morska iz dubina
subota, 20.09.2025.
PLJUVAČNICA
Odmah raščistimo. Sve niže napisano moj je osobni stav. On mi je zagarantiran cijelom hijerarhijom zakonodavstva, od najnižeg do najvišeg. Zagarantiran mi je, iznad svega, osobnom moralnošću, životnim načelima i stavovima, načinu funkcioniranja u svakodnevici, odgojem i bon tonom. Ovo je prvi put da naslov pišem velikim slovima. Nikako da bi me uočili i komentirali, nego da vam privuče pozornost u koju kaljužu i žabokrečinu je doveden prostor koji je namijenjen pisanju, druženju i kulturi komunikacije koja se, za razliku od mnogih drugih stvari u životu, kod mene uvijek podrazumijeva.
Na blogu sam od 2018. Iza mene je preko 700 postova pod tri različita imena koja sam prilagođavala novonastalim situacijama u životu. NIKAD, baš nikad ni jednom blogeru nisam uputila iti jednu riječ koja bi ga povrijedila, rastužila, učinila manje vrijednim po bilo kojoj ljudskoj osobnosti, krvotoku, razmišljanjima, ma kako i koliko se razlikovala od mojih.
Statistika kaže da me komentiralo 11868 blogopisaca. Nemam pojma je li to puno ili malo. Potpuno mi nevažno. Ostaje tek dragost u srcu da su SVI komentari bili nadasve topli, ljudski, prijateljski nastrojeni i podržavajući.
Od cjelokupne brojke SVI, izuzet je tek samo jedan jedini komentar. Deklarirani ljevičar, Mariano Aureliano, smatrajući valjda da takva pripadnost automatizmom uključuje moralnost, obazrivost ili barem malo dublje poniranje i razumijevanje teksta, opako je verbalno nasrnuo na moj post i sliku kojom prikazujem lonac pun sarmi i kobasica koje sam spremila za nedjeljni ručak svojoj obitelji.
Neke osobe su naprosto lišene ili zakinute za nevjerojatno međugeneracijsko poštivanje, iznad svega ono obiteljsko za zajedničkim stolom ili van njega. Riječi "sveta nedjelja" su mu bile dostatne da mu kratki fitilj proradi i verbalno krene na post te mi iznese cijelu biblijsku propovijed o ubijenoj djeci, krvožednosti i osudi same riječi. Jadna je i još žalosnija činjenica neshvaćanja da je obitelj najveća svetinja na svijetu i u svemiru. U nedjelju, ponedjeljak, utorak, srijedu, četvrtak, petak i subotu. U svakome trenu u kojem se sretnemo i prigrlimo. Postoje i konteksti u pisanju. Netko ih naprosto ne razumije.
Ovog puta je to ista osoba koja se zalaže za slobodu pisanja.
Neko vrijeme sam odsutna s bloga iz obiteljskih razloga. Tek povremeno, uglavnom u medicinskim ordinacijama čekajući red, provirim i ostajem, u najmanju ruku, zgrožena količinom nekulture komunikacije, nedostatkom tolerancije, obiljem lošeg karaktera, još lošijih osobnosti koje padaju izravno u blatnjavo tlo, ostavljajući za sobom zgrčenost nedoraslosti, bezvrijednosti i uzaludnosti želje pripadati jednom civilizacijskom okruženju.
Možda se stanje jednom raščisti i postane plodno tlo ljudskosti. Možda se tada vratim. Do tog vremena silenzio stampa.
Sve, meni drage blogere, pozdravljam svim srcem i toplinom. Tim istim srcem znam da će se prepoznati jer smo se međusobno maksimalno uvažavali.
Do tada uživajte ponižavat jedni druge, osuđivat, blatit, vrijeđat ili već šta god je u rasponu vaših mogućnosti.
Blog prvenstveno čine blogeri. Ne njihov vlasnik, urednik, posrednik, prolaznik ili usputnik.
Stanje u blogosferi je u tolikoj mjeri kontaminirano da je naprosto nepodnošljivo pripadati tom kružoku. Napisanim tekstom ne želim sebe prikazat boljom osobom od vas. Naprosto drugačijom.
A vi slobodno nastavite di ste stali. Naročito ako ste mišljenja da time postajete bolji ljudi.
