Dnevnik toka misli

petak, 28.12.2018.

O prašini, zubima, čaroliji i inim stvarima

Muškarci su beznadni romantičari.

Navikla sam da se romantika veže uz žene, ali moje dosadašnje iskustvo kaže - ne, muškarci su romantičari, a žene praktičari. Tko izmišlja ta izvrtanja stvarnosti i servira nam ih od djetinjstva, ne znam. Ali to je sve skupa negdje na pragu one svađe racionalista i empirista. Po legendi racionalisti su se svađali oko toga koliko magarac ima zuba, a onda je došao empirist i rekao:

- Evo magarca, hajmo pogledati.

Promatrajući bitke koje vodim s mužem, ili ideje mog oca o skladnoj, velikoj obitelji, ili općenito slušajući priče drugih žena o različitim dogodovštinama sa svojim partnerima, čini mi se da sam dobro izbrojala koliko zuba ima taj magarac.

A zubi kažu da je magarac beznadni romantičar.

Na primjer….

Muškarac se probudi u nedjelju u 6 ujutro s idejom kako će početi sa predbožićnim čišćenjem u kuhinji, pomoći će ženi, razveselit će ju. Tih je i pazi da ne probudi ženu i dijete.

A onda se probudi žena s djetetom, uđe u kuhinju, vidi zakrčeni kaos, prašina, nered, radna ploha zatrpana, nema gdje ni muha sletjeti. Onako neispavana, jer dijete noću kašlje, vrti se, ide piškit, ne ide piškit, žena shvaća da si nema gdje skuhati kavu, nema gdje djetetu napraviti doručak, i što napravi, poludi. Skuha hrpu bijesa u sebi, odvede dijete dva kata niže svojoj mami da ne sluša ranojutarnju svađu roditelja, i po povratku se nezahvalno počne izderavati na muža, koji ostaje zbunjen, povrijeđen i u samoobrani uzvrati ženi još gorim vrijeđanjem.

I žena zna da je on mislio dobro, ali ženi je pun kufer njegovih dobrih namjera i romantičnih ideja u koje se ona sapleće redovito i u nepravilnim, ali gustim razmacima, i u koje ona ulijeće nepripremljena, jer joj on te stvari nikada ne najavi unaprijed, i ne dogovara se s njom oko toga. Pošalje ju gologuzu u najžešću bitku, i onda se čudi kao pura dreku kad žena pukne.

To je otprilike sažetak moje ovogodišnje predbožićne čarolije. Nisam neka domaćica, nisam ni neka kuharica, i tko me ne zna skupo bi me platio, ali muž mi to nikada nije prigovorio. Do sada.

Ovogodišnja božićna čarolija pokazala se u punom sjaju. Nakon što smo dovoljno oderali glasnice (što nam inače nije praksa, osobito meni koja volim tišinu, i od dresure pasa znam da jedan ledeni pogled može postići više od glupavog ponavljanja iste zapovjedi), krenula sam kuhati kavu (ne pitajte kako, brak me naučio što kakvim akrobacijama).

- Hoćeš kavu? – pitam rezigniranim i umornim glasom.

- Hoću. I želim da do Božića makneš prašinu i paučinu. – kaže on još uvijek nabrušen.

Ne reagiram na to. Šutimo. Prostorijom se počinje širiti miris buđenja i razuma.

Stavim šalicu vruće kave pokraj njega.

- Izvoli.

- Hvala.

Okrenem mu leđa i počnem raditi palačinke. Znam da neću brisati prašinu. Počinjem se smješkati toj suludoj ideji. I prašina i paučina su jako nisko na popisu mojih prioriteta, ali mi je drago što je to tražio od mene. Čudnovata toplina me obuzima. To je bilo nešto novo, nešto divlje. Ušli smo u stereotipizaciju koja nam nije jača strana.

Naslonim se leđima na kuhinjsku radnu plohu i promatram ga. Gleda namrgođeno ispred sebe, ali oči su mu tužne. Nešto što je trebalo biti lijepo, ispalo je ružno. I odjednom mi je drag i mio. Napetost u meni popušta, kroz oblake se probija sunce.

- Meni je sada bolje, ne znam za tebe, ali ja se sada dobro osjećam. – kažem vedro.

On se okrene prema meni i sa smiješkom iznenađenja doda:

- Ne bih htio da ovo sada bude među nama.

- Neće, ne brini. Morali smo otpustiti pritisak.

Nastavili smo piti kavu, napravili plan za taj dan, i svaki je krenuo svojim poslom.

Ja sam sa majkom, šogoricom i djecom pekla božićne kolače (u maminoj kuhinji, u mojoj ni najvještiji cirkusanti to ne bi izveli), a muž je riješio prašinu i paučinu.

Tek danima kasnije, kad sam gostima kroz smijeh prepričavala zgodu, moj muž prosvijetljeno kaže:

- Da, zaista, sad kad to tako sve izneseš, to je zbilja bila glupa ideja, ali meni se u tom trenutku činila tako dobrom.

Moj beznadno romantični muškarac, ali glavno da su svi zubi na broju.

28.12.2018. u 09:29 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< prosinac, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora