Jedva mogu vjerovati, ali moram, jer kalendar tako pokazuje: prošlo je već punih mjesec dana Pavlove godine!
Prebrzo mi je to vrijeme proletjelo, ali sam zadovoljna. Taj hod sa sv. Pavlom, čitanje, razmišljanje, molitva i pisanje, otvorilo mi je područje duhovnosti koje mi je dosad bilo nepoznato. Vjerojatno bi i ostalo tako, da nije Benedikt XVI., nadahnut Duhom Svetim, proglasio ovu godinu sv. Pavla.
Papa je želio na taj način potaknuti cijelu Crkvu i pojedince da se vrate na izvore kršćanstva i da u Pavlovim poslanicama i životu pronađu zakopano blago, koje im može obogatiti i promijeniti život. Koliko ćemo mi to sada htjeti iskoristiti, to je naša odgovornost. Prilika je tu, neki će je prihvatiti, drugi će je propustiti, kao i inače u životu.
Kroz tih mjesec dana imam osjećaj kao da živim sa onom prvom kršćanskom zajednicom. Osjećam takvu jednu bliskost s njima, divim se njihovoj vjeri, koja ide do mučeništva. I uza sve nevolje i progonstva, ostaju radosni i puni pouzdanja!
Prije sam u crkvi slušala čitanja, ali često nisam uopće znala što se čita, jer su mi misli nekud pobjegle ( oprosti mi, Bože!). Kad sam čula najavu čitanja Poslanice Rimljanima, to "Rimljanima" bila mi je samo jedna prazna riječ, bez konteksta i sadržajne pozadine. Jedva da sam ju povezivala sa Rimom. Sada jedva čekam da vidim što će se čitati.
Stvarno sam sretna i zahvalna Bogu što me je nadahnuo da ovu godinu osobno posvetim sv. Pavlu i sv. Pismu. Nije mi baš uvijek lako svaki dan se tome posvećivati i pisati, jer nisam ni bibličar ni teolog, pa moram puno tražiti, čitati, provjeravati, uspoređivati, ali to me čini sretnom!