Pavlovo obraćenje temeljni je događaj za povijest Crkve. Djela apostolska čak tri puta izvještavaju o tome: Dj 9, 1-19; Dj 22, 6-16 i Dj 26,9-18.
Nakon potresnog susreta sa živim Isusom, njegovi su ga suputnici odveli u Damask. Luka piše, da je Pavao tamo ostao tri dana slijep i da nije ništa jeo ni pio. Očito je ta tri dana bio u velikom šoku. Što je proživljavao? Što se događalo u njegovoj duši? O čemu je razmišljao? To nažalost nikada nećemo saznati, osim možda u vječnosti. Sigurno je da bio toliko potresen viđenjem i objavom, da nije ni pomišljao ni na jelo ni na piće.
Što je radio ta tri dana? Iz Ananijinog viđenja saznajemo da je molio. Kao vjerni Židov Pavao je redovito i često molio. I kao progonitelj sigurno je molio. A kakva je sada bila njegova molitva? To možemo samo naslućivati. Vjerojatno je to bilo više mucanje nego govor, bolni vapaj, kajanje, zahvala....Ali Bog mu ne daje puno vremena za razmišljanje. Šalje mu Ananiju da ga izliječi, krsti i ohrabri. "I odmah počne naviještati u sinagogama, da je Isus Sin Božji" kaže sv. Luka. Nevjerojatan čovjek! Istim žarom kojim je dosada progonio kršćane, sada naviješta istinu o Isusu, Sinu Božjemu. Pavao je u duši ustvari uvijek bio potpuno Božji čovjek! Uvijek mu je Bog bio u prvom planu.
Kako bi svijet drugačije izgledao, kad bismo mi kršćani ljubili Boga i služili mu revnošću sv. Pavla!
Post je objavljen 09.08.2008. u 23:05 sati.