"Međutim, stiže u Efez neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrinac, čovjek rječit i vrlo upućen u Pisma. On je bio poučen u nauku Gospodnjem
te je sa žarom u duši i pomno izlagao i naučavao što se odnosilo na Isusa..." (Dj 18, 24-25).
U kratkom odlomku od svega nekih sedam rečenica u kojima Djela apostolska govore o Apolonu, najviše me je nekako dirnuo upravo taj način na koji je Apolon izlagao i naučavao: sa žarom u duši i pomno!
Taj žar, to je ono što i danas pouku ili propovijed razlikuje od propovijedi. Nije uvijek lako danas naći crkvu, gdje se može poslušati propovijed koja će te i zainteresirati i ponijeti i dati ti ne samo informaciju nego i snažni duhovni poticaj. Propovijed koja će ti progovoriti srcu, grijati ga i otapati led ...
Ali da bismo mogli druge grijati, moramo i sami biti zagrijani. Nitko ne može drugome dati ono što sam nema. Kaže se da
usta govore iz punine srca. Apolon je toliko bio oduševljen Kristom i njegovom naukom da nije mogao ne govori o tome. Nitko ga nije poslao da propovijeda. Sam je išao jer je tu sreću i radost, koju je osjećao u sebi, želio podijeliti s drugima. Jako se osjeća da li govorimo iz punine srca o nečemu što nam je osobno jako važno ili samo prenosimo informaciju. To već osjećaju i djeca na vjeronauku ali i u roditeljskom domu. Djecu se ne može varati. Ona osjećaju da li nam je misa i molitva doista nešto vrijedno ili to samo njima govorimo. Ako nama nije vrijedno, neće ni oni do toga držati.
Ako želimo vjerodostojno i uspješno naviještati Radosnu vijest, prvo bismo trebali svoje srce i svoj duh ispuniti Kristom, tako da onda možemo govoriti iz punine srca. Ili kratko rečeno, moramo biti
zaljubljeni u Isusa Krista!