Molitveni vijenac Kraljice obitelji
31.08.2008., nedjelja
Pavao pred Velikim vijećem - 64. dan Pavlove godine Židovski hram (lijevo), desno tvrđava Antonija, koja je bila povezana sa hramom, a bila je izgrađena u svrhu obrane grada sa sjeverne strane. U tu vojarnu je zapovjednik dao odvesti Pavla nakon što su ga Židovi, nezadovoljni njegovim govorom, htjeli ubiti. Ispunjava se ono što je Isus nagovijestio: "...stavit će ruke na vas te vas progoniti; predavat će vas u sinagoge i tamnice; izvodit će vas pred kraljeve i upravitelje radi moga imena. A to će vam biti prigoda za svjedočanstvo" (Lk 21,12 - 13). Tako se je Pavao morao braniti prvo pred Židovima, zatim pred prokuratorom Feliksom i na kraju pred kraljem Agripom. Nakon Pavlovog obrambenog govora pred Židovima, zapovjedniku još uvijek nije bilo jasno, zašto su Židovi tako ljuti na Pavla i za što ga ustvari optužuju. Zato je Pavla izveo pred Veliko vijeće. Pavao je odmah primjetio da su u vijeću zastupljene dvije protivničke strane: i farizeji i saduceji. Kako je bio pronicljiv i spretan, tu je vidio priliku da farizeje pridobije na svoju stranu. Poznato je da su farizeji zagovarali uskrsnuće, za razliku od saduceja. Središnja točka Pavlove vjere jest uskrsnuće i u tome se slagao s farizejima. Zato je povikao: "Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Zbog nade u uskrsnuće mrtvih meni se sudi". Dalje Pavao više nije trebao govoriti. Farizeji su odmah stali na Pavlovu stranu tvrdeći da na njemu ne nalaze nikakva zla. Nastala je tako žestoka svađa između farizeja i saduceja, da je zapovjednik, bojeći se da Pavla ne rastrgaju, naredio da ga opet vrate u vojarnu. I te noći Pavlu se opet ukazao Gospodin i ohrabrio ga riječima: "Budi odvažan! Kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako ti treba svjedočiti i u Rimu" (Dj 22, 11). Ta Isusova poruka: Budi odvažan! može i nama biti poticaj da ne posustanemo u svakodnevnom svjedočenju svoje vjere, što zaista nije lako u današanjem toliko sekulariziranom svijetu. |
30.08.2008., subota
Pavlova samoobrana pred mnoštvom u Jeruzalemu - 63. dan Pavlove godine Jeruzalem danas - u pozadini novi dio grada Dok su Pavla, okovanog u dvostruke lance, više vukli nego vodili u vojarnu, gdje ga je zapovjednik kanio ispitati da utvrdi njegovu krivnju, svjetina je vikala: Smakni ga, smakni! Ali to nam je već poznato i jako podsjeća na sličan prizor, kad je pomahnitala svjetina vikala:"Razapni ga, razapni!" (Lk 23,21). Prije ulaska u vojarnu, Pavao se uz zapovjednikovo dopuštenje obratio mnoštvu. Govorio je hebrejski, ( tada je to bio aramejski). Ovo je njegova prva samoobrana (Dj 22), od ukupno tri, zabilježene u Djelima apostolskim. Obrana je jednostavna; iznosi samo činjenice: kratke biografske podatke, vjersko obrazovanje, djelovanje prije obraćenja, samo obraćenje, krštenje. Na kraju spominje viđenje koje je imao za vrijeme molitve u hramu. Tada mu je Gospodin naredio da ide poganima navijestiti evanđelje: "Idi, jer ću te poslati daleko među pogane." Čim je Pavao spomenuo pogane, Židovi gube ravnotežu i za Pavla traže smrt. Poludjeli su od bijesa jer nisu bili spremni Boga niskim dijeliti, a pogotovo ne s poganima. Premda je Bog još davno navijestio svoje spasenje i poganima:" Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin: Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do nakraj zemlje" (Iz 49,6), ali oni to nisu razumjeli. Smatrali su da su samo oni Božji narod. Pavao nikada nije gubio glavu, uvijek je bio priseban. Uzdao se u Boga ali i u svoju pamet koju mu je Bog dao. U pravi trenutak spomenuo je svoje rimsko građanstvo, koje mu je osiguravalo neka prava. Rimskog građanina nitko nije smio ni tući ni vezati. Samo je rimska vojska smjela batinati svoje građane, ali i one koji bi sebi uzeli pravo da batinaju rimskog građanina. Zato se je zapovjednik dobrano uplašio kad je čuo da je Pavao rimski građanin. I tu sada slijedi onaj kratki dijalog između zapovjednika i Pavla, koji mi se nekako posebno sviđa: " - Kaži mi, jesi li ti rimski građanin? - Da - odgovori Pavao. - Ja sam - primijeti zapovjednik, - za skupe novce stekao to građanstvo. - A ja sam se s njim i rodio - reče Pavao." Očito je Pavao bio ponosan na svoje rimsko građanstvo, koje je rođenjem naslijedio od svojih roditelja. Svoju obranu Pavao sutra nastavlja pred Velikim vijećem. A o tome - sutra! |
29.08.2008., petak
Tri velike Pavlove propovijedi - 62. dan Pavlove godine U Djelima apostolskim zapisana su tri velika Pavlova govora koja pokazuju kako je Pavao propovijedao. Bio je dobar strateg i znao je izabrati dobro mjesto za propovijed. Obilazio je velike gradove i dolazio na raskrsnice putova, dakle, mjesta gdje je bio veliki protok ljudi. Od tih središta, poruka bi se brzo širila na sve strane. Prvi takav veliki navještaj Radosne vijesti Pavao je održao u Antiohiji u Pizidiji (Dj 13). Kao i obično, prvo se obraća Židovima, istom kad oni odbiju navještaj, Pavao se obraća poganima. Započinje kratkim osvrtom na povijest spasenja, ropstvo u Egiptu, čudesni izlazak, spominje kraljeve i dolazi do Davida, od čijeg je potomstva Bog, prema obećanju, Izraelu dao Spasitelja - Isusa. Međutim, tog Isusa Židovi nisu priznali za obećanog Mesiju, nego su ga ubili. Ali Bog ga je uskrisio od mrtvih i odsada se ljudi više ne spašavaju po Mojsijevom Zakonu, nego vjerom u Isusa Krista. Spašavaju se i pogani jer je pisano: Postavio sam te za svjetlo poganima ... To je Židove najviše ljutilo. Nikako nisu htjeli prihvatiti činjenicu, da je Kristov evanđeoski nauk jednako ponuđen i Židovima i poganima. Dok su oni kipjeli od bijesa, pogani su se veselili. Kao i u drugim mjestima, Židovi su i ovdje uhvatili Pavla i Barnabu i izbacili ih iz grada. A oni samo otresoše prah sa svojih nogu i otiđoše dalje. Druga velike Pavlova propovijed bila je u Ateni. O tome sam pisala ovdje.Taj govor bio je upućen Grcima i poganima i potpuno je drugačiji od onog prvog upućenog Židovma. Tu se Pavao susreće sa filozofima epikurejcima i stoicima pa zato ne spominje židovsku povijest, nego spominju grčke pjesnike i filozofe, čiji stihovi su Pavlu pomogli da Atenjanima bolje objasni kršćansku objavu. Treći veliki govor Pavao je održao starješinama efeške Crkve. Bio je to oproštajni govor u kojem Pavao iznosi kraći osvrt na svoj rad u Efezu i slutnje obzirom na budućnost, zatim daje opomene i korisne savjete starješinama. Tu Pavao spominje stado i nadglednike, koji trebaju pasti Crkvu Božju. Slika stada temeljna je biblijska slika za odnos između Boga i izabranog naroda. Sada je Crkva novi Izrael - stado, kojemu je pastir Krist. O tom dirljivom govoru pročitajte i ovdje. |
28.08.2008., četvrtak
"Nije učenik nad učiteljem" (Mt 10,24) - 61. dan Pavlove godine Od sada pa nadalje, Pavlov život sve će više sličiti Isusovom. Židovi ga prate u stopu, lažno optužuju, postavljaju zasjede i gledaju kako da ga ubiju. Ostvaruje se ono što je Isus prorekao svojim učenicima: "... podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega" (Lk 21,12). Židovske optužbe bile su uglavnom uvijek iste: "Evo onoga koji posvuda i svakome propovijeda protiv naroda, protiv Zakona i protiv ovog mjesta. Čak je i Grke uveo u hram i oskvrnuo ovo sveto mjesto!" (Dj 21,28). Sve su to bile neistine. Isto kao i optužbe protiv Isusa. Pavao nikada nije Židove nagovarao da ne ispunjavaju Zakon. On nije bio protiv Zakona, samo je imao različite poglede od Židova na ulogu Zakona. Dolaskom očekivanog Pravednika, ljudi se više ne spašavaju Zakonom, nego vjerom u Isusa Krista. Zato je poganima bilo rečeno, da se ne moraju obrezivati i prvo postati Židovi, nego da se odmah mogu krstiti i tako postati kršćani. Pavao se i dalje bio vjerni i pobožni Židov. Ono što je Bog navijestio i obećao, dogodilo se rođenjem Isusa Krista. Vjekovna židovska nadanja konačno su se ispunila.Tako kršćanstvo nije neka druga religija od židovstva nego samo nastavak i ispunjenje Božjih obećanja. Oni Židovi koji odbacuju Krista, ustvari niječu svoju religioznu tradiciju. Međutim, Židovi su mislili drugačije. Čim su Pavla vidjeli u Jeruzalemu, uhvatili su ga, izvukli iz hrama i dobro premlatili. Spasio ga je rimskli zapovjednik. No, nije ga oslobodio nego ga je dao svezati dvostrukim lancima. Odsad će Pavao uglavnom biti lišen potpune slobode kretanja. Ali on je na to bio spreman i ništa ga neće rastaviti od ljubavi Kristove, pa ni okovi ni zatvori. |
27.08.2008., srijeda
Putovanje u Jeruzalem - 60. dan Pavlove godine Čitajmo sv. Pismo i upoznajmo sv. Pavla! Pavao ide u Jeruzalem. Imao je neki predosjećaj da ga tamo čekaju okovi i patnja, a možda i smrt. I učenici u Tiru, potaknuti od Duha Svetoga, odvraćahu ga od tog putovanja. I neki prorok, imenom Agab zorno mu je pokazao što ga čeka u Jeruzalemu: bit će svezan i predan poganima. Ali Pavao ne odustaje. Odlučan je da stigne u Jeruzalem do Duhova i to pod svaku cijenu: " Ja sam doista spreman ne samo biti svezan, nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa!"(Dj. 21, 13) Takav je bio Pavao! Radikalan u ljubavi i vjeran do kraja! Kamo sreće da i mi to možemo za sebe reći! |
26.08.2008., utorak
Pavao u Miletu - oproštaj sa Efežanima - 59. dan Pavlove godine U Miletu je Pavao održao jedan od svojih najdirljivijih govora. Pozvao je k sebi efeške crkvene starješine i, kako je naslućivao da bi to mogao biti njihov posljednji susret, oprostio se od njih riječima punim emocija. Cijeli govor moglo bi se nazvati i Pavlovom pastirskom oporukom. Teško je to ispričati, najbolje je sam pročitati. Za one koji možda ne znaju gdje im je Sv. Pismo ili im se ne da tražiti, napravit ću iznimku i taj divni govor u cijelosti prepisati: "- Vi znate kako sam s vama živio sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, služeći Gospodinu s punom poniznosti, u suzama i kušnjama, koje me snađoše zbog židovskih zasjeda; kako vam nisam ništa od onoga što je korisno, propustio priopćiti i poučiti vas javno i po kućama svečano navješćujući Židovima i Grcima obraćenje k Bogu po vjeri u našega Gospodina Isusa. A sada, ja, zarobljenik Duha, idem u Jeruzalem, ne znajući što će me u njemu zadesiti. Jedino mi Duh Sveti jamči, iz grada u grad, da me čekaju okovi i patnje. Ali meni nije ni najmanje do života, samo da dovršim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti evanđelje milosti Božje. - A sada znam da nećete više vidjeti moga lica, vi svi, među kojima sam boravio, propovijedajući Kraljevstvo. Zato vam danas svečano izjavljujem, da sam čist od krvi vas sviju, jer nisam ništa propustio da vam u potpunosti ne priopćim Božji naum. - Pazite na se i na sve stado, u komu vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju, koju sebi steče svojom vlastitom krvi. Ja znam da će se poslije mog odlaska uvući među vas grabežljivi vuci, koji neće štedjeti stada, da će se i između vas samih dići neki koji će naučavati naopako, da odvuku učenike za sobom. Zato bdijete i sjećajte se, da tri godine - noć i dan - nisam prestajao sokoliti svakog pojedinog od vas! A sada vas preporučujem Bogu i njegovoj milosnoj riječi, koja vas može izgraditi i dati vam baštinu među svim svetima. Ničijeg srebra, zlata ili ruha nisam poželio. Vi sami znate da su ove ruke providjele mojim i mojih sudrugova potrebama. U svemu sam vam dao primjer, da se tako treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnicima te se sjećati riječi Gospodina Isusa, koju on sam reče:"Blaženije je davati nego primati." Kada to reče, kleče na koljena te se pomoli s njima svima. Tada svi gorko zaplaču, padnu Pavlu oko vrata te ga izljube, ožalošćeni iznad svega njegovom riječi, kako neće više vidjeti njegova lica. I otprate ga na lađu." (D 20, 17-38). Cijeli govor krasno oslikava samog sv. Pavla. Možda je to njegov najveličanstveniji portret! A za sv. Luku kažu , da zna majstorski završiti neku zgodu. Ovo je jedan uzorak njegova umijeća! |
25.08.2008., ponedjeljak
Treće misijsko putovanje - 58. dan Pavlove godine Treće misijsko putovanje sv. Pavla najdulje je trajalo i obuhvaćalo je gotovo isti prostor kao i drugo putovanje. Započinje oko 53. godine. Prvo je Pavao obišao već osnovane kršćanske crkve u Galaciji i Frigiji, utvrđujući ih u vjeri i ohrabrujući ih da ustraju. Tu nam je pokazao, kako nije dovoljno sjeme vjere samo posijati, već da ga treba nadgledati, zalijevati i dalje njegovati, dok nježna biljčica dovoljno ne ojača. Nakon toga Pavao odlazi u Efez, gdje je ostao čak 3 godine (Dj 19).Tu je svaki dan propovijedao, a Bog je po njemu činio brojna i neobična čudesa, što je izazivalo divljenje ali i strah kod svih stanovnika Efeza. Kako je u Efezu u ono doba cvjetalo vračanje i praznovjerje, mnogi su se zahvaljujući Pavlovim propovijedima obraćali i javno spaljivali magijske knjige s raznim formulama za vračanje, urok, izgon đavola itd. Zbog toga je Pavao postao zaštitnik katoličke štampe ( i katoličkih blogova?!).  Čuveni Artemidin hram u Efezu Efez, grad od kojih 500.000 stanovnika, bio je poznat po velikom štovanju svoje zaštitnice božice Artemide ( = Dijana, božica plodnosti) i njenom velebnom hramu, koji je smatran jednim od sedmero svjetskih čuda. Na tom štovanju neki su i dobro zarađivali, izrađujući male srebrne Artemidine hramove. Pavlovo propovijedanje o nekom drugom Bogu prijetilo je da im uništi obrt i zaradu. Glavni obrtnik, koji je digao uzbunu, bio je srebrnar Demetrije. Kao i mnogima prije i kasnije, i njemu je zarada i novac bio važniji od istine, ali i iz te pogibelji Pavao se izbavio i neozlijeđen otputovao u Makedoniju i Grčku. U Troadi je mladić Eutih, slušajući Pavla, koji je propovijedao cijelu noć sve do jutra, zaspao i pao s trećeg kata, ali je čudesno ipak preživio zahvaljujući posredovanju sv. Pavla. Slijedeće mjesto, gdje će se Pavao zadržati na svom putu prema Jeruzalemu, bit će Milet, a o tome ću čitati, razmišljati i pisati sutra. |
24.08.2008., nedjelja
Propovijedao je sa žarom u duši - 57. dan "Međutim, stiže u Efez neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrinac, čovjek rječit i vrlo upućen u Pisma. On je bio poučen u nauku Gospodnjem te je sa žarom u duši i pomno izlagao i naučavao što se odnosilo na Isusa..." (Dj 18, 24-25). U kratkom odlomku od svega nekih sedam rečenica u kojima Djela apostolska govore o Apolonu, najviše me je nekako dirnuo upravo taj način na koji je Apolon izlagao i naučavao: sa žarom u duši i pomno! Taj žar, to je ono što i danas pouku ili propovijed razlikuje od propovijedi. Nije uvijek lako danas naći crkvu, gdje se može poslušati propovijed koja će te i zainteresirati i ponijeti i dati ti ne samo informaciju nego i snažni duhovni poticaj. Propovijed koja će ti progovoriti srcu, grijati ga i otapati led ... Ali da bismo mogli druge grijati, moramo i sami biti zagrijani. Nitko ne može drugome dati ono što sam nema. Kaže se da usta govore iz punine srca. Apolon je toliko bio oduševljen Kristom i njegovom naukom da nije mogao ne govori o tome. Nitko ga nije poslao da propovijeda. Sam je išao jer je tu sreću i radost, koju je osjećao u sebi, želio podijeliti s drugima. Jako se osjeća da li govorimo iz punine srca o nečemu što nam je osobno jako važno ili samo prenosimo informaciju. To već osjećaju i djeca na vjeronauku ali i u roditeljskom domu. Djecu se ne može varati. Ona osjećaju da li nam je misa i molitva doista nešto vrijedno ili to samo njima govorimo. Ako nama nije vrijedno, neće ni oni do toga držati. Ako želimo vjerodostojno i uspješno naviještati Radosnu vijest, prvo bismo trebali svoje srce i svoj duh ispuniti Kristom, tako da onda možemo govoriti iz punine srca. Ili kratko rečeno, moramo biti zaljubljeni u Isusa Krista! |
23.08.2008., subota
I Apolon je bio Pavlov suradnik - 56. dan Efez u rimsko doba Nakon što je Pavao otplovio iz Efeza i u Antiohiji završio svoje 2. misijsko putovanje, u Efez stiže neki Židov iz Aleksandrije koji se zvao Apolon (Dj 18,24). On je bio odličan govornik. Govorničku i ostalu naobrazbu stekao je u Aleksandriji, koja je bila veliko kulturno središte i drugi grad po veličini u Rimskom carstvu. Bio je upoznat s Evanđeljem i odmah je počeo propovijedati o Isusu, premda je poznavao samo Ivanovo krštenje. Posebno impresionira način na koji je on to činio. Djela apostolska kažu : ".... sa žarom u duši i pomno ...." (Dj 18,25). Zato je izazvao pravo odušeljenje kad je došao u Korint. Mnogi su se toliko zanijeli njegovom osobom, da su počeli govoriti da su njegovi. O tome govori i opominje sv. Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima: " Mislim to što svaki od vas govori: "Ja sam Pavlov", "A ja Apolonov", "A ja Kefin", "A ja Kristov" (1 Kor 1,12), "Jer kad jedan govori: "Ja sam Pavlov", a drugi: "Ja Apolonov", niste li odveć ljudi? Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste - kako već komu Gospodin dade. Ja posadih, Apolon zali, a Bog dade da uzraste (1 Kor 3, 4-6). Dakle, propovjednici ne smiju na sebe vezati ljude, nego ih upućivati dalje na Isusa Krista. Apolon je očito postao jedan od Pavlovih suradnika, jer ga Pavao spominje na još nekim mjestima u prvoj poslanici Korinćanima a i u Poslanici Titu. (Tit 3,13). Zaista je sv. Pavao primjer čovjeka otvorena za suradnju: u Crkvi on ne želi sve sam raditi, nego se služi brojnim i raznim suradnicima, jedan od njih bio je i Apolon. Kako su u isto vrijeme u Efezu boravili i Priscila i Akvila, upoznali su Apolona, pozvali ga k sebi i poučili o onome što je njegovom vjerovanju u Isusa još nedostajalo. Kolikogod je Apolon bio visoko obrazovan i učen čovjek, ipak mu je manjkalo ono što su imali Akvila i Priscila, a to je iskustvo vjere i povezanost sa Crkvom. Apolonov nam slučaj pokazuje kako se širilo kršćanstvo i kako su ga ljudi prihvaćali sa zanosom. Propovijedali su ga i ljudi poput Apolona, koji nisu bili poslani od Crkve, ali Crkva ih je prihvaćala s radošću, nadopunjavala njihovo vjersko znanje i slala ih dalje u misije. Tako su i Apolona, sa pismom preporuke, poslali u Ahaju. Po krštenju i mi smo pozvani da budemo misionari i širimo Radosnu vijest! |
22.08.2008., petak
Bračni par Priscila i Akvila - 55.dan Pavlove godine Došavši u Korint, Pavao je brzo uočio jedan bračni par koji se isticao i svojim ljudskim i vjerničkim ponašanjem. Bili su to Priscila i njen muž Akvila. U njima je prepoznao svoje buduće suradnike i pomoćnike. I njegova ga intuicija nije prevarila. Zbog njihove revnosti Pavao ih je više puta u svojim poslanicama spominjao i pozdravljao: "Pozdravite moje suradnike u Kristu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskog podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući" (Rim 4,19) I drugu poslanicu Timoteju Pavao završava pozdravima i blagoslovima, a prvi su na popisu opet oni: "Pozdravi Prisku s Akvilom!" Po dolasku u Korint Pavao se smjestio kod njih i to iz više razloga: presudni razlog je sigurno bila njihova srdačnost i spremnost da se maksimalno angažiraju u misijskom radu.  Drugi razlog je bio taj što su bili istog zanata kao i sv. Pavao tj. izrađivali su šatore, pokrivače, zastore, sedla i slične predmete od kozje dlake i kože. Premda je Pavao priznao misionarima pravo na uzdržavanje od strane kršćanskih zajednica, on je osobno uvijek nastojao živjeti od rada svojih ruku, da ne bi nikome bio na teret i da bi bio samostalan: "Nismo badava jeli ničiji kruh. Naprotiv, radili smo trudni i umorni noć i dan, da ne budemo komu od vas na teret" (2 Sol 3,7 - 10). Kad je Pavao u Korintu završio svoju misiju i vraćao se i Siriju, Priscila i Akvila pratili su ga do Efeza gdje su i ostali. Tamo su svoju kuću kršćanima ponudili za crkvu. U njoj je za vrijeme svog trećeg misijskog putovanja boravio i sv. Pavao. Pišući Korinćanima svoju prvu poslanicu on piše: "Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno sa crkvom koja se sastaje u njihovoj kući" (1 Kor 16,19). Pavao i Priscilu i Akvilu spominje kao svoje suradnike, u četiri od sedan slučajeva na prvo mjesto stavlja Priscilino ime. iz toga neki bibličari izvode zaključak, da je ustvari Priscila bila misionarka, koju je njen muž Akvila samo podupirao u radu. Crkva ih oboje slavi kao mučenike 8.srpnja. |
21.08.2008., četvrtak
Iz Atene u Korint - 54. dan Iz Atene Pavao dođe u Korint, glavni grad rimske pokrajine Ahaje, veliko trgovačko središte u kome je vladala poslovična pokvarenost.Tu je upoznao bračni par Akvilu i Priscilu koji će mu postati važni suradnici i prijatelji. Kao i obično Pavao je svake subote propovijedao u sinagogi i Grcima i Židovima svjedočeći da je Isus Mesija, a to je uvijek i svagdje, pa i u Korintu, podijelilo slušateljstvo. Jedni su povjerovali i obratili se, a drugi su psovali i htjeli Pavla ušutkati i istjerati iz grada. Čak su ga izveli pred sud, ali prokonzul Galion (brat pisca Seneke) vidjevši da nema nikakvog prekršaja a kamoli zločina, već da se radi samo o židovskom prepucavanju, potjera ih sve sa suda. Tu je Pavao imao viđenje. U snu mu se ukazao Gospodin i ohrabrio ga da ne posustane u svom apostolskom radu: "Ne boj se! Nastavi govoriti! I da nisi ušutio! Ja sama s tobom. Nitko neće na te spustiti ruke da ti naudi..."(Dj 18,10) Utješne i ohrabrujuće riječi za apostole i misionare svih vremena.!Dugo vremena Pavao je boravio u Korintu. Nakon osnutka Crkve, zajedno sa Priscilom i Akvilom uputio se natrag u Siriju, samo nakratko posjetio Efez, obećavši da će uskoro ponovo doći k njima. Svoje drugo misijsko putovanje opet je završio u Antiohiji. |
20.08.2008., srijeda
Kako prepoznati kršćanina - 53. dan Pavlove godine Moj molitveni kutak Po čemu se mi kršćani razlikujemo od nekršćana? Što nas posebno obilježava? Po čemu smo prepoznatljivi? Teška pitanja! Evo nekih odgovora koji se dadu iščitati iz života i djelovanja našeg sv. Pavla Pavlu kao kršćanskom misionaru nije bilo lako. Puno toga, što je stvorio i izgradio u osnovanim Crkvama, propalo je. Uvijek je bilo, kao i danas, onih koji nisu ništa radili osim što su drugima vješto bacali klipove pod noge. Tako je i Pavao morao podnositi svakojake protivštine, otvorena neprijateljstva i zlobna ogovaranja, Često je u tome bio sam: "Za prve moje obrane nitko mi nije pritekao u pomoć; štoviše, svi su me ostavili.!" (2 Tim 4,16) Usprkos tome, on je jedan radostan čovjek, pun pouzdanja. Kako je to moguće? Pavao je svjestan da nije sam. Krist je s njim. Nije jak svojom snagom nego Kristovom: " On mi je odgovorio: - Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti-. Prema tome, vrlo ću se rado - radije nego da tražim oslobođenje - hvaliti svojim slabostima, da se u meni nastani snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kad god sam slab, onda sam jak."(2 Kor 12, 9-11). Zato je Pavao usprkos svih nevolja pun pouzdanja. On kaže o sebi: "Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše." (2 Kor 7,4) Tu radost Pavao želi dalje širiti. Ali ta radost kod Pavla nije samo površna radost, samo biti dobre volje. To je premalo. On kaže: "Budite veseli u nadi" (Rim 12,12). Nada je da je naša domovina na nebesima i da ćemo tamo biti zauvijek blaženi s Isusom, Ocem I Duhom Svetim i svim svetima - to je temelj i izvor naše radosti ovdje na zemlji. Nakon poziva: Budite radosni u nadi, slijedi drugi poziv: Budite strpljivi u nevolji, i treći: Budite ustrajni u molitvi. Sve to Pavao objedinjuje u jednoj rečenici: "U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! (Rim 12,12) . To je kao jedan trozvuk. Duboki ton je nevolja, srednji ton je molitva, a visoki ton je radost. Taj trozvuk oživljava i razveseljuje. I tako se na kraju sve svodi na radost kao prepoznatljivu oznaku kršćana. |
19.08.2008., utorak
Pitanja koja mogu promijeniti život - 52. dan Pavlove godine "Kad sam bio na putu i približio se Damasku, najedanput me oko podne obasja velika svjetlost s neba. Ja padoh na zemlju i čuh glas koji mi govori:"Savle, Savle, zašto me progoniš?" A ja odvratih:"Tko si ti, Gospodine? A on mi odgovori:"Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš." Moji su pratioci vidjeli svjetlo, a nisu razumjeli glasa onoga koji mi je govorio. Tada rekoh: "Što da činim, Gospodine?" (Dj 22, 6-10). Onome koji traži i nađe odgovore na ta dva pitanja, život će se promijeniti i obogatiti. Dobit će novi smisao. Tko si ti, Gospodine? Tko si ti, Isuse Kriste, meni? Pavao je tražio i pronašao odgovor: - Ti si, Kriste, za mene odlučujući životni poticaj, ti si onaj koji mojem biću daje život : "Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao" (Gal 2,20). - Ti si za mene divna sadašnjost: U tebi živimo, mičemo se i jesmo..(Dj 17,28) - Ti si meni i moja beskonačna budućnost: "Jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle, i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo." (Rim 14,8). - Ti si meni poput izvora, koji uvijek iznova teče, bez obzira da li sam mlad ili star..."Ako je tko u Kristu, on je novi stvor: staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. (2 Kor 5, 17) Što da činim, Gospodine? - Kao prvo Pavao se krstio.Ta povezanost s Isusom Kristom u sakramentu krštenja dala mu je novi život i novi zamah. - Odsada će on to, što je dobio i spoznao, oduševljeno navješćivati cijelom svijetu.. - Pritom mu ništa neće biti preteško niti previše. U poslanicama nabraja što je sve proživio da bi Krista donio ljudima: "Preko mjere sam bio bijen. Često sam bio u smrtnoj pogibli. Od Židova sam primio pet puta po trideset i devet udaraca. Triput sam bio šiban, jedanput kamenovan, triput brodolom doživio, jednu noć i jedan dan proveo na dubokom moru. Bio sam na čestim putovanjima u pogiblima od rijeka, u pogiblima od razbojnika, u pogiblima od sunarodnjaka, u pogiblima od pogana, u pogiblima u gradu, u pogiblima u pustinji, u pogiblima na moru, u pogiblima od lažne braće, u trudu i muci, u čestom nespavanju, u gladi i žeđi, u zimi i golotinji." (2 Kor 11, 23 -27) Sve je podnio za Krista i za braću. Ništa mu drugo nije važno. Sve postaje bezvrjedno u usporedbi s Kristom. On to još jasnije kaže: " Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Isusa Krista, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu...(Fil 3, 8). Pavlovi odgovori potaknuli su me na razmišljanje. Koji bi bili moji odgovori? Tko si ti, Isuse, meni? Što želiš da činim? Na što me pozivaš i kuda me šalješ? |
18.08.2008., ponedjeljak
Molitva nepoznatom Bogu - 51. dan Friedrich Nietzsche ( 15.10.1844 - 25.08.1900), njemački filozof i pjesnik, izrekao je onu poznatu rečenicu: Bog je mrtav! Međutim, koliko god Nietzsche po svojem učenju i shvaćanju spada u velike kritičare vjere i Crkve, njegova ranjena duša tražila je Boga i njegovu blizinu. Njegov otac bio je luteranski svećenik i umirao je godinu dana u teškim mukama naočigled tada petogodišnjeg Friedricha. Dječak nije mogao shvatiti zašto Bog kažnjava njegovog oca i zašto mora umrijeti u teškim mukama, a cijeli život samo je Boga slavio i Bogu služio. Zašto ga Bog kažnjava? I tu se stvorilo veliko nepovjerenje prema Bogu i kršćanstvu. Ova njegova pjesma Nepoznatom Bogu pokazuje kako je Nietzsche očajnički tražio Boga. Još jednom, prije nego krenem dalje i svoj pogled upravim naprijed, podižem zajedno svoje ruke gore tebi, kojemu sam svečano posvetio najdublje oltare, da me uvijek njegov glas ponovno zove. Na tomu se razgara duboko upisana riječ: nepoznatom Bogu. Njegov sam, makar sve dosad ostao u rulji zločinaca. Njegov sam – i osjećam omče koje me vuku u borbu i, makar i bježao, služit ću tebi. Želim te upoznati, nepoznati, ti što duboko u moju dušu sežeš, moj život kao oluju prožimaš, ti, neshvatljivi, meni srodan! Želim te upoznati i tebi služiti. |
17.08.2008., nedjelja
Nepoznati Bog - 50. dan Pavlove godine Jao meni ako Evanđelja ne navješćujem! ( 1 Kor 9,16) U Ateni je bilo toliko puno bogova da je postojala uzrečica, da ćeš u Ateni prije sresti jednog boga nego nekog čovjeka. Na svakom koraku bio je neki kip, žrtvenik ili hram. Svima su se klanjali i sve su častili. Bili su jako "pobožni", kako je primjetio sv. Pavao. Podigli su i spomenik nepoznatom bogu, za svaki slučaj, ako takav postoji, da i njemu iskažu čast. Ali pravog i jedinog Boga nisu poznavali, nisu ga častili i nisu bili voljni da ga upoznaju. Ismijali su Pavla. Teško im je bilo povjerovati u uskrsnuće, a u tolike gluposti su bez pogovora vjerovali. To je bilo prije gotovo 2000 godina, a slično je i danas. Nikad nije bila veća ljudska glad za duhovnim nego što je danas. Bez pogovora se slušaju razni učitelji i gurui, vjeruje se u sve i svašta, a teško ili nikako u jednog i jedinog pravog Boga. Tako i za mnoge naše suvremenike, On ostaje i dalje nepoznati Bog. Usprkos činjenici da si je Bog "dao truda" da se objavi svojim stvorenjima i to na puno načina. Evo samo nekih načina Božje objave: ...- preko svemira koji nas okružuje. Ima tisuću čudesa koja svjedoče o postojanju i mudrosti svemogućeg Boga. Promatranje zvijezda, razumijevanje prostranosti svemira, zapažanje čuda prirode, uviđanje ljepote izlaska i zalaska sunca – sve ove stvari upućuju na Boga Stvoritelja, kako kaže psalmist::" Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. "(Ps 19,1-3) ili sv. Pavao: "Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire, tako da nemaju isprike (Rim 1,20). ...- drugi dokaz nalazi se u našem vlastitom srcu. Postoji nešto duboko u našem biću što prepoznaje nešto mimo života i nekoga mimo ovog svijeta. Možemo negirati ovu spoznaju, ali Božja prisutnost u nama i kroz nas još uvijek je tu. U najdubljoj nutrini svi znamo da Bog postoji. On je Stvoritelj, a mi smo stvorenja. On je vječan, a mi smrtni, On je svet, a mi grešnici, On je Spasitelj, a mi izgubljeni i odlutali... ...- tu je i moralni argument: Svi imamo smisao za ispravno i pogrešno. Ubojstvo, laganje, krađa i nemoral gotovo se univerzalno odbacuju. Odakle je ovaj osjećaj za ispravno i pogrešno došao ako ne od Boga? ...- biblijski dokaz je ujedno i najvažnija Božja objava . Bog se najprije objavio našim praroditeljima, a potom, nakon njihova pada u grijeh, obećao spasenje i ponudio svoj Savez. U punini vremena objavio se u svome Sinu Isusu Kristu. Ta Božja objava sadržana je u sv. Pismu i u predaji. O tome piše i sv. Pavao: "Nakon što je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina Bog govorio ocima po prorocima, na koncu, to jest u ove dane, progovori nama po Sinu..."( Hebr 1, 1-2). Ipak, bez obzira na sve racionalne dokaze o Božjoj opstojnosti i bez obzira i na samu božansku objavu, pretpostavka za prihvaćanje Boga i stavljanje svog života u njegove ruke je uvijek vjera, kao nezasluženi Božji dar čovjeku. Za mene je vjera, nakon godina razmišljanja i proučavanja, postala čvrsta odluka, da s Božjom pomoći ostanem vjerna do kraja! |
16.08.2008., subota
Govor na Areopagu - 49. dan Pavlove godine Brežuljak Areopag (115 m) posvećen Bogu Aresu. Ovdje je u antičko doba zasjedao najviši atenski sud (koji se isto naziva Areopag) i tu je Pavao održao svoj govor koji je zapisan na željeznoj ploči (vidi sliku). Nakon što je stigao u Atenu, i dok čeka Silu i Timoteja da mu se pridruže, Pavao ne gubi vremena: prvo želi upoznati Atenu i Atenjane, njihov način razmišljanja, pogled na svijet, običaje i kulturu. Zato obilazi grad, snima situaciju, razgovara s ljudima, sluša što ljudi govore, raspravlja sa filozofima. Sve je to bila priprema za propovijedanje, trebalo je samo još naći onu polaznu točku. Atena je u ono doba bila najveće kulturno središte, središte filozofije, književnosti, znanosti i umjetnosti., ali i prepuna mnogobrojnih kipova i oltara raznim bogovima. Među njima bio je i jedan posvećen "Nepoznatom Bogu". I tu Pavao nalazi onu polaznu točku i inspiraciju za svoj govor. Vidio je da su Atenjani pobožni ljudi i koliko god ga je ljutilo to pogansko čašćenje raznih bogova, ne prekorava ih niti im se izruguje, a još manje razbija kipove ili pustoši oltare. Počinje sa pohvalom i svoju propovijed nadovezuje na nešto što je Atenjanima već bilo poznato, a to je žrtvenik Nepoznatom bogu. - Vi ste izrazito pobožni ljudi, za sve bogove imate oltare pa i za jednog nepoznatog boga, i ja bih vam sada rekao tko je taj nepoznati Bog... Pavao je genijalno započeo svoj govor. Školski primjer dobre kateheze! U svom govoru Pavao tumači Atenjanima da iza tog nepoznatog boga stoji jedan i jedini Bog, koji je stvorio nebo i zemlju i ljude i koji ne stanuje u hramovima načinjenim ljudskim rukama .Taj Bog nije daleko od nas, u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Bog poručuje ljudima da se obrate jer dolazi sud po Čovjeku, kojega je uskrsnuo od mrtvih ...E, to je već bilo previše za neke Atenjane pa su samo odmahnuli rukom i otišli, a drugi su povjerovali i obratili se kao npr. član visokog suda Dionizije i neka žena Damara. "U njemu živimo, mičemo se i jesmo" - taj prekrasan stih, prikladan za jedno dugo razmatranje, uzet je iz pjesme kretskog pjesnika Epimenida, a Pavao ga navodi, jer odlično uprizoruje našu bliskost i povezanost s Bogom. |
15.08.2008., petak
2. misijsko putovanje - 48. dan Pavlove godine Razlaz sa Barnabom može se gledati i s pozitivne strane: Barnaba sa Markom odlazi na Cipar, a Pavao sa Silom kreće na put prema Europi. Tako sada imamo dva misijska putovanja, premda se o Barnabinom djelovanju zasada ništa ne govori. Tako se navještanje sve više intenzivira. I drugo misijsko putovanje počinje ( i završava) u Antiohiji. Pavlov cilj bio je pohoditi kršćanske zajednice osnovane na prvom putovanju, učvrstiti ih da ustraju u vjeri i prenijeti im poruke i odluke Apostolskog sabora u Jeruzalemu u vezi pogana koji su se pokrštavali. Odluka sabora bila je slijedeća: pogani, koji ulaze u Crkvu, ne podliježu Mojsijevom zakonu i ne moraju se obrezati, jer se ne spasavaju po Mojsijevom zakonu nego po milosti i vjeri u Isusa Krista. U Listri se Pavlu i Sili pridružio Timotej, a u Troadi vjerojatno i sv. Luka, pisac Djela apostolskih, budući da se tu odjednom pojavljuje izvještavanje u prvom licu množine tj. "mi" (Dj 16,10). Nakon što je dva puta čudesno bio skrenut s puta kojim je planirao ići, i nakon što mu se u snu ukazao Makedonac s molbom da prijeđe u Makedoniju, Pavao prihvaća Božji poticaj i kreće s Evanđeljem u Evropu. Sreća naša! Hvala ti, Bože! Troada (18 km udaljena od Homerove Troje), Samotraka (otok u sjevernom Egejskom moru), Neapolis ( luka u Makedoniji, današnja Kavala ), Filipi - tu su se zadržali malo dulje propovijedajući i krsteći one koji su povjerovali. Tu su bili šibani i bačeni u tamnicu , zatim čudesno oslobođeni ali nisu pobjegli ne želeći bijegom nauditi tamničaru. Tu mi se posebno svidio ovaj redak:"Oko ponoći, dok su Pavao i Sila molili i pjevali hvale Bogu, a sužnji ih slušali..."To mora da je bio poseban i nezaboravan doživljaj za sve zatvorenike...Dok drugi obično nariču i proklinju, kršćani pjevaju i slave svog Boga! Zatim slijedi propovijedanje i osnutak Crkve u Solunu i Bereji na užas nevjernih Židova, koji su svagdje pokušavali razjariti i nahuškati pogane i vlast protiv Pavla i braće. Kad je postalo preopasno, prijatelji Pavla odvedu u Atenu, gdje je Pavao održao svoj čuveni govor na Areopagu. O tome detaljnije u sutrašnjem postu. |
14.08.2008., četvrtak
Timotej - 47. dan Pavlove godine Drugi Pavlov pratilac i pomoćnik na njegovom 2. misijskom putovanju bio je Timotej. Po onome, kako Pavao o njemu govori u svojim poslanicama i kako mu se obraća u poslanicama koje njemu upućuje ( 1. i 2. poslanica Timoteju), može se zaključiti da je Pavao Timoteja posebno volio i cijenio i da je ta ljubav i poštovanje bilo uzajamno. Kamo sreće da i danas naši svećenici imaju više takvih suradnika! Timotej je rodom iz Listre u Maloj Aziji, a to je područje današnje Turske. Otac mu je bio Grk , poganin, a majka pokrštena Židovka. Tolika je bila njezina vjera i značaj u kršćanskoj zajednici, da to čak i Pavao spominje u svojoj 2. poslanici Timoteju, navodeći i njezino ime. Ona se zvala Eunika, a njezina majka, dakle Timotejeva baka, isto pobožna vjernica, zvala se Loida. Od pobožne bake i majke postao je i pobožan unuk i sin.To je i onda kao i sada bio najbolji način prenošenja vjere. Pavao odabire Timoteja za svog suradnika na početku svog drugog misijskog putovanja i to na preporuku kršćanske zajednice Timotejeve rodne Listre. Mladić je tamo bio na dobrom glasu (Dj 16,1-3). Od tada Timotej prati Pavla na njegovim putovanjima i proživljava s njime sve patnje na koje je često nailazio. Bio mu je pratilac, pomoćnik, sin, ljubljeno i vjerno dijete u Gospodinu, produžena ruka, živo pismo, dakle sve u svemu. Sve patnje i napore je izdržao premda je bio slabog zdravlja i bolesnog želuca (1 Tim 5,22). Nakon Pavlovog procesa u Rimu, Timotej se vraća na istok gdje ga Pavao postavlja za biskupa crkve u Efezu (1. Tim 4,14 i 2. Tim 1,6). Prema podatku kojeg spominje poslanica Hebrejima ( Hebr 13,23) i Timotej je iskusio zatočeništvo, ali je ubrzo bio oslobođen. Pavao ga u teškim okolnostima drugog rimskog sužanjstva kao najmilijeg i najvjernijeg suradnika poziva u Rim. Upućuje mu čak dvije svoje poslanice. U prvoj ga kao mladog crkvenog starješinu u Efezu upozorava, da bude budan protiv krivih učitelja. U drugoj poslanici sv. Pavao, predosjećajući skori svršetak, potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju te da čuva pravovjerje. Tu poslanicu mnogi smatraju Pavlovom duhovnom oprukom. Prema predaji pretrpio je mučeničku smrt za vrijeme cara Nerona. Zaštitnik je i pomoćnik kod bolesti želuca. Spomendan sv. biskupa Timoteja Crkva slavi 26. siječnja. |
13.08.2008., srijeda
Sila - Pavlov suradnik u misiji - 46. dan Pavao i Sila u tamnici u Filipima Nakon što se je zbog Marka posvađao s Barnabom, Pavao je izabrao Silu za druga i s njim krenuo na svoje 2. misijsko putovanje. Tko je bio Sila? Taj Sila istovjetan je sa Silvanom, kojeg Petar spominje kao vjernog brata u svojoj 1. poslanici ( 1 Pt 5,12), a spominje ga kao Silvana i sam Pavao : ."..kojeg smo vam propovijedali ja, Silvan i Timotej ... " (2 Kor, 1,19), zatim dalje: "Pavao, Silvan i Timotej solunskoj Crkvi ..." (1 Sol 1,1 i 2 Sol 1,1). Sila je bio židovski kršćanin i član prve zajednice u Jeruzalemu. Nakon u Jeruzalemu održanog prvog apostolskog sabora bio je određen kao ugledan, vodeći čovjek iz zajednice, da s Pavlom ( i s Barnabom, i Judom Barsabom)) ide u Antiohiju i tamošnjoj Crkvi odnese pismo i upozna ih sa zaključcima sabora (Dj 15,22). O njemu Djela apostolska još kažu da je, bio i prorok, što bi znači da ga je Duh Sveti nadahnjivao što će govoriti i navješćivati, i da je mnogim riječima tješio i utvrđivao braću(Dj 15,32). Za vrijeme boravka u Filipima Sila je zajedno s Pavlom bio zatočen u tamnici. U Djelima apostolskim zadnji put se spominje za vrijeme boravka u Korintu ( Dj 18,5). Što je dalje bilo s njim, teško je reći. Izgleda da je bio i Petrov pomoćnik, jer ga i sv. Petar spominje u svojoj 1. poslanici. Crkva ga slavi 13. srpnja kao biskupa. ----------------- Možda prvi put u životu svaki dan čitam Sv. Pismo, razmišljam o pročitanom, zapisujem i vodim dnevnik čitanja. Nikad nije kasno! Ponekad mi je to naporno, ali uvijek me jako veseli. Bogu hvala! |
12.08.2008., utorak
Vrata vjere otvaraju se i poganima - 45. dan Pavlove godine Nakon obraćenja sv. Pavao postaje neumorni i vatreni širitelj Radosne vijesti, oduševljeni misionar, koji je kršćanstvo proširio do na kraj tada poznatog svijeta. Možemo ga s pravom zvati ocem naše kršćanske Europe. Njegova misijska putovanja detaljno su opisana u Djelima apostolskim i u poslanicama. Poslani od samog Duha Svetoga i uz blagoslov antiohijske Crkve Pavao zajedno sa Barnabom i Ivanom Markom ( pisac 2. evanđelja i Barnabin nećak - vidi Kol 4, 10) započinje svoje 1. veliko misijsko putovanje (Dj 13 - 14). Kao što se na gornjoj karti lijepo vidi, krenuli su iz Antiohije. Preko Seleucije (antiohijska luka udaljena nekih 30 km od Antiohije) otplovili su na Cipar i zaustavili se u luci Salamini, prošli cijeli otok sve do Pafa, gdje su sreli i obratili prokonzula Sergija Pavla. Zatim dođoše u Pergu u Pamfiliji (gdje ih je napustio Marko) i u Antiohiju u Pizidiji. Tu je Pavao održao svoju prvu veliku zabilježenu propovijed u sinagogi dokazujući svetopisamskim tekstovima da je Isus obećani Mesija i Sin Božji, kojeg su u Jeruzalemu Židovi ubili, a kojeg je Bog uskrisio.To se nije svidjelo nekim tvrdokornim Židovima, pa su ga, kao i mnogo puta kasnije, izbacili iz grada. Zatim odoše u Ikonij, Listru i Debru. U Listri su ih skoro proglasili bogovima na užas Pavla i Barnabe, a Pavla su ŽIdovi skoro ubili. Nemoćni da ga ušutkaju argumentima, poslužili su se kamenjem. Nakon što su na cijelom putu propovijedali i Židovima i poganima, osnivali Crkve i postavljali starješine, vratili su se u Antiohiju odakle su i krenuli na put. "A kad dođu, sazovu Crkvu te izvjeste o svemu, što je i koliko je Bog po njima učinio: kako je otvorio poganima vrata vjere. " (D 14, 27) |
11.08.2008., ponedjeljak
Tko je bio Barnaba - 44. dan Premda nije bio jedan od dvanaestorice, Crkva ga od davnina časti kao apostola i mučenika ( 11. lipnja). I sv. Luka ga naziva apostolom: "Ali kad to dočuju apostoli Barnaba i Pavao ..."( Dj 14,14) i to vjerojatno zato, jer je Barnaba i prije Pavla, a i poslije zajedno s njim, bio jedan od najvećih misionara prve crkvene zajednice. Sam Duh Sveti odredio ga je za suputnika i suradnika Pavlova na prvom misijskom putovanju:" Odvojite mi Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!" (Dj 13,2) Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: "Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere" (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: "Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba - što znači sin utjehe - levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima" (Dj 4,36-37). Dakle, pravo mu je ime bilo Josip a Barnaba mu je bio nadimak, da bi ga se razlikovalo od onog Josipa Barsabe, koji je bio zajedno sa Matijom kandidat kod izbora dvanaestog apostola (Dj 1,23). Kad je nastala velika glad u Judeji, Barnaba zajedno sa Pavlom nosi pomoć - dar antiohijske zajednice - braći u Judeji (Dj 11,30). Nakon toga vraća se s Pavlom u Antiohiju, gdje ih Duh Sveti postavlja za apostole pogana i šalje na prvo veliko misijsko putovanje na Cipar i u gradove Male Azije,(Dj 13) Doživio je progon u Antiohiji u Pizidiji (Dj 13,50) i u Ikoniju (Dj 14, 4-7) . (Ima dvije Antiohije: Sirijska Antiohija i Pizidijska Antiohija) . U Listri su ga stanovnici proglasili Zeusom, zbog njegovog veličanstvenog i časnog izgleda ali i zbog čuda što su Pavao i on činili. Zajedno s Pavlom sudjelovao je u radu prvog koncila u Jeruzalemu, na kojem se raspravljalo, da li kršćane i one iz židovstva i one iz poganstva obvezuje Mojsijev zakon o obrezanju. Nakon opširnih rasprava odlučeno je da obraćene pogane ne treba obrezivati jer obrezanje više nije uvjet spasenja.Tu dobru vijest opet nose u Antiohiju Barnaba i Pavao, koje sv. Luka sada naziva "našim dragim ljudima, koji su predali život svoj za našega Gospodina Isusa Krista" (Dj 15, 25-26). Kod priprema drugog misijskog putovanja Pavao i Barnaba se nisu mogli složiti oko izbora novog suputnika. Barnaba je htio povesti i Ivana zvanog Marka a Pavao se tome žestoko protivio, jer je smatrao da je Marko nepouzdan, budući da ih je već jednom ostavio u Pamfiliji i nije htio ići dalje s njima: " Dođe do žestokog neslaganja, tako da se rastadoše jedan od drugoga, Barnaba povede sa sobom Marka i otplovi na Cipar, a Pavao izabra sebi za pratioca Silu.." (Dj 15, 36-41). I tu prestaju biblijski izvještaji o sv. Barnabi. Predaja govori da je i dalje marljivo širio Evanđelje i da je došao sve do Milana gdje je osnovao crkvu. Zato je proglašen jednim od milanskih gradskih zaštitnika a i sv. Karlo Boromejski ga u jednoj svojoj propovijedi naziva "apostolom Milana". Ako je vjerovati nekim starim spisima, umro je mučeničkom smrću, kamenovan od svojih sugrađana na Cipru. |
10.08.2008., nedjelja
Što nama poručuje Pavlovo obraćenje - 43. dan Dok su ga kamenovali, sv. Stjepan je molio i za Pavla Događaj Pavlovog obraćenja stavlja pred nas neka razmišljanja i zaključke, koji nam mogu koristiti u osobnom životu i u radu s drugima. Obraćenje je djelo Božje milosti. Ono je dar! Svi mi imamo u susjedstvu i na radnom mjestu i u obitelji ljude, koji su se udaljili od Boga i koje bismo silno željeli vratiti na pravi put. Govorimo im, tumačimo, objašnjavamo, molimo, ali ne ide. Pa onda mislimo, moramo se još malo više potruditi. Pa opet ne ide. Onda smo razočarani što ih nismo uspjeli obratiti. Znam to iz osobnog iskustva. Znanje i lijepe riječi neće nikoga obratiti. Treba govoriti, objašnjavati i poticati, ali to nije dovoljno. Ima ljudi koji sve znaju i bolje od nas, koji su studirali teologiju a opet ne vjeruju i ne obraćaju se Bogu. Presudni poticaj za obraćenje daje samo Bog. Obraćenje je čisti, nezasluženi dar Božji. Pavao je sve znao. Bio je dobro poučen i čuo je sve o Isusu, ali nije vjerovao sve do onog milosnog časa, kada ga je Bog dotaknuo. Isti čas, premda je oslijepio, Pavao je progledao i sve mu je postalo kristalno jasno i obratio se. Vjerujemo da milosrdni Bog svakom čovjeku daje taj dar, ali kao i svaki dar, i taj se može odbiti, jer imamo slobodnu volju. Za dar obraćenja treba puno i ustrajno moliti. Sjetimo se samo sv. Monike i obraćenja njenog sina Augustina! Samo Bog zna, nije li Pavlovom obraćenju pridonijela i molitva sv. Stjepana. Dok su ga kamenovali, Stjepan je molio za svoje ubojice. a u tom društvu ubojica bio je i sv. Pavao, čuvajući odjeću svjedoka i odobravajući ubojstvo. |
09.08.2008., subota
Pavlovo obraćenje - 42. dan Pavlove godine Pavlovo obraćenje temeljni je događaj za povijest Crkve. Djela apostolska čak tri puta izvještavaju o tome: Dj 9, 1-19; Dj 22, 6-16 i Dj 26,9-18. Nakon potresnog susreta sa živim Isusom, njegovi su ga suputnici odveli u Damask. Luka piše, da je Pavao tamo ostao tri dana slijep i da nije ništa jeo ni pio. Očito je ta tri dana bio u velikom šoku. Što je proživljavao? Što se događalo u njegovoj duši? O čemu je razmišljao? To nažalost nikada nećemo saznati, osim možda u vječnosti. Sigurno je da bio toliko potresen viđenjem i objavom, da nije ni pomišljao ni na jelo ni na piće. Što je radio ta tri dana? Iz Ananijinog viđenja saznajemo da je molio. Kao vjerni Židov Pavao je redovito i često molio. I kao progonitelj sigurno je molio. A kakva je sada bila njegova molitva? To možemo samo naslućivati. Vjerojatno je to bilo više mucanje nego govor, bolni vapaj, kajanje, zahvala....Ali Bog mu ne daje puno vremena za razmišljanje. Šalje mu Ananiju da ga izliječi, krsti i ohrabri. "I odmah počne naviještati u sinagogama, da je Isus Sin Božji" kaže sv. Luka. Nevjerojatan čovjek! Istim žarom kojim je dosada progonio kršćane, sada naviješta istinu o Isusu, Sinu Božjemu. Pavao je u duši ustvari uvijek bio potpuno Božji čovjek! Uvijek mu je Bog bio u prvom planu. Kako bi svijet drugačije izgledao, kad bismo mi kršćani ljubili Boga i služili mu revnošću sv. Pavla! |
08.08.2008., petak
Krist da - Crkva ne!? - 41. dan Pavlove godine "Vjerujem u Boga, ali u crkvu ne idem i Crkva mi ne treba! " "Isus Krist je jedno, a Crkva sasvim nešto drugo" - koliko puta sam to već čula. U zadnjih petnaestak godina takvo razmišljanje postalo je moderno! Pokušava se svima nametnuti kao ispravan način razmišljanja suvremenog čovjeka. Ja sam vjernik ali ne trebam Crkvu! Čuje se to iz ustiju i intelektualaca i sasvim običnih malih ljudi, a i jedni i drugi smatraju se dobrim vjernicima. Prepreka takvom razmišljanju opet je naš sv. Pavao. On govori i dokazuje sasvim nešto drugo: Crkva i Krist su jedno! Kod svog čudesnog i iznenadnog obraćenja čuo je samog Isusa kako mu govori: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 9,4). Tim riječima Isus se jasno identificirao sa svojim učenicima. Tko njih progoni, progoni i njega. Tu je savršeno izraženo jedinstvo koje vlada između Isusa i njegovih vjernika okupljenih u Crkvu. Na tim je riječima Pavao izradio svoj jedinstveni nauk o mističnom tijelu Kristovu. Biblijski, dakle, gledano, nema dileme između Krista i Crkve. Crkva je mistično Tijelo Kristovo a mi smo udovi tog tijela. Zato se Crkvu ne može odijeliti od Krista niti je se može isključiti iz vjerničkog života. Crkva kao božanska ustanova je sveta i nedodirljiva, što ne znači da su nedodirljivi i grijesi crkvenih ljudi i vjernika. Protiv grijeha trebamo ratovati, a ne protiv Crkve! |
07.08.2008., četvrtak
"Nasljedujte mene....." (1 Kor 11,1) - 40.dan"Nasljedujte mene, kao što i ja nasljedujem Krista!" (1 Kor 11,1) "Braćo, nasljedujte mene i gledajte na one koji žive prema primjeru koji vam mi dajemo!" (Fil 3,17) Sve što je sv. Pavao drugima govorio i sve što je od drugih tražio, to je i sam činio, za razliku od nekih učitelja, koji jedno govore a drugo čine. Drugima nameću veliko breme na leđa, a sami neće ni prstom maknuti. Takvih je bilo u Isusovo doba, a ima ih i danas. Oni ne mogu ni oduševiti ni povući za sobom. Ono što ljude privlači to je osobno svjedočanstvo i primjer vlastitog života. To je tajna Pavlovog nevjerojatnog uspjeha širenja Evanđelja. O tome je često govorio i već puno puta ovdje spominjani isusovac p. Drago Hartly. To je tajna i njegovog uspješnog apostolata među mladima i starima. Često puta je znao reći: sve što hoćeš da drugi čine, pokaži im primjerom! Osim toga, djeca te moraju zavoljeti. Onda će te slušati i učinit će ono što inače nikad za sebe ne bi učinili. Ako te ne vole, ništa ih nećeš moći naučiti. I tako su mnogi zavoljeli tog vedrog svećenika i preko njega došli do Krista i ostali mu vjerni cijeli život.  Mnogi me pitaju kako je p. Hartly, pa eto izvještaja. Prije par dana posjetila sam ga na Fratrovcu. Bio je bolestan i sada se lijepo oporavlja. Još je nesiguran na nogama pa se služi i štapom. Vedar je veseo kao i uvijek. Preporuča se u molitve a i on puno za sve moli. Još puno detalja i slika o tom Božjem svećeniku i isusovcu, možete pogledati ovdje a i u ovom postu, a isplati se zaviriti malo i na ovu stranicu. Ove linkove stavljam posebno zbog Osječana, koji ga već dugo nisu vidjeli. |
06.08.2008., srijeda
Povratak na izvore - 39. dan Proširimo vidike Nula dies sine linea - nijedan dan bez poteza, pa tako i ja svaki dan nastavljam sa čitanjem svetopisamskih a i drugih tekstova vezanih uz sv. Pavla. Ni o jednom drugom apostolu nema u sv. Pismu toliko tekstova koliko o sv. Pavlu, računajući tu i njegove poslanice, koje se skoro svake nedjelje čitaju na misi. Prema tome, sv. Pavao trebao bi nam biti jako poznat. Ali, da li ga stvarno poznajemo? Mislim da ga nedovoljno i slabo poznajemo, a to se vidi i iz toga, da mu se gotovo nikad ne utječemo za pomoć. Da li ste se ikada molili sv. Pavlu? Ne poznajemo ga, pa ne znamo ni što bismo od njega mogli tražiti. On ne uživa u narodu gotovo nikakvo čašćenje, a pogotovo ne neko značajnije kao npr. sv. Antun, sv. Mala Terezija itd. U ovoj godini to bi se moglo i trebalo promijeniti na razini cijele Crkve, ali i na osobnoj razini svakog pojedinca. Što se mene tiče, ja taj poticaj, da se cijelu godinu bavim sv. Pavlom, držim kao nešto najznačajnije, što mi se dogodilo u duhovnom životu u zadnjih puno godina. To bi mogao biti povratak na izvor. Čemu tražiti okolo razne spise i tekstove, kad ovdje imamo učitelja koji je učio od Učitelja i sam kaže, da ovo što propovijeda nije ni primio ni naučio od čovjeka, već da mu je to objavio sam Isus Krist (Gal 1,11). Ako je Pavlovo naučavanje i duhovnost u centru kršćanstva i na samom izvoru, a Crkva tako uči, zašto to sve ostaje nekako bez odjeka i bez odgovora? Kaže moj dragi suprug, a s njim se tu potpuno slažem, da se mnogi kršćani danas ni ne žele vratiti na izvor, nego baš obrnuto: žele i ono izvorno drugačije protumačiti, tako da bi s novim tumačenjem mogli opravdati svoj sadašnji život. Najbolji je primjer izvjesna američka katolička (?) homoseksualna udruga, koja zahtijeva novo preispitivanje i tumačenje biblijskih tekstova o homoseksualnosti u duhu današnjeg vremena. Ukratko, traže tumačenje koje bi bilo usklađeno sa njihovim ponašanjem! Ima puno sličnih pokušaja mijenjanja biblijske poruke. Kamo bi nas to sve dovelo? Vjerojatno pred vrata paklena! |
05.08.2008., utorak
Sv. Pavle, moli za našu Domovinu! - 38. dan   Sretan vam i blagoslovljen bio Dan pobjede i domovinske zahvalnosti! A ti, sveti Pavle, apostole naroda, moli za nas, da i mi služimo Kristu poput tebe: navješćujući ime Isusovo u našoj Domovini u dobra i loša vremena, i kad je zgodno i kad je nezgodno. Moli za nas, da Krist živi u nama kao što je živio i u tebi, da cijela Hrvatska s tobom hvali Boga našega Oca: "Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu, u sva pokoljenja i u sve vjekove! Amen." |
04.08.2008., ponedjeljak
Hrvatski udio u obnovi Bazilike sv. Pavla - 37. dan Kad sam pisala o Bazilici sv. Pavla u ovom postu, nisam znala da smo i mi Hrvati svojim darom pridonijeli obnovi Bazilike nakon katastrofalnog požara 1823. godine. Razveselio me podatak kojeg sam pronašla na internetu, da je naš đakovački biskup J.J.Strossmayer darovao slavonsku hrastovinu, kojom je obnovljeno krovište i strop Bazilike sv. Pavla. Eto, tradicionalno darežljivi Hrvati ostavljaju svoje tragove svuda po svijetu, a pogotovo su osjetljivi kad su u pitanju potrebe naše Crkve. Bravo Hrvati! |
03.08.2008., nedjelja
Takav je bio sv. Pavao! - 36. dan Pavlove godine S radošću sam slušala današnje drugo čitanje iz Posl. Rimljanima: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? ...U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. (Rim 8, 35. 37-39) Kakva je to ljubav! Ljubav do kraja, spremna dati sve pa i vlastiti život, samo da ostane u zajedništvu s tom osobom. Takav je bio sv. Pavao! To nisu bile puste riječi poput mnogih naših, to je bio njegov stvarni život. Koliko povjerenje u Isusa! Znao je da će sve nevolje nadvladati i pobijediti, jer mu pomaže onaj koji ga je prvi uzljubio. Za sv. Pavla se može doslovno reći da ga je Bog imenom pozvao( Savle, Savle) kao što govori Jahve preko proroka Izaije: "Imenom sam te zazvao, ti si moj!...Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim." (Iz 43, 1, 4) Sve se to odnosi i na nas. Bog ima dovoljno ljubavi za svakog od nas, prvi nas je ljubio i nikad nas neće iznevjeriti. O tom malom svetopisamskom tekstu moglo bi se danima razmišljati, zahvaljivati, plakati od sreće ... |
02.08.2008., subota
Progon Crkve zaslužan za širenje Evanđelja - 35. dan Sredozemlje u Pavlovo doba U ovome okruženju odvijali su se događaji koji se opisuju u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama.Na slici se vidi ( tko ima povećalo) Aleksandrija, Jeruzalem, Cezareja, Tir, Sidon, Damask, Antiohija,Tarz, Efez, Kreta, Malta, Silicija, Kapadocija, Pamfilija itd. sve do posljednje Pavlove postaje Rima. Nakon ubojstva sv. Stjepana započeo je veliki progon kršćana i svi se osim apostola raspršiše u razne krajeve donoseći i tamo Evanđelje. Boga se ne može zaustaviti nikakvim progonima, dapače, Božja Providnost iskorišćuje progonstvo Crkve za proširenje i napredak vjere. Upravo zahvaljujući progonu, Evanđelje ulazi u veliki poganski svijet. To je bio uvod u misijska putovanja sv. Pavla, koji će Evanđelje donijeti do na kraj tada poznatog svijeta. Sv. Luka više puta s radošću ističe uspješno širenje riječi Božje i napredak Crkve: "Tako se riječ Božja širila bez prestanka, a broj učenika u Jeruzalemu stalno rastao. I mnogi svećenici prihvatili su vjeru."(Dj 6,7). "Crkva je međutim, u svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir i izgrađivala se u strahu Gospodnjem i rasla utjehom Duha Svetoga. (Dj 9,31) "Riječ je Božja rasla i napredovala." (Dj 12,24) "Tako su se Crkve utvrđivale u vjeri i iz dana u dan bivale brojnije." (Dj 16,5) Dosad sam obradila tek 12 poglavlja Djela apostolskih. To je onaj dio u kojem se uglavnom govori o sv. Petru. Sada dolaze Pavlova misijska putovanja. Ne znam da li ima kakav film o tim događajima. Vjerojatno ima, jer to je sve tako napeto i zanimljivo kad se čita, a još puno zanimljivije bi bilo, kad bi se gledalo na filmskom platnu. Eto, tko još nije počeo čitati, neka počne. Uživat će! I na kraju mala šala: Svećenik je završio dugačku nedjeljnu misu riječima: – Sljedeće nedjelje propovijedat ću o grijehu laganja. Da biste lakše shvatili moju propovijed, želim da svi do narednog tjedna pročitate 29. poglavlje Djela apostolskih. Sljedećeg tjedna, na početku mise: – Jeste li svi pročitali 29. poglavlje Djela apostolskih? – JESMO! – svi će uglas. – Odlično! Djela apostolska imaju samo 28 poglavlja! A sada, pomolimo se za naše grijehe. |
01.08.2008., petak
Mjesec dana sa sv. Pavlom - 34. dan Jedva mogu vjerovati, ali moram, jer kalendar tako pokazuje: prošlo je već punih mjesec dana Pavlove godine! Prebrzo mi je to vrijeme proletjelo, ali sam zadovoljna. Taj hod sa sv. Pavlom, čitanje, razmišljanje, molitva i pisanje, otvorilo mi je područje duhovnosti koje mi je dosad bilo nepoznato. Vjerojatno bi i ostalo tako, da nije Benedikt XVI., nadahnut Duhom Svetim, proglasio ovu godinu sv. Pavla. Papa je želio na taj način potaknuti cijelu Crkvu i pojedince da se vrate na izvore kršćanstva i da u Pavlovim poslanicama i životu pronađu zakopano blago, koje im može obogatiti i promijeniti život. Koliko ćemo mi to sada htjeti iskoristiti, to je naša odgovornost. Prilika je tu, neki će je prihvatiti, drugi će je propustiti, kao i inače u životu. Kroz tih mjesec dana imam osjećaj kao da živim sa onom prvom kršćanskom zajednicom. Osjećam takvu jednu bliskost s njima, divim se njihovoj vjeri, koja ide do mučeništva. I uza sve nevolje i progonstva, ostaju radosni i puni pouzdanja! Prije sam u crkvi slušala čitanja, ali često nisam uopće znala što se čita, jer su mi misli nekud pobjegle ( oprosti mi, Bože!). Kad sam čula najavu čitanja Poslanice Rimljanima, to "Rimljanima" bila mi je samo jedna prazna riječ, bez konteksta i sadržajne pozadine. Jedva da sam ju povezivala sa Rimom. Sada jedva čekam da vidim što će se čitati. Stvarno sam sretna i zahvalna Bogu što me je nadahnuo da ovu godinu osobno posvetim sv. Pavlu i sv. Pismu. Nije mi baš uvijek lako svaki dan se tome posvećivati i pisati, jer nisam ni bibličar ni teolog, pa moram puno tražiti, čitati, provjeravati, uspoređivati, ali to me čini sretnom! |
- Bože milosrdni i svemogući, preporučujemo ti ovih dana naše maturante. Pošalji svoga Duha da ih prosvijetli i pomogne u rješavanju testova. Posebno Ti preporučujemo Josipa V.