Oganj.blog.hr

Reče jednom jedan svećenik: „ Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako velikim, posebnim, nestvarnim, grandioznim, nedodirljivim…, a onda sam proučavao njihove živote i uvidio da su to obični, normalni ljudi, ljudi poput nas Poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život podredili Bogu i čovjeku. Bez ostataka, bez ikakvih osobnih interesa. Ljudi koji su dali sebe drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastita života.“
Upamtih te riječi i pri svakoj se novoj spoznaji o nekom svetcu podsjetih na neodvojivost služenja i ljubljenja Boga i čovjeka.
Sluga Božji, sluga čovjekov.

Ali sve navedeno kao da je ostalo lebdjeti oko mene. Dublje značenje svetosti osjetio sam dugo se moleći u Padovi, u kapeli Svetog Leopolda Bogdana Mandića Nije me se, posebno, dojmio novo uređeni prostor kapelice, ni mramor ni sve pozlate u njemu, ali me zato trajno impresionirala atmosfera u Leopoldovoj autentičnoj radnoj sobici, gdje je svetac cijele dane i noći molio i ispovijedao. Tjelesno slabašan, krhak, bolestan, ali silne duhovne moći. Skroman, skrušen, u okruženju materijalnog siromaštva, zapravo bijede, predan, pun povjerenja, poniznosti, dobrote, milosti, razumijevanja, blagosti i ljubavi.
U tom, sobičku, gdje je blagopokojni cijele dane, a ponekad i noći, molio i ispovijedao, čovjek ne može ne osjetiti „Ovdje je Bog“ i ne promisliti „Bog je kad ti za bližnjeg ništa nije teško učiniti“
Sveti Leopold Bogdan Mandić je i u najtežim trenucima, svojim djelima, živio Boga.

Činio je to i naš blaženi Alojzije Stepinac. Posebnih razloga za diku, budućim svecem, imamo i mi vatrogasci:

Blaženi Alojzije (Vjekoslav) služio je čovjeku i u vatrogasnom rodu. Bio je obnovitelj, a od 1918. godine i tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić. Nakon aktivnog djelovanja u Krašiću, potporu Društvu: pokroviteljstvima, blagoslovima i financijskim pomoćima, nastavio je pružati i kao velikohrvatski metropolit i nadbiskup koadjutor.

Biti vatrogasac posebna je čast. Vatrogasna djelatnost je ljubav i prema domovini. Prvi predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice (osnovane 1876.godine) i „otac hrvatskog vatrogastva“, Gjuro Stjepan Deželić(1838.-1907.) izrekao je lijepu misao: „ Tko svoju domovinu, svoj narod ljubi, taj se veseli svakome njezinu napretku, taj ga po najboljoj mogućnosti podupire te prinosi na oltar domovine osobne svoje žrtve. To je prvi zahtjev patriotizma.
A vatrogastvo je divna i upravo zamjerna zadaća da čuva narodno blagostanje od požara, po tome diže gospodarstvo domovine, pak braneći i život čovječji, vatrogastvo je svojim čovjekoljubljem eto ponajčvršća poluga humanizma“.

Osim u području vatrogastva blaženi Alojzije zauzimao se i u drugim područjima zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. godine u gradu Zagrebu , na Ksavesrkoj cesti, blagoslovio Školu za civilnu zaštitu. Zapis navodi njegov prigodni govor. Govor koji nije bio uobičajeno udvornostan i partikularan, već je, uz svu potporu Školi, naglasio bit
želim istaknuti dvije misli, koje mi se i nehotice nameću. Naš bijeli Zagreb nastoji da ne zaostane niučemu za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tako eto kraj najraznovrsnijih škola osniva školu ove vrsti, za koju prije nekoliko godina nije nitko ni sanjao, da bi bila potrebna. Ali kad čitamo, gdje se jedan od prvaka krvavog boljševizma grozi: da će „sasuti otrovne plinove kao iz kabla“ na svoje protivnike, i kad vidimo da grožnje slične vrsti postaju pomalo realnost na raznim dijelovima svijeta, onda škola ove vrsti, za obranu naime pučanstva od zračnih napadaja, nije bespredmetna.
Z druge pak strane, i nehotice dolazi mi misao, nije li potreba škole ove vrsti predznak dekadence ljudske kulture uopće? Zar je čovjek na to spao, da darove uma, kojima ga je obasuo dobri Bog, na to upotrebljava, kako će pronaći najgroznija sredstva da uništi svoga bližnjeg? A ipak svi imadu istoga Oca na nebu i prema tome su svi braća u Bogu!
Zaista zadnji je čas, da ljudski rod dobro promisli kamo srlja bez Boga! I ako život svoj ne bude doveo u sklad sa zakonom Božjim, bojim se, da ga ne će spasiti od propasti ni mirovne konferencije, ni sve škole ma koliko bile u sebi korisne.
Jer sigurno spasenje samo je od Boga, prema riječima Svetog pisma:“ Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!“ Od Gospoda je spasenje i vrh puka Tvoga blagoslov Tvoj!“

U domenu svetih, poput onih koje simboliziraju kipovi s početka teksta; velikani duha i djela, odabranih voljom, providnošću i milošću Božjom, kojima pripada i naš Blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali nam oni moraju biti smjerokazi kako u životu postati bolji čovjek.

U Brdovcu, svibnja 2015. godine
Branko Smrekar