Rimsko kazalište u Cezareji
Cezareja ( Cezareja primorska, za razliku od Cezareje Filipove na sjeveru današnjeg Izraela) se u Djelima apostolskim spominje više puta. Tu je živio i krstio se stotnik Kornelije, prvi poganin koji je prihvatio kršćanstvo.(Dj 10). Također Filip, zvani evanđelist, jedan od sedmorice đakona, u Cezareji je imao kuću (Dj 21,8-9). Tu je i Pavao češće navraćao, a sada će tu biti i zatočen.
Cezareja je bilo sjedište uprave rimske pokrajine Judeje. Tu su stanovali rimski prokuratori i to u palači koju je izgradio Herod Veliki. Grad je bio na samom Sredozemnom moru, imao je kazalište, već spomenutu palaču, amfiteatar i terme. Izgradio ga je Herod Veliki, a jedan od prokuratora koji je ovdje imao obitavalište bio je i dobro nam poznati Poncije Pilat.
Njegov nasljednik bio je
prokurator Feliks, pred kojim će se Pavao morati braniti od židovskih optužbi.
To će biti njegov
drugi obrambeni govor zapisan u Djelima. Židovski starješine i veliki svećenik Ananija došli su iz Jeruzalema u Cezareju sa svojim odvjetnikom i savjetnikom Tertulom (Dj 24,1), ali ni odvjetnik im ništa neće pomoći. Pavao se brani sam i tako dobro odgovara na optužbe, da mu suci nisu našli ništa, za što bi mu mogli suditi. Ipak je bio dvije godine u zatvoru, parnica se odgađala, a Feliks se nadao dobiti od Pavla neki mito, koji bi možda ubrzao postupak i Pavla oslobodio. Međutim, mita nije dobio i Pavao je ostao u zatvoru lakšeg tipa, u kojem je uživao neke povlastice (isto kao i kasnije u Rimu). Ipak, bio je zatočen i ograničen u kretanju, što je za njega, čovjeka od akcije, bilo možda teže od napora misijskih putovanja. Po mišljenju biblijskih stručnjaka, dvije godine je bilo maksimalno trajanje istražnog zatvora. Budući da do tog vremena nije došlo do presude, Pavao je morao biti oslobođen. Međutim, prokurator Feliks to nije učinio: "Htijući ugoditi Židovima, ostavi Feliks Pavla u okovima" (Dj 24,27).
Nažalost i na našu sramotu, koliko puta donosimo
krive odluke zbog vlastitih interesa, ili zbog nemara, ili neznanja, ili zbog zloće i zlobe, a na štetu nevinih ljudi. I nikom ništa! Kao da su ljudi ormari, da nemaju srce ni dušu ni osjećaje. Mislimo samo na sebe. Važno da smo mi nahranili svoj ego. Ali sve će jednom doći na svoje pravo mjesto!
Još kao dijete naučila sam onu izreku:
Božje oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da! i to me je sačuvalo od nekih pogrešnih poteza, nažalost ne od svih.