, elektrotehnike , šumarstva, računarstva…, kao i druge stručnjake, koji su završili sveučilišni studij, poput psihologa, danas u sustavu smatra gotovo nepotrebnim.
Važniji su takozvani „stručnjaci opće prakse“. Oni su i stvorili sustav koji bezuvjetno treba mijenjati.

U zagrebu, svibnja 2015. godine
Branko Smrekar

STOŽERA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA, ZAPOVJEDNIŠTAVA CIVILNE ZAŠTITE I VATROGASNIH ZAPOVJEDNIŠTAVA ŽUPANIJA I VELIKIH GRADOVA

Promatrajući dosadašnja osposobljavanja stožera zaštite i spašavanja, zapovjedništava civilne zaštite i vatrogasnih zapovjedništava županija i velikih gradova, nedvojbeno sam uočio da protek vremena, kao naročito značajan čimbenik za posljedice nesreća , članovima stožera i zapovjedništava, uglavnom, ne igra nikakvu ulogu. Dulje trajanje reakcija, nakon i u nesrećama, bez odgovarajućeg efikasnog djelovanja, uzrokuje više žrtava, veću materijalnu štetu i niz drugih štetnih posljedica. Na jednom sam osposobljavanju postavio pitanje: „Koliko je proteklo vremena od trenutka nastajanja nesreće, odnosno dojave o događaju, do okupljanja stožera“ ? Pogledali su me kao da sam „pao s Marsa“. Tko je ovaj ? Kakvo je to glupo pitanje? Da i ne spominjem, čestu, nedovoljnu svjesnost, članova stožera i zapovjedništava, o tome koja im je zadaća i odgovornost te zbog čega se trebaju osposobljavati? Misle da je osposobljavanje formalna obveza koju trebaju odraditi, a ne priprema za zaštitu stotinjak tisuća građana njihove županije i svih blagodati tog područja. Nemaju u obziru ni činjenicu da je rad u stožeru timski , da se ne mogu osposobljavati u nekompletnom sastavu, svoje obveze translatirati na zamjenike, a izostanak pojedinih članova stožera i zapovjedništava pokušati pravdati neprihvatljivim opravdanjem: „Oni koji nisu došli su već bili , prije četiri goe“ ili „Već smo ih i preko područnih ureda sami osposobili“. Odzivi često iskazuju stanje. dinPrimjerice:
u provođenju Programa osposobljavanja stožera zaštite i spašavanja, zapovjedništva civilne zaštite i vatrogasnog zapovjedništva jedne županije sa sjevera Hrvatske, travnja 2014. godine, od 66 imenovanih članova, uz načelnika Stožera, bilo je nazočno samo 18 osoba , dok je u provođenju Programa osposobljavanja stožera zaštite i spašavanja, zapovjedništva civilne zaštite i vatrogasnog zapovjedništva jedne primorske županije, također, travnja 2014. godine, od 32 previđenih došlo samo 15 osoba, ( bez načelnika stožera ).

Članovi stožera i zapovjedništava, uglavnom, nemaju dovoljno motivacije, a često ni dovoljno ne razumiju koje su opasnosti u nesreći. Nemaju dinamičku procjenu potrebnih snaga, tehnike, i postupaka u i svezom zamišljene nesreće. Takvim pristupom simulacijska se vježba, najčešće, doživljava se kao zabavna, virtualna igrica, a ne priprema za odgovorne i teške zadaće.
Nažalost, ponekad je i scenarij vježbe izrazito nestručan i potpuno neprimjeren mogućoj stvarnoj situaciji i potrebnom djelovanju sudionika zaštite i spašavanja . Evo jednog primjera.
U simulacijskoj vježbi Županijski centar 112 šalje prvo izvješće o potresu u kojem je u dva susjedna grada srušeno puno objekata, stambenih, industrijskih, poslovnih, došlo do destrukcija kritične infrastrukture i prema nepotvrđenim prvim informacijama, poginulo 70 ljudi, 120 nestalo , a 200 ozlijeđeno. Nakon okupljanja, jedan sat po dobivenoj naredbi o aktiviranju, županijski stožer i zapovjedništva, u sastavu kakvom su se mogli okupiti, počinju raditi. Prošlo je podosta vremena od početka rada stožera i zapovjedništava, kao i operativnih snaga na mjestima nesreće, kad, prema scenariju, ravnatelj nadležne Državne uprave, preko Županijskog centra 112, pita: „Treba li vam kakva pomoć ? Nakon što stožer odgovora : „Treba“, slijedi novi „ stručni naputak“ : „Točno nam specificirajte što sve trebate“ Ne znam kakav se odgovor očekivao. Petsto lopata tu, četiristo lopata tamo, dvjesto vreća za smrtno stradale, sedam kubika fosni, pedeset kila čavala, sto teških čekića, četrdeset koluta izolirbanda, vode, hrane, javnih mobilnih zahoda… Nakon tri sata u stožer dolazi zapovjednik Državne intervencijske postrojbe - voditelj odjela područnog ureda za zaštitu i spašavanje koji pokriva područje „stradale“ županije: „Mi smo se okupili na lokaciji udaljenoj dvadesetak kilometara od potresom zahvaćenih gradova i čekamo. Imamo tri vozila s kompletnom opremom i tri vozila za prijevoz članova specijalističke postrojbe , došao sam pitati da li nas trebate“,

Da li netko uistinu misli da je ovakav scenarij realan i dopustiv ?

Navedenim pitanjima postavlja se i potreba tumačenja Zakona o zaštiti i spašavanju i to za:
Članak 30.
U slučaju neposredne prijetnje od nastanka katastrofe ili velike nesreće na području jedne općine/grada, općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno predsjednik predstavničkog tijela u jedinicama lokalne samouprave u kojima se na temelju posebnog zakona ne bira općinski načelnik/gradonačelnik, ima pravo i obvezu mobilizirati sveukupne ljudske i materijalno-tehničke potencijale s područja te jedinice lokalne samouprave, sukladno planu zaštite i spašavanja.
Kada je općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno predsjednik predstavničkog tijela u jedinicama lokalne samouprave u kojima se na temelju posebnog zakona ne bira općinski načelnik/gradonačelnik, uposlio sve kapacitete i mogućnosti s područja jedinice lokalne samouprave, upućuje županu zahtjev za dopunsku pomoć s područja županije.
U slučaju neposredne prijetnje od nastanka katastrofe ili velike nesreće na području jedne županije, župan ima pravo i obvezu mobilizirati sveukupne ljudske i materijalno-tehničke potencijale s područja te jedinice područne (regionalne) samouprave, sukladno planu zaštite i spašavanja.
Svi mobilizirani sukladno stavku 1. ovoga članka imaju pravo na naknadu stvarnih troškova iz proračuna jedinice lokalne samouprave, a svi mobilizirani sukladno stavku 3. ovoga članka imaju pravo na naknadu stvarnih troškova iz proračuna jedinice područne (regionalne) samouprave.
Kada su uposleni svi kapaciteti i ukupne mogućnosti jedinice područne (regionalne) samouprave, župan upućuje ravnatelju Uprave zahtjev za dopunsku pomoć.

Uz pitanje:
Može li se, prema navedenom članku, zahtjev za dodatnu pomoć uputiti i prije nego što su „ uposleni svi kapaciteti i ukupne mogućnosti“ općine, grada, županije ? Da li odredbu ovog članka treba pojasniti u korelaciji s člankom 34. istog Zakona koji glasi;
U katastrofama i velikim nesrećama Uprava rukovodi operativnim snagama i koordinira djelovanje drugih sudionika u aktivnostima zaštite i spašavanja, provodi njihovo pravodobno informiranje, nadzire provedbu propisanih mjera i aktivnosti u zaštiti i spašavanju te provodi mobilizaciju za potrebe sustava zaštite i spašavanja u mirnodopskim katastrofama i velikim nesrećama.
Ukoliko, na temelju prosudbe ravnatelja Uprave, događaj ima obilježja velike nesreće, ravnatelj Uprave može i bez primljenog zahtjeva iz članka 30. stavka 5. ovoga Zakona donijeti odluku o angažiranju službi i postrojbi Uprave, radi sprječavanja nastanka katastrofe.
U slučaju kada događaj od trenutka nastanka ima obilježja katastrofe, ravnatelj Uprave ima obvezu, sukladno potrebama, u aktivnosti zaštite i spašavanja uključiti službe i postrojbe Uprave, odnosno druge snage zaštite i spašavanja, sukladno planu zaštite i spašavanja za područje Republike Hrvatske.

I pitanje:
Da li su se obzirom na vrstu, nenadanost, jačinu i uočene posljedice potresa, u scenariju uopće trebala postavljati navedena pitanja ? Nije li iz prvog izvješća, Županijskog centra 112, bilo nedvojbeno jasno što Državna uprava, sukladno zakonskoj odredbi (članak 34 ), treba odmah učiniti ?
Nije li događaj bio takovih posljedica da se, sukladno članku 4. Zakona o zaštiti i spašavanju, koji glasi:
„Katastrofu proglašava Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ravnatelja Državne uprave za zaštitu i spašavanje (u daljnjem tekstu: Uprava).
Kada je proglašena katastrofa, rukovođenje operativnim snagama i koordiniranje drugih sudionika zaštite i spašavanja preuzima Uprava.
Stožer zaštite i spašavanja Republike Hrvatske je stručno, operativno i koordinativno tijelo za pripremu akcija u slučaju katastrofe kojima rukovodi Uprava.
Vlada Republike Hrvatske imenuje članove Stožera iz stavka 3. ovoga članka na prijedlog ravnatelja Uprave iz reda rukovodećih državnih službenika središnjih tijela državne uprave.“, odmah trebao proglasiti katastrofom.


Prijedlozi

Program osposobljavanja stožera i zapovjedništava treba poboljšati.
Potrebno je povećati motiviranost njihovih članova, uvesti naukovanje o kriznoj komunikaciji u izvanrednim situacijama, veću pozornost posvetiti komunikaciji s ugroženima, preciziranju meteoroloških uvjeta, dobu godine, dana ( ni jedan dosadašnji scenarij nije predvidio nesreću po noći, jakoj kiši, snijegu, velikoj hladnoći , dakle otežanim uvjetima ), naglašavati ulogu komponente vremena i slijeda događaja u odnosu na njegov protek, pripremati realne scenarije i drugo.

Jedan od temelja za novi program treba biti dosadašnja evaluacija osposobljavanja i to:
-Analizom anketa za polaznike osposobljavanja
- Opservacijom predavača

-Boljom razgovornom komunikacijom s polaznicima, koristeći pritom i njihova bogata iskustva

-Evaluacijom osposobljenosti vidljivih na vježbama ( putem stručnih analiza )
U svim navedenim evaluacijama mogu se prožeti tragovi kurtoazije, nezamjeranja, empatije, neobjektivnosti i drugih nerealnih pristupa.
Zato je najbolja :
-Evaluacija osposobljenosti utvrđena analizom djelovanja u nesrećama i katastrofama
Analize osposobljenosti, kojima treba pridodati i analize kadrovske dostatnosti i tehničke opremljenosti , trebale bi se , sa svim predstavnicima sudionika događaja napraviti nakon svake veće nesreće i katastrofe. Naravno da pritom nisu dostatne samo puke deskripcije. Analize moraju biti kritične. Njihova temeljna premisa ne smije biti traženje krivaca i kažnjavanje, već pronalaženje meritornih elemenata ( postignuća i pogrješaka ), koji, uz dobivanje realne slike stanja, mogu doprinijeti poboljšavanju obrazovanja u sustavu civilne zaštite.

POSTROJBE CIVILNE ZAŠTITE OPĆE NAMJENE
U osposobljavanju postrojbi civilne zaštite uočio sam nekoliko signifikantnih elemenata:
- Teorijski dio osposobljavanja, nepotrebno, teži plenarnom načinu rada;
-.Narušen je dignitet predavača – nastavnika ( podcjenjuju se dijeljenjem hrane, skupljanjem rabljenih papirnatih tanjura, pribora za jelo i otpadaka );
-Odziv pozvanih zagrebačkih obveznika postrojbi civilne zaštite opće namjene kreće se oko jedne trećine ( smjerokaz za promjene u sustavu );

-Primjećuje se velika zainteresiranost, pristojnost i poslušnost osoba koje se odazovu pozivu;

-Primjećuje se ponos nošenja odore civilne zaštite i pripadnost postrojbi civilne zaštite;

U provođenju osposobljavanja postrojbi civilne zaštite opće namjene, posebno u praktičnom dijelu, postoji niz načela kojih se instruktori, ponekad, ne pridržavaju.
-Odnos instruktora prema polaznicima nije uvijek služben;

-U izvođenju nastave ne sudjeluju svi polaznici. Osposobljavanje ne smije biti samo pokaznog, demonstracijskog karaktera;

-Proces praktičnog osposobljavanja nije uvijek neprekinut i cjelovit;

-Praktični dio osposobljavanja ponekad traje skraćeno, a ne onoliko koliko je predviđeno programom osposobljavanja;

-premala se pozornost posvećuje zaštitnoj opremi i radu na siguran način (na nastavi se polaznike nedostatno poučava o sigurnom dizanju tereta, potrebnoj pažnji kod izrade nasipa, posebno na skliskim kosinama , načinima fizičkog osiguranja i drugo;
Uz navedeno potrebno je naglasiti značaj postrojbi opće namjene u odnosu na druge operativne snage sustava.

Obzirom na to da su pripadnici postrojbi civilne zaštite opće namjene, zaduženi službenom odorom, komunikacija u njihovom praktičnom radu ne smije biti strogo građanska. U dosadašnjim praktičnim osposobljavanjima nije se čula glasna zapovjed. Polaznici osposobljavanja, iako su se ponašali vrlo pristojno, bili tihi, poslušni, mirni, više su sličili turističkoj skupini nego organiziranoj operativnoj snazi zaštite i spašavanja.


Prijedlozi
Svezom navedenog , predlažem da se s instruktorima, koji provode praktičnu nastavu s pripadnicima postrojbi civilne zaštite opće namjene, provedu kraći seminari, uz dnevni red:
Osnove vježbovnih radnji i postupaka te zapovjedi 1 sat
Iskustva u dosadašnjem radu, uočene pogrješke 1. sat
Prijedlozi za poboljšanje stanja , naputci za daljnji rad 1. sat
Ogledna praktična osposobljavanja 2 sata

Osim toga treba voditi računa i o veličinama skupina za osposobljavanje, posebno u njegovom praktičnom dijelu. Znalo se dogoditi da je na osposobljavanje, za koje su bile su planirane četiri vrste radnji, radne točke, pozvano skoro 300 ljudi, a odmah nakon toga planiralo se osposobljavanje 297 pripadnika postrojbi civilne zaštite opće namjene i to sa samo tri instruktora. Ne bih rekao srećom, ali oba puta došlo je tek tridesetak posto pozvanih pa se praktični dio osposobljavanja ipak mogao provesti. Da je sustav zaštite i spašavanja, po navedenoj problematici pogođen ( što u današnje vrijeme nije lako ), za dobro praktično osposobljavanje ne bi bilo uvjeta. Preveliki broj polaznika uvjetuje, i uz najbolju volju instruktora, pokazno – demonstracijski karakter osposobljavanja i više zadovoljava formu, nego sadržaj.

ELEMENTI RUKOVOĐENJA O KOJIMA TAKOĐER VRIJEDI RAZMISLITI
Mišljenja sam da bi, pored specijalističkog osposobljavanja i usavršavanja, zapovjednike timova specijalističkih postrojbi civilne zaštite i njihovih zamjenika, trebalo poučiti o elementima upravljanja, rukovođenja i zapovijedanja.
Elementi rukovođenja i zapovijedanja nedostaju i kod obrazovanja zapovjednika skupina, dok bi vođe ekipa morale biti upoznate barem s vježbovnim radnjama i postupcima.
Također je potrebno donijeti rješenja za rukovođenje radom građana koji samoinicijativno, bez da su obveznici civilne zaštite, sudjeluju u ograničavanju posljedica nesreća.

NESREĆE S OPASNIM TVARIMA – AKCIDENTI
Nesreće s opasnim tvarima moguće su svakodnevno. Za smanjenje njihovih posljedica , koje mogu biti nezamislivo velike, treba se dobro pripremiti, stručno, tehnički i organizacijski.
Koliko je to kompleksno područje može se vidjeti iz grešaka uočenih u jednoj, dugo pripremanoj, inozemnoj, naoko dobro isplaniranoj vježbi. Pogrješaka koje bi u stvarnom događaju mogle imati i teške posljedice:
-Kod sanacije događaja s opasnom tvari ( „ klorovodična kiselina“ ) nije iskazana pretpostavka u kojoj je mjeri došlo do propuštanja na cisterni

-U dovoljnoj mjeri nije ni obrađeno stvaranje opasnog plinskog oblaka

-Nije učinjena žurna neutralizacija izlivene kiseline

-Nisu u obzir uzeti meteorološki uvjeti koji utječu na širenje oblaka

-Evakuaciji i zaštiti pučanstva u području opasnosti nije dana prava pozornost ( prozori stambenih zgrada u plinskom okruženju bili su otvoreni. )

-Prigodom gašenja autocisterne, punjene plinskim uljem ( opća opasnost oznake 30 ) uporabljena je veća količina vode, što u ovom slučaju nije bilo nužno, Posljedice, zagađenje okoliša

-Prikolica u koju se zaletjelo, osobno vozilo, okupana pjenom za što, obzirom na okolnosti i činjenicu da nije propuštala ulje, nije bilo potrebe;

-Izliveno plinsko ulje prekriveno je pjenom, što u postupku sanacije pričinjava poteškoću;

-Zaštitna brana na vodi, kod sanacije masne mrlje, bila je prekratka. Prikladnijim se čini postavljanje zračne brane;

-Iza postavljene stabilne brane trebalo je postaviti dodatnu upijajuću branu;

-Crpljenje „masne mrlje“ crpkom bez separatora nije se postigla dovoljna učinkovitost;

-U procesu sanacije nisu uporabljena odgovarajuća vezivna sredstva

I u pripremi scenarija jedne domaće vježbe, u početku se nije pretpostavilo:
- Koja ja to opasna tvar ?
- Koliko je opasne tvari ušlo u atmosferu ?
- Kakvi su meteorološki uvjeti (smjer i jačina puhanja vjetra, temperatura, atmosferski tlak… )
- Kakvo je širenje toksičnog oblaka ?
- U kojem se području stigne provesti evakuacija, a u kojem samo hermetizacija ?
- Koja je koncentracija opasnih tvari u pogonu, pri postupku spašavanja ?
- Koja se zaštitna sredstva upotrebljavaju na intervenciji ?
- Na koji način i tko obavlja mjerenja koncentracija opasne tvari ?
- Kakav je odabir sredstva za gašenje požara ?
- Da li u spremnicima koji su, pri eksploziji , izletjeli u jezero ima još opasnih tvari i ako ima da li puštaju ?
- Kako se ispuštanje sprječava ?


Prijedlozi
Naravno da specijalističke snage nadležne Državne uprave, i kad bi bile osposobljene ,i sposobne, zbog svoje male brojnosti, disperziranosti, ograničene opremljenosti i mogućnosti brzine aktiviranja, ne mogu, ni teorijski, biti dostatne za jače ograničavanje posljedica akcidenata. Zato je potrebno sustavno pripremati i druge snage, posebno vatrogasne, policijske, hitne medicinske pomoći i svih drugih koji se mogu zateći u opasnosti; snimiti promet opasnih tvari u Hrvatskoj; napraviti raster djelovanja interventnih snaga te, za korištenje na području cijele Države, oformiti bazu podataka o opasnim tvarima, zaštiti operativnih snaga, za svaku opasnu tvar utvrditi sredstva za gašenje požara; postupke djelovanja; uspostaviti reverzibilnu komunikaciju sa svim interventnim snagama i drugo. Uz to neizostavno je potrebno biti u neprekinutom kontaktu s ekspertima sredina koje se bave navedenom problematikom. U protivnom može nastati, nekontrolirani, kaos.


I na kraju, predlažem da se, prije procesa izradbe novih programa osposobljavanja, uz pribavljanje spoznaja o mišljenjima ugroženih osoba s područja koja su bila zahvaćena nesrećama, sa sudionicima osposobljavanja ( provoditelji nastave, predavači i instruktori te predstavnici stožera zaštite i spašavanja i zapovjedništava, posebno onih koji imaju praktično iskustvo u nesrećama i katastrofama ) održe „okrugli stolovi“ na temu poboljšanja stanja u sustavu obrazovanja. Za dobro obrazovanje čelništvo Uprave mora postaviti jednoznačnu strategiju glede vrsta osposobljavanja, njihovog provođenja, nekonzekventnog vremenskog i sadržajnog skraćivanja, licenciranja predavača i drugo, a potrebno je i osluhnuti potrebe krajnjih korisnika te prihvatiti njihova konstruktivna mišljenja i prijedloge. Time će obrazovanje dobiti značajku potrebitosti , a ne samo obveze.
U pripremi novih programa bezuvjetno moraju sudjelovati eksperti pojedinih područja i osobe s operativnim iskustvom u većim nesrećama i katastrofama.
Također predlažem da se programi ne donose „ ex katedra“, već da se nakon njihove priprave praktično provjere i nakon toga umjere na potrebnu kvalitetu.
Pitanje odnosa osposobljavanja i zbiljnosti sustava zaslužuje posebnu pozornost. Naučavati treba na tehnici koja se posjeduje i može uporabiti u nesrećama. Posuđivanje tehnike, samo za potrebe provođenja osposobljavanja spada u virtualno prikazanje opremljenosti i nema pravog efekta u stvarnim operativnim djelovanjima. Također i naučavanje o psiho - socijalnim aspektima nesreća dobiva punu vrijednost tek kad se oforme i usustave ekipe psihologa za rad na mjestima nesreća.
Osposobljavanje mora biti u funkciji operativnog djelovanja, a ono u funkciji dobre zaštite.

U Zagrebu, svibnja 2014. godine
Branko Smrekar, dipl. ing.

U vremenu stvaranja novog ustroja (sustava ) civilne zaštite Republike Hrvatske, nedvojbeno je da će i pripadajući sustav obrazovanja trebati doživjeti promjene. Pod obrazovanjem se podrazumijeva formalno obrazovanje za stjecanje zanimanja, formalno i neformalno osposobljavanje i usavršavanje te drugi oblici edukacija. Poboljšanja bi bila potrebna i bez novog ustroja civilne zaštite Današnje stanje obrazovanja ima više manjkavosti:

-Ne postoji izravna zakonska obveza osposobljavanja u civilnoj zaštiti pa ni sankcije za njegovo neprovođenje.

-Cjelokupno obrazovanje tisuća i tisuća pripadnika civilne zaštite i drugih sudionika sustava, u nadležnosti je Učilišta vatrogastva, zaštite i spašavanja i njegova dva odjela: jedan u Zagrebu, s jednim službenikom i dvije službenice, svi društvenog smjera, i drugi u Splitu, s tri službenika i četiri službenice, od kojih su četiri društvenog, a tri tehničkog smjera .
Iz navedenih podataka,unatoč tome što u procesu osposobljavanja, bez posebne naknade, sudjeluju i pojedinci iz drugih dijelova Državne uprave za zaštitu , posebno Sektora za civilnu zaštitu i Područnog ureda Zagreb. Razvidno je da Učilište, na postojeći način, ni približno nije u mogućnosti udovoljiti svim danas predviđenim zadaćama, pogotovo ne onima koje se odnose na praktični i tehničko specijalistički dio obrazovanja. Osposobljavanja se uzadnje vrijeme provode i po područnim uredima za zaštitu i spašavanje, ali bez ikakva nadzora pa nije moguće prosuditi koliko su učinkovita. S obzirom na to da se predviđa da će budući sustav civilne zaštite, u užem smislu, brojiti do dvadeset tisuća obveznika, bez temeljite rekonstrukcije provođenja obrazovanja neće se moći kvalitetno i kvantitativno djelovati.

-Nije uređeno obrazovanje u sustavu civilne zaštite, koje bi mogle obavljati druge pravne osobe

-Nije sustavno određeno koje ustrojstvene jedinice Državne uprave za zaštitu i spašavanje trebaju preuzeti provođenje, ili dio provođenja, pojedinih programa osposobljavanja te način priprave i licenciranja predavača – instruktora.




Kako bi se riješila navedena i niz drugih pitanja, smatram korisnim razmotriti prijedloge elemenata za pripremu poboljšanja sustava obrazovanja u civilnoj zaštiti:




1 .OBVEZA OSPOSOBLJAVANJA U SUSTAVU CIVILNE ZAŠTITE

Obvezu osposobljavanja u sustavu civilne zaštite, kao i sankcije za njeno nepoštivanje, treba regulirati Zakonom.



2. ODREĐENJE VRSTA OSPOSOBLJAVANJA

2. 1. Redovitog
2. 2 Posebnog

Redovito osposobljavanje treba obuhvatiti uobičajene razine i vrste osposobljavanja, a posebno, ono koje je, prema procjeni rizika, naročito potrebno za određena područja ( blizina nuklearnih elektrana, potencijalno naplavna područja, područja u okolici objekata u kojima je moguć kemijski akcident i druga),


3. KVANTITIZIRANJE POTREBA OSPOSOBLJAVANJA PO VRSTAMA

3 .1. Na državnoj razini
3. 2. Na regionalnim razinama ( po županijama )
3. 3. Na lokalnim razinama ( po gradovima i općinama )

Određenje potreba osposobljavanja na područnoj (regionalnoj ) i lokalnim razinama može prema dogovoru zainteresiranih i mogućnostima, pri kvantifikaciji potreba obuhvatiti i drugačija terenska povezivanja (grupa općina, gradovi u simbiozi s općinama… ). Time bi se pružila mogućnost učinkovite racionalizacije troškova osposobljavanja.
Predvidjeti da se osposobljavanja provode planski, ali, u slučaju žurnih potreba, predvidjeti mogućnost njihova urgentnog, neplaniranog, izvođenja.





4. NOSITELJI IZRADE PROGRAMA OSPOSOBLJAVANJA

4.1 Službenici Državne uprave za zaštitu i spašavanje
4.2. Službenici Državne uprave za zaštitu i spašavanje uz pomoć vanjskih suradnika
4.3. Angažirani vanjski suradnici

Kao nositelje izrade programa obrazovanja treba, prije svega, odrediti službenike Državne uprave za zaštitu i spašavanje, a tek kad oni, u pojedinim slučajevima. nisu dovoljno kompetentni, angažirati i vanjske suradnike - stručnjake, eksperte, pojedinih područja.




5. NAČIN HONORIRANJA IZRADE PROGRAMA

5.1. Djelatnika Državne uprave za zaštitu i spašavanje
5.2 Vanjskih suradnika

Za službenike Državne uprave za zaštitu i spašavanje honoriranje je potrebno predvidjeti za poslove koji nisu predviđeni opisom poslova predviđenih Pravilnikom o unutarnjem redu, bez obzira kad se obavljaju, unutar ili izvan redovitog radnog vremena. Kod svega ostalog , razumljivo , primijeniti kolektivni ugovor
Za vanjske suradnike predvidjeti posebnu visinu naknade.
Honorar nije naknada za izgubljeno vrijeme, već nagrada za strukovni doprinos izradi programa obrazovanja



6. ODREĐENJE PROGRAMA KOJE ĆE, NA TERET DRŽAVNOG PRORAČUNA, PROVODITI DRŽAVNA UPRAVA ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE

6.1. Vrsta
6.2. Razina
6.3. Mjesto

Pri određenju treba imati u vidu brojnost službenika Uprave izravno predviđenih za osposobljavanja, raspoloživost službenika Uprave kojima osposobljavanje nije osnovna djelatnost, mogućnost angažiranja vanjskih suradnika, financijske i druge datosti.Za svaki nastavni predmet u osposobljavanju treba predvidjeti više predavača.
Također treba predvidjeti da se već određenim mjestima osposobljavanja: Zagreb i Divulje, uz poštivanje materijalnih uvjeta izvođenja, po posebnom razlogu zainteresiranih subjekata, mogu pridodati i drugi gradovi pa i općine.



7. ANGAŽIRANJE VANJSKIH SURADNIKA U OSPOSOBLJAVANJIMA KOJE PROVODI DRŽAVNA UPRAVA ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE

7.1. Domaćih
7.2. Inozemnih

Obzirom da u Državnoj upravi za zaštitu nedostaje profiliranih stručnjaka, ne treba dvojiti kako će u provedbi obrazovanja ponekad biti potrebno angažiranje i vanjskih suradnika Pri tome može biti riječ o individualnim ili institucionalnim angažmanima.


8 .HONORIRANJA SLUŽBENIKA I VANJSKIH SURADNIKA KOJI PROVODE OSPOSOBLJAVANJA U IME DRŽAVNE UPRAVE ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE

8.1 Domaćih
8.2. Inozemnih

Službenike državne uprave za zaštitu i spašavanje kojima sudjelovanje u nastavnom procesu nije primarna djelatnost, honorirati za osposobljavanje unutar redovitog radnog vremena i za prekovremeni rad, dok službenike kojima je provođenje nastavnog procesa u opisu poslova radnog mjesta honorirati samo za prekovremeni rad. Također treba predvidjeti naknade i za angažirane domaće i inozemne stručnjake.


9.ANGAŽIRANJE VANJSKIH INSTITUCIJA U OSPOSOBLJAVANJU

9.1.Domaćih
9.2. Inozemnih

Ovo angažiranje predvidjeti kad Državna uprava sama, ni uz pojedinačno angažiranje vanjskih suradnika, nije u mogućnosti provesti pojedina osposobljavanja, ili se osposobljavanja nude kao besplatna pomoć vanjskih institucija.


10. ODREĐIVANJE UKUPNIH TROŠKOVA OSPOSOBLJAVANJA PO VRSTAMA I MJESTIMA NJEGOVA PROVOĐENJA

Troškove osposobljavanja trebaju odredit za sve razine: državnu, županijske, gradove i općine, a sastoje se iz:

10.1. Izravni troškovi predavača,instruktora
10.2. Ostali troškovi svezom obrazovanja

Pri kalkuliranju troškova nastojati biti optimalno racionalan. Mjesta provođenja
obrazovanja, uz osigurane potrebne materijalno tehničke uvjete, treba odrediti na način da obrazovanje bude što kvalitetnije i ukupno jeftinije. U tom cilju potrebno je, po želji zainteresiranih otvoriti i mogućnost izravnog pokrivanja troškova obrazovanja koje provodi Državna uprava za zaštitu i spašavanje, bez opterećenja njena proračuna.



11. ODREĐIVANJE PRVENSTVA PROCESA OSPOSOBLJAVANJA PO RAZINAMA

11.1. Po potrebama
11.2. Po financijskim mogućnostima
11.3.Optimiranjem potreba i financijskih mogućnosti

Poneka su osposobljavanja, poput čelnika područnih ( regionalnih ) i lokalnih razina, stožera zaštite i spašavanja. po svojim potrebama neizostavno nužna i ne bi se smjela odgađati zbog financijskih poteškoća. Slično vrijedi i za više drugih programa osposobljavanja operativnih snaga zaštite i spašavanja, dok se neka obrazovanja mogu provesti i kasnije, sukladno financijskim mogućnostima.
Određivanje prvenstva treba određivati Uprava, u koordinaciji s lokalnom i područnom ( regionalnom ) samoupravom.



12. OVLAŠTENJA ZA PROVOĐENJE OSPOSOBLJAVANJA

12.1. Ovlašćivanja pravnih osoba
12.2. Licenciranje predavača, instruktora

Osposobljavanja u sustavu civilne zaštite provode se prema programima osposobljavanja koje donosi ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje. U sustavu se mogu provoditi i naročiti programi osposobljavanja za djelovanje u nesrećama posebnih vrsta, ali i oni moraju imati dopuštenje Uprave.

Ovlaštenja i licencije za provođenje pojedinih, od strane Državne uprave za zaštitu i spašavanje dopuštenih, vrsta osposobljavanja, po posebnom propisu, izdaje ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje.
Pri ovlašćivanju pravnih osoba trebali bi biti licencirani i njihovi predavači, instruktori koji po pojedinim nastavnim predmetima provode osposobljavanje.

Predavači, instruktori mogu se licencirati i individualno. Licenciranje , po posebnom propisu, provodi Državna uprava za zaštitu i spašavanje

Ovlaštenja, kao i licencije imaju vijek trajanja.





13. NADZOR NAD OSPOSOBLJAVANJEM

Nadzor nad osposobljavanjima koja će provoditi druge pravne osobe, obavljat će Državna uprava za zaštitu i spašavanje, a u posebnim slučajevima, po dopuštenju čelnika Uprave, i druge pravne osobe



14. PLANIRANJE OSPOSOBLJAVAVANJA

Sva se osposobljavanja, bez obzira tko ih provodi i za koju razinu , unaprijed planiraju za svaku kalendarsku godinu, čineći jedinstveni Plan osposobljavanja.



16. VOĐENJE EVIDENCIJA

Vođenje evidencija mora bit cjelovito. transparentno i propisano. U Upravi treba voditi centralnu bazu podataka. Potvrde i uvjerenja o osposobljenosti polaznika potpisuje ovlaštena osoba provoditelja osposobljavanja. Provoditelj osposobljavanja obvezan je o osposobljavanju, na propisani način, pored jedinica lokalne i područne ( regionalne ) samouprave, izvijestiti i Državnu upravu za zaštitu i spašavanje.



17. EVALUACIJA OBRAZOVANJA

17.1. Po svakom izvedenom programu
17.2. Sustava
Evaluaciju obrazovanja treba provoditi anketama i razgovorima s polaznicima, stajalištima predavača, instruktora, a posebno vidljivim postignućima na vježbama i stvarnim događajima (intervencijama ).



18. STALNI DINAMIČKI PROCESI ZA POBOLJŠANJE SUSTAVA
OBRAZOVANJA

18.1 Poboljšanja u okviru postavljenog stanja
18.2 Uvođenje novih metoda i vrsta obrazovanja

Evaluacijski procesi obrazovanja, nove spoznaje, praktična postignuća i praksa u suvremenom svijetu, trebaju biti vodilja u poboljšanju našeg sustava obrazovanja u civilnoj zaštiti.



19.INOZEMNI PROGRAMI OBRAZOVANJA

19.1.Provođenje u Hrvatskoj
19.2 Provođenje u inozemstvu

Inozemni programi obrazovanja namijenjeni su, prije svega, službenicima Uprave i provode se u Hrvatskoj ili se na njima sudjeluje u inozemstvu.



20. NAČIN HONORIRANJA INOZEMNOG DJELOVANJA U PROCESU OBRAZOVANJA U CIVILNOJ ZAŠTITI

Način honoriranja inozemnog djelovanja u procesima obrazovanja u civilnoj zaštiti treba biti specifičan, ovisno o slučaju.



21. SAMOZAŠTITA I UZAJAMNA ZAŠTITA

21.1. Građana
21.2. Djece i mladeži

Iako gotovo u svim zemljama imaju poteškoća s interesom građana za samozaštitu i uzajamnu zaštitu, proces osposobljavanja treba nastaviti stalnim unapređenjem metoda pristupa i prilagođavanjem okolnostima.
Edukaciju djece i mladeži u zaštiti od nesreća treba intenzivirati, s naglaskom na edukaciju odgajatelja i nastavnika koji u svojim nastavnim predmetima uče o navedenoj problematici. U vremenu rasterećenja nastavnog procesa vrlo je teško očekivati zaseban nastavni predmet za područje civilne zaštite. Pored navedenog
treba poticati nove nacionalne akcije koje će podizati razinu sigurnosti i svijesti


22.OBRAZOVANJE U SUSTAVU CIVILNE ZAŠTITE

Obrazovanje u sustavu civilne zaštite ( stjecanje zanimanja, osposobljavanja, usavršavanja i druge vrste edukacija ) mora biti stručno i racionalno . Provođenje programa osposobljavanja treba što je više moguće, prilagoditi zahtjevima zainteresiranih subjekata. Prepreke koje stoje na putu opsežnijeg osposobljavanja, poput nemogućnosti putovanja predavača u sredine izvan Zagreba i Divulja, zbog financijskih ograničenja Uprave, treba unaprijed sustavno ukloniti. Unutar pojedinih programa mogu se uvrstiti i specifičnosti. Na primjer u programu za osposobljavanje jedinica opće namjene, za područja gdje je to potrebno, može se uvrstit nastavna tema „Skupljanje stoke i njeno zbrinjavanje“. U gradu to postrojbama opće namjene , najčešće, neće biti potrebno. Općenito, postrojbe opće namjene zapravo su pomagači
specijalističkim snagama koje rukovode intervencijama u nesrećama.

I na koncu treba biti svjestan da nema besplatnog obrazovanja, da sudjelovanje u obrazovanju treba vrednovati:financijski, ocjenama rada, eventualnim napredovanjima, nagradama i drugim. Permanentno treba poboljšavati programe osposobljavanja, jačati materijalno- tehničke uvjete njihova provođenja i uvađati nove metode edukacija.







ULOGA I ZNAČAJ UČILIŠTA VATROGASTVA, ZAŠTITE I SPAŠAVANJA



Uloga i značaj Učilišta u sustavu obrazovanja civilne zaštite , trebala bi se ogledati u djelatnosti, koju bi mogli nazvati „menadžerskom“ i to:

- prosudbi potreba obrazovanja

-pripravi programa osposobljavanja

-provođenju najzahtjevnijih programa za upravljanja i rukovođenja - zapovijedanja

-procjeni kompetencija pravnih i fizičkih osoba koji bi provodili osposobljavanje

- nadzoru obrazovnog procesa

-organizaciji provedbe obrazovnog procesa , angažiranju vanjskih suradnika

- evaluaciji obrazovanja

- uspostavi i vođenju baze podataka

-stalnom dinamičkom procesu za poboljšanje sustava obrazovanja

-pripravi i nadzoru domaćih i međunarodnih vježbi

Sve navedene i niz drugih aktivnosti Učilišta, uz malo povećanje broja službenika u Centru za specijalističko osposobljavanje, obavljale bi se u suradnji sa drugim sektorima i samostalnim službama naše Uprave, područnim uredima za zaštitu i spašavanje i drugim zainteresiranim, kompetentnim subjektima






Ovaj prijedlog elemenata za sustav obrazovanja u civilnoj zaštiti mogao bi se razmatrati u okviru „ Okruglog stola“, radionice, radnog sastanka… kojem bi bili nazočni predstavnici Učilišta, sektora i samostalnih službi, područnih ureda za zaštitu i spašavanje i korisnika. Prije toga potrebno je dijagnosticirati stanje sustava civilne zaštite , prosuditi učinkovitost obrazovanja svih njegovih sudionika , identificirati neuralgične točke i utvrditi druge relevantne podatke koji mogu poslužiti za iznalaženje boljeg obrazovanja, a time i poboljšanje sigurnosti i zaštite. Stajališta tog skupa trebala bi se prezentirati Stručnom kolegiju za eventualna daljnja postupanja.




U Zagrebu, rujna 2013. godine
Branko Smrekar, dipl. ing.

Reče jednom jedan svećenik: „ Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako velikim, posebnim, nestvarnim, grandioznim, nedodirljivim…, a onda sam proučavao njihove živote i uvidio da su to obični, normalni ljudi, ljudi poput nas Poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život podredili Bogu i čovjeku. Bez ostataka, bez ikakvih osobnih interesa. Ljudi koji su dali sebe drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastita života.“
Upamtih te riječi i pri svakoj se novoj spoznaji o nekom svetcu podsjetih na neodvojivost služenja i ljubljenja Boga i čovjeka.
Sluga Božji, sluga čovjekov.

Ali sve navedeno kao da je ostalo lebdjeti oko mene. Dublje značenje svetosti osjetio sam dugo se moleći u Padovi, u kapeli Svetog Leopolda Bogdana Mandića Nije me se, posebno, dojmio novo uređeni prostor kapelice, ni mramor ni sve pozlate u njemu, ali me zato trajno impresionirala atmosfera u Leopoldovoj autentičnoj radnoj sobici, gdje je svetac cijele dane i noći molio i ispovijedao. Tjelesno slabašan, krhak, bolestan, ali silne duhovne moći. Skroman, skrušen, u okruženju materijalnog siromaštva, zapravo bijede, predan, pun povjerenja, poniznosti, dobrote, milosti, razumijevanja, blagosti i ljubavi.
U tom, sobičku, gdje je blagopokojni cijele dane, a ponekad i noći, molio i ispovijedao, čovjek ne može ne osjetiti „Ovdje je Bog“ i ne promisliti „Bog je kad ti za bližnjeg ništa nije teško učiniti“
Sveti Leopold Bogdan Mandić je i u najtežim trenucima, svojim djelima, živio Boga.

Činio je to i naš blaženi Alojzije Stepinac. Posebnih razloga za diku, budućim svecem, imamo i mi vatrogasci:

Blaženi Alojzije (Vjekoslav) služio je čovjeku i u vatrogasnom rodu. Bio je obnovitelj, a od 1918. godine i tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić. Nakon aktivnog djelovanja u Krašiću, potporu Društvu: pokroviteljstvima, blagoslovima i financijskim pomoćima, nastavio je pružati i kao velikohrvatski metropolit i nadbiskup koadjutor.

Biti vatrogasac posebna je čast. Vatrogasna djelatnost je ljubav i prema domovini. Prvi predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice (osnovane 1876.godine) i „otac hrvatskog vatrogastva“, Gjuro Stjepan Deželić(1838.-1907.) izrekao je lijepu misao: „ Tko svoju domovinu, svoj narod ljubi, taj se veseli svakome njezinu napretku, taj ga po najboljoj mogućnosti podupire te prinosi na oltar domovine osobne svoje žrtve. To je prvi zahtjev patriotizma.
A vatrogastvo je divna i upravo zamjerna zadaća da čuva narodno blagostanje od požara, po tome diže gospodarstvo domovine, pak braneći i život čovječji, vatrogastvo je svojim čovjekoljubljem eto ponajčvršća poluga humanizma“.

Osim u području vatrogastva blaženi Alojzije zauzimao se i u drugim područjima zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. godine u gradu Zagrebu , na Ksavesrkoj cesti, blagoslovio Školu za civilnu zaštitu. Zapis navodi njegov prigodni govor. Govor koji nije bio uobičajeno udvornostan i partikularan, već je, uz svu potporu Školi, naglasio bit
želim istaknuti dvije misli, koje mi se i nehotice nameću. Naš bijeli Zagreb nastoji da ne zaostane niučemu za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tako eto kraj najraznovrsnijih škola osniva školu ove vrsti, za koju prije nekoliko godina nije nitko ni sanjao, da bi bila potrebna. Ali kad čitamo, gdje se jedan od prvaka krvavog boljševizma grozi: da će „sasuti otrovne plinove kao iz kabla“ na svoje protivnike, i kad vidimo da grožnje slične vrsti postaju pomalo realnost na raznim dijelovima svijeta, onda škola ove vrsti, za obranu naime pučanstva od zračnih napadaja, nije bespredmetna.
Z druge pak strane, i nehotice dolazi mi misao, nije li potreba škole ove vrsti predznak dekadence ljudske kulture uopće? Zar je čovjek na to spao, da darove uma, kojima ga je obasuo dobri Bog, na to upotrebljava, kako će pronaći najgroznija sredstva da uništi svoga bližnjeg? A ipak svi imadu istoga Oca na nebu i prema tome su svi braća u Bogu!
Zaista zadnji je čas, da ljudski rod dobro promisli kamo srlja bez Boga! I ako život svoj ne bude doveo u sklad sa zakonom Božjim, bojim se, da ga ne će spasiti od propasti ni mirovne konferencije, ni sve škole ma koliko bile u sebi korisne.
Jer sigurno spasenje samo je od Boga, prema riječima Svetog pisma:“ Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!“ Od Gospoda je spasenje i vrh puka Tvoga blagoslov Tvoj!“

U domenu svetih, poput onih koje simboliziraju kipovi s početka teksta; velikani duha i djela, odabranih voljom, providnošću i milošću Božjom, kojima pripada i naš Blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali nam oni moraju biti smjerokazi kako u životu postati bolji čovjek.

U Brdovcu, svibnja 2015. godine
Branko Smrekar

2. i 3. svibnja 1995. godine, iznenadni napadaj agresora na Zagreb u prvi je plan naše, a i svjetske javnosti, istaknuto i vatrogasnu službu.
Dojam koji je pritom ostavilo djelovanje Vatrogasne postrojbe policijske uprave zagrebačke, kako na građane, tako i na poznavatelje vatrogasnog poziva, više je nego impresivan. Onako opremljeni (nove vatrogasne kacige i zaštitna odijela),brzi, elegantni, učinkoviti vatrogasci iz vatrogasne postaje koju vodi ing. Franjo Krstanović, izgledali su kao iz pripovijetke. Voditelj smjene Željko Grmovšek rutinski je vodio akciju, a kad je voditelj odjeljenja Velimir Ružić, onako bjelosvjetski „opalio“ s ramena, zakucavši požar u samom automobilu, činilo se da se sve događa na nekom drugom mjestu, u nekom drugom, budućem vremenu.

A znate li zašto j „Ruža“ onako futuristički nastupio? Uobičajenim držanjem mlaza normalnim gašenjem, plamen upaljenih automobila potiskivao bi se kroz prozor obližnje zgrade. Time se, jasno, požar mogao proširiti i na samu zgradu. Da bismo to spriječili, išli smo na djelovanje s visine i potiskivanje vatre prema dolje, mimo prozora. Lijepo zamišljeno i brzo izvedeno, a učinkovitim djelovanjem. Konačno, slika CNN-a je jasno pokazala. Bilo je ugodno u tom trenutku biti hrvatski vatrogasac.
Znam da su se i drugi naši hrabri vatrogasci, kako pozivni, tako i dragovoljni, istakli tijekom Domovinskog rata, iskazujući svoje domoljublje na, nama vatrogascima, svojstveni način.
Bilo je teško i u Dubrovniku, i u Osijeku, i u Vinkovcima, i u Edinom Zadru i …, ali evo nažalost, promišljam, tek je napadaj na Zagreb i snimanje jedne cjelokupne vatrogasne intervencije zorno prikazao našu vatrogasnu moć, htijenje, želju i mogućnost branjenja Domovine, do zadnjih najviših mogućnosti. Iako su pri ovom napadaju na Zagreb operativno djelovali samo djelatnici Odjela za vatrogastvo, tom se prigodom na noge diglo i cjelokupno dobrovoljno vatrogastvo. A znam da bi pomogli i mnogi izvan zagrebačkog područja. Telefonski upiti o stavljanju na raspolaganje i drugih vatrogasnih udruga, to najbolje dokazuju.

I tako radno i u punoj opreznosti, dočekasmo i 4. svibanj, Dan vatrogastva. Bilo je u to vrijeme i puno drugih i srcu milih događaja pa smo mi vatrogasci u medijima nekako ostali po strani. Veselim se sljedeće godine, potpuno oslobođene i mirne zemlje…

Četvrti je svibnja, Florijanovo, svetak hrvatskog vatrogastva, inače dan pravog vatrogasnog slavlja, dan kad se otvaraju vatrogasni domovi, blistaju vatrogasna vozila, posvećuju barjaci, priređuju svečanosti, sviraju vatrogasne glazbe, održavaju javne vježbe, odlazi u crkve i odaju počasti i zahvale Svetom Florijanu, zaštitniku vatrogasaca…

Puno toga čine i učine ti vatrogasci…
Zahvalimo im , zasebno danas za njihova blagdana,. Sjetimo se njihova samoprijegorna rada u svako doba dana i noći, pri suncu i kiši, vjetru i oluji, uvijek i svugdje gdje je to potrebno, na dobrobit svakog našeg građanina i ukupnost blagodati Lijepe naše.

U Zagrebu, svibnja 2005. godine

Branko Smrekar, dipl. ing.