Ovim hodočašćem htjeli smo zagrliti našu istočnu Slavoniju i Srijem, sjećajući se velike žrtve Vukovara u Domovinskom ratu.
Nakon stoljetnih čežnji hrvatskih rodoljuba, stradanja i križnih putova, naša je generacija u krvi i stradanjima Domovinskog rata ostvarila san stvorivši slobodnu i nezavisnu republiku Hrvatsku.
Država je stvorena, ali ostale su rane na našim dušama. Guše nas podjele i nesloga Hrvata koji se dijele na lijeve i desne, na crvene i crne, žute i zelene.... i to rastače jedinstvo hrvatskog naroda.
Prvo smo išli k Majci u Ilaču s nakanom da nam izmoli milost kod dragog Boga da svaki čovjek, koji živi na hrvatskoj zemlji, uzljubi hrvatsku Domovinu čistom i iskrenom ljubavlju, kao što Krist nas ljubi.
Molili smo nebesku Majku, Kraljicu Hrvata i Kraljicu naših obitelji, da se ne zaustavimo na "spirali smrti" koja doslovce vrišti na ovoj paklenoj slavonskoj vrućini, već da poput starozavjetnog patnika Joba zavapimo Gospodinu: "Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!"
Job je vjerovao Jahvi i Jahve mu vraća sreću.Vjerujmo Mu i mi! Naša mržnja, zgražanje i tuga, zbog zla koje su nam nanijeli četnici, kolikogod bili ljudski opravdani, ne podižu naš pogled prema Bogu. Tuga nam savija tijelo i obara pogled prema zemlji, a nevolja uzdiže srce prema Stvoritelju tražeći da ga utješi i ispuni božanskim mirom.
Zato slijedimo primjer Žalosne Gospe koja je išla za Isusom na Kalvariji, ali evanđelist nigdje ne spominje da je Marija bila tužna.
Po dolasku u Ilaču, još vrući i žedni od poduljeg putovanja ( a i klima nije radila u jednom autobusu), odmah smo se zaputili u crkvicu M.B. Ilačke sa pjesmom i molitvom na ustima i mirom u srcu.
Kao da smo se htjeli skloniti od žege i sparine, a u crkvici je bilo ugodno hladno, pohitali smo u Marijino naručje kao u naručje Majke....
Tamo nas je dočekao pravi "hladni tuš"! Vlč. Miro Tomas, župnik iz Nijemaca, koji nas je dočekao u svetištu, jer je domaći župnik Ivan Đakovac bio odsutan, lijepo nas je pozdravio i odmah zamolio da izađemo iz crkve ako smo se došli rashladiti i onako usput pozdraviti Gospu i susresti Isusa......Rashladiti se možemo u kafiću preko puta i u predivnom periovoju oko crkve..., ali ne u Božjem hramu!
Nakon prvotnog šoka shvatili smo njegovu poruku i posvijestili smo si zašto smo ovamo došli i što tražimo u ovoj Božjoj kući.
Pozvao nas je na ispovijed i strpljivo ispovijedao punih sat vremena i kada smo pomislili da je red pred ispovjedaonicom već pri kraju, opet bi se našla neka potrebita duša koja je tražila mir i oprost od Gospodina.
Sv. Misa je bila jedan poseban susret nas sa Gospodinom. Bilo je to slavlje ljubavi i veselja, slično onom u Kani Galilejskoj ( evanđelje tog dana donosilo je upravo izvješće o prvom Isusovom čudu u Kani Galilejskoj).
Svaki dio svetog misnog slavlja bio je je jedan veliki "DA" Gospodinu za naše obitelji, za Crkvu i Domovinu.
Sve što vam Isus veli, učinite - donosi nam Riječ Božja, a vlč. Miro je u propovijedi još istaknuo:
Kamo god idete, uzmite sa sobom Isusa i Mariju i bit će više mira i ljubavi u našim obiteljima. Naša će Domovina zabljesnuti moralnošću i čistoćom naše djece i mladeži, naši starci neće biti ostavljeni i sami a naši pokojnici radovat će se s nama u nebu.
................
Prije molitve vjernika vlč. Tomas nam je ispripovijedio da je neki svećenik kod prinosa darova vidio anđele kako uzimaju darove i nose ih na oltar. Polovica prisutnih nije imala ništa što bi dali Gospodinu. "Zato vi, koji ste sada tu, dajte Gospodinu na žrtvenik sve što ste donijeli, pa i brige, patnje, boli, križeve, zabrinutosti , ovaj vaš put (klima nije radila)......"
......................
Osim ove
prekrasne oltarne slike
prekrasan je bio i oltarnik. Morali smo ga slikati!
Nakon svete mise okrijepili smo se i utažili žeđ
i zajednički slikali ispred Marijina izvora.
Put do Vukovara kroz polja zlatnog žita punio nam je srca ponosom i zahvalnošću.
Poklonili smo se žrtvi Vukovara, zapalili svijeću na Ovčari i pomolili se za sve žrtve rata na vukovarskom groblju.
Spustili smo se i do nabujalog Dunava i zahvalili Bogu što nije bilo većih problema s poplavama.
Doček u Vinkovcima bio je pun topline i ljubavi naših "Marija i Marti! i župnika župe Srca Isusova vlč. Roberta Farkaša!
Ako se je Elizabeta radovala dolasku svoje rođakinje zbog toga jer je znala da će joj Marija pomoći,
naši Vinkovčani su se nama veselili jer su nam htjeli s ponosom ispričati i pokazati s koliko ljubavi i zauzetosti žive svoju vjeru i poslanje Molitvenog vijenca.
Doista smo ostali zadivljeni srdačnošću svećenika i voditeljica koja je bila toliko iskrena da se mogla osjetiti u zraku, unatoč sparini i vrućini slavonskog asfalta.
Prvo smo se uputili u crkvu.
Pozdravne riječi župnika, pjesma i zajednička molitva okrijepile su nam dušu,
a onda nas je u rashlađenoj dvorani čekalo hladno piće, kava i kolači....
Nakon pjesme ( "Jer velik si....")
i podjele sitnih darova župniku
i naših šalova Marijama i Martama
trebalo se pozdraviti i krenuti put Zagreba.
U ime vodstva MVKO i hodočasnika predsjednica Marina Šturlić se je zahvalila našim Vinkovčanima na prelijepom dočeku, okrijepi, ljubavi i prijateljstvu koje proizlazi iz naših molitvi Nabeskoj Majci i sve nas povezuje.
Došli smo zagrliti Slavoniju -rekla je - i od vas naučiti što sve može stati u naše srce kada ga predamo Gospi.
Vaša su srca široka kao što je široka ova slavonska ravnica i mi želimo od vas učiti davati se Gospodinu u svojim obiteljima, na radnom mjestu i u sredinama u kojima smo kao članovi molitvene udruge pozvani donijeti Isusa.
Mi u Zagrebu od gradske buke i primamljivih ponuda koje pružaju velike sredine, često ne čujemo i ne vidimo bitne stvari koje Gospa stavlja na naš put za dobro naše Domovine i obitelji. Mir i beskraj ovih slavonskih polja i vaša jednostavnost i gostoljubivost danas nas je, dragi Vinkovčani, usmjerila na ono bitno, a to je, vidjeti čovjeka kraj sebe, i kada se izgubimo u Zagrebu, doći ćemo vam opet da nas ovako toplo zagrlite.
Zatim smo im otpjevali "Za saku dobru reč" i radosni i umorni krenuli prema svojom autobusima i dalje prema svojim domovima.
Da li je hodočašće ispunilo svoju svrhu?
To će pokazati vrijeme - jer po plodovima našim će nas prepoznati!!!!
(Marina Šturlić)