Via Appia
Od Puteola, odakle je Pavao krenuo kopnenim putem, ima do Rima oko 230 km. Velikim dijelom put vodi poznatom antičkom cestom, koja se zove Via Appia.Tom cestom došlo je kršćanstvo u Rim, glavni grad antičkog svijeta.
Via Appia počela se izgrađivati još 312. g. prije Krista. U početku je bila duga 195 km i vodila je samo do Capua, mjesta u blizini Puteola, gdje se je na cestu priključio i sv. Pavao. Naknadno je produžena sve do Brindizija.
Ta cesta bila je
najznačajnija opskrbna cesta rimskog carstva. Već u antičko doba prozvali su je kraljicom cesta. I danas je u dobrom stanju i prohodna je u cijeloj svojoj dužini od 540 km. U međuvremenu je djelomično asfaltirana, ali još ima puno dijelova sa starim rimskim opločenjem.
Via Appia ima još jedan nadimak. Zovu je i
Via sacra, tj. sveta cesta. jer je uzduž ceste izgrađeno mnoštvo grobova, nadgrobnih spomenika i hramova. Naime, po rimskom zakonu mrtve se nije smjelo pokapati u naseljenim područjima, pa je jedna takva cesta, koja je vodila iz grada u okolicu, bila idealno mjesto za pokapanje. Budući da je to bila značajna cesta, kojom su mnogi prolazili, bila je to idealna prilika za bogataše, da cijelom svijetu pokažu veličinu svog bogatstva gradeći monumentalne grobne spomenike, hramove i vile s obje strane ceste. Zbog toga Via Appia slovi i kao
najduži muzej svijeta.
Poznati nadgrobni spomenik Ceciliji Metella isto se nalazi uz cestu Via Appia. Tu se najbolje vidi kako je to bilo velebno.
Budući da
Rimljani nisu vjerovali u zagrobni život, sve što su mogli dati svojim preminulima, bili su ti spomenici. Nažalost, i mi se često ponašamo na isti način. Uzalud župnik na Svisvete poziva vjernike u crkvu na misu, mnogima je važnije groblje, spomenici i bezbrojni vijenci, kao da je to zaista "Vječno počivalište" njihovih mrtvih, kao što piše na nekim spomenicima. Zaboravljaju da živima treba cvijeće, a mrtvima molitva i da je naše vječno prebivalište na nebu u krilu Očevu.
Moj muž i ja, isprovocirani takvim ponašanjem, već dugo razmišljamo da se nakon smrti damo kremirati i da se naš pepeo rasipa po cvjetnoj livadi kod krematorija. Ne želimo klasični grob niti spomenik. Nek nas djeca posjećuju u molitvi. Međutim, neke dobre vjernike je ta zamisao sablaznila. A mi mislimo, ako nas je Bog stvorio iz ništavila i praha zemaljskog, kako piše u Bibliji, zar nas neće moći i uskrsnuti iz razasutog praha? Što bi onda bilo sa milijunima ljudi koji nemaju grob i čije je tijelo izgorjelo u pećima Dachaua ili drugdje? Poštujemo groblje i drugačije mišljenje i običaje, ali ne volimo pretjerivanja na groblju. Ne želimo da naša djeca ližu nadgrobne spomenike i donose cvijeće, jer mi tu neću više biti, i grob ne smatramo svojim novim domom, a pogotovo me svojim vječnim domom.
Da li smo previše radikalni?