Sjedim s majkom ispred hladnog ognjišta u zimskom vrtu. Pozdravljamo rijetke trenutke tišine i mira razgovorom o svakodnevnici. Prepričavam joj jutarnji odlazak u goste. Gospođa, kod koje smo muž i ja bili na kavi, nedavno je ostala bez supruga, a njeno četvero djece bez oca. Objesio se na vikendici. Majka me pita:
- Kako se drži?
- Kako se svi mi držimo? Izvana se te stvari ne vide. – odgovaram joj, a tišina se spušta na nas poput olova.
Nedavno sam srela poznanicu, rekla mi je da je njenom tati dijagnosticiran rak mozga, bio je na operaciji, daju mu godinu dana. Nisam s njome mogla razgovarati o tome, nisam ju tješila, nisam joj rekla kako je to strašno, niti sam joj davala savjete. Kasnije sam joj poslala poruku, ne bih li joj objasnila zbog čega sam ostala hladna:
„Moja sestra je umrla od raka dojke 6 mjeseci nakon što je dijagnosticiran, ja o tome još ne mogu razgovarati s ljudima. Neke rane vrijeme ne može izliječiti, ali čovjek nauči živjeti s time, i nauči sakriti svoju bol i tugu pred ljudima koji to nisu prošli, jer koliko god se trude oni to ne mogu razumjeti. Znam kroz što prolaziš, moje srce je uz tvoje, moje molitve se pridružuju tvojima.“
Ne vjerujem u ozdravljenje od raka. Moja krsna kuma umrla je tjedan dana prije moje sestre, sedam godina prošlo je od dijagnoze i operacije. Prijateljičin otac umro je nakon par godina borbe. Možda je nekom dano par godina više, nekome manje, vjerujem postoje i čuda, rana otkrivanja i slično, ali u konačnici, na svako to čudo dođe veliki broj sasvim prosječnih ljudskih nesreća.
Nakon godinu dana još uvijek sam u prvoj fazi tugovanja – nijekanje. Povremeno mi sjećanje kako masiram sestrine kosti dok miris strvine puni moje nosnice, zamuti vid i stavi prsni koš u škripac sa šiljcima, ali brzo zatvorim vrata pred tom slikom. Koristim hladni zid otklanjanja, ignoriranja, svjesnog izbjegavanja svega što ima veze sa rakom, kao jedini način da se u javnosti pred ljudima, ili vlastitim djetetom, ne raspadnem.
Ne plačem pred publikom, ne želim razgovarati o tome, ne želim da itko zna koji užas vlada u meni. Moja unutrašnjost je živi mrak koji ždere sam sebe.
Kolegice mi prilaze i s lakoćom blaženog neznanja spominju oboljele od raka i kako je to strašno. Nemaju jebenog pojma koliko je to strašno, jer da imaju, zanijemile bi od hladnog strahopoštovanja spram užasa koji su ti ljudi prošli.
Holivudski filmovi romantično prikazuju oboljele, kao osobe pune mudrosti koji tješe svoje voljene, pomireni sa sudbinom. Moja sestra je htjela živjeti, do zadnjeg trenutka htjela je živjeti, bila je iracionalno uvjerena da će ozdraviti, jer nema zdrave logike u činjenice da žena od 34 godine iz pune psihofizičke spreme, difovka, vegetarijanka, ljubitelj bio-organsko-makrobiotskih sranja, nepušačica, majka dvoje djece koja je dojila, u roku 6 mjeseci okopni na šaku kostiju i trulu ranu na prsima. Nema logike, ali život nije logičan. Smrt nije logična.
Prolazim kraj ljudi i mislim si kako su sretni. A onda se prisjetim, i oni prolaze kraj mene i misle kako sam ja sretna. Mlada dama u ljetnoj haljini, sa bijelim šeširom i sunčanim naočalama, obasjana jutarnjim zrakama sunca, ide na posao. Cijeli život je pred njom.
Post je objavljen 24.07.2018. u 08:54 sati.