Molitveni vijenac Kraljice obitelji

Kao i sva naša hodočašća i ovo započinje molitvom i svetim misnim slavljem



pred prepunom crkvom Blaženikovih štovatelja.


.............................

Draga braćo i sestre!

Dana 03.listopada 2016. godine proslavili smo 18. obljetnicu kako je sada već sveti papa Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici uvrstio u kanon blaženika Crkve Božje zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.

Što znači taj čin beatifikacije, kao i buduća kanonizacija? Kratko rečeno: Crkva je prosudila da se Alojzije Stepinac odlikovao nastojanjem oko kršćanske svetosti koju je dosegao u herojskom stupnju. A svetost najjednostavnije rečeno: to je postojana ljubav prema Bogu i bližnjemu u svim, pa i najtežim životnim situacijama.Tu ljubav, postojanu i stalno rastuću, dakako treba dokazati na vrlo pomnom i strogom sudištu Crkve. Redovito je i prije pravorijeka najvišega autoriteta Crkve, prepoznaje i Božji narod koji bez obzira na sve trenutne poteškoće zna da je blaženi Alojzije Stepinac svet. O toj, smijemo tako reći, prethodnoj beatifikaciji svjedoči Stepinčev grob u zagrebačkoj katedrali koji je od prvoga dana ukopa u subotu 13. veljače 1960. stalna meta najrazličitijih poštovalaca i pobožnika koji su se utjecali i utječu se u blaženikov zagovor i nikakve zakulisne igre neće i ne mogu zaustaviti taj vjernički i moliteljski narod.

Kad sve odvagnemo onda beatifikacija u Mariji Bistrici prije 18 godina 3. 10. u mjesecu Kraljice krunice, nije završni čin, nego tek tada je počelo ono što se zove nasljedovanje svetih.
Nijedan svetac nije ničija kopija, nego je svojevrstan odraz Isusove svetosti. Stoga nam se istom sada još jače nameće dužnost da upoznamo Stepinčev život i njegov put svetosti. kako bismo i mi, svaki u svojem životnom ambijentu, odrazili odraz Isusove svetosti, koja je uvijek Božji dar i naš mar. Svaki je kršćanin, kako uči sveti Pavao pozvan uložiti svoj mar da po milosti Božjoj uzraste do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Na tom poslu uz nas je uvijek Duh sveti, po onoj molitvi:“Bože koji svjetlošću Duha svetoga prosvjetljuješ srca vjernika, daj nam u tom istom duhu što je pravo misliti i njegovoj se utjehi vazda radovati."

U svijesti mnogih Hrvata pa i svjesnih vjernika, nadbiskup Stepinac je zapamćen osobito kao borac protiv komunizma i to nam je svima jasno, ali ono što bih ja želio danas naglasiti, to je, da je Stepinac u najizvornijem izdanju svoje osobnosti: od Boga postavljeni i poslani pastir Crkve zagrebačke, a po tome i učitelj vjere u svojoj zagrebačkoj nadbiskupiji, a danas možemo reći i učitelj vjere hrvatskoga katoličanstva. Koliko god je bio odrješit u zastupanju prava Božjih zapovijedi i prava čovjekovih pred svakom ljudskom vlašću i dominacijom, on je nadasve zastupnik Božjih prava i dominacije u svakoj ljudskoj, osobito vjerničkoj savjesti. Nije se sustezao reći i teške riječi na račun bilo kojih vlastodržaca, ali svi su adresati njegovih propovijedi bili uvijek vjernici, i sveti i grešni. Ni najmanje se nije sustezao da sa svom odvažnošću i jasnoćom, baš njima, svojim vjernicima, naviješta i mane i kreposti, i kaznu i slavu, kako to u svom pravilu piše sveti Franjo.

Slijedio je u tom i svetog Pavla:“Zaklinjem te pred Bogom i Isusom Kristom…Propovijedaj Riječ, uporan budi, bilo to zgodno ili nezgodno, uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom marljivošću i poukom.“ Kada se radilo o Bogu, piše o. Benigar, njegove su riječi bile tople i uvjerljive. Stepinac se stalno vraćao u svojim propovijedima na deset zapovijedi Božjih, i dok neodoljivim riječima i svim žarom pastirskoga srca grmi protiv povreda Božjih zapovijedi, u isto vrijeme poziva na obraćenje i pokoru, snažno ističući silno i neizmjerno Božje milosrđe.

Teme njegovih propovijedi bile su potkrepljene svetopisamskim tekstovima koji su mogli u onima koji su izvlačili sve iz konteksta dovesti do zaključka da je posrijedi politika. No, međutim, on sam je otkrio svoju usredotočenost na deset zapovijedi Božjih u svojoj propovijedi na blagdan Krista Kralja 1943. godine. u vrtlogu rata, kada se kao pastir Crkve razračunava s komunizmom i rasizmom i postavlja završno pitanje na koje daje zaključni odgovor: “Vidim konačno upit vas hiljada koji ovdje slušate.a kakav onda poredak zastupa Katolička crkva kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak. Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći boli i nevolje svih koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je star koliko i Deset zapovijedi Božjih. MI smo za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog. Bogu smo dužni dati slavu i čast jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu, ako ustreba. Naš bližnji. zvao se kako mu drago, je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast, jer je pisano: Ne ubij, ne ukradi, ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga. Imamo poštivati njegovu obitelj, jer je pisano prstom Božjim: Ne poželi žene bližnjega svoga. Imamo poštivati sami sebe, jer je pisano: Ne sagriješi bludno. Posebno su mu jake propovijedi protiv psovke, čime je želio iskorijeniti tu rak ranu i ljagu našega naroda kako je sam govorio.“Nismo li kao narod primili nebrojene darove iz ruke Božje? Tko nas je doveo u ove krajeve koje zovemo LIJEPA NAŠA DOMOVINA ako ne ruka Božja?Tko nam je dao ono divno more ako ne Bog, i to bez ikakve naše zasluge? Tko nam je zasadio one divne šume i zasijao plodna polja ako ne ruka Božja, tko nam je utrobu zemlje napunio bogatim rudama, a brežuljke okitio najplemenitijim vinogradima ako ne ruka Božja? Tko nas je sačuvao ovdje kroz trinaest stotina godina ako ne Bog? A što ću reći o našem jeziku, za koji govori pjesnik: Zuji,zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, hući, to je jezik roda moga. Nije li i to čisti dar Božji. I baš taj dar mora psovač upotrijebiti zato da njime u znak zahvale psuje svoga Boga, svoga Stvoritelja. Nisu li svi ti Stepinčevi vapaji još uvijek itekako suvremeni?
Beatifikacijom Alojzija Stepinca istom počinje pravo očitovanje njegova nauka za našu suvremenost. Tu će uvijek u prvom planu naše sveopće duhovne obnove ostati zadaćom Deset zapovijedi Božjih.

I vratio bih se na početak s pitanjem:
Zar bi bilo moguće naći svetog kršćanina, katolika, a da ga ne resi prava pobožnost prema BDM? Nadbiskup kardinal Stepinac je izmoljeni svetac, svetac izmoljen dugom molitvom majke Barbare. Otkako ga je rodila, počela je svakodnevno moliti i dva tri puta tjedno postiti da njezin sin postane svećenik,( a danas…mole li naše majke da im sinovi postanu svećenici?), nastavila je moliti i onda kada je mladi Stepinac zbunjen nekim lošim primjerima svećeničkoga života, odlučio da neće biti svećenik…loš svećenik nije htio biti, a da će biti dobar nije se u sebe pouzdavao. No majka nije odustala od molitve i doživjela je da joj se sin odlučio za svećeničko zvanje. O postu i molitvi nije sinu ni rekla do njegove mlade mise. A dok joj je na mladoj misi 1931. god. krašički župnik rekao: „Bara, zdaj ne moraš više moliti: odgovorila mu je, da sada istom treba početi moliti da njezin Lojzek bude sveti svećenik.

Dragi hodočasnici, drage majke nije li ovo pouka za sve nas, posebno Vas članove Molitvenog vijenca Kraljice obitelji?
Stepinac je bio veliki Marijin poklonik što je i sam potvrdio u jednom pismu:“Ako se koji taj čovjek možda čudi odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanja, mogu vam reći što i vi naslućujete : da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudesno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i vama i svima ostalima. Blaženi Stepinac ostat će zapamćen kao veliki Marijin hodočasnik i obnovitelj svetišta Marije Bistrice. Sadašnji nadbiskup na zagrebačkoj stolici uzoriti gospodin kardinal Josip Bozanić u jednoj svojoj propovijedi naglasio je: “Njegovim zauzimanjem i pobožnošću staro hrvatsko proštenište Marija Bistrica doživljava sasvim nov procvat što će biti dobar polog za buduće godine i desetljeća u kojima će to svetište odigrati važnu ulogu u očuvanju vjere u teškom komunističkom razdoblju Hrvatske.“

Sam je bio revan kruničar i druge je pozivao i poticao da usvoje krunicu kao molitvu i osobnu i obiteljsku. /mlade obitelji mole po stanovima-Travno/ Nerijetko je u danu izmolio sve tri krunice. Da bi potaknuo na što plodonosniju molitvu krunice preveo je pokraj tolikih svojih obveza s francuskoga djelo :Krunica kao razmatranje i kao usmena molitva, ali je to djelo potpalo pod bijes komunističkog režima 1945. g. te je već u tiskari uništeno. Tu nam je svoju Marijansku pobožnost i odanost nadbiskup Stepinac ostavio i kao svoju oporuku, napisanu u Krašiću 28.5.1957.g.: „Život bi u obitelji bio težak, kad ne bi bilo Majke. Crkva je jedna velika Božja obitelj. Bog se je pobrinuo za Majku te obitelji, a to je BDM, Majka Božja i Majka naša. Dragi moji vjernici, naši su očevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama čitavu našu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama naših pređa, kad su polazili u boj za krst časni i slobodu zlatnu. Pred njezinim su svetim likom klečali raskajani, moleći od Boga oproštenje grijeha po zagovoru One koja je utočište grešnika. U nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života. nastavite tradiciju svojih otaca, na što vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni učitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono, što veli mudrac: Tko časti mater svoju, sabira blago.
Samo komunističko bezboštvo, koje je odbacilo svaki stid, bilo je u stanju, kad se je dočepalo vlasti u domovini, da čak u školske udžbenike uvrsti besramnu hulu protiv Bogorodice, koju sam im uostalom spočitnuo već 1946. na poznatom nazovi sudu, kad su se ponadali da će jednim potezom pera izbrisati Katoličku Crkvu iz naše domovine. Ne dao Bog da ikada itko od vas pođe tragom tih nesretnika u huljenju Bogorodice. Za takvoga će vrijediti riječ istoga mudraca: Tko ogorčava život materi svojoj, proklet je od Gospoda.

I da završim ovo razmišljanje najljepšim riječima propovijedi koju je održao mladi koadjutor Stepinac na Mariji Bistrici prilikom krunjenja Marije I isusa 7.7.1935. godine za vrijeme zagrebačkoga zavjetnoga hodočašća:
Tebi se obraćamo presveta Majko Božja i Majko naša. Zazivamo te našom pjesmom, Pogledaj na nas milena mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni, pogledaj na dječicu hrvatsku da ih nikada ne ofuri mraz grijeha i opačine. Pogledaj na hrvatske mladiće i djevojke da ostanu vazda čisti i pobožni, Pogledaj na hrvatske muževe i žene da čuvaju neokaljanu bračnu vjernost i čuvaju se odurnih opačina koje skvrne svetost bračnoga života. Pogledaj na hrvatske starce i starice da im milostivi Bog po tvome zagovoru olakša jade starosti, oprosti grijehe i pripremi im sretnu vječnost.
I završava:
Obečajemo da ćemo ti ostati vjerni i iskreni štovatelji, vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše.

Marija zaslužuje naše najljepše pjesme, najljepše cvijeće, velike napore, zlatne krune, biserje i dijamante. Ali ne smijemo zaboraviti, da više nego sve to Marija od nas nešto drugo očekuje. Cvijeće vene, pjesme zamiru, a i zlato se gubi. Ali nikada ne vene, nikada ne zamire, nikada se ne gubi duboka, iskrena i djelotvorna ljubav prema Mariji. A što budemo više istinski i duboko ljubili Mariju, koliko budemo više za Mariju živjeli, toliko više će u nama biti, živjeti i rasti Isus Krist. Tome po Stepincu smjera sva i svaka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, da u nama bude, živi i raste Isus Krist. Amen!

Na kraju mise mladi iz Petrinje uprizorili su nam Blaženikov život poučnim igrokazom:






Vidimo se dogodine, ako Bog da, na istom mjestu u isto vrijeme!