Dnevnik toka misli

utorak, 24.07.2018.

Dama s bijelim šeširom

Sjedim s majkom ispred hladnog ognjišta u zimskom vrtu. Pozdravljamo rijetke trenutke tišine i mira razgovorom o svakodnevnici. Prepričavam joj jutarnji odlazak u goste. Gospođa, kod koje smo muž i ja bili na kavi, nedavno je ostala bez supruga, a njeno četvero djece bez oca. Objesio se na vikendici. Majka me pita:

- Kako se drži?

- Kako se svi mi držimo? Izvana se te stvari ne vide. – odgovaram joj, a tišina se spušta na nas poput olova.

Nedavno sam srela poznanicu, rekla mi je da je njenom tati dijagnosticiran rak mozga, bio je na operaciji, daju mu godinu dana. Nisam s njome mogla razgovarati o tome, nisam ju tješila, nisam joj rekla kako je to strašno, niti sam joj davala savjete. Kasnije sam joj poslala poruku, ne bih li joj objasnila zbog čega sam ostala hladna:

„Moja sestra je umrla od raka dojke 6 mjeseci nakon što je dijagnosticiran, ja o tome još ne mogu razgovarati s ljudima. Neke rane vrijeme ne može izliječiti, ali čovjek nauči živjeti s time, i nauči sakriti svoju bol i tugu pred ljudima koji to nisu prošli, jer koliko god se trude oni to ne mogu razumjeti. Znam kroz što prolaziš, moje srce je uz tvoje, moje molitve se pridružuju tvojima.“

Ne vjerujem u ozdravljenje od raka. Moja krsna kuma umrla je tjedan dana prije moje sestre, sedam godina prošlo je od dijagnoze i operacije. Prijateljičin otac umro je nakon par godina borbe. Možda je nekom dano par godina više, nekome manje, vjerujem postoje i čuda, rana otkrivanja i slično, ali u konačnici, na svako to čudo dođe veliki broj sasvim prosječnih ljudskih nesreća.

Nakon godinu dana još uvijek sam u prvoj fazi tugovanja – nijekanje. Povremeno mi sjećanje kako masiram sestrine kosti dok miris strvine puni moje nosnice, zamuti vid i stavi prsni koš u škripac sa šiljcima, ali brzo zatvorim vrata pred tom slikom. Koristim hladni zid otklanjanja, ignoriranja, svjesnog izbjegavanja svega što ima veze sa rakom, kao jedini način da se u javnosti pred ljudima, ili vlastitim djetetom, ne raspadnem.

Ne plačem pred publikom, ne želim razgovarati o tome, ne želim da itko zna koji užas vlada u meni. Moja unutrašnjost je živi mrak koji ždere sam sebe.

Kolegice mi prilaze i s lakoćom blaženog neznanja spominju oboljele od raka i kako je to strašno. Nemaju jebenog pojma koliko je to strašno, jer da imaju, zanijemile bi od hladnog strahopoštovanja spram užasa koji su ti ljudi prošli.

Holivudski filmovi romantično prikazuju oboljele, kao osobe pune mudrosti koji tješe svoje voljene, pomireni sa sudbinom. Moja sestra je htjela živjeti, do zadnjeg trenutka htjela je živjeti, bila je iracionalno uvjerena da će ozdraviti, jer nema zdrave logike u činjenice da žena od 34 godine iz pune psihofizičke spreme, difovka, vegetarijanka, ljubitelj bio-organsko-makrobiotskih sranja, nepušačica, majka dvoje djece koja je dojila, u roku 6 mjeseci okopni na šaku kostiju i trulu ranu na prsima. Nema logike, ali život nije logičan. Smrt nije logična.

Prolazim kraj ljudi i mislim si kako su sretni. A onda se prisjetim, i oni prolaze kraj mene i misle kako sam ja sretna. Mlada dama u ljetnoj haljini, sa bijelim šeširom i sunčanim naočalama, obasjana jutarnjim zrakama sunca, ide na posao. Cijeli život je pred njom.

24.07.2018. u 08:54 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< srpanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora