Marketing
Užarena kugla
Pripremila sam tijesto za pizzu, sada čekam da se digne ispod čiste krpe kraj radijatora. Gladna sam, ali strpjet ću se, pričekat ću vrući žuto - crveni komad na koji ću staviti preveliku količinu gustog, bijelog vrhnja. Baš onako kako volim.
Sama sam.
Paše mi samoća.
Sporost.
Mirna sam.
I moj um je miran.
Namješta se poput mačke kraj peći.
Jednom davno, ovakvi sivi, sipljivi dani prignječili su me.
Napisala sam 22.10.2003.g.:
Užasavaju me ova mračna jutra,
kada nema sunca da me probudi.
San se samo prelijeva u javu,
a java u san, bez granica.
Bez prepoznavanja i razdvajanja jednog od drugog.
Siva se težina sipljivo prelijeva zrakom na zemlju,
na umorno jesenje lišće,
na stare ispucale crjepove,
na utihlo moje srce,
na bezvoljnu moju dušu.
Nema otpora u mojoj krvi,
nema bunta u mojim mislima,
nema snage, nema promjene, nema sunca, nema izvora…
Nema, nema, nema…nema.
Danima se budim i ne vidim razlike
između dana i noći.
Kiša neprimjetno natapa moju životnu okolinu.
Poput kruha namočenog u vodu
i ostavljenog na postupno raspadanje.
I zaskočilo me, i ove godine, jednako neprimjetno, to močvarno predblagdansko sivilo.
A onda sam se predomislila i obukla žutu vestu na posao.
A onda me u nedjelju F. odveo na Sljeme i šepirila sam se na suncu. Bijelo more oko mene, duboko plavo nebo iznad mene i blještavo sunce na mojoj koži.
Usporila sam. Zimi treba usporiti. Ne stati, samo malo usporiti. I nositi žutu boju. Kao podsjetnik. Da iznad guste magle sja užarena kugla i prosipa dobrotu po nama.
Post je objavljen 17.12.2013. u 17:05 sati.