Muškarci su beznadni romantičari.
Navikla sam da se romantika veže uz žene, ali moje dosadašnje iskustvo kaže - ne, muškarci su romantičari, a žene praktičari. Tko izmišlja ta izvrtanja stvarnosti i servira nam ih od djetinjstva, ne znam. Ali to je sve skupa negdje na pragu one svađe racionalista i empirista. Po legendi racionalisti su se svađali oko toga koliko magarac ima zuba, a onda je došao empirist i rekao:
- Evo magarca, hajmo pogledati.
Promatrajući bitke koje vodim s mužem, ili ideje mog oca o skladnoj, velikoj obitelji, ili općenito slušajući priče drugih žena o različitim dogodovštinama sa svojim partnerima, čini mi se da sam dobro izbrojala koliko zuba ima taj magarac.
A zubi kažu da je magarac beznadni romantičar.
Na primjer….
Muškarac se probudi u nedjelju u 6 ujutro s idejom kako će početi sa predbožićnim čišćenjem u kuhinji, pomoći će ženi, razveselit će ju. Tih je i pazi da ne probudi ženu i dijete.
A onda se probudi žena s djetetom, uđe u kuhinju, vidi zakrčeni kaos, prašina, nered, radna ploha zatrpana, nema gdje ni muha sletjeti. Onako neispavana, jer dijete noću kašlje, vrti se, ide piškit, ne ide piškit, žena shvaća da si nema gdje skuhati kavu, nema gdje djetetu napraviti doručak, i što napravi, poludi. Skuha hrpu bijesa u sebi, odvede dijete dva kata niže svojoj mami da ne sluša ranojutarnju svađu roditelja, i po povratku se nezahvalno počne izderavati na muža, koji ostaje zbunjen, povrijeđen i u samoobrani uzvrati ženi još gorim vrijeđanjem.
I žena zna da je on mislio dobro, ali ženi je pun kufer njegovih dobrih namjera i romantičnih ideja u koje se ona sapleće redovito i u nepravilnim, ali gustim razmacima, i u koje ona ulijeće nepripremljena, jer joj on te stvari nikada ne najavi unaprijed, i ne dogovara se s njom oko toga. Pošalje ju gologuzu u najžešću bitku, i onda se čudi kao pura dreku kad žena pukne.
To je otprilike sažetak moje ovogodišnje predbožićne čarolije. Nisam neka domaćica, nisam ni neka kuharica, i tko me ne zna skupo bi me platio, ali muž mi to nikada nije prigovorio. Do sada.
Ovogodišnja božićna čarolija pokazala se u punom sjaju. Nakon što smo dovoljno oderali glasnice (što nam inače nije praksa, osobito meni koja volim tišinu, i od dresure pasa znam da jedan ledeni pogled može postići više od glupavog ponavljanja iste zapovjedi), krenula sam kuhati kavu (ne pitajte kako, brak me naučio što kakvim akrobacijama).
- Hoćeš kavu? – pitam rezigniranim i umornim glasom.
- Hoću. I želim da do Božića makneš prašinu i paučinu. – kaže on još uvijek nabrušen.
Ne reagiram na to. Šutimo. Prostorijom se počinje širiti miris buđenja i razuma.
Stavim šalicu vruće kave pokraj njega.
- Izvoli.
- Hvala.
Okrenem mu leđa i počnem raditi palačinke. Znam da neću brisati prašinu. Počinjem se smješkati toj suludoj ideji. I prašina i paučina su jako nisko na popisu mojih prioriteta, ali mi je drago što je to tražio od mene. Čudnovata toplina me obuzima. To je bilo nešto novo, nešto divlje. Ušli smo u stereotipizaciju koja nam nije jača strana.
Naslonim se leđima na kuhinjsku radnu plohu i promatram ga. Gleda namrgođeno ispred sebe, ali oči su mu tužne. Nešto što je trebalo biti lijepo, ispalo je ružno. I odjednom mi je drag i mio. Napetost u meni popušta, kroz oblake se probija sunce.
- Meni je sada bolje, ne znam za tebe, ali ja se sada dobro osjećam. – kažem vedro.
On se okrene prema meni i sa smiješkom iznenađenja doda:
- Ne bih htio da ovo sada bude među nama.
- Neće, ne brini. Morali smo otpustiti pritisak.
Nastavili smo piti kavu, napravili plan za taj dan, i svaki je krenuo svojim poslom.
Ja sam sa majkom, šogoricom i djecom pekla božićne kolače (u maminoj kuhinji, u mojoj ni najvještiji cirkusanti to ne bi izveli), a muž je riješio prašinu i paučinu.
Tek danima kasnije, kad sam gostima kroz smijeh prepričavala zgodu, moj muž prosvijetljeno kaže:
- Da, zaista, sad kad to tako sve izneseš, to je zbilja bila glupa ideja, ali meni se u tom trenutku činila tako dobrom.
Moj beznadno romantični muškarac, ali glavno da su svi zubi na broju.
Post je objavljen 28.12.2018. u 09:29 sati.