Dnevnik toka misli

srijeda, 11.04.2018.

Gablec

Velika crvena jabuka gleda me sa stola. Njezin miris budi sjećanje na neko drugo godišnje doba, zrelije i mudrije, teže i opreznije. Međutim, proljeće mi ne dopušta predugo zadržavanje u tim mislima, njegova vrckavosti šarmira i hrabro puni jedra bjelinom trešanja u cvatu.

Jabuku mi je poklonila kolegica, sa vragolastim osmjehom na licu i napomenom o Snjeguljici. Moja kolegica je gospođa od pedesete godina koju nikad ne bih nazvala lijepom, ali ima ono nešto, stručni izraz bio bi seksipil, kao i ono nešto drugo, što se zove zdravom među ženskom zavišću. Zove me Misica, i otvoreno me upozorava da jabuke koje mi poklanja mogu biti otrovane.

Ljepota. Tema izlizana kao i vrijeme, ali od ljepote se može živjeti, preneseno i doslovno. Iako je istina da je važnija unutarnja ljepota, bar osobno u to doista vjerujem, činjenica je da vanjska ljepota djeluje poput katalizatora, olakšava postojanje, ubrzava postupke, doprinosi općem ugođaju i definitivno je oku ugodna. A ljudi vole oku ugodne stvari, pa makra ta stvar bila i žena, zapravo, osobito kad je ta stvar žena.

Lijepa sam. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, i vizija ženske ljepote mijenjala se kroz povijest, ali postoji cijela paleta estetskih objektivnih kriterija koje ispunjavam. Međutim, opisivanje je nepotrebno i pokvarilo bi onu slobodu koju nam omogućuje mašta da si likove u knjigama zamislimo upravo onakvima kakvi nam se najviše sviđaju, sa svim finesama osobnog ukusa.

Iako nastojim održavati svoj izgled, čist i uredan, bez šminke (kvragu, gdje da nađem vrijeme još i za to!), ne zamaram se puno njime, otprilike kao što se sit ne zamara puno s hranom, dok je gladnom to glavna preokupacija.U vrijeme pauze, hrana je definitivno moja glavna preokupacija. Jučer sam bila toliko izgladnjela da više nisam mogla zdravo razmišljati. Izletjela sam iz zgrade i kupila gablec. Prodavačica u dućanu me pitala da li mi je preveliki komad pohane puretine (veći od mojeg dlana, a ima dugačke prste pa u tom smislu mogu svojim dlanom prekriti popriličnu površinu), rekla sam joj samo da nisam sigurna da li će biti dovoljno, ali imam još salatu i jogurt, kikirikije u ladici i jabuku na stolu, preživjeti ću.

Ulazim u ured, i isti tren mi mrak pada na oči. Gospodin odvjetnik sjedi nasuprot stola moje kolegice udubljen u veseli razgovor. Sad ne mogu jesti gablec! Prolazim kraj njega dok on pohvaljuje eleganciju moje pojave. Zahvalim mu, jer na kompliment je pristojno reći hvala. Nakon toga kolegica i on nastavljaju temu razlika u godinama, uzimajući opet mene i Gospodina odvjetnika kao primjer. Šutim i ne miješam se. Gladna sam i nervozna.

- U odnosu mlade žene sa starijim muškarcem problem je dosada, teško je zabaviti mladu ženu.

Na to ipak reagiram. Dosada kao pojam uvijek me zbunjivao. Ne razumijem kako ikada igdje ikome može biti dosadno! Otkada znam za sebe, za sve ono što moram i ono što želim raditi, moji dani nemaju dovoljno sati. Stoga se ubacujem u razgovor, iako time možda opet dajem pogrešan dojam unutar našeg uredskog razgovornog trokuta.

- Dosada je problem onima koje treba netko izvana zabavljati. Meni nikada nije dosadno.

Gospodinu odvjetniku se svidio moj odgovor, pa kasnije pri odlasku ističe kako mu je bilo drago što me vidio. Uzvraćam sa također, jer to je također pristojno za reći.

Pristojnost i ljubaznost u ophođenju, koje nastojim koristiti u svim prilikama svojeg supostojanja sa drugim ljudima, a smatram nužnim i obveznim u službenom, poslovnom ili prolaznom okruženju, moguće je od strane muškog svijeta pogrešno protumačiti kao naklonost. Međutim, vjerujem da je prirodno na ugodnu interakciju reagirati pozitivno, te da u konačnici nakon više takvih susreta muški svijet itekako shvaća da je ponekad pristojna mlada žena samo pristojna mlada žena bez ljubavnih sklonosti, a ugodan profesionalni odnos je svakome u interesu.

Moja agonija je završila nakon petnaestak minuta kad sam konačno svojem gablecu mogla posvetiti punu pozornost koju zaslužuje. Komad pohane puretine bio je dovoljan pa me jabuka i jutros dočekala na stolu.

11.04.2018. u 08:41 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< travanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora