Nakon tri ugodna mjeseca sa gostoljubivim maltežanima, Pavao s ostalim putnicima kreće put Rima. Plove aleksandrijskom lađom koja je imala znak Dioskure. Tako piše sv. Luka (Dj 28,11): Dioskure. A o toj, meni dosad nepoznatoj riječi, pronašla sam slijedeće objašnjenje: Grčka riječ
Dioskuri označava božje (Zeusove) sinove blizance Kastora i Poluksa, koji su bili pojam bratske ljubavi. Prema grčkoj mitologiji, Zeus ih je nagradio za njihovu bratsku ljubav i smjestio ih među zvijezde ("Blizanci"). Njihove slike bile su urezane na lađi, jer su Kastor i Poluks bili zaštitnici mornara.
Prvo su stali u Sirakuzi (vidi sliku), glavnom gradu Sicilije, zatim u Regiju (današnji Reggio di Calabria) i konačno u Puteolama (današnji Pozzuoli) , gdje prestaje njihova plovidba. Odsada Pavao ide kopnenim putem.
U svim tim mjestima susreli su sa kršćanskom braćom, koji su ih molili da ostanu kod njih nekoliko dana. .A i u Rimu se je već proširila vijest da stiže apostol naroda, pa su mu neki od brojnih rimskih prijateja pohitili u susret. Znali su pod kakvim okolnostima dolazi u Rim, da dolazi pod vojnom pratnjom i da je optužen i izmučen dugotrajnim zatočeništvom u Cezareji. Htjeli su od samog početka biti uz njega, ohrabriti ga i izraziti mu svoju potporu. I to je Pavla zaista razveselilo. "Kad ih Pavao vidje, zahvali Bogu i ohrabri se" (Dj 28, 15). Jedni su došli čak do mjesta Forum Apii, koji je udaljen od Rima oko 65 km, a drugi do Tres Tabernae, udaljene 47 km od Rima.
Zaista me impresionira taj povezanost prvih kršćana i njihov osjećaj za braću. Nije im bilo svejedno što se drugome događa i nije im bilo teško prevaliti lijepi broj kilometara, samo da što prije dođu do potrebnoga, utješe ga i pomognu mu.
Danas je prilično drugačije. Vlada pravilo: Nemoj se miješati! Ako ne ulici ili negdje drugdje pred tvojim očima netko drugoga mlati ili ubija, to nije tvoja briga. Makni se što dalje! Danas susjed ne zna što mu se događa u susjedstvu i smatra to pristojnošću i nečim pozitivnim, pa se tako događa da tek policija nakon puno godina ustanovi da susjed nije nikamo otputovao, nego da je već davno umro i da leži mrtav u svom stanu.Ta otuđenost i ravnodušnot polako zahvaća cijeli svijet. Kako je moguće da u današnje vrijeme tolikog napretka i znanosti i ekonomije, skoro polovica čovječanstva skapava i umire od gladi i izlječivih bolesti? Polovica gladuje, a druga polovica muku muči sa debljinom. A samo je jedna kuna potrebna za dnevno preživljavanje jedne afričke ili južnoameričke siromašne obitelji. Samo 1 kn dnevno! I to nam je previše, kad treba drugom dati!
Daleko od toga da nema i divnih primjera nesebične bratske ljubavi, koja se ravna prema Isusovim zapovijedima i uputama.
Ima divnih ljudi i oni osvijetljavaju i griju ovu našu zemlju.
Ljudi poput Majke Tereze. Brojni misionari u dalekim zemljama, ali i ovdje među nama. Hrabri borci za ljudska prava nerođenih, za dostojanstven život i smrt staraca, za zbrinjavanje siromašnih, za pravedno dijeljenje svjetskog bogatstva svim ljudima, a ne da desetina čovječanstva drži u svojim rukama više bogatstva nego čitav ostali svijet.
Možemo li mi tu nešto promijeniti ili je sve uzalud?