Znanost danas smatra da se krizno planiranje i upravljanje, odnosno upravljanje u izvanrednim situacijama (disaster management) može definirati kao skup triju osnovnih cjelina: kriznog upravljanja u užem smislu (uključivo i edukaciju upravljačkog osoblja), operativnih snaga za djelovanje u izvanrednim situacijama i kritične infrastrukture.
Kakvo je unas upravljanje u velikim nesrećama ? Nedostatno dobro ! Uočljivo je to pri nekim požarima, ali i drugim kobnostima. U pravilu, kao i u svijetu, čim je nesreća veća problemi s upravljanjem, pa i pogrješke, sve su veće. Prošlogodišnje poplave u Slavoniji, proglašene našom prvom katastrofom u smislu Zakona o zaštiti i spašavanju, to najbolje pokazuju. I dok su u oporavku osnovnih usluga, obnovi i izgradnji, na temelju dostupnih podataka i procesa koji će još dugo trajati, vidljivi pozitivni rezultati, očito je da su pripreme za nesreću bile slabe, procjena rizika (procjena posljedica opasnosti ) pogrješna, a upozoravanje stanovništva prekasno. Time su izostali pravovremena evakuacija ljudi. opsežnije premještanje stočnog blaga, poljoprivrednih strojeva i drugih materijalnih vrednota. Izostalo je brzo spašavanje i jače ograničenje posljedica poplava. Stječe se dojam da se sustav zaštite i spašavanja, posebno na državnoj razini, u početku događaja poplava pokazao inertnim, a čelnici nedovoljno sposobnim za svoje zadaće.
Katastrofa je proglašena prekasno. Nasip u Rajevom selu pukao je 17. svibnja 2014. godine, a katastrofu je Vlada proglasila tek 20.svibnja 2014.! Što se tako dugo čekalo?
Tijekom nesreće u javnosti su se pojavile izjave čelnika Vlade Republike Hrvatske da se u Vukovarsko-srijemskoj županiji nije dobro radilo. Nema nikakvih mjerodavnih podataka o toj, možda i paušalnoj, optužbi, ali podsjećam da je Zakonom o zaštiti i spašavanju ( članak 4. ) propisano:
U katastrofama i većim nesrećama Državna uprava za zaštitu i spašavanje rukovodi operativnim snagama i koordinira djelovanje drugih sudionika u aktivnostima zaštite i spašavanja, provodi njihovo pravodobno informiranje, nadzire provedbu propisanih mjera i aktivnosti u zaštiti i spašavanju te provodi mobilizaciju za potrebe sustava zaštite i spašavanja u mirnodopskim katastrofama i većim nesrećama.
Ukoliko, na temelju prosudbe ravnatelja Uprave, događaj ima obilježja veće nesreće, ravnatelj Uprave može i bez primljenog zahtjeva iz članka 30. stavka 5. ovoga Zakona (župan traži državnu pomoć ) donijeti odluku o angažiranju službi i postrojbi Uprave, radi sprječavanja nastanka katastrofe.
U slučaju kada događaj od trenutka nastanka ima obilježja katastrofe, ravnatelj Uprave ima obvezu, sukladno potrebama, u aktivnosti zaštite i spašavanja uključiti službe i postrojbe Uprave, odnosno druge snage zaštite i spašavanja, sukladno planu zaštite i spašavanja za područje Republike Hrvatske.
Nedvojbeno je da su poplave bile velika nesreća, koja je od trenutka pucanja nasipa poprimila obilježja katastrofe pa su sukladno Zakonu vrlo su jasne i zadaće Državne uprave nadležne za zaštitu i spašavanje, čije se učinjene pogrješke ne mogu prenijeti na županijsku razinu.
U prilog navedenim razmišljanjima treba spomenuti i slijedeće činjenice:
Nakon što je 17. svibnja pukao nasip, a događaj poprimio značajke katastrofe, samo dan prije zakašnjelog proglašenja katastrofe, 19. svibnja 2014. godine, ravnatelj Državne uprave nadležne za zaštitu i spašavanje, bavi se „važnijim obvezama“. Otvara, slabo posječeni, stručni skup „Termodinamički aspekti razvoja požara na otvorenom prostoru“
O radu Stožera za zaštitu i spašavanje Republike Hrvatske, kako to gordo, a ipak malo pretenciozno, zvuči, bez relevantnih spoznaja o njegovom djelovanju, nema smisla nagađati, ali sama činjena da mu je na čelu osoba neodgovarajuće osposobljena za pitanja rukovođenja najznačajnijim stožerom zaštite i spašavanja u Državi, bez imalo operativnog iskustva, ne ulijeva preveliko očekivanje. Slično je i s njegovim prvim suradnicima, čelnicima hrvatske civilne zaštite, koji u prvim, presudnim, trenucima poplava ni nisu bili na poplavljenim područjima. Prvi čovjek civilne zaštite Republike Hrvatske bio je na službenom putovanju, a njegov, tobože, iskusni zamjenik se za to vrijeme nije micao iz Zagreba. Dodamo li tome da je zapovjednik državnih postrojbi civilne zaštite premalo vremena proveo na mjestima gdje trebao izravno rukovoditi postrojbama civilne zaštite, postavlja se pitanje što je to u hrvatskom sustavu zaštite i spašavanja važnije od života ljudi i njihove mukom stečene imovine ?
Državna intervencijska postrojba civilne zaštite i Državne intervencijske ( vatrogasne) postrojbe i u poplavama su pokazale neodgovarajuću tehničku opremljenost i malobrojnost, pokazujući u svom radu da ih se ni po čemu ne može nazvati specijalističkim. Dio navedenih problema leži i u pogrješnom kriteriju njihova popunjavanja. Kao da se ne razumije da zaštita, posebno spašavanje, nije plov čamčića od kuće do kuće i podjela hrane, pića, medicinskih i drugih potrepština, nakon smiraja neposredne opasnosti, već urgentna, bespoštedna borba za spas unesrećenih, a za to je potrebna sofisticirana tehnika i naročito osposobljeni spasioci.
Poplave su također pokazale da u Hrvatskoj, uprkos velikoj želji građana da pomognu i njihovom brojnom odzivu za rad na mjestima poplavljenih područja i lokacijama za skupljanje pomoći građana, osobnom davanju materijalne humanitarne pomoći i brojnih usluga, čime se možemo ponositi, sustav volonterstva ne funkcionira na potreban način. Nisam uočio da se volonteri, posebno u početku, pozivaju prema potrebama za obavljanje određenih stručnih poslova, već više općenito kao fizička radna snaga. Rijetko se čulo da za poplavljena područja trebaju liječnici, medicinari, veterinari, osobe koje imaju iskustva u radu s domaćim životinjama, zidari, krovopokrivači, i drugi. Nije bilo ni riječi o tome moraju li volonteri i u kojoj mjeri biti zdravstveno i tjelesno spremni, kako su osigurani, kako će će biti obeštećeni u slučaju stradavanja, a nedostajao je i cijeli niz odgovora na druga vitalna pitanja.
Iz navedenog lako se da zaključiti da sustav zaštite i spašavanja, pa ni civilna zaštita, nisu na potrebnoj razini, a nažalost na državnoj razini se ni ne nazire vizija kako bi sve nabrojeno trebalo izgledati i, čak i u uvjetima današnjih financijskih poteškoća, ipak bolje funkcionirati. Silna javna obećanja čelnika Državne uprave za zaštitu i spašavanje, početkom 2012. godine: „Do ljeta 2012. godine donijet će se novi Zakon o vatrogastvu, do kraja godine Zakon o civilnoj zaštiti“ nažalost nisu ostvarena.
Jedan od razloga navedenog stanja je i neodgovarajuće
VISOKOŠKOLSKO OBRAZOVANJE ZA UPRAVLJANJE U KRIZNIM UVJETIMA
Nije mi poznato da bilo koja država na svijetu pitanje obrane i zaštite povjerava privatnom poduzetništvu. Kod nas je upravo suprotno, osposobljavanje osoba za upravljanje u kriznim uvjetima povjereno je privatnim visokim učilištima, dok se inicijative za stvaranje državne ustanove za obrazovanje potrebnog kadra za sustav, već godinama sustavno onemogućavaju. Razlog tome je privatni interes pojedinaca, među kojima ima i bivših utjecajnih političara, a zanimljivo je i spomenuti da na tim učilištima, kao vanjski suradnici, u većem broju, već godinama, pa i danas, predaju rukovoditelji iz Državne uprave nadležne za zaštitu i spašavanje. Neki bi to mogli nazvati sukobom interesa. Ipak još gore od navedenog je neprincipijelnost poštivanja uvjeta za nastavno osoblje tih visokoškolskih ustanova.
A kakovi srednjoškolci mogu upisat visoke studije eklatantno pokazuje sljedeća zamolba jednog budućeg „ stručnjaka“:
ZAMOLBA
"Ja ....Jurica rođen.....1946 godine, JMBG.......sa završenom SSS zanimanje elektrotehničar. Pišem ovu molbu u svrhu da mi se omogući smještaj ove godine školske u Vatrogasnoj školi MUP-a preko vikenda. Iz razloga što preko vikenda pohađam u Visoka škola sigurnosti."
Neznanje koje studenti treće godine, pred okončanje jednog od ovakvih stručnih studija više je nego očito. Pri pripravi programa osposobljavanja stožera zaštite i spašavanja kao opravdanost zbog čega ga treba donijeti, jedna skupina studenata, možda i šaleći se, ali onda to govori o njihovoj ozbiljnosti pristupu i bezobrazluku, navodi:
„Program je potrebno donijeti zato sto je to bitno i ne može se bez toga. A potrebno je za zaštitu područja i slično. U principu potrebno je. A nije potrebno sve dok se ne dokaže da je potrebno. Nažalost dokazalo se i sad je tako kako je.“
Dok druga grupa studenata, kao razloge za donošenje istog programa osposobljavanja predlaže:
„Obavezni dio je svakog programa obrazloženje društvene , tržišne, tehnološke, ekonomske, geografske i druge opravdanosti njegovoga donošenja, na primjer usklađenost s potrebama tržišta rada i mogućnostima zapošljavanja te zaposlivost i natječaji koje objavljuje Hrvatski zavod za zapošljavanje , potrebe osnivanja i pokretanja vlastite poduzetničke djelatnosti, disperzija poslova po različitim sredstvima“,
Ista grupa ima i viđenje uvjeta upisa u navedeni Program:
„Uvjeti za upis polaznika u programe osposobljavanja i usavršavanja su sljedeći: razina prethodnog obrazovanja , godine života te ostali uvjeti koje određeni program zahtijeva. Potrebno je i unijeti specifične uvijete koji određeni poslovi mogu zahtijevati“.
Da li studenti uopće znaju što je sustav zaštite i spašavanja ? Što su stožeri zaštite i spašavanja ? Koje su im zadaće? Kako se imenuju članovi stožera? Da li znaju da ne postoji zanimanje član stožera ?
Mogu li ti „stručnjaci „ biti oslonac naše buduće sigurnosti ?
Stotine naših, nazovimo, stručnjaka, koji su, po istim kriterijima izvrsnosti, završili navedene studije, a koji već rade i rukovode u sustavu zaštite i spašavanja, posebno vatrogastvu, zacijelo će odgovoriti potvrdno. Možda iz razloga što su do visokoškolske naobrazbe došli na razmjerno lagani način, pojedinci zbog tobožnjeg autoriteta i mogućeg javnog utjecaja, a neki i zbog pronalaženja novih studenata, organizacije nastave, pružanja tehničkih uvjeta za studiranje u manjim gradovima, utjecajima pri pripremi zakonskih odredbi u kojima se ti studiji tretiraju kao par excellence, iako su, posebno u vatrogastvu, potpuno neprimjereni potrebama.
Iz istog se razloga diplomirane inženjere, odnosno znalce tehničkih struka: strojarstva, kemijske tehnologije, elektrotehnike , šumarstva, računarstva…, kao i druge stručnjake, koji su završili sveučilišni studij, poput psihologa, danas u sustavu smatra gotovo nepotrebnim.
Važniji su takozvani „stručnjaci opće prakse“. Oni su i stvorili sustav koji bezuvjetno treba mijenjati.
U zagrebu, svibnja 2015. godine
Branko Smrekar
Post je objavljen 17.05.2015. u 10:34 sati.