Kako sam i ja naviknut na velebne grobne spomenike u urbanim sredinama, fascinantno mi je nedavno bilo u jednom slavonskom mjestu vidjeti groblje u kojem je većina grobova u običnoj zemlji, u nju je zaboden drveni križ na sredini kojeg je pločica na kojoj piše: Ovdje čeka uskrsnuće: ime osobe. I to je to.
11.09.2008. (10:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
leticia
Ovo je sa KNI
2300 S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa;[61] jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga.
Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela.[62]
Ja ipak želim biti pokopana, jer i Isus je bio u grobu. Ne želim spomenike, običan, mali neprimjetan grob. Btb:)
11.09.2008. (12:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
leticia
Ono gore je bilo iz KKc, a ovo dolje iz Zakonika kanonskog prava
"Crkva usrdno preporučuje da se čuva pobožni običaj pokapanja tijela preminulih; ipak ne zabranjuje spaljivanje, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku" (Kan. 1176 -§ 3)
11.09.2008. (12:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Slažem se da je najvažnije s pokojnikom postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Posljednih dvadesetak godina Crkva s poštovanjem govori i o kremiranju. U Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji kaže doslovno, da je kremiranje način pokopa koji poštuje dostojanstvo pokojnika, isto tako kao i ukapanje u grob. Vjerojatno Crkva nikad ne bi ni zabranjivala kremiranje, da nije bilo sekti, koje su ga propagirale s protukršćanskim namjerama. Pa i onda ga je dopuštala kad je bila za to velika potreba, kao npr. u doba kuge.Jer kako piše u jednom članku Glasa Koncila, kremiranje ne dira dušu, koja je neraspadljivi dio osobnoga ja, već samo brzo uništava raspadljivi dio, tj. u nekoliko sati ostvaruje ono što narav izvrši u više godina.
Kad bolje promislim, baš mi je svejedno što će biti s mojim tijelom poslije smrti. Lijepo je rekla sv. Monika sv. Augustinu i njegovom bratu kad je bila na samrti: " Sahranite ovo tijelo kamogod, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim, da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete"
11.09.2008. (20:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Kako sam i ja naviknut na velebne grobne spomenike u urbanim sredinama, fascinantno mi je nedavno bilo u jednom slavonskom mjestu vidjeti groblje u kojem je većina grobova u običnoj zemlji, u nju je zaboden drveni križ na sredini kojeg je pločica na kojoj piše: Ovdje čeka uskrsnuće: ime osobe.
I to je to.
11.09.2008. (10:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
leticia
Ovo je sa KNI
2300 S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa;[61] jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga.
Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela.[62]
Ja ipak želim biti pokopana, jer i Isus je bio u grobu. Ne želim spomenike, običan, mali neprimjetan grob. Btb:)
11.09.2008. (12:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
leticia
Ono gore je bilo iz KKc, a ovo dolje iz Zakonika kanonskog prava
"Crkva usrdno preporučuje da se čuva pobožni običaj pokapanja tijela preminulih; ipak ne zabranjuje spaljivanje, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku" (Kan. 1176 -§ 3)
11.09.2008. (12:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mvko
Slažem se da je najvažnije s pokojnikom postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća.
Posljednih dvadesetak godina Crkva s poštovanjem govori i o kremiranju. U Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji kaže doslovno, da je kremiranje način pokopa koji poštuje dostojanstvo pokojnika, isto tako kao i ukapanje u grob. Vjerojatno Crkva nikad ne bi ni zabranjivala kremiranje, da nije bilo sekti, koje su ga propagirale s protukršćanskim namjerama. Pa i onda ga je dopuštala kad je bila za to velika potreba, kao npr. u doba kuge.Jer kako piše u jednom članku Glasa Koncila, kremiranje ne dira dušu, koja je neraspadljivi dio osobnoga ja, već samo brzo uništava raspadljivi dio, tj. u nekoliko sati ostvaruje ono što narav izvrši u više godina.
Kad bolje promislim, baš mi je svejedno što će biti s mojim tijelom poslije smrti. Lijepo je rekla sv. Monika sv. Augustinu i njegovom bratu kad je bila na samrti: " Sahranite ovo tijelo kamogod, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim, da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete"
11.09.2008. (20:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...