Molitveni vijenac Kraljice obitelji
30.09.2008., utorak
Novi život u Kristu - 94. dan Pavlove godine Krist nas je svojom mukom i smrću opravdao pred Ocem nebeskim i dao nam mogućnost da se krštenjem oslobodimo grijeha i postanemo djeca Božja. Nakon što je to objasnio, Pavao ide dalje i u 6. poglavlju posl. Rimljanima tumači što je krštenje i kakve posljedice. ima na život krštenika: "Zar ne znate: koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni, Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života......Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu......Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.." Sv. Pavao nabraja promjene koje u duši krštenika proizvodi sakrament krštenja i snažnim riječima pokazuje kako daleko ide naše sjedinjenje s Kristom: zajedno ukopani u smrt, zajedno razapeti s Isusom, srasli s Kristom... uskrsnuli s njim, hodamo u novosti života, živimo s njim, nema više robovanja grijehu, sad smo sluge pravednosti i sluge Božje.... Promjene koja se događaju kod krštenja, posebno su izražene u simbolici krštenja uranjanjem u vodu. Uranjanje znači umiranje s Kristom i uništenje grijeha, a izranjanje uskrsnuće Kristovo i preprođenje krštenika na novi život. U vodu ulazi stari čovjek a izlazi novi stvor. "Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! (Rim 6, 11) Biti kršćanin znači - biti u Kristu. Taj izraz se pojavljuje u Pavlovim poslanicama 164 puta i izražava najprisnije životno jedinstvo između Krista i krštenika. Kad župnik najavi da će se slijedeće nedjelje krstiti neko dijete, odmah se u glavama pojavljuju različite misli i komentari: opet će se misa odužiti, bolje da idemo nekamo drugdje na misu, tko su kumovi, što su kupili djetetu, kako će se dijete zvati, i ono najvažnije, gdje će biti krstitke, u kojem restoranu...Moram priznaii da ni ja nisam daleko od tih misli. Ubuduće ću puno više misliti na ovo Pavlovo tumačenje značenja krštenja. |
29.09.2008., ponedjeljak
Krist nas grešne preporodi - 93. dan Pavlove godine "Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu " (Rim 5,1). Ta Pavlova rečenica podsjetila me je na onaj neizrecivi mir, koji preplavljuje dušu nakon pomirenja s Bogom u dobroj ispovijedi .Što ima divnije od spoznaje da su nam oprošteni grijesi i da smo u prijateljskim odnosima sa najmoćnijom Silom svijeta? Tada i mučne tjeskobe i nevolje života imaju svoj smisao jer nas čiste i pripremaju na život u slavi Božjoj u zajedništvu sa Kristom i Duhom Svetim. Pavao kaže: "Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje.Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije! Ako nam je Bog iskazao toliku ljubav, davši nam Krista Otkupitelja u vrijeme dok smo zbog grijeha bili neprijatelji Božji, zar onda ima išta što nam ne bi dao sada, kad smo njegovi prijatelji i djeca?????? U ovom 5. poglavlju poslanice Rimljanima Pavao uspoređuje Adama i Krista: S jedne strane Adam i grijeh, a s druge Krist i oslobođenje od grijeha : "Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.......Dakle, grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici." Na slijedećem tekstu temelji se kasniji nauk o istočnom grijehu: "Zbog toga, kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt...." (Rim 5, 12) I još jedna Pavlova rečenica koja me uvijek tješi, posebno u teškim danima (koje bih najradije prespavala): "Nada pak ne postiđuje jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom, koji nam je dan!" Nadamo se, da nećemo biti postiđeni u onaj zadnji dan, kad nas Bog pozove k sebi u vječnost, jer je ta kršćanska nada čvrsto utemeljena na Božjoj ljubavi, na njegovom pozivu, njegovoj moći, istinitosti, vjernosti i obećanjima, izrečenim u Bibliji. I koliko god imali znanja i spoznaja, to neće biti dovoljno. Trebat će nam vjera. A to nije samo osjećaj nego uvijek osobna odluka! |
28.09.2008., nedjelja
U početku bijaše milost - 92. dan Pavlove godine Abraham je spreman žrtvovati sina Izaka I u 4. poglavlju poslanice Rimljanima Pavao nastavlja s dokazivanjem, da se opravdanje ( opravdanje = besplatno odrješenje ili oprost) postiže u prvom redu vjerom, a ne djelima. Iznosi primjer Abrahama, za koga su svi Židovi, pa i sv. Pavao, vjerovali da je svet i opravdan. Kako je Abraham bio opravdan? Židovi su to pripisivali Abrahamovim djelima, a Pavao Abrahamovoj vjeri. Sv. Pismo kaže za Abrahama: "Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost."( Post 15, 6) I dalje: "Abraham protiv svake nade, oslonjen na Nadu, povjerova, da tako postane "ocem mnogih naroda", prema onom što je rečeno: "Takvo će biti tvoje potomstvo." On promotri potpunu obamrlost svoga tijela - bijaše mu blizu sto godina - i obamrlost Sarina krila, i ne pokoleba se u vjeri. Nije oklijevao, nevjerom u Božje obećanje, nego se ojača vjerom davši Bogu slavu, potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao. Zato "mu se to uračuna u pravednost". (Rim 4,16-22) Prema riječima sv. Pisma, Abraham je bio opravdan na temelju svoje herojske vjere ( i to kao neobrezan, jer obrezanje dolazi kasnije sa uspostavom saveza s Bogom). U pozivu koji mu je Bog uputio, dobio je nalog da treba krenuti u zemlju, koja će postati njegova domovina te će od njega postati veliki narod. U to obećanje bilo je još teže vjerovati kad se zna da Abraham tada nije posjedovao ni metar zemlje, još nije imao nasljednika, a žena, poodmakle dobi, bila je k tome još nerotkinja. Usprkos svemu, čvrsto je i dalje vjerovao da će Bog održati svoje obećanje. Tako Abraham postaje uzorom vjere i za današnje vjernike i zato ga nazivamo praocem vjere. Temelj čovjekova blaženstva pred Bogom nisu, dakle, djela, nego Božja milost, koja se očituje u opraštanju i darivanju. Sve ovisi prvenstveno o Božjoj inicijativi, a tek onda o čovjekovom odgovoru. Možemo slobodno reći: U početku bijaše milost! Dana nam je posve nezasluženo, ne možemo ju nikakvim pravom potraživati. Milost je ljubav Božja prema nama i kao takva je neiscrpljiva i beskonačna. Istina, milost se Božja može uzalud primiti, može ju se i izgubiti, zato je valja brižno čuvati. Nije dosta ostati u milosti, ona mora rasti, da bi nas jačala i pomogla nam da ustrajemo u ispravnim nakanama. Ta božanska pomoć daje se poniznima. Traži se molitvom, koja nam omogućuje pristup Prijestolju milosti. Sve to piše u Svetom Pismu! Bog je učinio prvi korak. Sad smo mi na redu! Svaki pojedinačano i svi zajedno. |
27.09.2008., subota
Nauk o opravdanju - 91. dan Pavlove godine Isus - naš Otkupitelj Jedna o bitnih Pavlovih teza, za koju se borio cijelog života, bila je da se čovjek ne može spasiti i opravdati vršenjem Zakona nego samo vjerom u Isusa Krista. To je Pavlov nauk o opravdanju čovjeka po vjeri u Isusa Krista. O tome Pavao piše u Poslanici Rimljanima u 3. poglavlju. Svi smo u vlasti grijeha, i Židovi i pogani, ali nitko se neće opravdati pred Njim vršenjem Zakona, jer Zakon samo služi spoznanju grijeha. Put k opravdanju je vjera u Isusa Krista. On se svojom smrti na križu predao kao otkupnina za sve čovječanstvo i tako potpuno zadovoljio božanskoj pravdi i sve izbavio od grijeha i vječne propasti. Otkupljenje je dar milosti Božje. Zato Pavao veli: "Svi su sagriješili i lišeni Božje slave; i svi su badava opravdani njegovom milosti, zahvaljujući otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog predodredio da svojom krvi bude pomirbena žrtva po vjeri, i tako pokaže da je bio pravedan, kada je u svojoj božanskoj strpljivosti opraštao grijehe u prošlosti, da i u sadašnje vrijeme radi po pravdi: pravedno opravdavajući onoga koji vjeruje u Isusa......Po kom zakonu? Po zakonu djela? Ne, već po zakonu vjere, jer tvrdimo, da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona" (Rim 3, 23-28). - Bez vršenja djela Zakona - znači da se čovjek ne spasava po obdržavanjau Zakona (Pavao misli na Mojsijev Zakon), nego po vjeri u Isusa Krista. O tome, kakva je ta vjera koja opravdava, Pavao govori na drugom mjestu u poslanici Galaćanima: "Jer mi pod vodstvom Duha na osnovi vjere očekujemo nadu opravdanja. Uistinu, u Kristu Isusu nema vrijednosti ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera koja očituje svoju snagu ljubavlju "(Gal 5,5-6), dakle ipak se tu radi o djelotvornoj vjeri, što je u skladu i s tvrdnjom iz Jakovljeve poslanice, da je vjera bez djela mrtva (Jak 2,26). Različito tumačenje tog Pavlovog nauka o opravdanju bilo je stoljećima predmet sporenja između Katoličke Crkve i protestantskih crkvi. Protestanti su tumačili: samo vjera, a katolici: vjera i djela.To protestantsko žestoko protivljenje djelima proizašlo je vjerojatno iz protivljenja trgovini djelima tj. uvjerenju da se spasenje može kupiti, kao npr. - prodat ću imanje i dati Crkvi veliki novac i tako ću doći u raj, bez obzira što živim kao nevjernik i bludnik. Bilo je to vrijeme, kad su se oprosti grijeha mogli kupovati od crkvenih ljudi: ti meni oprost, ja tebi novac. Crkva je to ubrzo ukinula ali spor sa protestantima je trajao sve do 31.listopada 1999. godine, kad je u Augsburgu, nakon teške i duge teološke rasprave, potpisana Zajednička izjava između Katoličke Crkve i Svjetskog Luteratskog Saveza da između te dvije Crkve nema razlike u nauku o opravdanju. Izjavu su kasnije potpisali metodisti i drugi protestanti. To je bio sigurno najznačajniji doprinos ekumenizmu. A što je kardinal Kasper, pročelnik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, rekao o sv. Pavlu i o ekumenizmu pročitajte u ovom postu. |
26.09.2008., petak
Ne slušatelji nego vršitelji Zakona bit će opravdani- 90. dan Pavlove godine Nastavljam sa čitanjem 2. poglavlja Poslanice Rimljanima. Pavao je jako konkretan i ovo što piše Rimljanima, kao da govori i meni: "Zato nemaš isprike - tko god ti bio - o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto. A znamo da se kazna Božja vrši sukladno istini nad onima koji takvo što čine.........Svojom okorjelošću i neskrušenošću srca sam na se gomilaš gnjev za dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u suđenju, koje će svakomu dati prema njegovim djelima......Nevolja i tjeskoba na svakog čovjeka koji se odaje zlu, kako, u prvom redu na Židova, tako i na Grka! Naprotiv, slava, čast i mir svakomu tko čini dobro, kako, u prvom redu Židovu tako i Grku! Jer u Boga nema pristranosti." ( Rim 1, 1-11) Kako je lako drugome suditi, a pritom sebi gledati kroz prste! Lako je, ali opasno i nepromišljeno, jer je Isus rekao: Ne sudite, da ne budete suđeni! Bog ne gleda tko je tko; ne gleda osobe nego djela, kako tko živi i što radi. I Židovi i pogani i kršćani - svi podliježemo pravednom sudu Božjem. Oni koji su primili Zakon i Objavu, bit će po tome suđeni, oni drugi bit će suđeni po naravnom Zakonu, koji je Bog upisao u svako ljudsko srce. "Kad pogani, koji nemaju Zakona, vrše po naravi propise Zakona, onda su oni koji nemaju Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju, da je ono što propisuje Zakon, upisano u njihova srca. To će im u dan, u koji će Bog po mom evanđelju suditi ljudske tajne po Isusu Kristu, posvjedočiti i njihova savjest i njihove misli, optužujući ih ili braneći ih."Te Pavlove misli zaista su revolucionarne. On izjednačava Mojsijev Zakon i naravni zakon i daje im jednaku vrijednost i obavezu. Nitko se neće spasiti samo zato što je obrezan. "I zbilja, nije pravi Židov onaj koji je to izvana, niti je pravo obrezanje ono, koje je izvana - na tijelu - već je pravi Židov onaj koji je to u nutrini, a pravo obrezanje, koje je u srcu - po duhu, a ne slovu. (Rim 1, 28-29). Isto to vrijedi i za nas kršćane. Samo krštenje nije dovoljno. Treba i vjerovati i živjeti kao kršćanin, jer vjera bez djela je mrtva. Ipak, kako Pavao dalje govori, ničim, nikakvim dobrim djelima ne možemo zaslužiti opravdanje pred Bogom, jer je opravdanje i otkupljenje besplatni dar Božje milosti. |
25.09.2008., četvrtak
Pavao - najveći misionar svih vremena- 89. dan Pavlove godine Oni nas trebaju Svaki dan pomalo, (prosječno 2 sata dnevno i to uglavnom od 22 - 24 h) u društvu sa sv. Pavlom i eto, već su prošla gotovo tri mjeseca. Jako sam zadovoljna i sretna i zahvalna Bogu za to nadahnuće, da svaki dan Pavlove godine čitam, razmišljam, učim i pišem o sv. Pavlu. Osjećam kao da sam dio te prve kršćanske zajednice, kao da živim s njima. Čitati ili slušati samo odlomke sv. Pisma sigurno je korisno, ali sada mi se čini da je to nedostatno. Treba čitati kontinuirano i sve po redu, zajedno sa objašnjenjima bibličara. Možda je to malo teško, ali mi se čini korisnije od čitanja nekih srednjovjekovnih spisa i privatnih objava. Listajući malo njemačku štampu, naišla sam na jedan zanimljivi podatak. Međunarodna organizacija za ljudska prava upozorava na loše stanje ljudskih prava obzirom na slobodu vjeroispovijesti i u proglašenju Pavlove godine vidi novu šansu za zbližavanje religija i ukidanje zakona ili nepisane prakse koja onemogućava mirni suživot raznih vjeroispovijesti na zajedničkom prostoru.To se prije svega odnosi na Tursku, na čijem je prostoru prije 2000 godina rođen sv. Pavao. Turska bi se trebala potruditi, tako navodi ta organizacija za ljudska prava, da prizna i osigura odgovarajuću vjersku slobodu prema standardima Europske unije. Da je Pavao danas živ i da misionari kao što je to nekoć radio, život bi mu bio ozbiljno ugrožen. U zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Iran, Afganistan ili Somalija vjerojatno bi bio ubijen. U drugim zemljama, koje imaju antimisijsko zakonodavstvo poput Alžira i dijelova Indije, bio bio osuđen na višegodišnji zatvor, a u Pakistanu ili Iraku mogao bi birati: ili prestanak misionarenja ili odlazak iz zemlje. Život mu ne bi bio siguran niti u vlastitoj domovini. Da je to točno potvrđuju i podaci o ubijenim i protjeranim kršćanima i misionarima. Budući da se i u Turskoj priprema proslava Pavlovog rođendana, prava je prilika da se država, koja želi biti članica EU, ozbiljno pozabavi rješavanjem tog problema. 18. čl. Opće deklaracije o ljudskim pravima kaže: "Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da, bilo pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očituje vjeru ili vjerovanje učenjem, praktičnim vršenjem, obredima i održavanjem". Dvadesetak zemalja svijeta potpuno negira ta prava, tako navodi Međunarodna organizacija za ljudska prava. Sad je prilika da i sami poradimo na ekumenizmu. Ne moramo se odreći svoje vjere ako poštujemo tuđu, ako smo tolerantni i prijazni s drugima, bez obzira bio to pentekostalac ili musliman. Svi smo braća i sestre, svi smo djeca istog Nebeskog Oca. Sljedeći mjesec posvećen je misijama pa ćemo svi zajedno više moliti za misionare. U našu crkvu će svake nedjelje dolaziti grupe misionara koji će govoriti o svom radu. Skupljat će se i novčana pomoć. I ne mogu zaboraviti podatak da je samo jedna kuna potrebna da siromašna afrička ili južnoamerička obitelj preživi jedan dan! A koliko našoj djeci dnevno treba samo za žvake? |
24.09.2008., srijeda
Pavao o homoseksualnom ponašanju (Rim 1, 26-28) - 88. dan Pavlove godine Naše grijehe uze na se, da nas digne, da nas spase.. "S neba se očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi, koji istinu sputavaju nepravednošću, jer im je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to objavio. Uistinu, nevidljiva Božja svojstva, to jest njegova vječna moć i božanstvo, od postanka svijeta po djelima se umom spoznaju. Tako nemaju isprike, jer iako su upoznali Boga, ne iskazaše mu ni slave ni zahvalnosti kao Bogu. Naprotiv, predali su se svojim ispraznim mislima i njihovo je nerazumno srce potamnjelo.Tvrdeći da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu nepropadljivog Boga podobom i likom propadljivog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova. Zato ih Bog predade zajedno s pohotama njihovih srdaca nečistoći, da sami obeščaste svoja tjelesa. Oni su zamijenili Božju istinu s laži, te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je slavljen zauvijek, Amen. Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima. Njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim. Jednako muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, izgorješe od pohote jedan za drugim. Tako muškarci s muškarcima vrše sramotne stvari te na sebi primaju pravednu plaću svoje nastranosti. " (Rim 1, 1-28) Nepriznavanje Boga rađa moralnim neredima i još većim grijesima. Pavao sudi i osuđuje poganski svijet u kojem je homoseksualnost bila jako raširena. Osuđuje grijeh, ali ne i osobu, čiji je sudac jedino Bog. Isti takav stav ima Crkva i danas. U današnje doba, kad se poštopoto želi opravdati homoseksualno ponašanje, često se iznosi i tvrdnja, da Biblija o tome ništa ne govori. Taj argument prolazi kod većine ljudi koji ne poznaju Sv. Pismo i koji novinarima previše vjeruju. No, to je notorna laž. Na puno mjesta i Stari i Novi Zavjet govori o tome kao o teškoj nastranosti, grijehu i opačini. Kako ja sada čitam samo sv. Pavla, neću navoditi druga mjesta. Iz ovog, gore u tekstu navedenog dijela Pavlove poslanice Rimljanima, jasno je i nedvosmisleno da Pavao seksualni odnos između osoba istog spola smatra teškim neredom na području ljudske spolnosti i naziva ga nastranošću i sramotnom stvari. Njegov je nauk jasan i nitko ga ne može izbaciti iz Biblije. Zato me još više čudi blagonaklonost Anglikanske Crkve kad su u pitanju homoseksualni brakovi, čak i u njenim redovima. Oni, koji toliko inzistiraju na Bibliji, očito preskaču ono što im trenutno ne odgovara. |
23.09.2008., utorak
"Ja se ne stidim Evanđelja" - 87. dan Pavlove godine "Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakom koji vjeruje, kako, u prvom redu, Židovu tako i Grku, Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: "Pravednik će živjeti od vjere." Rim 1, 16-17) Kad čujemo riječ "Evanđelje" većina od nas odmah pomisli na knjigu: na 4 zapisana evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan). Mađutim, Pavao nije tako mislio, jer u vrijeme kad je Pavao pisao, evanđelja još nisu bila napisana . "Evanđelje" je puno više od knjige. To je radosna, dobra vijest za cijelo čovječanstvo: moguće je spasenje svakom, koji vjeruje, a kad Pavao govori o vjeri, onda misli na posvemašnje čovjekovo opredjeljenje za Boga: Bog na prvom mjestu i iznad svega drugog. To je za Pavla čin vjere. Bez obzira što je danas nastupila izvjesna sloboda mišljenja i govora, mnogi ljudi se i danas stide svojih vjerskih uvjerenja i skrivaju se u javnosti. Kad ste vidjeli nekoga da se u restoranu javno prekrižio prije jela? Pa i Europa, kojoj težimo, stidi se svojih kršćanskih korijena pa je tako, usprkos prosvijedima iz Vatikana iz preambule europskog Ustava izostavila bilo kakav spomen Boga i povijesnih zasluga kršćanstva za nastanak europske civilizacije. Louis Veuillot, veliki francuski novinar i publicist iz 19. st., ovako je izrazio svoju posljednju želju, koja bi mogla biti i naša: "Poslije zadnje molitve zasadite križ na mome grobu! Zatim napišite na kamen: On je vjerovao i sada gleda! Uzdam se u Isusa, na zemlji njegove se nisam stidio vjere. Posljednjeg dana pred svojim Ocem ni On se ne će zastidjeti mene." |
22.09.2008., ponedjeljak
Molitva za druge - 86. dan Pavlove godine "Prije svega zahvaljujem Bogu svome po Isusu Kristu za sve vas što se vjera vaša hvali po svem svijetu. Bog, kojemu svom dušom služim navješćujući Evanđelje njegova Sina, svjedok mi je da vas se neprestano svaki put sjećam u svojim molitvama i molim da bi mi napokon jednom, ako je volja Božja, uspjelo doći k vama, jer vas želim vidjeti, da vam udijelim koji dar Duha Svetoga za vaše ojačanje; ili bolje: da se utješim kod vas i zajedno s vama vjerom zajedničkom vama i meni". (Rim 1, 8-12) Ah, taj Pavao! Toliko je bio "zahvaćen" Bogom, da se to iščitava gotovo iz svakog retka. Bog je bio njegova životna opsesija i služio mu je svom dušom. Bio je sretan i zahvalan Bogu što se vjera u Isusa Krista nezaustavljivo širila svijetom. U to je uložio cijeli svoj život. Osim djelovanja puno je i molio za novoosnovane kršćanske zajednice; neprestano ih se sjećao u svojim molitvama, kao što ovdje sam kaže. Pavlov životni primjer potvrđuje, da je za uspjeh apostolskog djelovanja potrebna prije svega duboka nutarnja povezanost s Isusom Kristom, neprestana molitva za uspjeh i na kraju neumorni rad. Ovih sam dana ponovno posjetila dragog p. Hartlyja na Fratrovcu. Našla sam ga u bolesničkoj postelji. Razgovarali smo malo, koliko je mogao obzirom na slabost i godine ( u 89. g.). Pitala sam ga kako to da ga se toliki ljudi i danas sjećaju, a mnogi su krenuli za njim davno, dok su još bili gotovo djeca. Šutio je i rekao samo jednu riječ: vedrina. I zaista, svi ga pamte po vedrini i pozitivnom stavu. Rijetko je prekoravao, uglavnom je uvijek oduševljavao i pokazivao ljepotu zajedništva s Bogom. Na odlasku sam ga pitala, što bi poručio svima koji pitaju za njega. Rekao mi je posebno odlučno: Molite! Molite jedni za druge! |
21.09.2008., nedjelja
Pripadam Isusu! - 85. dan Pavlove godine "Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan za apostola, određen za Evanđelje Božje, koje je Bog unaprijed obećao po svojim prorocima u Svetim pismima o svome Sinu, koji je, po tijelu, rođen od potomstva Davidova, a koji se uskrsnućem od mrtvih - po Duhu Svetom - pokazao kao sin Božji, sa svom vlašću: Isus Krist, naš Gospodin, po kome smo i mi primili milost i apostolstvo da na slavu njegova imena propovijedamo poslušnost - vjeru među svim narodima, među kojima ste i vi pozvani da budete pripadnici Isusa Krista .... ( Rim 1,1-6) Čitajući ovaj dosta teški i nabiti uvod poslanice Rimljanima i uspoređujući razne prijevode, najviše mi se svidio Rupčićev prijevod zbog ovog zadnjeg retka. Pozvani smo da budemo pripadnici Isusa Krista! Odmah sam se sjetila brazilskog nogometaša Kake, kako s oduševljenjem i ponosom cijelom svijetu pokazuje kome on pripada! Kakav divan primjer za sve nas! Zgodna je i ta majica, ali može se i bez nje. Možemo i svojim životom i svojim ponašanjem i svojim riječima pokazati, tko je naš Vođa i kome pripadamo. |
20.09.2008., subota
Poslanica Rimljanima - 84. dan Pavlove godine U staro doba pisma su se pisala dugo, jer je bilo malo pisara. Osim toga pisanje se prekidalo zbog neodgodivih poslova, zbog putovanja itd. Smatra se da je Poslanica Rimljanima, taj Pavlov najopsežniji spis, pisana možda i nekoliko mjeseci. Napisana je iz Korinta oko 58. godine. Pavao nije osnovao rimsku Crkvu ali je o njoj dosta čuo. Nakon što je završio misionarski posao u Maloj Aziji i Grčkoj, Pavao se sprema na evangelizaciju Zapada, prvo u Rim, a potom dalje sve do Španjolske. U tome je očekivao pomoć rimske Crkve. Zato joj piše pismo da joj se predstavi i iznese bit svojeg propovijedanja. Pretpostavljao je da su ga Židovi i u Rimu, kao i svagdje i uvijek dosada, oklevetali i krivo predstavili. Glavna tema poslanice formulirana je već na samom početku, poslije uvoda i pozdrava: "Evanđelje je snaga Božja na spasenje svakome tko vjeruje - najprije Židovu pa onda Grku" (Rim 1,16). Vjera u Isusa Krista postaje jedini i isključivi izvor spasenja. Bog nam besplatno nudi oproštenje i novi život. Sve je čovječanstvo osuđeno na smrt, ako se na bilo koji način ne opravda. Nas je opravdao Isus svojom smrću. Sada Bog oprašta svakom tko dolazi k njemu, pouzdavajući se u Isusa. Milost, predodređenje; o tome se puno govori u ovoj poslanici. Utjecaj ove poslanice je ogroman. Njom su se oduševljavali mnogi veliki ljudi poput sv. Augustina i Martina Luthera, koji su na temelju te poslanice oblikovali povijest Crkve (Reformacija u 16. stoljeću). Njom su se oduševljavali mnogi mali i anonimni ljudi, poput nas, koji su je čitali (ili će je tek čitati), povjerovali u njenu poruku i promijenili svoj život. |
19.09.2008., petak
Podjela poslanica - 83. dan Pavlove godine Postoje razne podjele Pavlovih poslanica. Najčešća je slijedeća podjela: ... - 2 poslanice Solunjanima ( predmet im je konac svijeta), ... - 4 velike poslanice : Rimljanima, dvije Korinćanima i Galaćanima, ... - 4 poslanice iz sužanjstva: Efežanima, Filipljanima, Kološanima i Filemonu, ... - 3 pastoralne poslanice: dvijeTimoteju i Filemonu. Sve imaju gotovo jednak vanjski oblik: ... - uvod: ime pošiljatelja i primatelja, pozdrav, zahvala Bogu za dobročinstva, ... - predmet poslanice: dio posvećen uzroku i povodu zbog kojeg Pavao piše poslanicu. Taj dio obično ima dva dijela: dogmatski i poučni, ... - završetak: osobne obavijesti, pozdravi i blagoslov. Sve poslanice napisane su grčkim jezikom, kojim su u ono doba govorili obrazovani ljudi. U središtu svih poslanica je Krist - raspeti i proslavljeni. Molitva sv. Pavlu apostolu Slavni sveti Pavle, apostole naroda, kad te je Gospodin pozvao, ti si odgovorio i pronio si radosnu vijest Evanđelja do na kraj svijeta. Moli za nas, da i mi služimo Kristu poput tebe: navješćujući ime Isusovo u dobra i loša vremena, i kad je zgodno i kad je nezgodno. Moli za nas, da radosno prihvaćamo sve ljude sa sućutnim srcem i bez predrasuda. Moli za nas, da Krist živi u nama kao što je živio i u tebi. S tobom hvalimo Boga našega Oca: "Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu, u sva pokoljenja i u sve vjekove! Amen." (Ef 3,21) |
18.09.2008., četvrtak
Izgubljene poslanice - 82. dan Pavlove godine Ovo je najstariji prijepis Petrove poslanice iz 2. st. poslije Krista. Tako su vjerojatno izgledale i Pavlove poslanice i prijepisi istih. Nisu sve Pavlove poslanice sačuvane. Neke su izgubljene. U 1. poslanici Korinćanima Pavao se na jednom mjestu poziva na jednu drugu poslanicu, koja je bila napisana prije ove, a koja je nama nepoznata: " Pisao sam vam u poslanici da se ne družite s bludnicima..Nisam mislio općenito s bludnicima ovoga svijeta ili s lakomcima, ili s razbojnicima, ili s idolopoklonicima, jer biste tada morali izaći iz svijeta." (1 Kor 5,9-11). Tu je riječ o Pavlovoj izgubljenoj poslanici Korinćanima. Isto tako Pavao piše Kološanima: "Kad se pročita ova poslanica kod vas, pobrinite se da se pročita i u laodicejskoj Crkvi, i da vi pročitate onu iz Laodiceje!" (Kol 4,16). Dakle, neka razmijene poslanice koje su i jedni i drugi dobili. Međutim, nigdje nema podataka o nekoj poslanici upućenoj laodicejskoj Crkvi. Očito je izgubljena, a zašto i kako, na to je danas nemoguće odgovoriti. Nisu svi članovi kršćanske zajednice znali čitati. Zato Pavao opominje odgovorne: "Zaklinjem vas Gospodinom, da se ova poslanica pročita svoj braći" (1 Sol 5,27). Danas, hvala Bogu, znamo čitati, ali koliko čitamo sv. Pismo? Ankete pokazuju poražavajuće rezultate. |
17.09.2008., srijeda
Pišem ti pismo - 81. dan Pavlove godine Da Pavao danas živi, sigurno bi se koristio svim modernim komunikacijskim sredstvima: i mailom i internetom i mobitelom. U njegovo doba jedini način za uspostavljanje i održavanje komunikacije, osim osobnog susreta, bilo je pismo. Pavao se tim sredstvom marljivo služio. Svim važnim zajednicama Pracrkve je pisao pisma. Bio je odlično obrazovan. Kao školovani farizej izvrsno je poznavao i Bibliju.To su bili dobri temelji za vršenje njegove životne zadaće navještanja raspetog i uskrslog Isusa Krista cijelom svijetu. Ono što je besplatno dobio u čudesnom času obraćenja, trebalo je besplatno dalje davati. Već za života je bio poznat po svojim pismima. Sam spominje mišljenje koje je o tome bilo prošireno u zajednicama: "...poslanice su mu ozbiljne i stroge..." (2 Kor 10, 10), a od sv. Petra je dobio i laganu kritiku: "U njima ima i teško razumljivih mjesta..." (2 Petr 3,16). Od 27 novozavjetnih spisa 13 nosi Pavlovo ime. I danas se njegove poslanice čitaju na misi kao "Riječ Gospodnja" i sve su zastupljene u čitanjima, već prema redu čitanja. Kao što je to bilo uobičajeno u ono doba, Pavao svoje poslanice nije pisao vlastitom rukom nego ih je diktirao. U jednom slučaju poznato nam je i ime Pavlovog "tajnika". Na kraju poslanice Rimljanima, pozdravima se pridružuje i Tercije kao pisac poslanice: "Pozdravljam vas u Gospodinu i ja, Tercije, koji pisah ovu poslanicu" (Rim 16,22). U jednom drugom slučaju čitamo: "Pazite kako vam velikim slovima pišem vlastitom rukom!" (Gal 6,1) zatim : "Pozdrav mojom, Pavlovom rukom" (1 Kor 16,21) i " Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno.." (Fil 19). Vjerojatno je Pavao prvo sastavio bilješke i natuknice, a onda pisma diktirao i na kraju potpisivao. Da su poslanice nastale diktiranjem potvrđuju i mnoge nedovršene rečenice i preskakivanje s teme na temu. Dok čitamo poslanice, kao da osluškujemo Pavlovo razmišljanje. Poslanice su jako životne i "živahne", Pavao argumentira i diskutira, on moli i preklinje, opominje i ohrabruje, iznosi svoje iskustvo vjere i potiče vjernike da donesu vlastite prosudbe i zaključke. Poslanice prikazuju Pavla kao genijalnog teologa, osjećajnog dušebrižnika ali i kao žestokog borca za istinu Evanđelja i slobodu vjerovanja. Možda baš radi svega toga Pavla se i u narodu više doživljava kao teologa i učitelja a manje kao sveca, kojemu se možemo utjecati za zagovor. U ovoj godini sv. Pavla to bismo mogli bar malo promijeniti. Mogli bismo ga bolje upoznati, od njega učiti i nasljedovati ga, kao što je sam rekao: Nasljedujte mene kao što i ja nasljedujem Krista! (1 Kor 11,1) |
16.09.2008., utorak
Vjeroučenici sa sv. Pavlom - 80. dan Pavlove godine Kako poslanice sv. Pavla približiti djeci a da im to ne bude teško i dosadno? Čak što više, da im učenje bude ugodno, zanimljivo pa čak i korisno za zdravlje???? To je uspjelo sestrama iz duhovne zajednice "Das Werk" iz Austrije. Odmah na početku Pavlove godine, dok je vrijeme bilo još lijepo, a djeca na praznicima, povele su djecu u susjednu Sloveniju, gdje imaju svoj ljetni kamp, i organizirale zajedničko druženje Slovenki i Austrijanki, molitvu i klanjanje u crkvi kao i jedan "seoski maraton" između dva slovenska sela. Maraton je bio posvećen temi: Hod sa svetim Pavlom. Djevojčice, koje su govorile njemački jezik, podijeljene su u tri grupe: bili su to Rimljani, Korinćani i Galaćani, a slovenske djevojčice su bile Galaćani i Korinćani. "Oboružane" Biblijom, krenule su na put. Odmah na početku dobile su "Pravilo" za taj dan. Bila je to Pavlova uputa: "Sve što činite, neka bude u ljubavi!"(1 Kor 16,14). I u jednom i drugom selu, na početku i na kraju maratona, morale su tražiti slike, rješavati zadatke i odgovarati na pitanja. Pritom ih je pratio sv. Pavao i davao im neka rješenja iz Djela apostolskih i svojih poslanica. Dok su hodale, putem su susretale ljubazne ljude s kojima su razgovarale i koji su ih pozivali u svoje domove i radosno ugošćavali. Jedan od zadataka seoskog martona bio je da svaka grupa napiše jednu poslanicu sv. Pavla zajednici tog sela. Evo nekoliko zanimljivih primjera: Slovenski "Korinčani" su napisali: Dragi kršćani! Gospodin s vama! Primjetio sam da ne idete rado na misu. Potrudite se da da idete na misu sa puno više radosti. Nadam se, da ćete se popraviti i Bog će biti s vama zadovoljan. Poslanica slovenske grupe "Galačani" glasi: Draga djeco sela N.N.! Slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. "Poštuj svoga oca i majku", to je prva zapovijed sa obećanjem: da dugo živiš na zemlji. A vi, očevi, ne ogorčujte djece svoje, već ih odgajajte stegom i opomenom Gospodnjom! Austrijski "Rimljani" su napisali: Draga zajednice N.N. ! Upoznao sam vašu zajednicu i divio se dvjema krasnim crkvama. Također sam vidio i nekoliko križeva u selu. To svjedoči o vašoj ljubavi prema Kristu i Crkvi. Ostanite vjerni milosti, koju ste primili i širite dalje Kristovu nauku. Neka vas prati milost Isusa Krista. Radujem se ponovnom susretu s vama! Austrijska grupa "Korinćani" napisala je jednu ohrabrujuću poslanicu: Draga zajednice N.N.! Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, izabran, pišem vam ovo pismo iz Rima. Želim vas ohrabriti da svoju vjeru živite sa svim žarom. Pričajte i poganima o Bogu, da i oni povjeruju! Ostanite vjerni svojoj vjeri i molite jedni za druge. Idite na ispovijed, da zadobijete potpuno Božje oproštenje. Ostanimo povezani u Gospodinu! Treća austrijska grupa "Galaćani" pozabavila se temom vjeronauka, koji još nema pristup u slovenske škole: Dragi vjernici! Danas želim govoriti o jednoj vrlo važnoj temi! Bilo bi vrijeme da se vjeronauk počne poučavati i u školi, jer bi svi ljudi trebali upoznati našeg Otkupitelja Isusa Krista! Čim osobno dođem k vama, pogledat ću da li ste što napravili u tom pogledu! Poslanice su bile uručene seoskim općinama i pretpostavljam da su bile dobro primljene. Na kraju dana svi su bili pozvani u vrt na roštilj. Svi su bili zadovoljni: i djeca i organizatori i stanovnici sela. Tu se je molilo, pjevalo, družilo, razgovaralo, učilo o sv. Pavlu i pješačilo na čistom seoskom zraku! Hvala Bogu!!!!!!!!!!!! |
15.09.2008., ponedjeljak
Pavlove poslanice - 79. dan Pavlove godine Pavlove poslanice su od velike važnosti za našu Crkvu i vjeru i to iz dva razloga: - 1) pokazuju nam ono, što su sv. Pavao, a i ostali apostoli i njihovi suradnici, naučavali, dakle onu izvornu vjeru i naučavanje, koje su čuli od samog Učitelja, - 2) izvješćuju nas o životu prvih kršćana, ali i o problemima koji su nastajali unutar tih mladih kršćanskih zajednica, i što je još važnije, o načinu kako su oni te probleme rješavali, a to može biti vrlo korisno i primjenljivo i u današnje vrijeme. Poslanice nisu bili naučni radovi niti dizertacije, nego prava pisma za konkretne ljude u konkretnim prilikama i potrebama, dakle, prigodni spisi za određene ljude. Zato ih je ponekad teško čitati. Za bolje razumijevanje treba pročitati sve poslanice i Djela apostolska i uspoređivati neke podatke. Onaj koji je pisao i onaj koji je čitao - oni su točno znali o čemu se radi, a mi se moramo malo više potruditi da sve razumijemo. Osim toga, za razumijevanje je potrebno poznavati povijest onog vremena, njihove običaje kao i način njihovog razmišljanja, koje ne mora biti adekvatno našem. Koliko ima Pavlovih poslanica Listajući malo po raznim knjigama o sv. Pavlu i njegovim poslanicama, uočila sam da neki autori govore o 14 a neki o 13 Pavlovih poslanica. Malo me je to zbunilo pa sam ih i sama prebrojavala i opet ustanovila da ih ima 14. O čemu se zapravo radi? Sporno je, naime, autorstvo Poslanice Hebrejima. Već od samog početka Grčki oci su smatrali da sv. Pavao nije autor ove poslanice, dok ju je Crkva na Zapadu prihvatila u Kanon Novog Zavjeta pod imenom sv. Pavla. Danas se svi slažu da njen autor nije sv. Pavao nego vjerojatno netko od njegovih učenika, koji je slušao i učio od sv. Pavla, jer se poslanica razlikuje vanjskim oblikom, stilom i jezikom od ostalih Pavlovih spisa, ali je idejno ipak srodna Pavlovim poslanicama. A što se tiče sadržaja u njoj se nalaze divne misli, koje nimalo ne zaostaju za Pavlovim spisima. Zato su je naši prethodnici s razlogom smatrali Pavlovom poslanicom. Od kuda je koja poslanica pisana i kada, da li potječe izravno od sv. Pavla ili su je sastavili ljudi iz Pavlovog kruga, bliski njegovim teološkim mislima - u tome se ne slažu ni svi biblijski istraživači, pa se ni ja s tim neću previše zamarati. Važan mi je sadržaj i poruka. Sve poslanice sadržavaju isti temeljni nauk u čijem je središtu raspeti i uskrsli Krist. Taj nauk je Pavao stalno razvijao, prilagođavao, obogaćivao i produbljivao. Sv. Pavle, moli za nas, da i nama raspeti i uskrsli Krist bude centar života! |
14.09.2008., nedjelja
Završetak Djela apostolskih - 78. dan Pavlove godine
"Pavao ostane pune dvije godine u svom iznajmljenom stanu, gdje je primao sve koji su mu dolazili, i gdje je posve slobodno i bez zapreka, propovijedao o kraljevstvu Božjem i poučavao o Gospodinu Isusu Kristu " (Dj 28, 30 - 31).
To su posljednje rečenice Djela apostolskih. Kako je završio Pavlov proces i što je bilo dalje s njim - o tome nema više nikakvih izvještaja. Zašto? Jedni su smatrali da Luka nije bio upoznat sa ishodom Pavlovog suđenja, drugi pak da nije htio završiti s Pavlovom smrću nego s ohrabrujućim nastavkom kršćanskog naviještanja. Međutim, najvjerojatniji razlog je taj, što su Djela napisana i završena prije Pavlovog suđenja i smrti. Da li je Pavao bio oslobođen pa je otišao u Španjolsku, kao što je to želio i najavio u poslanici Rimljanima? :"...kad pođem u Španjolsku. Nadam se doista da ću vas na proputovanju posjetiti ..." (Rim 15,24) i malo dalje: "Pošto dakle to obavim ... uputit ću se u Španjolsku i usput k vama" (Rim 15,28). Općenito se smatra na osnovu podataka iz Pastoralnih poslanica Timoteju i Titu i Klementove poslanice, da je Pavao na suđenju bio oslobođen, te je ponovno poduzeo misijska putovanja na istok, a možda i u Španjolsku, dok nije za Neronova progonstva ponovno uhvaćen i bačen u drugo rimsko sužanjstvo, strože i teže od prvog. Neke od tih podataka navodi i sv. Klement, četvrti rimski biskup nakon sv. Petra (poslije Line i Anakleta) u svojoj poslanici Korinćanima, napisanoj negdje krajem 1. stoljeća. On spominje mučeništvo sv. Petra i Pavla u Rimu, te Pavlovo putovanje na krajnji zapad u Španjolsku. Mačem je pogubljen vjerojatno 67. godine na cesti koja iz Rima vodi prema Ostiji. Prema predaji, njegova odrubljena glava triput je odskočila od pločnika i na tim mjestima pojavila su se tri izvora . Zato je taj kraj nazvan "Tre fontane". Danas se tu nalaze tri crkve.  Iznad mjesta pogubljenja podignuta je barokna crkva San Paolo alle Tre Fontane. Iznad ulaza stoji natpis: Mjesto mučeništva sv. Pavla, na kojem su čudesno izbila tri vrela.  Druga je crkva sv. Vincencija i Anastazija,  a treća Santa Maria Scala coeli ( Marija - ljestve u nebo). Tako je nazvana po jednom viđenju svetog Bernarda, koji je tu nekad živio. Jednom dok je Bernard služio misu, ugleda ljestve, koje su se pružale od čistilišta do neba; po ljestvama su se penjale duše oslobođene po sv. Misi, a na vrhu ih je dočekivala Marija i uvodila u Nebo. Što reći nego blago onom, koji se penje tim ljestvama! |
13.09.2008., subota
"...od jutra do večeri..." - 77. dan Pavlove godine "On im je izlagao i svjedočio za Kraljevstvo Božje i nastojao ih - i to od jutra do večeri - uvjeriti u Isusa..." (Dj 28, 23). Zaista je nevjerojatan taj Pavao! Bio je omanje tjelesne građe, malen, samo ime mu znači "malen", a toliku je energiju posjedovao! Tim više što on nije samo navješćivao i poučavao, nego je kao šatorar radio i zarađivao novac za pokrivanje svojih životnih troškova, jer kao što sam više puta spominje, nikome nije htio biti na teret. ( Kako je mogao izgledati sv. Pavao pogledajte u postu o fotorobotu sv. Pavla, kojeg je izradila njemačka kriminalistička policija.) Sv. Pavao nije imao fiksno radno vrijeme, nego je radio prema potrebama od jutra do večeri ili od večeri do jutra ( zgoda sa usnulim mladićem Eutihom Dj 20, 7 -12) i do kraja svojih snaga. I tu mi sada opet misli idu u neke današnje prilike i neprilike s kojima se ne mogu pomiriti. Jedna takva pojava je i sveučestalija praksa "slobodnog ponedjeljka", kad župljani ostaju bez mise jer župnik ima slobodan dan, a zamjene nema. Ipak čini mi se da se to događa samo u prigradskim i seoskim sredinama i to samo u nekim. Ovisi o župniku. Ne želim i neću nikoga osuđivati, hvala Bogu da ne moram biti sudac, ali se pitam, zar bi ta misa od pola sata narušila župnikov odmor? Puno bih još tu mogla nabrojati žalopojki o zaključanim crkvama, o radu župnog ureda, o odnosu prema vjeroučiteljima i laicima koji bi u Crkvi htjeli nešto raditi, a ne da im se, ali već mi je i ovo puno, jer kao što sam negdje pročitala, koliko vremena potrošiš na kritizitranje, bar toliko moraš i moliti za istu stvar. Znam da ima i drugačijih divnih primjera, i sama sam ih doživjela, ali s malo truda i ovo bi se moglo poboljšati. U čemu je tajna Pavlovog života i djelovanja? Kako je on to sve mogao? To ću vjerojatno bolje shvatiti nakon što još 288 dana provedem u društvu sa sv. Pavlom i njegovim poslanicama. Ali i sada mi je već jasno ono osnovno: On je stavio Isusa Krista u središte svog života! Sve ostalo smatrao je nevažnim, čak i gubitkom. I što je besplatno dobio, besplatno je dijelio. To je bio program njegovog života nakon obraćenja pred Damaskom: "Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!" (Gal 2, 19-20). Možemo li i mi to postići? |
12.09.2008., petak
Pavao u Rimu - 76. dan Pavlove godineU Rimu je Pavao uživao povlasticu "lakšeg zatvora". Bilo mu je dopušteno iznajmiti privatan stan i tako stanovati izvan zatvora ali pod uvjetom, da ga stalno čuva vojnik i da Pavlova desna ruka bude vezana uz lijevu ruku vojnika. Ni to nije bilo lako, ali je bilo puno lakše od pravog zatvora. Smio je primati posjete i tako je pune dvije godine u svom stanu nesmetano navješćivao Kraljevstvo Božje. Primao je sve koji su k njemu dolazili i koje su mu rimski kršćani dovodili. Sastao se i sa Židovima kojima je opisao svoj slučaj i još jednom potvrdio svoju vjernost židovstvu. Stan je trebalo plaćati i od nečega je trebalo živjeti. Kako Pavao s lancima na rukama nije mogao raditi, vjerojatno su troškove pokrivali milodari rimskih kršćana. Gdje je bio Pavlov iznajmljeni stan? Čak dvije rimske crkve smatraju da su sagrađene upravo iznad mjesta gdje je stanovao sv. Pavao.  Prva od njih je ljupka barokna crkva Santa Maria in Via Lata sa divnom čudotvornom slikom Majke Božje. Ispod ulaza u crkvu nalazi se oratorij sa freskama koje prikazuju scene iz posljednjeg poglavlja Djela apostolskih.  Druga crkva za koju se tvrdi da je izgrađena iznad nekadašnjeg Pavlovog rimskog stana je crkva San Paolo a la Regola. Iznad mramornog portala stoji natpis, uklesan u kamen: Ovo je mjesto gdje je stanovao i naučavao sv. Pavao, apostol. Koja je prava, ne može se sa sigurnošću reći. Vjerojatno ova druga, ako je vjerovati stručnjacima. Ali za nas su obje "prave" i u obje se možemo moliti i preporučivati sv. Pavlu. |
11.09.2008., četvrtak
Nadomak Rima - 75. dan Pavlove godine Evo još jedne karte Italije na kojoj se lijepo vidi Forum Appii i Tres Tabernae, mjesta na cesti Via Appia, do kojih su rimska braća izašla Pavlu u susret.  Borgo Faiti - nekadašnji antički Forum Appii Mali gradić s hotelima i prenoćištima za brojne hodočasnike. Na tom mjestu je vjerojatno prenoćio i sv. Pavao jer je do Rima bilo još dobrih sedamdesetak kilometara. Samo petnaest kilometara iza Faitija nalazila su se tri antička odmorišta Tres Tabernae ( tri taverne). Tu je Pavao bio tako srdačno dočekan, da mu je odmah bilo lakše: "Kad ih Pavao vidje, zahvali Bogu i ohrabri se" (Dj 28,15). Hrabrost će mu biti potrebna ali i Božja Pomoć. Nakon još jednog dana, Pavao je bio nadomak Rima, gdje će završiti njegovo zemaljsko djelovanje. |
10.09.2008., srijeda
Via Appia - 74. dan Pavlove godine Via Appia Od Puteola, odakle je Pavao krenuo kopnenim putem, ima do Rima oko 230 km. Velikim dijelom put vodi poznatom antičkom cestom, koja se zove Via Appia.Tom cestom došlo je kršćanstvo u Rim, glavni grad antičkog svijeta. Via Appia počela se izgrađivati još 312. g. prije Krista. U početku je bila duga 195 km i vodila je samo do Capua, mjesta u blizini Puteola, gdje se je na cestu priključio i sv. Pavao. Naknadno je produžena sve do Brindizija. Ta cesta bila je najznačajnija opskrbna cesta rimskog carstva. Već u antičko doba prozvali su je kraljicom cesta. I danas je u dobrom stanju i prohodna je u cijeloj svojoj dužini od 540 km. U međuvremenu je djelomično asfaltirana, ali još ima puno dijelova sa starim rimskim opločenjem. Via Appia ima još jedan nadimak. Zovu je i Via sacra, tj. sveta cesta. jer je uzduž ceste izgrađeno mnoštvo grobova, nadgrobnih spomenika i hramova. Naime, po rimskom zakonu mrtve se nije smjelo pokapati u naseljenim područjima, pa je jedna takva cesta, koja je vodila iz grada u okolicu, bila idealno mjesto za pokapanje. Budući da je to bila značajna cesta, kojom su mnogi prolazili, bila je to idealna prilika za bogataše, da cijelom svijetu pokažu veličinu svog bogatstva gradeći monumentalne grobne spomenike, hramove i vile s obje strane ceste. Zbog toga Via Appia slovi i kao najduži muzej svijeta.  Poznati nadgrobni spomenik Ceciliji Metella isto se nalazi uz cestu Via Appia. Tu se najbolje vidi kako je to bilo velebno. Budući da Rimljani nisu vjerovali u zagrobni život, sve što su mogli dati svojim preminulima, bili su ti spomenici. Nažalost, i mi se često ponašamo na isti način. Uzalud župnik na Svisvete poziva vjernike u crkvu na misu, mnogima je važnije groblje, spomenici i bezbrojni vijenci, kao da je to zaista "Vječno počivalište" njihovih mrtvih, kao što piše na nekim spomenicima. Zaboravljaju da živima treba cvijeće, a mrtvima molitva i da je naše vječno prebivalište na nebu u krilu Očevu. Moj muž i ja, isprovocirani takvim ponašanjem, već dugo razmišljamo da se nakon smrti damo kremirati i da se naš pepeo rasipa po cvjetnoj livadi kod krematorija. Ne želimo klasični grob niti spomenik. Nek nas djeca posjećuju u molitvi. Međutim, neke dobre vjernike je ta zamisao sablaznila. A mi mislimo, ako nas je Bog stvorio iz ništavila i praha zemaljskog, kako piše u Bibliji, zar nas neće moći i uskrsnuti iz razasutog praha? Što bi onda bilo sa milijunima ljudi koji nemaju grob i čije je tijelo izgorjelo u pećima Dachaua ili drugdje? Poštujemo groblje i drugačije mišljenje i običaje, ali ne volimo pretjerivanja na groblju. Ne želimo da naša djeca ližu nadgrobne spomenike i donose cvijeće, jer mi tu neću više biti, i grob ne smatramo svojim novim domom, a pogotovo me svojim vječnim domom. Da li smo previše radikalni? |
09.09.2008., utorak
Luka Puteoli - 73. dan Pavlove godine Pozzuoli - današnji naziv i izgled nekadašnje luke Puteoli. U Puteolama završava Pavlova plovidba. Od sada Pavao ide kopnenim putem. Antička luka Puteoli u Pavlovo doba bila je značajno trgovačko središte, koje je privlačilo trgovce i obrtnike iz cijelog Sredozemlja. Tu se trgovalo, proizvodilo i prerađivalo. Luka je primala terete i za glavni grad Rim.Tu su aleksandrijske lađe na širokim i dugim molovima istovarale egipatsko žito, namijenjeno opskrbi Rima. Domaće stanovništvo jedva je dočekalo početak plovidbene sezone, dakle negdje u veljači ili ožujku. Svaki dan su u luci iščekivali lađe i trgovce. Vjerojatno su tako oduševljeno dočekali i lađu sa žitom, na kojoj se nalazio i sv. Pavao. Puteoli je izgubio funkciju glavne rimske luke nakon što je car Neron izgradio novu rimsku luku u gradiću Ostiji na ušću Tibera, nekih 23 km jugozapadno od Rima.  Grad je imao prekrasni amfiteatar sa 20.000 mjesta, koji i danas predstavlja arheološku atrakciju grada. Tu je već postojala kršćanska zajednica, kao što kaže sv. Luka u Djelima: "... mi prekosutra dođosmo u Puteole, gdje nađosmo braću koja nas zamoliše da ostanemo kod njih sedam dana." (Dj 28, 14). Stotnik Julije udovoljit će i ovoj želji, možda i zato što je i sam htio malo predahnuti u tom lijepom lučkom gradiću nakon teške i pogibeljne plovidbe. A Pavao u tih sedam dana sigurno nije gubio vrijeme. Odmarao se ali aktivno, propovijedajući i utvrđujući braću, kao i uvijek dosada, jer on nije imao nijedan drugi cilj nakon obraćenja osim navještanja Isusove Radosne vijesti. |
08.09.2008., ponedjeljak
Zajedništvo i u nevolji - 72. dan Pavlove godine Nakon tri ugodna mjeseca sa gostoljubivim maltežanima, Pavao s ostalim putnicima kreće put Rima. Plove aleksandrijskom lađom koja je imala znak Dioskure. Tako piše sv. Luka (Dj 28,11): Dioskure. A o toj, meni dosad nepoznatoj riječi, pronašla sam slijedeće objašnjenje: Grčka riječ Dioskuri označava božje (Zeusove) sinove blizance Kastora i Poluksa, koji su bili pojam bratske ljubavi. Prema grčkoj mitologiji, Zeus ih je nagradio za njihovu bratsku ljubav i smjestio ih među zvijezde ("Blizanci"). Njihove slike bile su urezane na lađi, jer su Kastor i Poluks bili zaštitnici mornara. Prvo su stali u Sirakuzi (vidi sliku), glavnom gradu Sicilije, zatim u Regiju (današnji Reggio di Calabria) i konačno u Puteolama (današnji Pozzuoli) , gdje prestaje njihova plovidba. Odsada Pavao ide kopnenim putem. U svim tim mjestima susreli su sa kršćanskom braćom, koji su ih molili da ostanu kod njih nekoliko dana. .A i u Rimu se je već proširila vijest da stiže apostol naroda, pa su mu neki od brojnih rimskih prijateja pohitili u susret. Znali su pod kakvim okolnostima dolazi u Rim, da dolazi pod vojnom pratnjom i da je optužen i izmučen dugotrajnim zatočeništvom u Cezareji. Htjeli su od samog početka biti uz njega, ohrabriti ga i izraziti mu svoju potporu. I to je Pavla zaista razveselilo. "Kad ih Pavao vidje, zahvali Bogu i ohrabri se" (Dj 28, 15). Jedni su došli čak do mjesta Forum Apii, koji je udaljen od Rima oko 65 km, a drugi do Tres Tabernae, udaljene 47 km od Rima. Zaista me impresionira taj povezanost prvih kršćana i njihov osjećaj za braću. Nije im bilo svejedno što se drugome događa i nije im bilo teško prevaliti lijepi broj kilometara, samo da što prije dođu do potrebnoga, utješe ga i pomognu mu. Danas je prilično drugačije. Vlada pravilo: Nemoj se miješati! Ako ne ulici ili negdje drugdje pred tvojim očima netko drugoga mlati ili ubija, to nije tvoja briga. Makni se što dalje! Danas susjed ne zna što mu se događa u susjedstvu i smatra to pristojnošću i nečim pozitivnim, pa se tako događa da tek policija nakon puno godina ustanovi da susjed nije nikamo otputovao, nego da je već davno umro i da leži mrtav u svom stanu.Ta otuđenost i ravnodušnot polako zahvaća cijeli svijet. Kako je moguće da u današnje vrijeme tolikog napretka i znanosti i ekonomije, skoro polovica čovječanstva skapava i umire od gladi i izlječivih bolesti? Polovica gladuje, a druga polovica muku muči sa debljinom. A samo je jedna kuna potrebna za dnevno preživljavanje jedne afričke ili južnoameričke siromašne obitelji. Samo 1 kn dnevno! I to nam je previše, kad treba drugom dati! Daleko od toga da nema i divnih primjera nesebične bratske ljubavi, koja se ravna prema Isusovim zapovijedima i uputama. Ima divnih ljudi i oni osvijetljavaju i griju ovu našu zemlju. Ljudi poput Majke Tereze. Brojni misionari u dalekim zemljama, ali i ovdje među nama. Hrabri borci za ljudska prava nerođenih, za dostojanstven život i smrt staraca, za zbrinjavanje siromašnih, za pravedno dijeljenje svjetskog bogatstva svim ljudima, a ne da desetina čovječanstva drži u svojim rukama više bogatstva nego čitav ostali svijet. Možemo li mi tu nešto promijeniti ili je sve uzalud? |
07.09.2008., nedjelja
Gdje je sv.Pavla ugrizla zmija - 71. dan Pavlove godine Mediteranski otok Malta Gdje je sv. Pavao doživio brodolom? Nakon višednevne oluje i brodoloma, brod je nasukan i uništen, a putnici su se, zahvaljujući Božjoj pomoći, spasili i pristigli na otok, za koji doznaše da se zove Melita, danas Malta. Dok su svi sjedili oko vatre i grijali se, jer bilo hladno i kišovito, Pavao je sakupio naramak suharaka i bacio ih u vatru. Ali iz vatre izađe zmija i ugrize ga za ruku (Dj 28,3). Suprotno od očekivanja starosjedilaca, Pavlu se ništa nije dogodilo: ruka nije natekla, nije ga boljela i što je bilo najveće čudo, nije umro. Sigurno je da je Pavao doživio brodolom kod otoka Melite. Ali koji je to otok? Da li je to današnja Malta ili današnji Mljet? Rasprave o tome vodile su se stoljećima. Početkom 20. st. dilema o mjestu brodoloma i boravku sv. Pavla zaključena je u korist Malte, usprkos nekim dokazima koji govore suprotno.  Benediktinski samostan na Mljetu Dokazi o boravku sv. Pavla na Mljetu bili bi slijedeći:  - za vrijeme Rima i Mljet se spominjao pod imenom Melita, - na Malti nikad nije bilo zmija za razliku od Mljeta, gdje su zmije stoljećima bile prava pošast, (sve do 1910. g. kad je barun Schilling iz Indije dopremio mungose da potamane zmije. Danas na Mljetu nema zmija, ali ima previše mungosa.) - brodolom se dogodio u Jadranu (Dj 27, 27). Međutim, to ne mora biti čvrsti dokaz jer neki stručnjaci kažu, da se u ono doba Jadranom zvao i dio Sredozemnog mora između Grčke, Italije, Sicilije i Afrike. - u Posl. Rimljanima Pavao izričito tvrdi da je bio u Iliriku (Rim 15,18), a Ilirik je bila rimska provincija na području današnje Hrvatske, BiH, sjeverne Albanije, Crne Gore.... - na istočnoj obali Mljeta u uvali Saplunara nalaze se ruševine crkvice sv. Pavla. Tu se je, po nekima, zbio cijeli događaj. Tko je sve zastupao tezu o boravku sv. Pavla na Mljetu? Evo nekih: - Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u 10. st. u svom spisu "De administrando imperio" upućuje na mogućnost, da je otok sv. Pavla Mljet a ne Malta. - Ucinjski biskup Martino Segono u 15. st. - Dubrovački benediktinac Ignatius Georgi napisao je 1730 g. opsežnu knjigu u kojoj zagovara Mljet kao mjesto brodoloma. - Najgorljiviji pobornik Mljeta bio je mljetski opat i pjesnik, benediktinac Ignjat Đurđević koji je 1730 g. objavio knjigu, znanstvenu studiju, kojom dokazuje da je sv. Pavao doplovio na Mljet., - u najnovije doba kapetan i doktor znanosti Antun Ničetić obnovio je staru raspravu o plovidbi sv. Pavla od Krete do Malte/Mjeta i stao na stranu Ignjata Đurđevića. U svojoj knjizi "Nove spoznaje o postanku Dubrovnika, o njegovom brodarstvu i plovidbi svetog Pavla" iznio je svoje argumente i dokaze u korist našeg Mljeta. Dakle, u cijelom srednjem vijeku, Mljet je bio otok sv. Pavla. Koje stoljeće nakon toga započinju rasprave i sporenja. Što je moglo značajno utjecati da se to mišljenje promijeni? Možda ovo slijedeće: U 16. stoljeću rimski car Karlo V. dodijeljuje otok Maltu vitezovima reda sv. Ivana Jeruzalemskog tzv. Ivanovcima, za nagradu, što su se borili protiv Turaka u sv. Zemlji. Došavši na Maltu i postavši tako Malteški vitezovi, oni su sada svom otoku htjeli dati i neki povijesni i religiozni sadržaj. A što je bilo bolje, nego upravo Maltu prikazati kao onaj pravi otok, gdje je boravio sv. Pavao. Možda smo mi prebrzo odustali od našeg Mljeta! |
06.09.2008., subota
Brodolom (Dj 27) - 70. dan Pavlove godine Za vrijeme cijelog putovanja Pavao je bio od velike pomoći i mornarima i putnicima. Kad je shvatio da plovidba postaje pogibeljna, upozorio je stotnika Julija, da ne idu dalje, nego da ostanu u Pristaništima, dok se vremenske prilike ne poboljšaju. Nisu ga poslušali pa su upali u strahovitu oluju i nevrijeme, koje je trajalo danima. Da olakšaju lađu morali su izbacati teret i svu brodsku opremu, ali i dalje je bilo neizvjesno, da li će uspjeti spasiti živote. Ljudi su upali u depresiju, prestali su jesti. Već četrnaest dana more ih je nosilo tamo-amo, nisu vidjeli ni sunca, ni mjeseca ni zvijezda. Najgore je bilo po noći. Tjeskobno su čeznuli za osvitom dana. Pavao, kao i uvijek priseban i pun pouzdanja u Boga, smiruje ljude i tješi ih Božjim obećanjem, koje mu je prenio anđeo u snu, da neće nitko poginuti: "Zato, ljudi, budite odvažni, jer vjerujem Bogu, da će biti tako, kako mi je rečeno" (Dj 27,25) Bog je uvijek bio Pavlov oslonac i snaga! Te Pavlove riječi ohrabrenja mogle bi i nama pomoći u našim osobnim brodolomima, kad nikako da izađemo iz životnih oluja ili duhovnog mraka i kad više nego ikad čeznemo za svitanjem novog dana i izlaskom sunca. Na nekim blogovima čitam ovih dana deprimirajuće poruke kao: u zadnje vrijeme nisam nikako raspoložena , nešto me proganja i muči i ne znam što da radim s tim, bojim se, život mi se raspada, ne znam kako da idem dalje, nemam snage, sve loše se gomila oko mene i u meni, ulovila me neka suhoća koje se ne mogu nikako osloboditi, sve više sam depresivan i ne znam što mi se događa.... Možda bi bilo dobro da se u tim trenucima sjetimo tih Pavlovih riječi ohrabrenja i da povjerujemo, da će biti tako, kako je Bog rekao. A on je rekao da nas ljubi, da nas neće ostaviti sirotama i da će biti s nama do svršetka svijeta. Pa koga da se onda bojimo i zbog čega da budemo depresivni? Pouzdanjem u Boga možemo postati gospodari svih životnih situacija... |
05.09.2008., petak
Putovanje u Rim - 69. dan Pavlove godine U zadnja dva poglavlja Djela (27. i 28.) opet su izvještaji pisani u 1. licu množine, što upućuje na zaključak, da se je sv. Luka opet pridružio Pavlu, s njim plovio i bio u Rimu. Cijelo putovanje bilo je naporno i dugo je trajalo ( barem pola godine). Osim toga bilo je prepuno uzbuđenja. Pratile su ih višednevne snažne oluje, doživjeli su brodolom i bilo je trenutaka, kada nisu bili sigurni, da li će preživjeti. Ali sv. Pavao pokazao se izuzetno hrabrim i sposobnim u tim teškim situacijama. Davao je dobre savjete kormilaru i uspješno hrabrio 276 osoba, koliko ih je bilo tada na lađi. Za vrijeme plovidbe promijenili su tri lađe. Plovili su: - priobalnom lađom od Cezareje do Mire, - teretnom lađom za prijevoz žita od Mire do Malte i - aleksandrijskom lađom od Malte do Puteola u Napuljskom zaljevu, odakle su putovanje do Rima nastavili kopnenim putem.  Rimska lađa za prijevoz žita Na cijelom putu Pavao je sa ostalim sužnjima bio povjeren brizi i čuvanju jednom stotniku iz carske čete, imenom Juliju. To je bio izuzetno pošten čovjek, postupao je s Pavlom ljudski i u Sidonu mu dopustio da ide k svojim prijateljima, da mu priteknu u pomoć (Dj 27, 3). Isti taj stotnik spasit će Pavlu, a i ostalim sužnjima život. Naime, kad su se nasukali kod Malte, postojala je mogućnost da zatvorenici isplivaju i pobjegnu, pa su ih vojnici htjeli poubijati, ali je Julije to spriječio. Eto, stotnik Julije imao je vlast i mogao je sasvim drugačije postupiti, ali on svoje ovlasti nije skoristio da vlada i trenira strogoću nad potčinjenima, nego da im pomaže i spašava živote. Dobar primjer svima koji obnašaju vlast! |
04.09.2008., četvrtak
Teško se je ostanu opirati (Dj 26,14) - 68. dan Pavlove godine Ostan? Što je to? Ima li to veze s volovima? Ne znam kako drugi, ali ja sam prvi put čula tu riječ i nisam razumjela što to znači: teško se je ostanu opirati, ili u drugom prijevodu: teško ti se protiv ostana praćakati. Tražila sam značenje te riječi i pronašla, da bi ostan bio isto što i mamuze ili ostruge, koje služe da se životinja podbode ili bolje reći potakne na bolju suradnju ili hod. Ovdje mi se to ne čini prikladno tumačenje. Drugo tumačenje nisam pronašla. U njemačkom prijevodu upotrebljena je riječ der Stachel, što bi značilo trn, bodlja, žalac. Osobno mislim, da bi ostan bilo nešto, što se metne volu ili na vrat ili u usta i time ga se tjera, da radi ono, što gazda hoće. Ako te pritisne, ne vrijedi ti se opirati, moraš se pokoriti i poslušati zbog stiska i boli. Nema ti druge, što se više opireš, više će te boljeti. Ne znam da li sam u pravu? Ako netko zna što je ostan, kako izgleda i kako se upotrebljava, molim da mi objasni u komentaru. Hvala! Ipak sam shvatila smisao Isusovih riječi Savlu. U mom "prijevodu" to bi značilo slijedeće: Savle, Savle, zašto me progoniš? Uzaludan i beskoristan je tvoj otpor i borba protiv mene. Na kraju ćeš morati popustiti i činit ćeš ono, što ću ja od tebe tražiti. |
03.09.2008., srijeda
Treći Pavlov obrambeni govor - 67. dan Pavlove godine Pavao govori pred Agripom, Festom i Berenikom Prokuratora Feliksa, koji, ulizujući se Židovima, nije htio osloboditi Pavla, naslijedio je novi prokurator Porcije Fest. I od njega Židovi traže da Pavla pošalje u Jeruzalem, ponovno planirajući njegovo ubojstvo na putu. Fest to odbija i započinje novo suđenje, koje se odvija već po ustaljenom redu: Židovi ga teško optužuju, Pavao se vješto brani i oni ne mogu ništa dokazati. Fest mu nudi mogućnost da zajedno odu u Jeruzalem i da mu se tamo sudi ali Pavao ne priznaje jurisdikciju Velikog vijeća i kao rimski građanin priziva na cara. I Fest zaključi: "Na cara si prizvao, pred cara ćeš ići!" (Dj 25, 12). Tako se polako ali sigurno ispunjava Božji plan i Isusov nagovještaj da Pavao i u Rimu treba za njega svjedočiti (Dj 22,11). Prije odlaska u Rim, Pavao će imati priliku još jednom iznijeti svoju obranu, sada pred kraljem Agripom i njegovom sestrom Berenikom, koji su došli u Cezareju da pozdrave novog prokuratora Festa. Treći Pavlov obrambeni govor sigurno je najdotjeraniji Pavlov govor zapisan u Djelima. Ravan mu je možda jedino uvod u govor na Areopagu. Vrijedi ga još jednom pročitrati: " Nato Agripa reče Pavlu: "Dopušteno ti je braniti se." Tada Pavao, ispruživši ruku, poče svoju obranu: - Kralju Agripa, osjećam se sretnim, što se danas mogu pred tobom braniti od svega za što me tuže Židovi, jer ti vrlo dobro poznaješ židovske običaje i njihova prepiranja. Zato te molim, poslušaj me strpljivo. - Moj život od prvih dana mladosti, koji sam proveo u svome narodu i u Jeruzalemu, poznaju svi Židovi. Budući da me otprije poznaju, mogu posvjedočiti, ako hoće, da sam kao farizej živio po najstrožoj sljedbi naše vjere. I sada stojim pred sudom zbog nade u obećanje, koje Bog dade našim očevima. Uzdajući se, da će je postići, naših dvanaest plemena služi postojano noć i dan. Zbog te me Nade, kralju, tuže Židovi. Što ima po vašem sudu nevjerojatno u tome, da Bog uskrisuje mrtve? I meni se nekoć činilo, da se moram suprotstaviti svim sredstvima imenu Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu. Osobno sam mnoge svete zatvarao u tamnice, pošto su me na to opunomoćili veliki svećenici. Kada su osuđivani na smrt, to sam odobravao. Idući iz sinagoge u sinagogu, često sam ih kušao prisiliti, da grde Boga i, u svom prekomjernom bijesu na njih, progonio ih čak do u tuđe gradove. - Kada sam u tom poslu išao u Damask s punomoći i dopuštenjem velikih svećenika, vidio sam, kralju, na svom putu u pol dana kako s neba dođe svjetlo jasnije od sunca, te obasja mene i moje suputnike. Mi smo svi pali na zemlju, a ja sam čuo glas što mi govori hebrejskim jezikom: "Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško se je ostanu opirati." A ja rekoh: "Tko si ti, Gospodine?" Gospodin odgovori: "Ja sam Isus, koga ti progoniš. Ustani i stani na svoje noge, jer sam ti se zato ukazao da te postavim slugom i svjedokom onome što si vidio i onome što ću ti objaviti. Izbavljam te od tvog naroda i od pogana, kojima te šaljem, da im otvoriš oči, da se obrate od tame k svjetlu, od sotonine vlasti k Bogu, da po vjeri u mene postignu oproštenje grijeha i baštinu među svetima." - Zato, kralju Agripa, nisam bio neposlušan nebeskom viđenju, nego sam propovijedao najprije stanovnicima Damaska, zatim Jeruzalema i sve židovske zemlje i napokon poganima, da se obrate i okrenu Bogu, vršeći djela dostojna obraćenja. Zato su me Židovi uhvatili u hramu i pokušali me ubiti. Ali pomoću Božjom održah se do današnjeg dana i svjedočim malomu i velikomu, ne govoreći ništa drugo osim ono što su kazali Proroci i Mojsije, da će se dogoditi: da će Krist trpjeti, da će on, prvi uskrsli od mrtvih, navijestiti svjetlo židovskom narodu i poganima. Kad je bio na toj točki svoje obrane, reče mu Fest vrlo glasno: - Luduješ, Pavle! Tvoje ti je golemo znanje pamet pomutilo. - Ne ludujem, svijetli Feste, - odvrati Pavao, - već govorim istinite i razborite riječi. Ta i Kralj, komu se pouzdano obraćam, zna te stvari. Ne vejrujem, da mu je išta od toga nepoznato, jer se to nije dogodilo u kakvu zakutku. Vjeruješ li, kralju Agripa, prorocima? Znam da vjeruješ. A Agripa odvrati Pavlu: - S malo me truda kaniš učiniti kršćaninom! - Molim Boga, - odvrati Pavao, - da bi, bilo s malo ili s mnogo truda, ne samo ti, nego i svi koji me danas slušaju, postali kao što sam i ja, izuzevši ove lance. Nato ustade kralj i upravitelj, Berenika i ostali što su sjedili s njima. Dok su se povlačili, govorili su jedan drugomu: "Ovaj čovjek nije učinio ništa što zaslužuje smrt ili lance." Agripa reče Festu: "Ovaj se čovjek mogao pustiti na slobodu, da nije prizvao na cara." |
02.09.2008., utorak
Cezarejsko sužanjstvo - 66. dan Pavlove godine Rimsko kazalište u Cezareji Cezareja ( Cezareja primorska, za razliku od Cezareje Filipove na sjeveru današnjeg Izraela) se u Djelima apostolskim spominje više puta. Tu je živio i krstio se stotnik Kornelije, prvi poganin koji je prihvatio kršćanstvo.(Dj 10). Također Filip, zvani evanđelist, jedan od sedmorice đakona, u Cezareji je imao kuću (Dj 21,8-9). Tu je i Pavao češće navraćao, a sada će tu biti i zatočen. Cezareja je bilo sjedište uprave rimske pokrajine Judeje. Tu su stanovali rimski prokuratori i to u palači koju je izgradio Herod Veliki. Grad je bio na samom Sredozemnom moru, imao je kazalište, već spomenutu palaču, amfiteatar i terme. Izgradio ga je Herod Veliki, a jedan od prokuratora koji je ovdje imao obitavalište bio je i dobro nam poznati Poncije Pilat. Njegov nasljednik bio je prokurator Feliks, pred kojim će se Pavao morati braniti od židovskih optužbi. To će biti njegov drugi obrambeni govor zapisan u Djelima. Židovski starješine i veliki svećenik Ananija došli su iz Jeruzalema u Cezareju sa svojim odvjetnikom i savjetnikom Tertulom (Dj 24,1), ali ni odvjetnik im ništa neće pomoći. Pavao se brani sam i tako dobro odgovara na optužbe, da mu suci nisu našli ništa, za što bi mu mogli suditi. Ipak je bio dvije godine u zatvoru, parnica se odgađala, a Feliks se nadao dobiti od Pavla neki mito, koji bi možda ubrzao postupak i Pavla oslobodio. Međutim, mita nije dobio i Pavao je ostao u zatvoru lakšeg tipa, u kojem je uživao neke povlastice (isto kao i kasnije u Rimu). Ipak, bio je zatočen i ograničen u kretanju, što je za njega, čovjeka od akcije, bilo možda teže od napora misijskih putovanja. Po mišljenju biblijskih stručnjaka, dvije godine je bilo maksimalno trajanje istražnog zatvora. Budući da do tog vremena nije došlo do presude, Pavao je morao biti oslobođen. Međutim, prokurator Feliks to nije učinio: "Htijući ugoditi Židovima, ostavi Feliks Pavla u okovima" (Dj 24,27). Nažalost i na našu sramotu, koliko puta donosimo krive odluke zbog vlastitih interesa, ili zbog nemara, ili neznanja, ili zbog zloće i zlobe, a na štetu nevinih ljudi. I nikom ništa! Kao da su ljudi ormari, da nemaju srce ni dušu ni osjećaje. Mislimo samo na sebe. Važno da smo mi nahranili svoj ego. Ali sve će jednom doći na svoje pravo mjesto! Još kao dijete naučila sam onu izreku: Božje oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da! i to me je sačuvalo od nekih pogrešnih poteza, nažalost ne od svih. |
01.09.2008., ponedjeljak
Urota Židova protiv Pavla - 65. dan Pavlove godine Židovi nisu prestajali smišljati kako da uklone Pavla (Dj 22,12-22). Njih četrdesetak zaklelo se, da neće ni jesti ni piti dok ga ne ubiju. Bila je to posebna vrsa urote uz zaziv prokletstva, ako se ne ispuni naum. Zaista su bili složni i odlučni u svom naumu. Plan je bio da ga namame van iz vojarne, pod izlikom, da Veliko vijeće želi pomnije ispitati njegov slučaj. Na putu bi ga oni iz zasjede ubili. Ali ništa bez nećaka! Zahvaljujući sinu svoje sestre (Dj 22, 16), dakle svom nećaku, Pavao nije upao u židovsku zamku. Mladić se očito vrzmao svuda po gradu, pomno pratio sve što je bilo u vezi njegovog ujaka, pa je tako saznao i za pripremanu zamku. O tome je odmah obavijestio Pavla, a ovaj rimskog zapovjednika i tako je Pavao još iste noći, zbog svoje sigurnosti, bio tajno otpremljen u Cezareju. Šteta što Pavlovu sestru i nećaka sv. Pismo više ne spominje. Vjerojatno je bila udana u Jeruzalemu i prateći čudesne događaje oko obraćenja svog brata, i sama, zajedno sa obitelji, postala kršćanka. Kako je dobro imati obitelj, sestru, brata, nećaka......Mnogi danas nemaju više obitelj jer su im se roditelji rastali. Mnoga djeca rastu bez braće i sestara, jer su jedinci. Ove godine upisano je oko 150 razreda prvašića manje nego prošle godine! Tužno i zabrinjavajuće!!!!!!! |
- Bože milosrdni i svemogući, preporučujemo ti ovih dana naše maturante. Pošalji svoga Duha da ih prosvijetli i pomogne u rješavanju testova. Posebno Ti preporučujemo Josipa V.