Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

petak, 23.07.2021.

UHOĐENJE

......

Znaš, sad ti uhodiš mene.
Nije fer.
Rekla si da ne pišem ni tebi ni o tebi.
I dovoljno dugo to ne radim.

I sada ja ne želim da ti čitaš što pišem.
Rekla si da me ionako ne čitaš.
A ne vjerujem ti.
I smiješno je...
....

Ovo je moj prostor.
Ti si izišla iz njega.
Ostavi me onda potpuno na miru.
Da pišem po svojoj volji.

Znam da dolaziš ovdje.
Ako ja mijenjam staze trčanja i hodanja da te ne uznemiravam onda i ti poštuj moj Prostor.

Imam tu svoj mali svijet. Ljude koje čitam.
Imam i ljude s kojima dijelim misli.
O tome kako se osjećamo, što želimo.
Predivne ljude.

Nisam te uhodio.
Nisi me trebala onako uspoređivati.
Tražio sam uzorke da vidim s kim me uspoređuješ.
Istraživao sam tvoje davne tragove.
Grozni tjedni.

Bilo pa prošlo.
Nisam te uhodio kao ti mene. Onda sa lažnim imenom.
Znaš, to je bilo ružno.

Nismo više jednaki.
Piši i ti negdje pa te ja neću čitati.
Jer sam to uvježbao.

Toliko me malo znaš, al znaš da sam ludo uporan.
Ne bih preživio da nisam.
Vježbao sam da te ne tražim.
Uspio sam.
I znaš to.

Nemoj ni ti mene uhoditi.
Dolaziti me čitati.
Osjetim to.
I nije mi ugodno.

Želim svoj Prostor.
...

Oznake: Stalker

srijeda, 21.07.2021.

Umor (edited)

Hoću van iz ovog dućana! Hoću van! Moram van!

Al mi paše klima unutra. Jebeno sam umoran. Umoran sam. Godinama nisam ovoliko rintačio.
Baš se ubijam.
Namjerno.
Da vidim koliko mogu.
Znam da mogu.
Hoću vidjeti koliko.

Istražujem sebe.
Niti spavam godinu dana kao cura iz knjige o godini dana odmora...
Niti se sklanjam u planinu kao Divlji dječak, na godinu...
Radim s ljudima, što nikada nisam.
Ne bih trebao, ali se javljam. Tjedan za tjednom.
Iako se ne uspjevam oporaviti. Dan za danom, a weekend proleti.
....

Hoću van iz dućana! A jedva sam ušao. Sjedio sam u autu. Umoran i tup nisam se usudio voziti. Pustio klimu.

Niti sam znao kuda bi.

Jebeni dućan. Donio sam boce za vratiti.
Tako sam uspio iz auta izaći.
Iskrcali me dečki, ja zasjeo i nikud.

Mrzim kada čujem te boce straga dok vozim.

Moram ih sam prebrojiti kraj blagajne.
Blagajnica, mlada cura, zgodna al blijeda sva, brojala samnom. Jebote.

Moram se i vratiti pokraj prosjaka na ulazu.
Koji pobogu prosjak pred dućanom? Gdje tog ima?

Vraćam se s rada u straganom gradu. Pričao s čovjekom koji još traži oca. Nitko tamo ne prosjači.

Jebeni prosjak. Koliko da mu dam? Sve od boca ili pola?

Hoću van!

Svira jako loša pijesma. Loša je bila onda, loša je i danas.
Ne mogu joj pobjeći.
Umoran sam.
Gledam čokaladice.
Umoran sam i ne znam kakvu glad osjećam.
A ništa na sniženju.


Ne želim pokraj prosjaka proći! Ne želim gledati njegove tanašne udove. Plaše me.
Al hoću van! U stranom gradu ljudi bez očiju, ruku, nogu ne prose!!!

Želim pobjeći od lažno vesele pijesme.
Boli me kurac di je bila cijelu noć. Zašto bih pitao Boga di je bila???
Sranje od pjesmuljka. Fejk kao prosjak na ulazu.
Fejk prije 25 godina, još gori danas, koju pičku materinu puštaju to smeće???

Samo hoću van!

Cura na blagajni je rubna. Velim joj da mi prebije kauciju za boce sa računom. Ona mi prvo da 20 kuna, traži jednu. Imam pa dam.
Pa mi naplaćuje 26 kuna.

A točno sam imao 7 kuna u ruci da budem na nuli. Zbrojio sam da kupim sitnice pa da ništa ne platim.

Sjebala mi cura usputni plan.
Ionako mi je glavna briga koliko da ostavim prosjaku. Da me pusti da izađem.

10 kuna, toliko se odlučim. Kovanica od 5 kuna mi treba za kolica, za rezervu. Nikad nemam kad treba.

Nisam ga imao volje pogledati u oči. Utrpao sam mu novčanicu i strgao masku sa lica. Onu Covid.
Nemam nikakvu masku na sebi. Danima gledam stradalima ljudima u oči i razgovaram s njima.

Al ne mogu brate mili više!!!!

Uspio sam u planu da se izlažem al sam strgan. Nemogu više!

Uspio sam i iz šugavog dućana izaći. Platio izlaz. Neću više nikad tu ući! Al ionako sam tu jer parkiram. Ne bih smio tu parkiravati al mi malo dalje ptice sve bile zasrale.

Sjeo opet u auto. Gdje mi zasvirala pjesma o petku i danu za zaljubljivanja. A srijeda je. Pa mi to ide prejako na kurac. Volio nekad taj bend. Bio I na koncertu u Ljubljani. Al otada se samo proseravaju. A to je bili davno.

Sjedio sam tupav u auto dok me nije nazvao neki zbunjeni lik za oglas za neopren odjelo. Koje nikad nisam nosio a sad mi je dva iks iksa preveliko.
Nudim mu ga besplatno što ga zbunjuje. A meni se gadi gledati to odjelo. Kao neki odljev mene i mog nekad groteskno izobličena tijela. Nije mu dosta da ga dobije besplatno, nego bi i da mu ga besplatno pošaljem. Nemože. Puši kurac u sebi mislim. Veli lik da će zvati opet. Misli da će mu malom biti OK. Pa koliko je dijete? Mali?

Ma neka zove ako hoće.
.....

Proveo sam 2 sata na parkingu. Otišao do mosta. Čubio neko vrijeme u autu i gledao rijeku trkača. Obukao se nevoljno, odradio cenera po Nasipu. "Krotiš mene kao psa!". To sam slušao.
....

Oznake: umor

utorak, 20.07.2021.

Nemaš ti milosti (glazbena tema)

Jedva se pijesma probila do mene. Mučio se zvuk sa bukom jurećeg i raštimanog službenog vozila. Punog umornih muškaraca. Jedva sam prepoznao zvuk.
Putujemo zajedno svaki radni dan, i imamo rituale. Svatko ima pravo prekinuti čavrljanje i podebljati zvuk radija za jednu pijesmu. A velim, muči se auto, buka je u kabini, dosta je glasova. Jedva se čujemo.

Pa sam sa iskrenim veseljem, a iskreno jer sam toliko danas umoran bio da ne mogu nego biti iskren, objasnio moje pravo na veto.

Promuklo sam zahtjevao..."podebljajte mi ovu pijesmu i svi zitto zitto! "

Nisam ju godinama čuo!
Zadnja je to pjesma kojoj sam se veselio, prije nego ću kao brucoš utonuti u tri godine ružne depresije.

Mislim da sam ovako nekako rekao kolegama...."ja sam imao shitty studentsko doba. Upao sam u krizu i malo čega se sjećam. Ali ove pijesme se sjećam kao zadnje mirnodopske, bezazlene, bezbolne."

Da, tako sam nekako rekao! Nije da je itko išta komentirao. Velim, preumorni smo bili danas, pregazilo nas.

......
Ne znam zašto te volim

Tvoje lice je čekić u mojoj glavi.
Pamtim svaku riječi koju si rekla.
Samo ne znam zašto te volim.
Ne znam zašto mi je stalo.
Nikad mi se tvoja kosa sviđala nije
Osjećam se kao najmlađi od nasljednika.
Ali ne znam zašto te volim.

Televizija me budi
Kada je ljeto vruće i duh uzburkan

Kako da ti se približim?
Kad nemaš milosti, ne, ne imaš milosti!
Ne, nemaš.
Ne znam zašto te volim.

Tvoje lice je nepoznata hrana
Ne znam zašto te volim.
I ne znam zašto mi je stalo.



VIDEO The House of Love

House Of Love VIDEO
.....

Oznake: The House of Love

20.07.2021. u 21:08 • 5 Komentara • Print • #

petak, 16.07.2021.

Da nisam možda odrastao?

Na mjestu kojeg najviše volim.
Duplo.
U knjižari pa u shopping centru.
Radim ono što najviše volim.
Slušam muziku, ispitujem knjige i sam sam.

Nisam nikada bio ovakav.
U komadu.
Samo jedan Ja.

Doduše umoran.
Baš krepan.
Ali u komadu.
Nezabrinut.
Bez žaljenje.
Bez želja.

Tjednima radim što nikad nisam.
Radim s ljudima.
Pomažem im.
Slušam njihove probleme.
Preuzimam dio njihova jada.
Rješavam im dvojbe.
Tumačim im.
Ja?

Ne stižem danima razmišljati o sebi.
Ne stižem se gubiti u sebi.
Na stolicama ispred mene izmjenjuju se ljudi.
Stradali su.
Sad i prije.

Mladi su puni snage.
Starci puni briga.
Lijepe žene.
Zabrinute.
Muškarci stradali u ratu.
Obitelji.
Razvedeni.
Susjedi.
Komšije.
Neki slabo hrvatski govore.
Neki su vedri.
Neki ogorčeni.

Čekaju dugo.
Satima ih slušam.
Molim za minutu da se pomokrim.
Pričaju o domovima kojih više nema.
Poslovima kojih nema.
O djeci koja žive u sretnijim zemljama.
Ratovima kojih više nema srećom.

Sve ih poslušam.
Mogu ja to!
Izdržim.

Nisam si najvažniji.
Pomažem im.
Ponosan sam na sebe.

Slušaju me.
Imam njihovu pažnju.
Govorim im kako jest.
Ne uljepšavam.
Jesam kompetentan.
Ne bojim se.
Znam da znam.
Ne sramim se reći kad ne znam.

Osjetim kako mijenjaju raspoloženja.
Dolaze sa zaporkom i skepsom.
Bar malo.
Pratim koliko su zbunjeni.
Pa se prilagođavam.
Svakome.
Dok ne dobijem njihovu pažnju.
I bistri pogled bez dvojbi.
Jer o svojim domovima odlučuju.

Sa rasplakanim mi je teško.
Ali se ne zbunjujem.

Želim da od svakog barem smiješak dobijem.
I uspijem ja to!
.....
Zahvaljuju mi se.
Čude se ljubaznosti gdje ju ne očekuju.
Što me čudi i žalosti.
Jer mi je to posao.
Plaćen sam da im pomognem.
Zašto se onda tako čude?

Kolege vele da sam im kao apaurin.
Da ih sve ih smirim.

Izmamim ja i neki smiješak.
Smijuljenje.
Pogled.
Nisam nevidljiv...
Pogledam i ja.
Život je.
....

Umoran sam.
Petak je.
Popodne.
Užasno sam umoran.
Ništa ne osjećam.
Bauljam po dućanima.
Možda curama kupim novu Zeldu.
Nešto već čitam.

Sebi neću ništa kupovati.
Jer se jedva vidim u ogledalu.
Nisam si srećom najvažniji.

Umoran sam.
Iscrpili su me ti ljudi.
Učinili moje bojazni malima.
Ojačali su me.

Pitat ću svoju tetu najesen, jesam li možda odrastao.
....

Oznake: domovina

16.07.2021. u 19:08 • 13 Komentara • Print • #

petak, 09.07.2021.

NITKO POSTAJE NETKO

Nitko postaje Netko. Nessuno DiVoi postaje Qualcuno DiNoi.

Taj sam alias stvorio prije 5 godina, dok sam se izležavao i oporavljao doma, nakon 2 ružna boravka u bolnici. Slabo pokretan, ozljeđen, liječio se od glupavo pokupljene komplikacije, koja me skoro stajala glave. Dvaput u mjesec dana. Preživio sam.

Tada sam se tako osjećao. Kao Nitko od vas. U sebi prazan, drugačiji od svih. Posebno bezličan, a zaštićen samo oponašanjem 'drugih'. A oponašao sam život. Pravio se da osjećam i da znam što osjećaji jesu. I bio sam dobar u toj mimikriji.
Da malo tko prepozna da mi Emotivni kompas ne radi.

Pa sam pod tim aliasom počeo prije 2 godine i pisati. Prvo na jednom drugom blogu. I naučio da više nisam tako nevidljiv. Da čim pišeš i netko te čita, da nisi više u sjeni.

A da me tada itko pitao, što bih želio, koju supermoć, spremno bih rekao NEVIDLJIVOST.
...
Svašta mi se izdešavalo u te dvije godine, isprva rijetkog pisanja. Začudilo me koliko se lakše izražavam pisanjem nego zamuckivanjem i preopširnim i nepovezanim pričanjem. I da me itko čita i doživljava.

Danas bih spremno odgovorio da želim biti vidljiv. Da od supermoći želim SUPERBRZINU. Da želim vidjeti i biti viđen. Pa stavim na sebe vedre boje i tamne sunčane očale.

Prošao sam napornu terapiju izlječenja. Suočio se nečim ružnim u sebi a što ima i stručni naziv. Disocijativni poremećaj osobnosti. Rijetko se liječi kemikalijama, više suočavanjem sa nečim što mi je davno stavljeno i nametnuto. Ali sam uspio! Preživio.

Suočio sam se i sa odlaskom važne osobe iz mog života. Pisao sam i o tome, možda nisam trebao. Spominjem to jer me upoznala kao Nessuna. I to sam preživio.

Promijenio sam the knjigu. Ono neko životno bitno čitanje. Važno i pamtljivo. Stonera mi je zamjenio Pasternak i dr. Živago. Knjiga koja me pratila mjesecima, od siječnja do travnja 2021. U mjesecima kada sam poput Jurija bivao nošen gdje baš i nisam htio biti.

Promijenio sam se izvana. Iz XXL postao sam 'samo' L. Doživio da me nitko više ne doživljava Nevidljivim. Neka, godi mi to!
Da godi....

Ne mogu više biti Nitko OdVas. Nessuno Di Voi. Ne mogu. Promijenio sam se. Želim biti ono što jesam.

Ostalo mi je još par priča za ispričati. Neke procese u sebi odraditi. Onda ću vidjeti. Qualcuno DiNoi. Netko OdNas. Ne znam još.
Razmišljam što ću ali znam da više nisam Nitko a ne pripadam više Nevidljivosti.
...

Oznake: promjena

09.07.2021. u 15:40 • 9 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.