SLUČAJNI SUSRET

Rose je bila u pravu. Veoma mi se svidjela prodavnica suvenira. U njoj je sve imalo motiv dolara. Sve. Majice, čarape, olovke, blokčići; sve što postoji-bilo je ukrašeno motivom novca.
“Ovo je bolje od razgledanja”, pjevušila sam, trčkarajući okolo. Bila sam fascinirana torbom u kojoj se nalazilo dva i po kilograma isjeckanih novčanica u vrijednosti od najmanje deset hiljada dolara.
“Vidi, Leni”, rekoh. “Deset hiljada dolara u jednoj torbici.”
“Aha…samo su isjeckane, tako da su potpuno beskorisne.”
“Mogla bih da ih zalijepim. Onda bismo mogli da kupimo svu odjeću svijeta.”
“Čak i kad bi uspjela da ih zaljepiš, to bi ipak bili falsifikati”, reče ona.
Odlučila sam da kupim tu torbu.
“Uzeću jednu za sebe i jednu za Rosilyn”, rekoh.
“Rosilyn nije potreban sjeckani novac”, reče Leni.
“A tebi, Leni?”
“Ne treba ni meni. Ja ga čak i ne želim.”
“Dobro, dobro…Onda ću uzeti samo jednu za sebe.”
Dok je Hermiona plaćala, vukla sam Leni po prodavnici. “Kako ti se sviđa ova kravata?”, vikala sam. “Moram da je kupim! Anna, molim te, mogu li da dobijem ovu kravatu sa dolarima?”
Anna mi brzo priđe. “Šta će tebi kravata?”
“Da je nosim!”, rekoh. “Molim te, Anna! Molim te, lijepo te, najljepše te molim, sa šlagom odozgo!”
Anna je pristala, i odnijela kravatu na kasu.
Tada mi Leni reče:”Maggie, onaj momak te gleda.”
“O čemu pričaš, Leni?”
“Onaj momak sa smeđom kosom, onaj u bijelom ogrtaču, non-stop te gleda!”
“Ma o čemu ti…”
Okrenula sam glavu. A onda sam ga vidjela…
Da, nema sumnje, to je on. To je Seto Kaiba. Srce mi je počelo lupati tristo na sat. Koljena su mi klecala. Osjetila sam one glupave insekte (iliti leptire) u stomaku. Znam da zvučim patetično, ali jedino ovim glupim izrazima mogu opisati kako sam se osjećala u tom trenutku.
Kad je vidio da i ja njega gledam, krenuo je prema meni. Brzo sam se okrenula prema Leni. “Ne gleda me, je li tako?”
“Tko ti je on?”
“Ne gleda me?”
“Ma tko je taj tip?”
“Jel’ me gleda?”
“Oh, gleda on itekako…”
Ponovo sam se okrenula. Stajao je na metar od mene.
“Maggie, ljubavi…”, reče on.. Nagnuo se prema meni i poljubio me.
“Otkud ti ovdje?”
“Isabel me je dovela”, rekoh,
“Isabel Black?”
“Da, upravo ona.”
“Kad smo već kod toga, nećeš me upoznati s tvojom prijateljicom?”, upita on, pokazujući na Leni.
“Seto, ovo je Leni. Leni, ovo je Seto.”
“Drago mi je”, reče Seto. “I molim te, zovi me samo Kaiba. Nitko me ne zove Seto osim Maggie.”
“Maggie nikog ne zove normalno. Meni je inače ime Lendora”,odgovori Leni.“Maggie, on je tvoj dečko?”
“Trebalo bi da jeste”, rekoh.
Leni je izgledala razočarano. Ili uvrijeđeno. Ma ne, prije razočarano. Ali zašto?
Bilo kako bilo, nisam imala vremena da je pitam. Začuli smo Annin vrisak:
“Aaaaaaaahhh!”
Leni i Seto pogledaše u mene.
“Maggie!”, povika Leni.
“Šta si sad uradila?”, upitaše uglas.
Nisam im odgovorila. Samo sam rekla:”Biće frke!”, a zatim počela da se smijem kao luda.
Tada Anna dotrča. Bila je izbezumljena. Krenula je prema meni.
“Monstrume mali!”, vrištala je.
“Šta se događa?”, upita Leni.
“Šta se događa? Mali skot se događa! A vas dvoje samo tu stojite!”
“Trebam li da sjednem?”, upita Seto.
“Vidiš li koliko svima praviš problema, Seto Kaiba?”, vrisnu Anna.
“Kako je sada ispalo da sam ja kriv za sve? Samo sam postavio jedno prosto pitanje!”, povika Seto.
Mislim da ga nije čula, pošto je već jurila po prodavnici za mnom. Kad se konačno smirila, pridružile su nam se i Amanda, Isabel i Hermiona.
“Kaiba!”, povika Isabel. “Dugo se nismo vidjeli!”
“Da”, umiješa se Hermiona. “Stvarno dugo.”
“Pa, znate, završavao sam neke poslove oko firme.”
“Čekaj malo…”, reče Leni. “Vi njega poznajete?”
“Naravno”, rekoše Isabel, Hermiona i Anna.
“Usput, ja sam Amanda Harrison”, umiješa se Amanda.
“Drago mi je. Ja sam Seto Kaiba.”
“I kako ide s firmom?”, upita Isabel
“Koliko zarađuješ?”, upitah. Svi pogledaše u mene.
“Izvini?”, reče Seto, kao da je potpuno nemoguće da je čuo što je čuo.
“Maggie”, reče Isabel. “To je nepristojno pitanje” Ona odmahnu glavom i reče: “Kaiba, Maggie nije uvijek ovako nevaspitana.”
“O, da…jeste”, reče Leni.
“Lendora!”, povika Isabel.
“Amanda, stvarno ne shvatam zašto ovi ludaci ne vole na pričaju o parama”, rekoh.
“Zato što su ludaci”, reče Amanda. “Eto zašto. ”
“Ne brini, Isabel”, reče Seto. “Dobro poznajem tog malog gremlina.”
Svi prasnuše u smijeh.
“Gremlin…”, rekoh. “To sam ja!”
Mi bismo nastavili da se smijemo, da nismo čuli dobro poznati glas:
“Johne, džukelo jedna, pa zar ti nisam dvadeset pet puta rekla da smo pogriješili ulaz? Rekla sam ti da ovo nije pijaca, nego prodavnica suvenira!”
“Lažeš, stvore pokvareni, ti si rekla da je ovo parfimerija.”
“Nije istina!”
Pa naravno, to su bili moji baka i deda! Tko drugi?