Dnevnik toka misli
utorak, 17.12.2013.
Užarena kugla
Pripremila sam tijesto za pizzu, sada čekam da se digne ispod čiste krpe kraj radijatora. Gladna sam, ali strpjet ću se, pričekat ću vrući žuto - crveni komad na koji ću staviti preveliku količinu gustog, bijelog vrhnja. Baš onako kako volim.
Sama sam.
Paše mi samoća.
Sporost.
Mirna sam.
I moj um je miran.
Namješta se poput mačke kraj peći.
Jednom davno, ovakvi sivi, sipljivi dani prignječili su me.
Napisala sam 22.10.2003.g.:
Užasavaju me ova mračna jutra,
kada nema sunca da me probudi.
San se samo prelijeva u javu,
a java u san, bez granica.
Bez prepoznavanja i razdvajanja jednog od drugog.
Siva se težina sipljivo prelijeva zrakom na zemlju,
na umorno jesenje lišće,
na stare ispucale crjepove,
na utihlo moje srce,
na bezvoljnu moju dušu.
Nema otpora u mojoj krvi,
nema bunta u mojim mislima,
nema snage, nema promjene, nema sunca, nema izvora…
Nema, nema, nema…nema.
Danima se budim i ne vidim razlike
između dana i noći.
Kiša neprimjetno natapa moju životnu okolinu.
Poput kruha namočenog u vodu
i ostavljenog na postupno raspadanje.
I zaskočilo me, i ove godine, jednako neprimjetno, to močvarno predblagdansko sivilo.
A onda sam se predomislila i obukla žutu vestu na posao.
A onda me u nedjelju F. odveo na Sljeme i šepirila sam se na suncu. Bijelo more oko mene, duboko plavo nebo iznad mene i blještavo sunce na mojoj koži.
Usporila sam. Zimi treba usporiti. Ne stati, samo malo usporiti. I nositi žutu boju. Kao podsjetnik. Da iznad guste magle sja užarena kugla i prosipa dobrotu po nama.
Oznake: Sunce, java, san, pizza
