Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 30.04.2023.
Epizoda
..
Novčanik smo pronašli na neubičajno slobodnom parkiranom mjestu.
Al nije nam trebalo, produženi je weekend, parkirali smo malo dalje.
Unutra francuski dokumenti, osobna, vozačka, kartice bez ijedne novčanice. U odjeljku za kovanice dva lijeka.
Ušli smo u Francusku alijansu, pitati jeli to netko njihov bio u posjeti. Mislim, francuski dokumenti na ulazu u školu francuskog.
Nepoznat im je pa smo nazvali broj sa ceduljice. Javili su nam se nakon par minuta. Na lošem engleskom, još lošiji od mog francuskog, dogovorili smo da im odnosemo pronalazak do Trga, jer se ne snalaze i teško se sporazumijevamo.
Veli gospođa, prepoznat ćete nas, moj muž izgleda kao Djed Mraz.
Nisam ga upoznao, otišao sam se javiti u restoran da dolazimo. Moji stigli točno na početak feštice, vele, samo se pozdravili, nisu nikakav novac htjeli uzeti za nagradu.
Danas, vraćamo se ja i ona, teglim meso za roštilj, pivo, salate, kruh zajedno sa odjećom od teretane. Pita me, da zašto idem dužim putem. Ljepše je tu uz restoran i kafiće, da pogledamo malo ljude kako uživaju pokazujući se na suncu.
I veli mi ona, evo Djeda Mraza, prošli smo ih. Pa sam ju zamolio da se vratimo, da ih upoznam, da se neće ni meso ni sladoled odmrznuti.
On je iz Quebeca, nije popravio prednje zube pa ga je nemoguće razumjeti. Ona je elegantna, nosi jaknu završenog maratona pa smo razmjenili par trofejnih priča, što je tko istrčao
Kupuju kuću u Zagrebu, a sutra idu pogledati Plitvice. Djed Mraz opet zahvaljuje, saznajemo da je 80 nevažnih eura bilo u novčaniku. Pili su šampanjac i lijepo im je kod nas.
....
Oznake: Santa Claus
srijeda, 19.04.2023.
„I'm your man“ biografija L. Cohena (o predrasudama i još ponešto)
Sve je počelo sa pjesmom Chelsea hotel #2. Na nečijem blogu spomenuta. Čitajući objavu koja je spominjala pjesmu koju ne znam, od pjevača za kojeg sam mislio da ga dobro poznajem. U svojim blogovima sam ga par puta blatio. Baš blatio. Nazvao ga šonjom i plačipičkom. A šta ću, mislio sam da je bio takav…Bio sam ljubomoran na njega. Ima ta neka muška solidarnost u prijeziru onih pripadnika našeg spola, za koje smo uvjereni da do uspjeha kod žena dolaze iz posve krivih razloga. Pa da je stoga i njihovo (žensko) obožavanje okrenuto u krivom pravcu (prema mlitavom poeti). Bio sam na šonjavog Cohena ljubomoran iz neke opako začudne osobne drame. Retroljubomore, a to je stručni termin i kažu da nije rijedak. A baš mi je bio zakomplicirao život.
Uvjeren sam bio da je Leonard bio gay odnosno BI, jer su mu takve i pjesme, pa se cure, kao uvijek, na pogrešne likove pale. Mislio sam da su mu muze bile muze….ono…"on pati za njima i piše im pjesme a one ga žele dovesti na pravi put". A onda ja (i meni slični) zbog nerazumijevanja poezije, odišemo iskonskom nerafiniranošću.
Dakle, pročitao sam biografiju Leonardova života u sjajnom dijelu (knjizi..?) Sylvie Simmons. Preslušao sam albume kao zvučnu podlogu. Ali dugujem do kraja objašnjenje, otkud ja na „neprijateljskom“ teritoriju lika i dijela Leonarda Cohena.
U citiranom blogu (kojeg ne mogu sad naći), autor je objavio zanimljiv prijevod pjesme Hotel Chelsea #2, na ekavici, pa sam mislio da se mrcu dodatno zaigrao. Spominje Leonarda u kontekstu neraspremljenog kreveta, Janice Joplin koja mu obavlja fellatio i turobnog pjesnika koji sluša zvukove taxija i uživa. I mislim…ma gdje, ma kako...on...???
Kad ono, na moj šok, nevjericu i pomalo zbog neznalačke nelagode, Leonard, iz svoje rane i dosadne faze, pohvalio se (sexom) i potužio (na život) istodobno. Što će biti čest njegov izričaj, kako saznajem iz biografije. I sad ja u čudu, surfam, gledam, tražim dokaz da je Leonard ipak s one strane maskuliniteta. Tako nekakao objašnjavam i taj fellatio. Nije mu se svidjela Janice, jer je jadna bila nelijepa i još uz to žena, a bio je on gentlaman pa je dopustio da mu ga popuši. Mind my french!.
Zbunjen dosta a velim, ne bih ulazio u problematiku moje Retroljubomore, ipak sve me zaintegriralo pa sam posudio knjigu da jednom za svagda riješim los problemos koje imam sa Leonardom.
Autorica ga ne štedi. Nimalo. A imala je njegovu suradnju, suradnju bliskih ljudi i pristup ogromnim arhivama. Filmovi, fotografije, demo snimke, pisma, radni materijali zbirki pjesama i crteža. Nije ga štedila barem dvije trećine knjige.
Zadnjom trećinom preobratila je i mene. Kao što se Leonard iz kanadskog Židova preobratio u kalifornijskog Budista, tako sam i ja iz tvrdog odbijanja prešao na stav" „pa lik je zapravo bio OK. I jebiga sad to što sam ga zaobilazio zbog unjkavosti. I mrcu mi žao da nisam bio na koncertu u Areni.“
Ne više od toga. Nisam postao Believer. Prestao sam biti Nahsayer. Pročitao jesam 600 stranica, preslušao sam skoro sve albume čitajući o njihovom stvaranju, a bilo ih je puno … dosadnih, jedva slušljivih,. Što ću, tankoćutanosti mi fali.
Predivno autorica ogoljuje Leonarada „Vjeruj umjetnosti, ali ne i umjetniku!“ I ima pravo. Lik mi i sada nije jasan. Iako priznajem da šonjo nije bio, a to što je bio okružen ženama i smatrao ih nagradom (koju je itekako rado i obilato primao)…tko mi je kriv što svirati i pjevati ne znam?
Svidjelo mi se kako ga autorica razotkriva. Veli da su mu dvije stvari uvijek bile važne: mogućnost da ne donosi odluke i mogućnost bijega. Koju je Kanađanin obilato koristio. Bježeći od svojih muza, producenta, mangera, obveza, sebe.
I sad ono što mi nije jasno, od lika općeprihvaćenog kao šarmera i gentleman, aka “Lady's man“. Opisao je on i ružno indiskretno naveo Janice kako pušačicu, dok mu je odana publika zanosno pjevala odu vjernoj Norvežanki (Marianne), kojoj je Leonard bio apsolutno neodan. A Marianne mu je čuvala kuću na grčkom otoku Hydra sve dok ju nije Suzanne II, sa Leonardovim djetetom u rukama zamolila da ode iz kuće njenog muža, jer nije imala mjesta u hotelu niti novca. U trenutku dok je dobro odjeveni melankolik trošio neku novu muzu. Njemu se sve oprašta! Pjesniku i umjetniku. Nas obične civile nazvali bi muškim svinjama i krkanima. I te sve ljubavnice, koje neznam zašto nazivaju muzama, su mu sve opraštale.
Ogoljuje ga autorica kada veli, da je imao dovoljno godina da bude mudar, a što nije iskoristio, kada se u drugom dijelu života povukao u kalifornijske planine te godinama živio kao budistički monah.
Da bi u 21. stoljeću, već kao tjelesni starac, konačno naučio biti sretan i doživio vrhunac karijere, prihvaćanja, obožavanja. Napravio je fantastične albume i odradio suludo uspješnu svjetsku turneju. Posložio se, posložilo mu se….
Nije me kupio toliko da istražujem njegovu ostavštinu ili da sam se zaljubio u njegovu poeziju pa da nadoknađujem propušteno. Ili da posuđujem druge biografije i pjesničke zbirke. Malo koju njegovu pjesmu bih shvatio. Razmišljam o predrasudama, tvrdim stavovima i neznanju (mom). Ma dobro, malo me kupio, je je je. I da, malo je bedast momentum koji me potaknuo na provjeru lika i dijela LC-a. To da nisam vjerovao mu je jedna žena (Janice) pušila, al dok god sam spreman na učenje i provjeru svog svjetonazora, živim pa je svejedno što me potaklo.
Rekao bi moj dječački literalni heroj (E.M.Remarque), "nikad ne znaš gdje ćeš pronaći utjehu".
Oznake: predrasude
ponedjeljak, 17.04.2023.
Imam novi avatar (Sizif 21. stoljeća)
Imam novi avatar
Dao sam mu i ime
Sizif 21. stoljeća
Bio sam napisao kratki tekst
Neko objašnjenje
Bio sam inspirativan
Duhovit
Al' mi je editor izgubio tekst!
Neda mi se sada rekonstruirati inspirativni zanos (koji je prošao).
Promjeni sam Ime...ima tome dosta
iz Nitko u Netko.
Napravio sam nedavno veliko Rasterećenje
(inspiracija: "Ne čitam što sam napisala, jer znam o čemu se radi")
Nije da krećem ispočetka, nastavljam bez tereta.
Sada mijenjam i sličicu kojom se predstavljam.
Pičim ju tu, uvećanu.
Negdje sam je pronašao i prisvojio
(nisam ukrao, samo sam je posudio).
Oznake: predstavljanje
srijeda, 12.04.2023.
Utišati glasove (London)
Volio bih utišati razgovor sa tobom.
Dok moji spavaju.
U hotelskoj sobi, a nisam ponio knjigu.
Nije stala, nisam htio posuđenu biografiju lik kojeg sam prezreo.
Čitao bih ju, da je imam uz sebe. Jedan dio njegova života, između dva albuma i knjiga.
Onda bih uzeo mog Japanca, njegovog lika Promatrača, kojem je izložen čudesni događanjima. Koje samo on vidi. Ne izlažu ga fizici, ne bori se s nikim, ne bježi, nebiva izudarali ni ranjen.
Čitam život pjesnika, ne sada, sad je jutro, ne vidim od zavjesa jel će kiša, sad razmišljam da izvidim teretanu hotela. Moji spavaju, čeka nas duga ulica puna dućana pa muzeji popodne.
Pjesnika kojeg čitam, čiju debelu biografiju sam ostavio doma kako bi stalo glačalo za kosu u kofer, nebih izdržati bez Japanca. Kojeg isto nisam uzeo.
Nadao sam se da ću do puta pročitati obje. Jednu sam čitao ubrzano, drugu usporavao. Zato se i zove Safety čitanje. Sigurnosno. Da me zadrži u mom Svijetu ako bi bilo preintenzivno.
Nekih sam se čitanja (a čitanje je kao i putovanje) bojao, od nekih i pobjegao.
Biografiju Leonarada Cohena čitam iz dva jasna cilja i nebitno koliko nejasnih.
Volim pročitati o tuđim životima, posebno kada je lik (opasaka sebi: nisam nikad čitao biografije ženskih likova?), prepoznatljiva figura, čiji nam se život čini poznat. Pjevači su mi idealni za to.
Cohena nisam doživljavo sve dok nije, kao u lagano fantastičnim Murakamijevim romanima, postao izvor moje tjeskobe i ljubomore. One prave i nečeg što nazivaju Retroaktivnom ljubomornom. Kada se.dižu teške emocije jer je netko drugi imao više od mene. Trajao je duže, imao kredite i bio bolji muškarac od mene. To govori moje tjeskoba, a ispisuje moja sujeta.
Svako njegovo spominjanje, a i ja sam pričao o svom životu, imao sam puno strašniju priču, mene bi paraliziralo. Ušutio bih i problijedio, pa je prestao biti temom.
(TBC) - opaska: ispovjedio pisati! Obraćati se!
..….
2024-12 ovo je ostalo nezavršeno
subota, 08.04.2023.
Tunel ispod oceana (o neprepoznavanju)
(prijevod je moj, slika stvarne lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola-Pola mi varijanta odlaska na posao jutros. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Samo dvije mi minute treba autom za pola onda dvadestjedna, nekad dvadestdvije minute, ovisno o semaforima, hodajući.
Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao. Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo bizarno ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.
Pa okrenem gledati nova izdanja na aplikaciji, vidim poznato mi ime, po pustim da žena svira, a ja suvišno mijenjam stranu ulice. Prelazim da hodam po onoj s više sunca, da izgledam kao da mi sunčane naočale stvarno trebaju.
Vrtim u glavi tekuće teme. Kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim. Hoće li krojačica završiti popravke? Što me treba predstavnica stanara? Kako usporiti čitanje Harukija, da mi bude safety čitanje, dok prolazim Leonardovu biografiju?
Zašto moj klub neigra dobro i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos dvoje zaposlenika, a navodno je prava frka, jer je dama supruga jednog od direktora kluba, koji je s trenerom (koji mu je općio s suprugom) dnevno komunicirao, a trener je partner poznate influencerice koja je 10tak godina starija od njega, s kojom ima djete pa je bio dobio otkaz i otad mi je momčad u polu rasulu.
Ili sam iscrpio košarku, ili sam se gurao s biciklistima čekajući zeleno, ali stišao sam misli. Čuo melodiju, zainteresiralo me, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sam zapravo nježni ženski glas, "...fuck me till I'm dead...".
A nisam odmah skužio jeli pjeva "till" ili "tell". Jutro u kojem bizarnost nisam mogao izbjeći.
Stih (ako sam dobro čuo i razumio), potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.
Natjeralo me da poslušam, natjeralo me kasnije da prevedem. I sad da objavim. Svidjelo mi se, jako jako, nije važno što me i kako zainteresiralo. Ali je. Toliko da dijelim jer mislim da je lijepo.
Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti? Koliko je ljudi tako prošlo pokraj mene, bez da su me primijetili?
....
Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)
Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?
Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.
Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.
Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!
Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!“
Ali ne mogu.
...
Oznake: Lana Del Ray
četvrtak, 06.04.2023.
Dekonstrukcija (...ili konstrukcija?)
utorak, 04.04.2023.
Nemiran od mira
(ovo bi kao trebalo biti novo. da pišem samo za sebe. ne za javnosti. pa jednog dana kako mi nadođe).
Dopisivali smo se sinoć, ja u garaži shopping centra. Sjedio i tipkao. Razbistrilo mi se ili mi se bar to učinilo. Predlagao sam si imena, onom što me obujma.
ispovjedili smo se međusobno jedno drugom. O miru i spokoju koje si stvaramo i nedostatku buke i nemira i inspiracije. Ispričavali se.
zapravo nismo, jer kad osjetiš da stvarima daješ njihovo skriveno ime, i one postaju vidljive i bezbolnije.
rekao sam joj da se ne bojim odlazaka sa svog Sigurnog mjesta. Ishodišta gdje se nalaze totemi, koje zamišljam kao samo malo zaglađene stijene na kojima sam ispisao upute
te upute mi je moja ...moja ...moja Sastavljačica , jednom nazvala, važnim obrascima preživljavanja, koja ćemo zamijeniti sa manje zahtjevnim
Ne bojim se više napuštanja Ishodišta.
