ponedjeljak, 13.05.2019.
Zelena jabuka
Vani nevrijeme tutnji, vjetar lomi grane, veliki javor ispred mojeg prozora samo što ne poleti, našušurio perje i pompozno poskakuje. Zagrepčani se šale kako je to nevrijeme Bandić naručio kako ne bi morao organizirati rezanje suhih grana, što je trebalo napraviti još prije tri godine.
Jutarnji sastanak se odužio i pokušavam uloviti ritam. Jedem zelenu jabuku, dok završnim čitanjem kontroliram napisano rješenje. Radio svira, njime upravlja kolegica i u to se ne miješam.
U jednom trenutku kolegica kaže:
- Jedeš jabuku kao miš, čuje se kako hrska. – moji živci su načeti, jer me već nekoliko puta prije toga prekinula u poslu, a nije još ni devet sati.
- Da, evo još malo pa sam gotova.
- Ma samo kažem kako se čuje kako hrskaš. Svoju djecu sam učila da ne mljackaju, ali kod tebe se čuje kako hrskaš. – jedem zatvorenih usta, jer i mene se moji naučili da se ne mljacka, ali unos hrane, kakve god, ipak zahtjeva povremeno otvaranje usta, a jabuke su jabuke, i odgrizanje komada je zvučno. Stoga, slegnem ramenima, i ne okrećem se prema njoj, nastojim ju ignorirati.
Vrlo intenzivno ju ignoriram već tjednima, uspjela sam svoj odgoj pristojne djevojke u potpunosti zanemariti i doista ju nepristojno ignoriram, ali ona priča sama sa sobom. Objašnjava svoje radnje, npr. odlaganje kišobrana, pregled ormara sa predmetima, odlazak iz sobe da nešto kopira… Ostajem zapanjena i nije mi jasno. Zurim u svoj ekran i pokušavam se koncentrirati.
- Kad budeš stara kao ja nećeš moći tako jesti jabuku, keramički zubi puknu, ja si moram oguliti i narezati jabuku…
I nastavlja o starosti, keramičkim zubima, jabukama… Bacam kličak u smeće i progovaram, ne gledajući ju:
- Kad budem tvojih godina i ja ću ih rezati nožem, to je tako u životu, redovan tijek stvari.
- Da, joj, budeš vidjela kako je starost strašna. – ne odustaje i nastavlja s pričom. Meni je pun kufer, jer su njene priče kao loše reklame koje se vrte iz dana u dan, pa ju prekidam.
- Znam o starosti sve. – naravno da ne znam, nitko tko ju nije doživio ne zna. Ali iznervirana sam pa se upuštam u generalizaciju. – Živim sa starosti. Ti ne živiš sa svojom mamom. Prvo je moja baka, nepokretna, bila kod nas tri godine, onda druga baka, nepokretna, pol godine, sada imam djeda, nepokretnog. Mijenjala sam pelene, kupala ih… znam kako starost funkcionira. – sve su to činjenice koje ona već zna.
- Naravno, pa da, ja svoju mamu posjećujem svaki vikend u domu. Ovo vaše je dvadeseti četiri satna posvećenost. Svaka čast ljudima koji to rade.
Ulazi druga kolegica i prekida nas, što je meni iznimno drago. Moj prag tolerancije na nju je strahovito pao. U trećem mjesecu sam uzela godišnji kako ju ne bih morala odrobijati. Preispitala sam se, što kod sebe moram promijeniti, koji je moj udio krivnje za taj odnos, i koje su mi mogućnosti.
Odlučila sam se na dvije faze djelovanja. Prva je korigiranje svojeg ponašanja, prihvaćanje činjenice da mi ona nije prijateljica, da je naš odnos toksičan, u konačnici da meni više nije stalo do tog odnosa, da moram iskreno i odmah tražiti i govoriti što mi smeta, što želim ili ne želim, i ako to u prihvatljivom roku ne pokaže prihvatljive rezultate, u drugoj fazi ću tražiti od šefa da me premjesti u drugu sobu, bilo koju, s bilo kime drugim. Utješno je definirati problem, i znati da imaš odstupnicu.
- Gdje je moj nožić za jabuke… - počne kopati po ladici. - Evo Ana, sad ću ja jesti jabuku, sad ti meni možeš prigovarati. Je li se ti uopće razgovaraš sa mnom? Je li se smijem ja tebi obraćati?
- I sama znaš da mi je opseg posla povećan, stvarno nemam vremena za ćaskanje uz kavicu.
Ona se nasmije i počne hrskati svoju jabuku.
- Daj mi jedan taj svoj predmet, što ću kad mi je Bog dao sve te talente.
I tako postajem njen dužnik, jer ona je doista jedina koja samostalno povremeno uzme dio mojeg posla i pomogne mi disati iznad površine papira.
Što reći, koju posluku porati?
13.05.2019. u 11:54 •
13 Komentara •
Print •
#
