Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 12.02.2023.
Ja ti neću otkriti
....
Dvije godine nakon hermetičnog albuma Odbrana i posljednji dani, VIS Idoli su izdali Čokoladu. U petoj godina postojanja, skupina "Dečaka", namjerno ih tako zovem jer teško da su unutar sebe ikad bili grupa, ponovo su promijenili profil. U prvoj fazi, koja se diskografski donekle poklapa sa mini LP-ijem, uz dodatak singlice Maljčiki, prikazali su se kao vrhunski provokatori i manipulatori, obožavani i u biti neprepoznati kao ozbiljni kreatori. Drugi album je bio tektonska provokacija, koja je preživjela isključivo jer je bila toliko zbunjujuće različita od ondašnje svakodnevnice, da je prkosila tumačenjima. I tako do dana današnjeg. Treći (i posljednji pravi) album grupe, Čokolada, šokantni je zaokret u najčišći konzumni pop. I da nije bilo Odbrane, Čokolada bi bila jedno od najboljih izdanja na jeziku razumljivom u ovim krajevima. Ta samorazumljivost je naravno bilo suptilna poruga i podmetanje jer većina pjesama sadrži slični sentiment introvertiranosti, samoizolacije, hipnotičkog umirujućeg samotetošenja (to je "stručni" izraz eng. selfcuddling) kao i prethodni album. Disocijacije sa Odbrane postale su melankolične uspomene na Čokoladi. Pjesme...Ona ne zna da živi u gradu bez sna....Stranac u noći...Vetar i zastave...naziv su koji otkrivaju i sadržaj....
....kad sećanja prestanu da dolaze.....ja ti neću otkriti.... da još ne znam 'ko si ti...
VIDEO: VIS Idoli Stranac u noći (kad sećanja prestanu da dolaze)
***********************************
Sjedili smo u sunčanom dnevnom boravku i propitivali se znatiželjno o životima. Pitala me za moja zadnja pisanja, gledala me dovoljno zabrinuto da ipak primijetim, pa me stisla s pitanjima. Mislim nije me stiskala, samo me ograničavala. Kratila me, čim bih zastao da udahnem. Smanjivala mi je manevarski prostor, precizirala pitanja. Uvijek isto. Što ti želiš?
Sve dok nisam, u nelagodi i muci, osjetio! Sada iznova promišljam o snazi trenutka kada sam u sebi prepoznaš nejasan osjećaj i daš mu ime! Čudesno otkrivanje, onaj neki aaaaaaaaaa uzvik, zar sam tako bio slijep? Na sekundu sam pomislio opravdati se...umanjujući i pomalo lažući. Ublažiti lagani sram višetjedne zasljepljenosti. Srećom da nisam. Nego sam radosno uzviknuo da sam želio čuti cijelu priču! Da sam se bavio tuđom prošlošću i ispitivao rude uspomene, sve u želji da doznam koliko sam nekog doista poznavao. Pa sad želim još odgovora.
Nisam prepoznao razornu besmislenu znatiželju. Al kada sam joj dao ime, nazvao ju nekako...bilo kako (kasnije ću doraditi to ime), počela se znatiželja povlačiti.
Trebala mi je pomoć da me se uspori, da se dovoljno odmaknem od svoje slijepe točke pa da znam da moj nemir ima zapravo nekakvo smješno ime. Nemir je to ime prigrlio isprva, svidio mu se i takav, privremen, pa se udaljio sada za svojim mirom.
Uhvatio sam i njen samozadovoljni smiješak. Gledala me kao da se trijeznim. A ja....ja sam se osjećao nelagodno zbunjeno, kao klinac kad se ne sjeća pripitog povratka kući.
......
Oznake: stranac
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 11:15 •
0 Komentara •
Print •
#
