Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
petak, 23.07.2021.
UHOĐENJE
......
Znaš, sad ti uhodiš mene.
Nije fer.
Rekla si da ne pišem ni tebi ni o tebi.
I dovoljno dugo to ne radim.
I sada ja ne želim da ti čitaš što pišem.
Rekla si da me ionako ne čitaš.
A ne vjerujem ti.
I smiješno je...
....
Ovo je moj prostor.
Ti si izišla iz njega.
Ostavi me onda potpuno na miru.
Da pišem po svojoj volji.
Znam da dolaziš ovdje.
Ako ja mijenjam staze trčanja i hodanja da te ne uznemiravam onda i ti poštuj moj Prostor.
Imam tu svoj mali svijet. Ljude koje čitam.
Imam i ljude s kojima dijelim misli.
O tome kako se osjećamo, što želimo.
Predivne ljude.
Nisam te uhodio.
Nisi me trebala onako uspoređivati.
Tražio sam uzorke da vidim s kim me uspoređuješ.
Istraživao sam tvoje davne tragove.
Grozni tjedni.
Bilo pa prošlo.
Nisam te uhodio kao ti mene. Onda sa lažnim imenom.
Znaš, to je bilo ružno.
Nismo više jednaki.
Piši i ti negdje pa te ja neću čitati.
Jer sam to uvježbao.
Toliko me malo znaš, al znaš da sam ludo uporan.
Ne bih preživio da nisam.
Vježbao sam da te ne tražim.
Uspio sam.
I znaš to.
Nemoj ni ti mene uhoditi.
Dolaziti me čitati.
Osjetim to.
I nije mi ugodno.
Želim svoj Prostor.
...
Oznake: Stalker
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 21:25 •
0 Komentara •
Print •
#
petak, 16.07.2021.
Da nisam možda odrastao?
Na mjestu kojeg najviše volim.
Duplo.
U knjižari pa u shopping centru.
Radim ono što najviše volim.
Slušam muziku, ispitujem knjige i sam sam.
Nisam nikada bio ovakav.
U komadu.
Samo jedan Ja.
Doduše umoran.
Baš krepan.
Ali u komadu.
Nezabrinut.
Bez žaljenje.
Bez želja.
Tjednima radim što nikad nisam.
Radim s ljudima.
Pomažem im.
Slušam njihove probleme.
Preuzimam dio njihova jada.
Rješavam im dvojbe.
Tumačim im.
Ja?
Ne stižem danima razmišljati o sebi.
Ne stižem se gubiti u sebi.
Na stolicama ispred mene izmjenjuju se ljudi.
Stradali su.
Sad i prije.
Mladi su puni snage.
Starci puni briga.
Lijepe žene.
Zabrinute.
Muškarci stradali u ratu.
Obitelji.
Razvedeni.
Susjedi.
Komšije.
Neki slabo hrvatski govore.
Neki su vedri.
Neki ogorčeni.
Čekaju dugo.
Satima ih slušam.
Molim za minutu da se pomokrim.
Pričaju o domovima kojih više nema.
Poslovima kojih nema.
O djeci koja žive u sretnijim zemljama.
Ratovima kojih više nema srećom.
Sve ih poslušam.
Mogu ja to!
Izdržim.
Nisam si najvažniji.
Pomažem im.
Ponosan sam na sebe.
Slušaju me.
Imam njihovu pažnju.
Govorim im kako jest.
Ne uljepšavam.
Jesam kompetentan.
Ne bojim se.
Znam da znam.
Ne sramim se reći kad ne znam.
Osjetim kako mijenjaju raspoloženja.
Dolaze sa zaporkom i skepsom.
Bar malo.
Pratim koliko su zbunjeni.
Pa se prilagođavam.
Svakome.
Dok ne dobijem njihovu pažnju.
I bistri pogled bez dvojbi.
Jer o svojim domovima odlučuju.
Sa rasplakanim mi je teško.
Ali se ne zbunjujem.
Želim da od svakog barem smiješak dobijem.
I uspijem ja to!
.....
Zahvaljuju mi se.
Čude se ljubaznosti gdje ju ne očekuju.
Što me čudi i žalosti.
Jer mi je to posao.
Plaćen sam da im pomognem.
Zašto se onda tako čude?
Kolege vele da sam im kao apaurin.
Da ih sve ih smirim.
Izmamim ja i neki smiješak.
Smijuljenje.
Pogled.
Nisam nevidljiv...
Pogledam i ja.
Život je.
....
Umoran sam.
Petak je.
Popodne.
Užasno sam umoran.
Ništa ne osjećam.
Bauljam po dućanima.
Možda curama kupim novu Zeldu.
Nešto već čitam.
Sebi neću ništa kupovati.
Jer se jedva vidim u ogledalu.
Nisam si srećom najvažniji.
Umoran sam.
Iscrpili su me ti ljudi.
Učinili moje bojazni malima.
Ojačali su me.
Pitat ću svoju tetu najesen, jesam li možda odrastao.
....
Oznake: domovina
petak, 09.07.2021.
NITKO POSTAJE NETKO
Nitko postaje Netko. Nessuno DiVoi postaje Qualcuno DiNoi.
Taj sam alias stvorio prije 5 godina, dok sam se izležavao i oporavljao doma, nakon 2 ružna boravka u bolnici. Slabo pokretan, ozljeđen, liječio se od glupavo pokupljene komplikacije, koja me skoro stajala glave. Dvaput u mjesec dana. Preživio sam.
Tada sam se tako osjećao. Kao Nitko od vas. U sebi prazan, drugačiji od svih. Posebno bezličan, a zaštićen samo oponašanjem 'drugih'. A oponašao sam život. Pravio se da osjećam i da znam što osjećaji jesu. I bio sam dobar u toj mimikriji.
Da malo tko prepozna da mi Emotivni kompas ne radi.
Pa sam pod tim aliasom počeo prije 2 godine i pisati. Prvo na jednom drugom blogu. I naučio da više nisam tako nevidljiv. Da čim pišeš i netko te čita, da nisi više u sjeni.
A da me tada itko pitao, što bih želio, koju supermoć, spremno bih rekao NEVIDLJIVOST.
...
Svašta mi se izdešavalo u te dvije godine, isprva rijetkog pisanja. Začudilo me koliko se lakše izražavam pisanjem nego zamuckivanjem i preopširnim i nepovezanim pričanjem. I da me itko čita i doživljava.
Danas bih spremno odgovorio da želim biti vidljiv. Da od supermoći želim SUPERBRZINU. Da želim vidjeti i biti viđen. Pa stavim na sebe vedre boje i tamne sunčane očale.
Prošao sam napornu terapiju izlječenja. Suočio se nečim ružnim u sebi a što ima i stručni naziv. Disocijativni poremećaj osobnosti. Rijetko se liječi kemikalijama, više suočavanjem sa nečim što mi je davno stavljeno i nametnuto. Ali sam uspio! Preživio.
Suočio sam se i sa odlaskom važne osobe iz mog života. Pisao sam i o tome, možda nisam trebao. Spominjem to jer me upoznala kao Nessuna. I to sam preživio.
Promijenio sam the knjigu. Ono neko životno bitno čitanje. Važno i pamtljivo. Stonera mi je zamjenio Pasternak i dr. Živago. Knjiga koja me pratila mjesecima, od siječnja do travnja 2021. U mjesecima kada sam poput Jurija bivao nošen gdje baš i nisam htio biti.
Promijenio sam se izvana. Iz XXL postao sam 'samo' L. Doživio da me nitko više ne doživljava Nevidljivim. Neka, godi mi to!
Da godi....
Ne mogu više biti Nitko OdVas. Nessuno Di Voi. Ne mogu. Promijenio sam se. Želim biti ono što jesam.
Ostalo mi je još par priča za ispričati. Neke procese u sebi odraditi. Onda ću vidjeti. Qualcuno DiNoi. Netko OdNas. Ne znam još.
Razmišljam što ću ali znam da više nisam Nitko a ne pripadam više Nevidljivosti.
...
Oznake: promjena
