Povratak

petak , 05.06.2020.

Rekli su mi da moram pisati. To mi je toliko njih reklo da bih ih valjda trebala i poslušati. Treba se igrati, vele. Ako život shvatimo previše ozbiljno, zaboravimo se igrati. Potrošimo tih nekih 60, 70, 80 ili više na što? Obaveze, brige, stalno neke računice, analize, propusti, opcije... sve je to sranje, dragi moji, vidjeli smo u ožujku da je sranje kada su nas zablokirali na globalnom nivou.

Ne kanim se uopće osvrtati na to niti je koga briga što mislim o tome. Ali, pročitala sam 1984. nedavno, zanimljivo štivo u svakom slučaju. Nadam se samo da nismo toliko na dnu da se pretvorimo u 1984. Mislim da ima dovoljno opozicije, no možda se i varam.

Što vam želim reći? Pijem pivo i jedem kekse bez šećera. Nije neka kombinacija, vjerojatno bi bilo bolje da proždirem komad pizze ili burgera, ali to ću sutra, nadam se. Šihta je bila do 22 no odužilo se do 22.30. Vrlo uspješan dan. Za vikend sam mislila na Plitvice, ali se izjalovilo. Možda odem nekad kasnije, možda ne, tko će ga znati. Ove godine bolje je smijati se vlastitom planiranju. Trebala sam i u Njemačku u srpnju. Napokon, nakon 9 godina. Ništa od toga, veli Merkel. Ništa od toga, veli Gates, Musk, tko god. Jebite se, naći ću si ja zabavu pa ću ići nagodinu.

Danas je pomrčina i još je fula muna, kako veli moja susjeda. Učinak se najbolje neutralizira jeftinom, a finom pivom iz Lidla i novim albumom Paradise Lost-a.

Darker Thoughts

Oznake: život, Paradise Lost

Ko bi gori sad je doli

nedjelja , 11.11.2018.

Dragi blože, kako to obično biva, život je jedan ringišpil koji više podsjeća nekad na kuću sa špiglovima iz koje nema izlaza nego na radosno okretanje i dječju ciku. Ali jebiga, što je, tu je, treba pokupit' svoje prnje i otisnuti se u bolje sutra. Tako barem kažu svi motivacijski govornici, psiholozi i naši svakidašnji dobronamjernici.
Neću vam govoriti detalje iz svog života jer je ovo mjesto ionako već odviše detaljno, no mogu vam reći da ona "ko bi gori sad je doli" vrijedi u svim situacijama i na svim poljima.

Mislim da mi se svemir trenutno ruga jer sam upala u zamku. A on je pizda jer radi takve zamke; ako se sjećate onog mog posta o unutrašnjem djetetu i čokoladi, onda će vam biti jasno o čemu pričam. Meni je gospon svemir lansirao previše čokolada u jednom trenutku pa sam zaboravila na neke stvari koje trebam raditi i uhvatila se žderanja. Kako to obično biva, nakon što se dobro debelo nameziš gušta, najprije te zaboli želudac, a onda se, ako bog da, dobro isereš. I nemaš ništa od svih tih čokoladica. Sve ja to znam, naravno, ali jebe me praksa. Opet.

No dobro, da ne bi ispalo da samo pišem o čokoladama, spomenut ću i fini kolač koji mi je baka ispekla jer me voli.

Eto, neću duljiti, trebao mi je neki prijatelj večeras, svi stvarni su već u krevetu pa pišem virtualnim prijateljima. Lahka vam noć.

Oznake: život

Samo je promjena konstantna

ponedjeljak , 24.04.2017.

Mislim da je vrijeme da napišem nešto s obzirom na dugo izbivanje. Nedjelja je baš savršen dan za pisanje, čitanje i odmor pa ću ju za to i iskoristiti. Na pragu smo petog mjeseca, a kao da sam jučer krenula s novim poslom i mislila da neću nikada izdržati. Sada još treba izdržati jako malo. I onda opet na novu stranicu. Posve novu i još uvijek posve nepoznatu.

Dosta sam se socijalizirala u zadnje vrijeme. Čak sam prošli vikend izašla u Jabuku, nakon nekoliko godina. Dobro sam se provela. Falilo mi je plesanje, a ovog puta se nisam bunila ni što smo pješke išli do tamo i nazad. Svako kretanje gledam kao idealnu priliku za izgubiti pokoju kaloriju pošto sam se malo zaletila s klopom ovih mjeseci - ponajviše sa slatkim i natukla par kg. Sve je to stvar nezadovoljstva i dosade, znam, no povezujem to s ovih gotovo godinu dana odrade karme - tako ja vidim svoje trenutno radno mjesto, a onda se veselim nečemu boljem, jer - dok ne odradim namijenjeno, drugo se ne može ni otvoriti.

Bila sam neki dan kod susjede, one moje špica susjede koja se bavi astrologijom. Veli da mi se napokon Saturn miče iz kuće ljubavi i da ulazi Jupiter pa će se nešto i otvoriti. Bilo bi i vrijeme, mislim si, bit će dvije godine otkako soliram i još gore, par godina da nisam nikog iole interesantnog srela u životu.

Nisam baš ni entuzijastična oko mojih nekadašnjih duhovnjačkih evenata, kako sam ih voljela zvati. Naprosto ne volim pozerstvo i lažnjake koji pričaju jedno, a rade drugo dok se svi kunu u nekakvu čistoću, a zapravo su frustrirani i punih skrivenih namjera. Zato sam uglavnom odjebala takva mjesta, bavim se stvarima koje mi pašu doma - ako mi pašu, i ne tražim više nikakve odgovore vani. Nisam ih vani dobila pa sam napokon i tu lekciju naučila. Za sve je potrebno vrijeme, nemojmo zaboraviti.

Još uvijek nisam pročitala onu zadnju knjigu o kojoj sam pričala. Imam tih faza, ali evo, vraćam se, s ciljem da ju dovršim i krenem s novim štivom - protočnijim, nama prirodnijim jezikom pisanim i vjerojatno svi znate za njega - Neal Donald Walsch, Razgovori s Bogom. Odlučila sam se na taj korak jer mi majka preporuča tu knjigu već godinama, doma imamo sva četiri dijela, a ja nikako da je se uhvatim. Osim toga, osjećam se jako revoltirano budući da sam ipak neko vrijeme aktivno provodila među ljudima koji su full of bullshit, nastojeći da to ne utječe na moje raspoloženje jer, hej, ja tražim svoju stvar tamo, samo sam među njima fizički, no uspostavilo se da ima dosta onih koji dijele moje mišljenje samo se ne usude to reći ili na još nagliji i žešći način odlaze iz te priče.
S obzirom da mi je apsolutno neprihvatljivo da se igdje omalovažavaju žene, a pogotovo u duhovnom smislu gdje mi - kako govore veliki učitelji - nismo ovo tijelo, a onda se stalno naglašavaju samo fizički aspekti osobe, od tjelesnih do socijalnih uvjetovanosti, onda ne mogu ni držati do svih tih učenja propagiranih od istih, kad ne samo da ih ne vidim dobro provedene u praksi, nego ih uopće ne vidim da se provode. Kao osoba koja izuzetno drži do slobode, tzv. principe slobode smatram krivo interpretiranim i ljude koji ih slijede vidim kao visoko frustrirane u velikom broju. Stoga, something is terribly wrong. Tako da...drži se sebe i svojeg, ukoliko te nešto inspirira, uzmi, ukoliko te nešto muči, odbaci i u svemu znaj da imaš isključivu svoju priču i svoje iskustvo, a sve to što je netko rekao i napisao je ili tuđe iskustvo ili možda i prikrivena namjera.
Tko je, na kraju krajeva, dao naziv svetosti tim tzv. svecima koje mi čitamo? S obzirom da se Bog nikome nije objavio na univerzalno dokaziv način, dali su ga ljudi, a ljudi su full of bullshit all the time.

I tako, peglam dalje, bavim se opet stvarima koje volim, zadnja dva dana kartamo Belu kod frendice i mame joj, malo češće ću se viđati s frendovima i izaći na poneki party kad mi se bude plesalo, probat ću neku novu kuhinju i otići ću veselo na neko mjesto gdje još nisam bila. Osjećam se puno ispunjenije.

Oznake: promjena, život

Nedjeljnje jutarnje meditacije

nedjelja , 05.03.2017.

Nakon skoro dva tjedna bolovanja problemima je napokon došao kraj. Izgleda da je tijelu trebao jedan poveći odmor i energija koju nije imalo zbog, među ostalim, jakog manjka željeza. Nisam fan kemije, no nekad je potrebna i osjećam da mi trenutno pomaže i to prilično. Vele da ovom lijeku dugo treba da prodjeluje, no meni evo djeluje ekspresno- osjećam da mi se vraća snaga i ne spavam više po čitave dane. Štoviše, ružim do jutra.

Napravila sam neke korake da ispretumbam sebe- otišla na izlet u Varaždin jučer s Confidant, nakon čega sam s ekipom zaružila na djembe veganskom druženju i onda neplanirano završila vani do 4.30 ujutro. Napokon se osjećam živo. Usput sam potrošila brdo para, k'o za inat staroj koja uporno pila samo po tome koliko ja trošim, koliko sam potrošila, na što itd. Iskreno, dragi moji, jebe mi se. Dok imam trošim, kad neću imati, neću trošiti. Amen. Pun mi je kiki opterećivanja s tuđim opterećenostima. To nisu moje brige i ne želim utjecaj tuđih briga na sebi. Ja se ipak borim za to da mogu izaći kad poželim jednom u tri mjeseca. Zaradim svoje novce, na krvav način. Psihički krvav.

Sutra se vraćam na posao. Moram još neke stvari pripremiti i ići s promijenjenim stavom- everything's fine, neće trajati vječno nego još samo par mjeseci. A onda....majke mi, najradije bih u Indiju. Možda da skupim pare i odem. Da ne jedem i ne pijem ko inače pa uštedim. Dosad mi nije uspjelo, možda sad uspije. Nisam ni pokušala baš, realno. Da možda jednom u životu skupim muda i kažem- ajte svi u krasan kurac, ja odoh na put. Pravi. Mjesec dana. Ko ga jebe, snaći ću se. Možda upoznam neke ljude i napravim sevu, možda se okupam u Gangi...možda odjenem sari, God knows...ja bih rado.

I tako jučer u 2 ujutro pričam s novo stečenom prijateljicom (ili bar na putu da to bude) o svom umu koji ne miruje nikad pa ni onda. Uz svjetlo Velebitsko teku mi misli o tome kako možda umjesto srca imam još jedan um, umjesto vena, neurone, jer tolika doza razmišljanja ubila bi i genijalce. Ali ja nisam genijalac- mene ne ubija, osim u pojam.

Vele mi da imam bebastu facu i da sam prefriendly i preotvorena prema ljudima pa mi zato napaljeni disfunkcionalni starkelje prilaze. Ti starkelje vole mlade djevojčice, a ja djelujem mlađe iako mi je 30, skoro 31. Moj nedorasli stav djeteta u oblacima s vrhovnim idealima i imaginarnim svjetovima ne pomaže. Ne radim ništa konkretno u životu (nemam muža, decu, stalan posao), samo filozofiram i chantam mantre. Ali znate što? To volim. Volim filozofirati i chantati. I volim slušati zvuk bubnjeva među čudnim ljudima i uroniti u trance melodije. Volim se izgubiti u svojim pjesmama i glazbi koja mi zna nadoći pa ju stvaram nekad u jednom danu, nekad mjesecima. Volim ne biti tu u ovoj realnosti. Ne volim realnost. Priznajem. Volim biti negdje drugdje. A tu nastojim preživjeti i raditi sve što "normalan čovjek" radi- raditi, jesti, piti, spavati, otići ponekad šrinku na razgovor da me podsjeti da sam ja ganz ok, samo nemam uvjete da živim kako bih htjela.

Rekli su mi dobronamjernici da pregledam štitnjaču- zbog promjena raspoloženja. Priznajem, nisam ju kontrolirala već godinu dana, a nalazi su pokazali da imam hipotireozu. Budem, evo, samo što nisam. I štitnjača je, znate, psihosomatsko sranje kao i sve ostalo. Nas koji ne volimo realnost.

I uz zadnje gutljaje današnje kave (jer digla sam se tek u pol 12), želim vam sve najbolje bez obzira na vaše štitnjače, depresije, promjene vremena i manjak ili višak seksa. Živi bili i veseli.

Sexy muzika za nedjelju

Oznake: realnost, sanjarenje, život

Noćni putnik na mislima

ponedjeljak , 06.02.2017.

Iskoristit ću ovu večer i kišu koja neumorno pada da napokon nešto napišem nakon duže pauze. Moja odluka da ponovno živim tj. živnem upražnjava se svakim danom sve više, bilo da dane provodim po kavama s dragim ljudima, bilo da si stvaram gušt radeći ono što najviše volim. Kada nisam zabijena u duge razgovore u birtiji, zabijena sam u knjigu ili vježbam mridangu, bengalski bubanj. Baš me raduje osjećaj da napokon usvajam brzi ritam, da mi se motorika popravila i da osjećam napredak. I to je moja sadhana, kako bi rekli. Nešto u čemu se discipliniram. Ipak postoji takvo što u mom životu i premda bih se odmah svrstala u one koji imaju disciplinu samo u ispijanju kave, izgleda da sam se opet podcijenila.

Oživljavam u zadnje vrijeme sjećanja na svoje studentske dane. Ne kanim ništa ponovno upisati dragi Lastane, samo sam se malo jače počela približavati svom fachu pa mi se pojavljuju flashbackovi tih vremena kada sam sate provodila pred prostorijama tog divnog zdanja u Lučićevoj 3, kada sam noći provodila s kutijama plavog Waltera i najmanje džezvom kave (onda je to još imalo utjecaja na mene ili sam barem bila uvjerena da ima) učeći grčku filozofiju ili uživajući u mentalnom orgazmu kojeg mi je pružala sintaksa jednog od zajebanijih jezika. I uspjela sam usrati neke stvari po putu pa mi padne nekad na pamet kako sam možda trebala završiti tu filozofiju. Ili nisam. Mogu još uvijek, teoretski, no ako onda nisam željela, zašto bih sada? No nikad se ne zna, možda se jednog dana pojavim tamo, nakon što budem sigurna da sam zaboravila svu manjkavost tog studija i kažem:"Evo mene nazad, odlučila položiti taj nastavnički smjer. Napisat ću i diplomski, može nešto mračno, tipa Heraklita?" Mislim da me um zajebava jer tko bi se bavio mentalnim alpinizmom uz posao. Ili još gore, bez posla, jer kada bih radila, zasigurno ne bih imala vremena za čituckanje stručne literature uz svu ovu spiritualnu kojom se hranim, a kada pak ne bih radila, ne bih si od čega imala priuštiti taj završetak. Realno, time ne bih puno ni dobila osim samo još jednog papira sa završenom prašnjavom strukom. Jer da, sve su moje struke prašnjave; ja se naprosto volim omatati starim, zaboravljenim i kompliciranim svjetovima.

Gledam malo ljude oko sebe sada kada sam se opet otisnula u socijalizaciju. Odem s kolegicama na cugu pa se spominju brakovi, kontracepcije, životne pizde materine, reklo bi se, a ja ko alien razmišljam kako ću se zabiti u dobru knjigu, otići na cugu s nekim s kim ću još malo pretresati o širenju svjesnosti i znakovima na putu, o bježanju od ograničenja i lomljenju ega, o prihvaćanju još jednog duhovnog izazova koji mi ide nakurac no znam da ga moram riješiti. I to me tako veseli. Sjetila sam se sada kada sam neke 2013. ili 2014. naišla na Bhagavad Gitu na Interliberu. Tražila sam staroj neku knjigu Jiddu Krishnamurtija i zadnja nada mi je bio neki riječki antikvarijat koji je izgledom doslovno potvrdio svoj naziv- hrpetina nagruvanih, prašnjavih, pohabanih knjiga zbijenih na par polica. Kada je frajer rekao da nema Krishnamurtija, upitala sam ga ima li što drugo od indijske filozofije. Na to je frajer izvadio savršeno očuvanu Bhagavad Gitu i rekao:"Možda bi vas ovo moglo zanimati."

Nisam tada baš najbolje znala što je zapravo Bhagavad Gita, no znala sam da je jako važna. Nekim čudom koštala je toliko malo da je smiješno. Nisam sada više sigurna no mislim da je bila oko 50 kn ili čak manje i mada na koricama piše još uvijek 80, sjećam se da sam ju platila manje od toga. S obzirom da se radi o tvrdom uvezu i knjizi od gotovo tisuću stranica, gotovo da mogu reći da mi je pala u ruke. Nekoliko dana nakon toga odlučila sam ju krenuti čitati. Sam uvod prije prvog poglavlja me toliko energetski usisao unutra da sam počela imati osjećaj kao da me nešto prejako obuzima i da ću se onesvijestiti od te energije. Kao da sam bila u tom tekstu. Onda sam nazvala prijateljicu da moram doći do nje na razgovor jer da se čudno osjećam, kao da me knjiga usisala. Nemam dijagnozu, majke mi, a zvučim samoj sebi ludo ponekad. Uglavnom, u svom životu imam puno ljudi koje knjige usisavaju i koji me apsolutno razumiju. Dobro, ima tu još puno toga čega se nisam nikada dotakla ovdje, ali što me baca van uobičajenog funkcioniranja. Nekad me obuzme osjećaj izolacije jer se toliko ne mogu poistovjetiti s tim ljudima koji me okružuju, premda duboko u sebi ni ne želim, no stvar je čisto osjećanja odvojenosti i nepripadanja, koje ponekad zasvrbi. Nije da ne splasne za nekoliko dana, no uvijek se iznova vraća.

Zapravo razlog zbog kojeg ovaj pasus pišem je ta sveprisutna tema o upoznavanju nekakvih suputnika. I ne mislim tu sada na ljubavne odnose čak jer vjerovali ili ne, toliko malo držim do tih potreba jer su krajnje izvulgarizirane i svedene na neku normu, već čisto onaj osjećaj ushita koji bih voljela osjetiti zato što sam kliknula s nekim na nekoj nevidljivoj vibraciji. Izgleda da je to područje još zatrpano pa se ne treba njime ni baviti, no nekad me žalosti pomisao da su prošle doista godine otkako me netko uspio pokrenuti svojom osobnošću i probuditi u meni želju da upoznam tu osobu. Nekad pomislim da je neki dio mene zamro, no znam da nije i znam da prolazim opet jednu od mijena koje znaju teško pasti, no prečesto razmišljam o tome. A razmišljala sam i s 13 i 15 i 18. I stvari su se promijenile do danas, no ja i dalje tražim onaj dubinski emocionalni drive koji bi me lansirao u svjetove iz kojih ne želim izaći. Sanjar u meni je dobio pokoju boru, no i dalje sa sjajem u očima promatra noćno nebo i zaziva Izvor sveg kozmosa da mu zahvali na toj divoti. I dalje traži druge sanjare s kojima bi, ako ne drugačije, na daljinu komunicirao o unutrašnjim svjetovima.

Mislila sam doista da mi treba učitelj, fizički učitelj, netko duhovno jak i spreman da me pogura naprijed, a sada mislim da sam na tragu da tog istog osvjestim iznutra, možda uz gubitak starih tugaljivosti i vezanosti. Možda napokon prestanem tražiti druge sanjare, možda uspijem prijeći na onu zdravu stranu izolacije od vanjske nebitnosti i budem mirna u sebi sa sobom. Možda se napokon približavam dešifriranju onoga "Gnothi seauton", spoznaj samoga sebe i stojim pred vratima s prtljagom, svjesna da je teret na leđima no put je zabavan i zanimljiv. Možda ipak odrastem u smjeru kojim sam uvijek željela rasti i ne osvrnem se više na neke stare priče. Toliko je ljudi poispadalo iz mog života poput mliječnih zubiju malog djeteta. I to relativno friško su poispadali. I ne žalim za njima jer mi ne bude više nikakav osjećaj. No, priznajem, moj um i dalje vjeruje da mu treba nekakav osjećaj ispunjenosti. Ako i to preskočim, možda krenem prema onome što nazivaju nirvana, a što mi se nije svidjelo jer se odnosilo na prazninu. Ja sam uvijek tragala za puninom, a ne prazninom, no možda je punina samo noć praznine ili obrnuto. U svakom slučaju, putujem, sretnija nego sam bila pred tjedan dana. Vedrija i s novim starim željama koje su izgleda upisane u kod moje karte.

Imam nešto slobodnog vremena sada, odmaram od posla i čitam Carlosa Castanedu. Ponukana jednim razgovor od neki dan otišla sam u knjižnicu u potragu za njegovim knjigama. Dostupna je bila samo "Aktivna strana beskonačnosti". Sviđa mi se jako i idem pokušati pročitati koju stranicu prije nego zaspim.

Oznake: put, hare krišna, Castaneda, izolacija, život, sanjarenje

Kada ti život daje limune, uzmi ih i zafitilji mu ih u glavu

ponedjeljak , 12.12.2016.

Već mi se organizam ukiselio od svih limuna koje mi je život dao ove godine. Naporan si, brate, ali stvarno. Zar ne shvaćaš da ne mogu stalno jesti limune? Ajde koju naranču barem, ništa nije zdravo u tolikim količinama.

Ne ide mi, stari moj. Tu gdje jesam, ne ide mi. Nisam se snašla, osjećam se ko govno. I što sad? Gađat ćeš me trulim limunima dok ne shvatim- što? Što ja to moram shvatiti? Objasni mi, ajde, očito sam slab učenik. Nema neka dopunska? Fakat pokušavam, ali eto, ne mogu. Nisam mogla ni matematiku shvatiti u srednjoj, zapela sam tamo negdje na potencijama, ali dali su mi dva jer sam pokušavala. Ima nešto za dvojku, živote? Halo?

Ili me prebaci. Prebaci me negdje drugdje, ali nemoj me pilati s ovim što mi serviraš jer- ne ide mi. Jebemu mater, nije da se ne trudim shvatiti. Nisam za to očito. Okej? Ili me želiš slomiti? Što hoćeš? Da odustanem? Kako da odustanem? Da sve pošaljem u pičku materinu i sjedim doma i budem depresivna? Meni to nije opcija, ali drugu fakat ne vidim. Ali čekaj, ja već jesam u tom stanju. Počela sam pušiti opet. Više ne vidim svoju pravu vrijednost od toga što sam bezvrijedna tamo gdje si me stavio. Da, tamo sam bezvrijedna. Totalno se kao smeće osjećam.

Je li to neka karma? Daj onda barem neki hint pa mi reci:"Gle stara, zasrala si tu i tu i sad sjedi i trpi." Ali reci to tako da znam pa ću sjesti i trpjeti dok ne istrpim jer zaista ne vjerujem da moram piti ovu tvoju limunadu trulih limuna. Pijem ju čitavu godinu, a zadnjja 4 mjeseca me tjeraš na eksanje. Zlo mi je, jebote. Ne spavam normalno. Uzrujavam se. Ništa me više ne veseli. Jesam li se izborila za život, za faks, za sebe da bi došla do toga da se trebam predati i odustati? Sve poslati u kurac? I što onda?

Da sam religiozna, otišla bi živjeti u neki hram i rekla bi jebi se svjetovnom životu. Ali ne mogu jer ne bih mogla slušati druge sjebane ljude da mi popuju kako trebam živjeti. Mislila sam da je poanta u ljubavi, toleranciji i samilosti, ali ja to dajem, a dobim limunom u glavu. Pa dokle? Daj barem koju krušku pa da mi bude slađe, kad već hoćeš gađati. Ali ne, ti gađaš baš limunima. Jebem li ti te limune više. S pesticidima, gmo, ništa ne vrijede ionako.

Oznake: život, depresija

Čokolada

utorak , 06.12.2016.

Bila sam danas u gradu. Žalovanje je minulo na svjesnoj razini, no podsvjesno je proces i dalje aktivan, čega postajem svjesna kada se uhvatim u specifičnim ponašanjima kao što su ljutnja i izljevi agresije na okolnosti oko mene premda me se izravno ne tiču, ili iziritiranost ljudima koji mi ništa nisu skrivili. A onda opet sjećanja i bljeskovi sretnih momenata ili prizora smrti voljenog bića. Žalovanje ipak treba vremena, sve su to stadiji naše ljudske emocionalno-psihološke podloge i trebaju biti proživljeni. Nema preskakanja, kao i ni u čemu drugome.

Dani su mi postali puno duži. Nije da mi je jednodnevna šetnja oduzimala puno vremena, možda svega sat vremena zajedno sa spremanjem za van, no bilo je tu dosta trenutaka koje čovjek provede u mažnji, igri ili samo boravku kraj voljenog ljubimca pa ga i pogled na njega zna zadržati. Sada kada ne moram vaan, kada nitko za mnom ne capka dok si radim sendvič, kada nikom ne treba pridržavati zdjelicu vode kako bi ona doprla u želuček, sada mi se čini da imam puno vremena. I provodim ga svakako.

Nekad se bacim na čitanje jedne knjige, nekad druge. Nekad zasviram mridangu. Nekad nazovem nekog. Nekad bojam bojanku s raznim oblicima. Neki dan sam slagala folder za posao i nastojala uvesti red u čitav taj papirnati kaos. I meditiram. Češće. Na neki svoj način. Mimo svih uvriježenih i uobičajenih procedura.

Inače, ja nisam neki meditator. Ne vidim ništa, um mi uglavnom laje kao pas na lancu, ponekad kad sam dovoljno umorna pa je valjda i on, odlebdim negdje pa mi se nesvjesno uvali neka slika, no u principu moje meditacije su slušanje potočića kako žubori i ptičica kako pjevaju- jer to su mi omiljeni cd-i za meditaciju, i samouspavljivanje. Davno sam odustala od nekakvih vježbi, energetskih, mentalnih, ovakvih i onakvih. Za to naprosto nemam živaca.

Danas smo mama i ja otišle do grada. Izlazak se sveo na moje veselo jedenje čokoladica koje sam kupila u Krašu. A onda sam ju odvela u jedan od dražih mi birceva u Radićevoj i tamo smo popile kavu. Advent u Zagrebu možda je magičan noću, preko dana to je čista mizerija sa smradom kobasica. Smrdile su mi onda kada sam ih jela, tako da to nije nešto novo.

Gledam dalje poslove u nadi ne znam čega. Imam totalno lijevu struku, nisam se na vrijeme pobrinula da se u njoj probijem pa mislim da sam zakasnila na taj vlak, usput sam izabrala neke krive kombinacije i sada mislim da nema nekog pretjeranog rješenja za sve ovo skupa.

Počela sam malo vježbuckati doma. Desetak minuta dnevno za moja pohabana leđa. Želim si pomoći kad mi nitko drugi neće.

Danas sam se uvjerila da me najviše od svega veseli klopa. Pa što i ako je to prolazno i ako poslije sve poseremo? Bili smo sretni dok smo žvakali. Kod drugih stvari je upitno jesmo li sretni dok žvačemo. Na primjer žvakanje posla ili međuljudskih odnosa nije nimalo ispunjavajuće. Zato sam odlučila počastiti se žvakalicama kad god je to moguće. Naravno, malo ću porazmisliti o tome u petak nakon što mi zubarica riješi i zadnji karijes. Till then...

Oznake: čokolada, život

Dressed in black, inspired by light

subota , 29.10.2016.

Tjedan je završio puno bolje nego sam mislila. Malo sam se ražestila i stvari su odmah krenule na bolje. Moj povratak Sebi odvija se po planu. Nedavno su mi se počele vraćati moje stare reakcije na okolinu, počela sam se smirivati i osjećati opet potpuno. Pričala sam prije koja dva tjedna s jednim momkom koji me uči mudrosti Bhagavad Gite kako se osjećam zadnje dvije godine kao da mi je integritet ugrožen, kao da ga gubim. Da ne znam odreagirati s onom količinom agresivnosti koju inače posjedujem, na što je on rekao da je to jasno jer da bhakti yoga omekša osobu. I živa istina, moje dvije godine u bhakti yogi omekšale su me i previše. I kako to obično biva, kada se događa unutarnja promjena, dok se jedan aspekt mijenja, drugi titraju u kaotičnoj nepreglednosti. Sve se doima kao da je na tektonskoj ploči usred jakog potresa. Dok se taj određeni aspekt transformira, ostali su u potpunom disbalansu jer još nije došlo vrijeme za njihovu transformaciju. Znajući pak da je to moje osobno čišćenje, vlastita evolucija koja je sada nezaustavljiva, znam da će doći do tog globalnog balansiranja, no usred turbulencija, izgubim se u silini događaja koji me vode ka tome. Nakon što sam detektirala problem, potražila sam način za njegovo rješavanje. I započet je novi proces. Intenzivan proces vraćanja mene k sebi. Vraćanje na originalnu putanju.

Što uključuje ta moja originalna putanja? Instant reakciju na bilo kakvu nepravilnost i nepravdu, povišen ton kada mi nešto izaziva nezadovoljstvo, slanje ljudi koji su to zaslužili na rodno mjesto, plesanje na dobru elektroniku, igranje sa synthevima, guštanje u dobrim kolačima. Duge razgovore s frendovima koje puno volim, odlaske na mjesta gdje se volim izgubiti u razgovoru uz prigušena svjetla, dobru muziku i finu pivu. Življenje života s guštom uz svakodnevno promišljanje o njegovom smislu i poboljšanju. Totalni odmak od bilo kakvih vanjski utemeljenih sustava, bilo kakvih okvira, moranja i trebanja. Vjera u tešku individualnost, vjera u onoliko putova koliko je individua na Zemlji. Vjera u Sebe kao pojedinačni sustav koji je vođen potpunom podrškom Više Sile, nazovimo je Bogom, Apsolutom, Krišnom. Vjera u potpunu Slobodu. Moj osobni sustav koji živim tu i sada isključuje potpunu naklonost nekoj tradiciji. Premda su mi indijske mistične tradicije oduvijek bile privlačne, kako hinduistička, tako i budistička, nemam apsolutnu vjeru u spise i učitelje. Moj um je preskeptičan i preanalitički nastrojen da bi se zadovoljio napisanim i izrečenim. Jedino što me apsolutno može zadovoljiti je moje vlastito iskustvo. I tu prihvaćam pomoćnike i vodiče koji mi otvaraju vrata da lakše do njega dođem, no ne vjerujem kada isključuju situacije pod kojima je to moguće. Sada bi mi jedan prijatelj rekao da nemam vjere u učeničko nasljeđe i sastre. A zašto bih imala? Kada se znanje prenosilo usmeno, kada je prošlo kroz ruke svakakvih ljudi koji su bili testirani, a od kojih su neki i pokleknuli. Kada se kasnije iskrivilo interpretacijama i krivim motivima? Ne treba mi nitko da mi govori kako trebam živjeti, ako je to potrebno, onda me u to uputio netko još u prethodnim inkarnacijama.

Neki dan sam dobila popizditis od nekolicine ženskica u bhakti yogi koje sipaju fanatične floskule, zaokupljene religijskim kićem. Gadi mi se sve to. Meni osobno se to sve gadi. Gadi mi se da mi osoba pristupa kao ispran mozak zamotan u floskulašku misao, zamotan u stih koji nije osobno proživjela i doživjela. I onda me želi patronizirati i "pomoći" mi. Ma nabijem te. Makni se, odi u kurac. Ne, nisam tako reagirala jer bi time nekog povrijedila, ali reagirala sam tako da ispljunem svoje negodovanje i da se ne pojavljujem blizu takvih ljudi. Jer možda mi je treće oko s visokom dioptrijom kao ova dva fizička, ali jebeno dobro osjećam tuđe vibracije. I ne pašu mu. Pa odbijam biti među njima. I ako treba naštampat ću jedno veliko "Jebite se" na svoje astralno tijelo ako fizičko ignoriranje nije dovoljno. Free spirit, dragi moji, ne može biti sputan ničijom željom da ga ugura u nekakvu poželjnu kutiju. Kutije prezirem i pobacat ću ih van svog stana.

I dok tako promišljam, sretno ispijam zadnje kapi svoje jutarnje kavice i radujem se što imam četiri dana slobodna od službenih aktivnosti. Razmišljam kako bih najradije otišla malo van, proplesala na neku dobru muziku ili se bar podružila s ljudima. Radovala se slobodnom vremenu, hodanju po lišćem posutim cestama i izdisala hladni zrak pod noću osvjetljenim cestama.


Talamasca

Oznake: život

Ljutnja

utorak , 25.10.2016.

Zadnjih par dana često osjećam veliku ljutnju. Nastojim ju sagledati, analizirati i poduzeti nešto kako bih je se riješila. Ta je ljutnja rezultat moje osobne frustracije koju sam stvorila radi nezadovoljstva uvjetima u kojima radim, gdje mi se događa da se često susrećem s nepravdom, besmislom i potpunim nelogičnostima, gdje me se stavlja u situacije s kojima se ne snalazim dobro pa mi to diže još veći nemir, a u zadnje vrijeme stvara mi ljutnju.

Bila sam prekjučer na kavi s prijateljicom iz srednje. Rekla mi je da se moram trgnuti, prestati biti dobrica i razvaliti ljude koji mi onemogućavaju normalno obavljanje posla. Moj problem je doista u zadnje dvije godine postao povećana razina dobrice- teško mi padaju stvari u kojima sam prije žarila i palila- svađe, raspravljanja u ime pravde i pravednosti, dokazivanje budalama i sl. Taj dio mene kao da je zamro ili je ušao u duboku hibernaciju i nikako da se ponovno pokrene. Osjećam se kao jebeni mekušac, a po prirodi sam ratnik. Kao ratnika me svi živi koji me znaju doživljavaju, osim mene trenutno. Već me čitavo to moje stanje počelo bacati u očaj. U želji da dokučim razlog tomu, u nevjerici kako je uopće do toga došlo da mi se, koliko god prije bilo teških i usranih situacija, sada čini da mi se urušava tlo pod nogama, bez srama i s voljom počela sam tražiti odgovore i kod onih koje smatram duhovno razvijenijima i svjetovno trenutno funkcionalnijima. Mene ipak vitlaju moje tjeskobe, nemiri, nezadovoljstva i frustracija koju sam si izgradila na svemu tome.

Nakon što sam iznijela ovaj problem dvjema osobama od kojih me jedna bolje pozna jer je radila i moju natalnu kartu u jyotishu, a druga me zna iz konteksta bhakti yoge, stvari su se krenule odvijati. Barem sam postala ljuta, nakon što sam dugo bila mizerna. Neki dan sam poslala mail guruu da mi je pun kufer floskula unutar vjerske zajednice, da mene ne zanima organizirana religija već isključivo duhovno znanje i da uglavnom ne mogu biti među tim ljudim. Jučer mi se potvrdilo opet zašto ne mogu biti među njima. Otvoren je novi prostor koji je prekrasan i ima puno novih događanja, no kako su svi ti prostori slobodni, ljudi raznoliki, a duhovnjaci posebno osebujne (često s negativnom konotacijom) ličnosti, odem uglavnom kad sam energetski dovoljno dobro da me tuđe prisutnosti ne uznemiravaju. A zašto me uznemiravaju? E pa baš jučer sam u naletu svoje ljutnje napisala kako sam ljuta, a njih par prosvjetljenih floskulaša me odmah krenulo obasipati love & light porukicama kako samo trebam doći tamo i kako će sve biti okej. U obuzdavanju sebe da ne povrijedim ljude s kojima se ipak dosta često vidim te kako ne bih stvorila još goru averziju prema njima, nisam ulazila u ironije i brisanje poda s njima, nego sam, u toj svojoj prilično velikoj frustraciji, napisala da bih došla kada bih mogla i da je upravo problem u tome što me situacije pritišću pa ne mogu ići tamo gdje želim i kada želim, nego se bavim tuđim poslom koji mi je dan. Oni su nastavili u svom floskulaškom tonu- kad ima volje ima i načina. Da, dobro, slažem se, u svojoj srži to je istina, no razmišljaju li ti ljudi ikada, barem kada se radi o tuđoj koži, da ne poznaju baš tuđu situaciju, ne znaju koju razinu stresa netko prolazi, kakva se nekom životna lekcija odvija, ili su oni toliko jebeno napredni da oko njih lete žuti leptirići s točkicama kojima se beskrajno smiju svakog dana i svakog sata? Ako je tako, skidam im kapu i želim doći na taj nivo.

S obzirom da smatram da čovjek treba iz sebe izbaciti negativu, bit ću i dalje slobodna da to činim ovdje, uz pokoju našu hrvatsku sočnu. Nekad mislim da su ti ljudi u još gorem stanju nego ja pa se toliko pucaju prividom nekakvog duhovnog života i nekakvih mirnoća, a zapravo bi najradije eksplodirali u sebi. Jer, pričajući i dolazeći u kontakt s njima, rijetko kod koga osjetim mirnoću i osjećaj spokoja, a vrlo često osjećam sjebanost, frustraciju i našpananost. Najmirniji su oni koji su spremni nekad reći "jebiga, nije to baš tako" ili poslati nekoga u pičku materinu.
Ja se ne mogu pucati stvarima u koje ne vjerujem. I ne mogu se pucati rečenicama samo zato što ih je neki svetac napisao. Dok god ne osjetim to u praksi, ja se time ne mogu pucati. A Bog zna da praksu imam, da se trudim, da pokušavam, da mi je već pun kurac padanja ispita i da sam trenutno u stanju u kojem se prilično loše nosims nekim stvarima. Uglavnom, završila sam jučerašnji dan urlajući u komentarima na te floskulaše i pokušavajući ih osvijestiti u njihovim nebulozama. Nemojte me više jebati s tim da je želja dovoljna jer mogu ja imati želju za koju je Gospon Bog odredio da se dogodi dva mjeseca nakon. Je li tako ili sam loš učenik i ne shvaćam gradivo?

Još je jedna stvar koju jako osjećam u zadnje vrijeme. Nedostaje mi moj stari život u neku ruku. U vidu hobija. Čitav život glavni hobi mi je bila glazba, bilo da sam obilazila koncerte, radila nešto svoje, pisala o tome, a onda je sve zamrlo. Godine su tu, javljaju se drugi interesi, no nekad mislim da sam se previše posvetila svojoj melankoliji i frustraciji i da bih trebala ponovno živnuti. Izaći vani, otići na neko dobro mjesto sa starim frendovima. Popiti neku skupu pivu koja ima nekakav okus. I to ću zapravo učiniti, vrlo brzo. Idući tjedan je koncert IAMX-a i baš se veselim. A i platit ću si taxi do doma bez grižnje savjesti jer sada ipak radim pa si mogu to priuštiti za posebnu priliku.

Želim upoznati nove ljude sa sličnim interesima. Nekoga tko voli kartati belu uz kokice i pivu, tko voli šetati po šuštavim puteljcima u jesen, tko voli otići na Jarun i blejati u jezero dok priča o metafizici, tko voli pročitati kakvu knjigu koja će ga toliko unijeti u sebe da će danima živjeti od tog momenta. Fali mi života, novina, radosti i istomišljenika. Nisam za dugonoćna tancanja u klubovima jer naprosto me prošlo, no nisam ni za sjediti doma i razmišljati kako se duhovno razvijam. Trebam život.

A ljutnja...koliko daleko mogu s njom ići? Onoliko da si osiguram djelovanje koje ima utjecaja, a ne povrijedim nikog. I to je razina koju ne znam kako dobiti.

Oznake: ljutnja, promjena, život

I sve ide dalje

nedjelja , 18.09.2016.

Sanjala sam devu. Ima par tih stranica koje se kakti bave snovima pa sam odmah našla da deva znači teret, no isto tako i snagu da se taj teret izdrži. Pa...ima smisla. Tereta je mnogo ove godine, a trenutni teret je posložiti sebe u odnosu na sustav u kojem trebam funkcionirati. Taj sustav uključuje puno ljudi, čime je moj zadatak još teži.

Pred par dana saznala sam da u Zagreb dolazi IAMX- meni i mojim frendovima jako drag bend i bogme sam se zaveselila kako dugo nisam. Nisam, naime, jako jako dugo bila na ikakvom koncertu, a svi koji me znaju znaju da mi je to bio glavni hobi od moje 16.-26-7. Glazba je moja najveća ljubav i kako sada nemam vremena aktivno se njome baviti, raditi elektroniku na kompu i igrati se što sa stvarnim, što sa virtualnim sintićima, barem mogu otići na koncert onoga koji se s tim jako jebeno dobro igra. I baš se jako veselim. Treba živjeti i radovati se. Deva i tereta je ionako previše u životu.

Selim božanstva od bivše prijateljice iz stana. Ionako takvav vid prakse nije moj đir, njoj sam to radila za ljubav, a ljubavi više nema..

Ostaju Shiva i Ganesha, koji će uvijek biti dio mog prostora jer s njima imam poseban odnos.

IAMX- Happiness

Oznake: život

Ludnica ljetnog odmora ili kako me je duša napokon prisilila da ju čujem

četvrtak , 18.08.2016.

Vratih se jučer s mora, nakon osmodnevnog boravka s familijom. Nakon što je došlo do nekih novih situacija poslovne prirode, nisam bila sigurna je li pametno otići na more ili ne jer sam se počela čahuriti u mislima oko nekakvih trebanja i moranja. Međutim, nešto u meni trebalo je zaista jedan dobar odmor, a zamisao je bila da odem sama, budem sama, bavim se čitanjem i meditiranjem, uživam u kupanju i pijem kave u najdražoj birtiji na plaži. Međutim, moj savršeni plan počeo se raspadati već sa samim dolaskom na otok mog života.

Čim sam stigla na more teta me dočekala, obavili smo brzinski šoping s par hitnih namirnica i odvezle se do kuće. Rekla je neka što prije počistimo dio gdje ću boraviti da se stignem okupati prije bure. I tako sam nakon par sati čišćenja odlučila iskoristiti kupanje prije nego li nas bura zatvori na par dana. Premda bura nije bila od onih najjačih kakve znaju biti, nije se moglo sjediti na terasi, a večernje šetnje izvodila sam zamotana u par slojeva odjeće s vatom u ušima. S velikim guštom sam se šetala predvečer uz obalu, mantrajući i čudeći se kako mi ta nekad daleka šetnja uopće nije daleka, kako tako lagodno i brzo hoduckam. A onda bih se sjela na veći komad kamenja nagruvanog uz more i diveći se božanskom plavetnilu pokušavala čuti sebe kako izgovaram mantru. I nešto je falilo, nešto je bilo čudno, čitav moj unutarnji svijet je bio čudan, postojao je okus te praznine .

Drugi dan je napokon vjetar minuo i otišla sam se kupati u najdraži zaljev. Iste večeri sam se opet otišla šetati, sada u smjeru istog zaljeva. Ponijela sam ručnik za sjesti, brojanicu za mantranje i legla se pod zvjezdano nebo razmišljajući kako sam uvijek imala osjećaj da ako ću predugo gledati u zvijezde, da ću izletjeti u taj nepregledni prostor dubine iz koje se poslije neću moći vratiti. Već pomalo umorna, odlučila sam vratiti se doma i sljedeće jutro dići ranije kako bih iskoristila mirno jutro za kupanje.

Došao je i taj dan- dan kada je bura napokon potpuno stala. Sunce se probijalo kroz škure, oleandri su mirovali obasjani suncem, miris morskog zraka budio je u meni veselje i jedva sam dočekala da se ustanem i spremim za plažu. Neću ni doručkovati ni piti kavu, kako obično započinjem jutro, nego ću se odmah spremiti za kupanje. Samo da obavim jutarnje pripreme u kupaoni.

Na moju tada žalost i van svih mojih planova, moje Više ja, moja Duša ili kako god više da nazovemo moj pravi dio mene, isplanirao je stvari drugačije. Naime, u tuš kabini me ukliještio lumbalni živac i mada je to praksa koju mi moja izmučena leđa priušte već zadnjih par godina i bace me u mirovanje i krevet na dva-tri dana, ovoga puta odlučila su me doslovno zatvoriti i ne puštati. Prvi potez bili su lijekovi protiv bolova uz one za smirenje, a idući zvati hitnu jer nije bilo pokreta koji sam mogla izvesti. Bol, grčenje, suze. Zovem mamu u Zagreb uplakana k'o kišna godina od jada što je napokon sunčan, lijep, toplao dan, mirno more, a znam da ću iduća barem tri dana provesti nepomična u krevetu, na madracu starom barem dvadeset godina, koji kvari i najzdravija leđa.

Mama je taman bila ugostila prijateljicu, ženu koju život nije nikad mazio no koja se na tako divan, duhovan i miran način hvata u koštac sa svime što joj dolazi i koja mi je probala dati par riječi utjehe. I onu poznatu da ništa nije slučajno. Tog sam dana doživjela unutarnji lom. Ne znam koji u ove zadnje dvije godine, ali bila sam u stanju očaja. Samo sam se htjela kupati, samo sam htjela more, samo more, samo zbog mora sam došla jer more je moj mir, ono je moj element, ono me ispire od svega što me muči. I jedino to za čim sam toliko vapila, izmaklo mi je iz ruku.

Moj unutarnji svijet postao je vulkan sumnje prema svemu tog trena- ovo nije priča kojoj ja pripadam, ovdje nešto ne štima, nešto nedostaje, nešto ide u krivom smjeru. Bog s kojim ja imam odnos čitav svoj život daleko mi je, a znam da je tu, nešto ne valja, nešto se...nešto se mora zaista promijeniti.
I nakon sati i sati očaja, čula sam se s jednim prijateljem koji me jako dobro razumije jer imamo slične umove, volimo odlaziti u sfere koje su nam nedostižne i nedokučive, no isto tako zna uzemljiti taj uzvitlani tok misli koji bi se najradije lansirao nekamo daleko da ga nitko više ne može uloviti. I pričamo mi tako, mislim da je to bilo nakon što sam slušala lekciju osobe koju smatram svojim duhovnim učiteljem- lekciju o dharmi, tj. onome za što smo mi kao jedinke namijenjeni u ovom životu.

Sjetim se kako sam skidala tu lekciju s njegove stranice i stavljala na mp3, no zaboravila sam da sam tu istu lekciju slušala preko youtubea, gdje su zapravo tri lekcije bile povezane u jedan video, dok su na njegovoj stranici odvojene svaka u svoj file. Ništa, stavim ja slušalice i mislim si kako moram sat vremene slušati ono što sam već doma poslušala jer nemam opciju za fast forward, no kako nije loše poslušati dvaput tu specifičnu lekciju jer je prilično značajna. Naime, ta lekcija govori o tome kako naš život izgleda kada smo na pravom putu.

Kada smo na pravom putu, kada radimo ono za što smo predodređeni i kada smo ono što jesmo, sve u životu teče. Stvari se razrješavaju prirodnim tokom, sve čega se uhvatimo ide nam kao od šale, nemamo poteškoća, sretni smo i ispunjeni.

Kada nismo na pravom putu za nas, sve čega se primimo doima se nedovoljno dobrim, postoje strahovi i nemiri, javljaju se bolesti. Kada nismo na svom putu, nikako da se riješimo bolesti, a bolesti su tu kao znakovi duše da smo skrenuli sa svoje putanje. Ako to ne shvatimo, bolesti osim što postaju češće, postaju kronične. Ako ni tada ne shvatimo da smo na krivom putu, počinju ozljede. Onda slijedi operacija. Onda slijedi smrt. Ako ni tada ne shvatimo, ponovno se rađamo.

I tog trena iskoči iz mene jedna sjajem obojana misao- ja sam već dvije godine slabog imuniteta, stalno sam boležljiva, ako nisu sinusi, leđa su, ako nisu leđa, imam neke čudne umore i osjećam se čudno. I doleti mi kao bumerang u glavu- Bože dragi, pa ja nisam na putu svoje dharme!

I onda mi se sasipa čitav moj unutarnji vulkan od 2014. godine kada sam se krenula aktivno baviti duhovnošću. Prvo chan meditacija u kojoj je nedostajalo Boga iako mi je budizam kao takav bio prekrasan, dubok i inspirativan, onda moj prvi susret s bhaktama koji me vukao stalno kod njih, ali mi je paralelno budilo užasan osjećaj da što ja radim tamo, da to nije moj film, da nešto fali, nešto je čudno, kao da- kako Swami kaže u istoj lekciji, hodam u premalom paru cipela.
I objašnjavala sam ja sebi u ove dvije godine da sva ta silina znamenja i znakova mora biti oznaka mog puta, no- unutar sebe, osjećala sam da to nije to. To nije to. Ja nisam dio te priče.

Ja sam po prirodi slobodan duh. Nema tih postavki osim onih koje me vode iznutra po kojima se ja mogu ravnati, a da budem u miru. I to je tako.

Otkako mi se ta misao pojavila kao instant revelation, osjećam neopisivi mir unutar sebe. Napokon mogu krenuti dalje jer iako sam napredovala u određenim pogledima ove dvije godine, bila sam zarobljena u krugu za koji sam se pokušala uhvatiti. Moguće je da sam se počela osjećati previše usamljeno pa sam se kao društveno biće pokušala uhvatiti za nešto što bi mi dalo dodatno utočište. Ali to nije moja priča i to nije meni namijenjeno.

A duhovni učitelj...nije li zanimljivo da mjesec i nešto nakon što sam imala s njim razgovor i nakon što me zapravo prihvatio ja dobivam vrisak da to nije moj put? Zanimljivo je, no on je i dalje moj duhovni učitelj jer je u frekvenciji sa mnom. Uz pomoć njegovih riječi došla sam do rješenja i svojih odgovora. I vjerujem da on sam zna i vidi da ja nisam dio te priče, no da će u skladu sa svojom dharmom djelovati prema meni onako kako ja lovim stvari, a to će biti van sistema i samo kroz srce.

I sada svjesno izlazim iz sebi samonametnutog sistema da ja trebam aktivno baviti se nečim. Ne trebam. Meni duhovno znači djelovati kroz sve što radim kao duhovno biće, a ne sjediti u meditaciji. I tako treba biti. Za mene.

Oznake: more, život, osobni put, spoznaja

Pred kraj jednog poglavlja

nedjelja , 29.05.2016.

Evo, stigla je tridesetica na vrata i baš mi je drago. Ljeti živnem, dobim nadu i snagu za nove stvari.
Približavam se kraju ove vrste putovanja, što s poslom, što sa školovanjem i trebam još samo malo izdržati. Posla imam k'o u priči, no tješi me da je to samo još dva tjedna.

Što sam naučila?

Ove godine naučila sam mnogo toga i to najboljim, a ujedno i najtežim putem- na svojoj koži. Najvažnije od svega što sam naučila je da ne možemo pobjeći onom što je naša individualna dužnost i da trebamo širiti svoju svijest prema drugima i pomagati im koliko nam oni to dopuštaju. Paralelno s tim naučila sam da ne možemo, ne trebamo i ne smijemo voditi tuđe bitke, koliko god se radilo o bitnim stvarima i bitnim nam ljudima. Uz tu spoznaju shvatila sam da se moram okrenuti prema sebi i ići za stvarima koje mi čine dobro i kojima stremim makar se one smatrale suludima nekome s kime sam okružena. Ovdje se radi o mom izboru, mom životu i mojem usmjerenju i tu sam se odlučila založiti za sebe.

Moje odluke

Među odlukama koje sam donijela jedna je da prestajem raditi posao koji sam dosad radila, i to iz više razloga. Radim s osobom koja ima posebne potrebe što znači da energija ide na drugo ljudsko biće i tu nema čiste automatike već puno ulaganja, čeličenja živaca, rad na strpljivosti, oprez u reagiranju (što mojem, što osobe s kojom radim) i priroda posla traži moju potpunu budnost i konstantno poticanje druge osobe. U početku mi je bilo jako teško jer sam i sama bila u strašnom životnom periodu i trebali su mjeseci i to uistinu mislim dobar broj mjeseci da počnem doista uspjevati u tome što radim na način na koji sama smatram da trebam uspjevati, a to ne znači ispunjavanje nekakve forme koja se zahtjeva u opisu posla već davanje sebe u taj posao.

Kroz ovaj posao sam jako puno naučila, jako puno dobila (nadam se da sam na kraju i puno dala) i ono što je izuzetno važno- duhovno sam napredovala jer sam imala direktnu priliku raditi na svem onom što mi ne uspjeva i na čemu trebam raditi da bih se digla na iduću stepenicu. Nakon što sam uspjela početi ostvarivati svoju zbiljsku misiju na tom poslu, došla sam do faze u kojoj moje sposobnosti, ono što ja mogu dati iz sebe i u čemu mogu pridonijeti su posve izrealizirane za taj specifičan slučaj i nemam više što dati. To je moj unutarnji, duhovni razlog zašto završavam.

Onaj drugi razlog, vanjski, materijalni je da bi da nastavim s tim konkretnim poslom i dalje stajala na mjestu, van svoje struke, van mogućnosti nadograđivanja, s jako malom plaćom s kojom se osobno ne mogu pomaknuti s točke "gdje je zapelo u mom životu" jer me financijski ne vodi dalje od sobe u kojoj živim već 23 godine.

Iz gore navedenih razloga, nakon dosta borbe u početku, jer- borba je trajala uistinu mjesecima, borba mojih živaca s okolnostima, mojih tada nastalih stanja s tim okolnostima, sa čitavom slikom koja me okruživala, borba sa sustavom koji se kosi s time kako ja mislim da sustav treba funkcionirati i moja borba za to da se razvijem daje, pala je odluka da ja trebam otići s tog mjesta pa i pod cijenu ne imanja nikakvog posla. Na to kakva je situacija izvana ne mogu utjecati, na to kakva je iznutra mogu djelomično utjecati i smatram da je ona iznutra barem donekle popravljiva i provediva pa sam se odlučila za njom voditi.
Naravno, u uskoro novonastalim okolnostima dolaska na burzu (ionako mi ističe ugovor, da netko ne pomisli da napuštam započeto i dajem otkaz) pokušati ću naći nešto drugo čime bi ispunila svoju moralnu potrebu za odgovornošću i samouzdržavanjem.

Smatram da sam dala sve od sebe u mogućnostima koje sam imala, sve od sebe za sebe- da naoko protiv sebe idem na daljnje školovanje koje me koštalo novaca koje nemam i da sam dala sve od sebe u mogućnostima i okolnostima koje sam imala osobi s kojom sam radila.
Tim stavom priča o mom dosadašnjem poslu završava, a tako i prijave za taj vid posla (pod tim uvjetima).

Odluka druga


Nadalje...odlučila sam slijediti svoju unutarnju želju da idem u Indiju i ako mi se na bilo koji način pruži prilika da odem ove godine (a ako se tamo trebam naći, prilika će se pružiti jer oni koji me znaju već mi žele financijski pomoći da se to ostvari), ja ću otići u Indiju.
To nije hirovit razlog nastao iz nekog suludog ili impulzivnog momenta, već dio mog Puta kojem sam se odlučila prepustiti, a koji će se tamo odviti ako je Svevišnja Božanska Osoba to tako namijenila i ako moj put učenja treba ići u tom smjeru.

Praktičan razlog je i to što u sadašnjim okolnostima u kojima sam nesituirana, sama, uskoro bez posla i obaveza imam mogućnost mjesec dana biti tamo, što u nekoj drugoj situaciji- uz nekakav stalan posao i time veće obaveze ne bi bilo izvedivo.
K tome mislim da bi sada bilo pravo vrijeme, kada sam dobila određene uvide i nešto znanja, da te uvide i znanja provedem u praksu i produbim na mjestu koje je namijenjeno njihovoj realizaciji.

Štogod tko mislio o mojoj želji da posjetim Indiju u situaciji u kojoj jesam- da nisam financijski u mogućnosti, ja sam spremna to nadići sa samom tom željom i vjerom da ako trebam biti tamo, da ću biti, i otvorena sam za tu mogućnost.

Zaključak globalni

Zaključno sa svim tim, spoznala sam na dubljoj razini da smo svi mi Pale sam na svijetu okružen mnogim ljudima, ali za sebe se moramo sami izboriti, sebe sami moramo zbrinuti i razviti jer to neće nitko drugi.

Nikom drugom naše bitke nisu bitke, a kamoli važne, nitko drugi nije u našoj koži i ne dijeli naš svemir onda kada ga mi slažemo, rušimo i opet sastavljamo. A opet, tako sami u svemu tome nikada nismo sami jer tu su brojni naši asistenti, učitelji, na kraju naši prijatelji i prijatelji naše duše i mi opet svi zajedno plešemo ovaj zemaljski ples znajući da smo djeca nečeg puno većeg.

I tu bih stala za sada, sve bitno je rečeno.

Oznake: život, posao, duhovna bica, Indija

Jebe mi se baš za SVE

četvrtak , 24.03.2016.

Umalo sam poslala mail jednoj osobi s kojom znam popričati kada se ne osjećam baš najbolje. Ali- nisam. Naime, došla sam u nekakvo stanje takve indiferentnosti da mislim da ne bih trepnula kada bi se ispod mene pod urušio. Toliko mi se živo jebe za to kako su svi segmenti mog života usrani da mogu slaviti:"Tooo, mili moji, ma budite usrani, ko vam jebe milu mater!" Na svijetu ima toliko groznih stvari, toliko užasnih sudbina, da to što sam sa svojih 30 primorana imati ustajali život, bez perspektive i radosti je definitivno blagoslov u odnosu na to što se događa na nekim dijelovima svijeta nekim ljudima. Mnogim ljudima. A mi imamo krov nad glavom, sve gadgete koji su moderni, miran san i još uvijek dovoljno novaca da se mogu dati 22 kn za kutiju loših pljugi.

Imala sam izbor pred pola godine- iseliti se od doma, otići živjeti u smrdljivu četvrt na kraju Zagreba u stanu s osobom koja je bila spremna podijeliti svoj životni prostor sa mnom. Osoba sa svojim stanom, autom, znanjem par svjetskih jezika, stalnim poslom, uskoro doktoratom, finim muškim znanjem o majstoriranju po kući, popravcima, zdravom logikom, hladnom glavom. Postojao je samo jedan veći problem u toj našoj vezi- duhovne, životne i moralne vrijednosti su nam bile sasvim oprečne. Na stranu s tim da sam ja bila užasno društvena, nasmijana, otvorena i osjećajna, a moj par užasno asocijalan, namrgođen, ukočen i s prezirom prema emocijama. Bila je to osoba s kojom sam ja trebala proći lekciju i odraditi karmu, čak smo se i voljeli, no- moja nekad naoko slabašna veza s Paramatmom, izgleda da je jača od svih mojih drugih vezanosti.

I tako ja u svojim egzistencijalnim dramama, bez novaca, bez lijepe atmosfere kod kuće, bez nade i perspektive, nakon jednog od boljih ljetovanja (s tom osobom), odlučujem otići. I dobivam koma reakciju na moj komentar zašto odlazim (spominjem po 10. put da su nam duhovni vidovi drugačiji, misleći na to kako živimo u skladu s tim stavovima i u kojim smjerovima idemo jer išli smo različitim, što je po meni nemoguće održati jer se dvoje ljudi mora naći na putu, a ne razići) i dobivam: "Nađi si onda nekoga u Hare Krišni". Nakon toga se nikad više ne čusmo i ne vidjesmo.

Koja je poanta ovog mog spominjanja prošlosti? Pa želim reći kako to moje djetinje ja, to moje srce koje živi život u iluziji idealizma kojeg mnogi kritiziraju, nije htjelo tu sigurnost, taj safe place doma i partnerstva, riješenu egzistencijalnu dramu nauštrb mog shvaćanja mira i smisla života.

I evo me sad ovdje, opet pišem ista sranja o istim sranjima- ja i moj posao za 2500 kn s ugovorom do 6. mj., ja i moj život s majkom koja je u konstantnim dramama i paranojama od egzistencijalne krize i koja se u svom strahu dere na mene i da što se ja zajebavam s mantrama i festivalima kada možemo biti na ulici u 6.mj., a ja joj ne mogu objasniti da nećemo biti na ulici i da nema nekih drama koje nas čekaju u tom vidu jer znam da će se nešto posložiti, pa i ta sada blesava situacija na faksu oko koje se uopće nisam uzrujala jer nije prijeteća.

I živim onda pod tuđim dramama i negativama, zajedno sa svojim nekim nezadovoljstvima, no u svemu tome ne vidim big deal. Jedino što mi konstantno dolazi je da odem negdje, van grada, sama i da ne čujem i ne vidim nikoga. Stvarno osjećam da se jebeno odvajam od svega, ništa mi nije sveto, nitko mi nije toliko bitan, pitam se postajem li Ice Queen ili napokon dobivam Milost za kojom sam toliko dugo vapila.

Moji prijatelji su u jednakim dramama i sranjima kao i ja, niti ih želim daviti niti mi se da, familiju gotovo da nemam, tako da...I'm all alone, having nothing and being somethning I'm not really aware of...


Pa čak i ako je moj život ples bez smisla,
pustinja ideja, koju suša sad je stisla,
čak i ako vrtim se u velik, besciljni krug,
imam nekog tko moj vječiti je drug.

Taj drug nije vidljiv, nit' opipat' ga se može;
ponekad je blag, nekad djelovat će strože,
no uvijek me se sjeti i sa mnom sad korača
samoća mu je ime, samo on me uvijek shvaća

Oznake: život, egzistencijalna kriza, unutarnja borba, samoća

Pa de si blože, dugo se nismo čuli iliti "kako je dobro opet se vratiti starim klepetanjima"

subota , 19.03.2016.

Sjetih se neki dan kako dugo nisam napisala ni slova, ali budući da me ništa na to nije gonilo, nisam se obazirala na tu misao. Izgleda da me sada, opet, goni.

Život mi je dosta dinamičan pa se ne bavim previše virtualom, malo me stisla i ova moja prekvalifikacija, malo se bavim osluškivanjem svoje dušice, a malo sam se i dala na druženja s nekim dobrim, starim prijateljima čije mi prisutstvo uvijek daje osjećaj nekakvog blissa.
Danas sam s prijateljicom rastrčala kotače na Jarunu, a malo sam i upgradeala opremu na svom dvokotačnom ljubimcu. Spremna za novu sezonu, a nadam se i gubljenju nekih kalorija.

Nastojim redovito puniti baterije, no ponekad se čini kao da je vrijeme za kupiti nove jer su ove dotrajale pa ih se ne da više niti napuniti. Pod tim mislim da imam dane kada mi je život uistinu cjelovit, no onda se dogodi dan kada se čitav pojavni svijet, skupa s mojim unutarnjim čini posve besmislenim i nategnutim. Ah, to vječno pretakanje besmisla u smisao i silne drame oko curenja iz posuda.
Ja doista nemam mira na tom polju i čak i kada si ga želim prislilno nametnuti, u smislu- e pa sad ćeš zlato moje otkazati termin za ovo i ono i besramno zuriti u televiziju, ne uspije mi, jer, ja uopće nemam interes za televiziju, a ti termini mi plešu po glavi. Ja želim da mi plešu, izgleda.

Čula sam se danas s jednom prijateljicom. Poznajemo se iz spiritualnog konteksta. Ona je žena u godinama, prošla je sve i svašta, u penziji je pa se dosta dala na rad na sebi. Nismo se čule dosta dugo jer su nam se životi nekako zavrtjeli prema unutra pa se nismo uspjele sretati, no nakon 45-minutnog razgovora opet sam osjetila tu dozu mira i ispunjenja da pričam s nekim tko me razumije. Naime, ona se suočava sa sličnim problemima i sumnjama s kojima i ja.

Na stranu s tim što sam opet popljuvala grupacije i institucije jer smatram da su odvojile Boga od čovjeka, došle smo do toga da nam je pun kufer slušanja tuđih koncepcija o tim stvarima. Ironično je sve to skupa jer, u želji da se ustališ u nekoj duhovnoj praksi zbog izrazito goruće želje za istom, automatski posežeš za grupacijom i zajednicom, a onda uviđaš da se događa upravo to što te čitav tvoj prethodni život štitilo od tog sistema i nije ti jasno kako se nalaziš tu gdje jesi s mišljenjem koje nosiš čitav život, a još ti je manje jasno zašto ostaješ ili zašto već nemaš dovoljno mudrosti da znaš koja je poruka namijenjena tebi kao tebi u svemu tome.

I opet se dovodim do ključnog pitanja- koji ja kufer točno želim? Svoj smisao, smisao duše, smisao univerzuma? I zašto se naprosto ne mogu zadovoljiti jednom filozofijom, nego mi iskoči druga, pa se pojavi treća, pa sad sve one imaju smisao, ali opet svaka ima nedostatke. Zašto mi nije dovoljna moja filozofija? Očito Istina nadilazi moju filozofiju pa mi je dan novi smjer, no zašto svako malo nervozno skakućem na tom putu? Malo pogledam okolo, vidim lijep pejzaž, razgalim se. Onda dođe dio ceste na kojem želim krenuti drugom stazom. Pa onda to nije moj tip šume gdje bih se zadržala, no uto iz šume dođe dobra vila koja mi ispriča nešto divno i ja se opet zadržim. I tako stalno.

Naporno je. Najradije bih sjela, zapalila duhan, popila pivu i otkartala partiju bele, ali niti pušim, niti sam dugo pila pivu, a rijetko kad mi se i karta. Nije mi do toga čime bih se naoko "resetirala".
Veli frendica da mi treba seks. Možda...iako se uopće tako ne osjećam i to mi je trenutno doista zadnja rupa na svirali.

Opet sam u "ne znam" mode-u dragi dnevniče. No eto, ovo subotnje popodne odlučila sam provesti sa serijom radije nego da se forsiram na meditaciju za koju mi danas očito nije dan. Samo što ako mi ni sutra neće biti, ni preksutra...znači li to da moja tek (ali jako dobro utemeljena) duhovna praksa odlazi u kurac ili mi se otvaraju nove stvari?
Već mi je muka od svih tih pogađanja, nagađanja, interpretacija. Bože, zašto si nas prekrio tolikim zaboravom? Pa nismo valjda to doista sami tražili?

Kada definiranje Boga prelazi granice mog unutarnjeg ukusa

Ne mislim da smo grešni, ne mislim da trebamo patiti i ne mislim da ne trebamo uživati.
Mislim da možemo djelovati ispravno i neispravno, iz ljubavi ili iz ega. Mislim da smo sposobni za divne stvari, no jednako tako za užasne stvari. Mislim da smo i spojeni i razdvojeni s Izvorom. Spojeni kada smo u miru, kada djelujemo nesebično, odvojeni kada se zaplićemo u analize, kada previše mozgamo, kada ne djelujemo i kada smo sebični.

Mislim da Bog nema miljenike ili omražene. Gdje bi Apsolut sudio na temelju nesavršenih razlika koje si mi namećemo kroz umne spekulacije u našem dualnom, materijalnom svijetu?

Ne mislim da Boga ne bismo trebali tražiti i moliti za stvari. Pa kao nekog koga smatramo Svemogućim, naravno da uzimamo utočište za sve što nas brine, što nas jadi, što nam pričinjava muku. Možda je to nizak stupanj, ok, no opet, uzeli smo utočište.

Ne mislim da se u ime Boga trebamo busati u prsa da smo bolji i značajniji od drugih. Jer Bog se još nije jednako objavio svima pa da smo mi tada imali priliku istaknuti sebe nad drugim ili dobili priznanje od Boga:"Bravo, dijete, evo ti me najbolje poznaješ."

U biti, u Bhagavad Giti Bog se obraća onome koji se potpuno njemu predao i prenosi mu znanje, no on je jako milostiv i prijateljski naklonjen prema njemu. Zašto onda ljudi, trudeći se slijediti taj nauk, jedni druge žele pootkopati? Slaba je moć religije kada je od učenika napravila ovce umjesto duhovni alat, a još slabiji su učenici kad ne uviđaju da odudaraju od onog za što se mahnito hvataju.

Tko smo mi u čitavoj ovoj priči, zašto jedni drugima kopamo jame umjesto da napravimo uže kojim ćemo jedni druge povlačiti gore?
Zašto je taj krhki osobni ego jači od glasa jedne vječne, moćne duše koja je Bog sam?
Zašto su nesvjesni oni koji su izabrali ići Putem Svjesnosti?

Nema mi odgovora, samo pitanja i nezadovoljstva jer, kako bi jedna draga mi osoba rekla, osjećam se kao slon u staklarni tamo gdje bi trebala biti mirisna gong kupka.

Oznake: život, smisao, bog, duhovnost

MAD- melankolija, apatija i depresija

utorak , 23.02.2016.

I kako sam se povezala s unutarnjim vukom, tako su zaista počele bitke u kojima će, očito, biti puno rana. Neke sam već smjelo i odvažno odigrala, no pitam se što predstoji. S nekima se upravo nemam snage boriti, npr. s tim prokletim izborima koje sam napravila mimo svoje istinske volje- da nadograđujem struku, da se dalje školujem. Ja nemam za to trenutno snage. Treba mi nekoliko dana da se pokrenem, a onda mi treba dugo da nešto usvojim. Imam časak entuzijazma i onda me preplavi potpuno beznađe, depresija i osjećaj-čemu sve to?

Bože...ja se opet toliko borim sa sobom na svim nivoima da ne mogu povezati ni najmanji paket osobnih puzzli, onaj koji ima velike komade od samo 50 djelića. Nemam snage. Iznutra plačem, ljuta sam, jadna sam, trgala bi i uništavala. Srećom, ne dižem više ruku na sebe, kao nekad. I zaista, nemam koga kriviti trenutno. Ne mogu kriviti druge jer nitko mi nije kriv za stanje u kojem jesam, a ne mogu kriviti ni sebe jer nemam blage veze kako se nalazim u ovom kuršlusu, u ovom stanju apsolutnog nepojmanja rješenja, teškog tereta tuge i besmisla. I to se ponavlja. Čas se smiri, pa naleti tsunami koji odnese sve krovove mojih prividnih smirenosti i odnese ih skupa s temeljima. I gdje sam tu ja? Gdje ja tu išta činim? A umorna sam. I samo bih se odmorila. I razmišljam tada da što serem, da imam u životu svašta- krov nad glavom, usran posao za dvije i pol hiljade kuna, ali imam bar da mogu popiti kavu, prijatelje koje mogu nazvati, knjige koje mogu čitati, filmove koje mogu gledati, zdravo tijelo koje me služi...i misilim si- što sereš pička li ti materina, neki imaju govno, a ne život, što sereš! I onda počnem plakati, jer usprkos sranju ne znam kako da izađem iz ovog odvratnog ucrvanog stanja osobne disfunkcionalnosti u kojemu se koprcam. Kao da nemam veze sa svim tim skupa, kao da je to samo ružan san. Pa se nastavim boriti.

Krivi ljud


Prvi korak koji sam napravila je da se krenem glasno rješavati krivih ljudi koji su mi banuli u život. Da, banuli su. Meni dosad nikada nisu banuli krivi ljudi u život. A krivi ljudi izgledaju kao kad sretnete nekoga tko nema ama baš nikakve veze s vama i vašim svjetonazorom i ta vas osoba ubije u pojam samom činjenicom da tako netko postoji. Napokon sam odlučila da takve ljude pristojno zamolim da odu iz mog života. Ako neće pristojnom molbom, izletit će nekim katapultom koji ću pripremiti u skoroj budućnosti. Nema druge, susreti s takvim ljudima probudili su onaj divlji aspekt moje osobnosti, da se bunim, da ustajem i raspravljam. Ponovno. Da vratim ono staro ja koje je valjalo, samo je neki dio mene poželio novo ja.

Krivi odabiri

Imam osjećaj da se počinjem odvezivati od svojih odabira. Da im ne pridajem više toliku važnost. Tako sam odreagirala i svakim novim trenutkom mogu odreagirati drugačije, poništiti prethodni odabir i napraviti drugi. Neću se vezati. Neki dan sam oplakivala neke situacije, a onda sam pomislila- pa čekaj, ja sam čistog srca i iskrenošću išla riješiti određene probleme, a na svoj iskreni vapaj sam dobila vrata u nos. Pa jel' meni zaista treba sjećati se tko mi je ta vrata zabio u facu?? Ne treba.

Osjećaj da me nitko ne voli

Totalna mentalna iluzija. Ja znam da to nije tako, no neki trenutno lomljivi dio mene uporno želi biti mažen. Evo jučer mi je prijateljica svratila da uči sa mnom. Nema veze niti s mojim faksom, nismo se vidjele mjesecima, no ona je bila tu za mene. A ja danas dramim. Fucking unutarnje derište, a ne dijete.

I opet su planete krive

Čujem se sa svojim zabavnim prijateljicama koje isto žive netipične živote. Jedna čita tarot, druga besramno vjeruje u astrologiju. Potonjoj se upiškila jedna planeta u kuću i sve joj se u životu usmrdilo. Slušajući nju, pomislim da mora da ih se nekoliko istočilo i kod mene, samo više ne tražim pomoć i ne vučem razne majstore ovog i onog s "eee, šta je meni???" Govno mi je i neka je jer očito tako treba biti. S Bogom se razgovaram u pauzama između svih sranja-stanja koja prolazim.

Taj divni hmelj

Sutra ću si priuštiti pivo. Nevezano za ishod ispita na koji idem. Bila sam na nekakvoj alkalnijoj prehrani pa sam izbjegavala takve namirnice. No sutra ću si priuštiti pivo. Jer ja to zaslužujem.

Oznake: život, depresija, krivi odabiri, tuga, borba

Borba

petak , 12.02.2016.

Dugo nisam mogla napisati ni riječi, što zbog manjka vremena, što zbog nedostatka inspiracije i potrebe da se izrazim. Veselo sam uletila u turbinu prekretnica ove godine i ona neumorno radi dok se ja čas prepuštam, čas borim s trenutnim situacijama.

Jučerašnji razgovor s jednom dragom poznanicom (ne mogu reći prijateljicom jer si nismo tako bliske i par puta smo se svega vidjele, no znamo se čuti i dugo pričati) otvorio mi je zakopana bolna promišljanja koja sam vrlo uspješno uspjela zatrti zadnjih par mjeseci. Prvi puta u životu dovela sam se u stanje gdje se lomi moja buntovnička priroda- ne zna bi li eksplodirala u ime borbe ili mira koji želi postići. Moj unutarnji vuk rastrojava se na onoga koji brani teritorij, koji bi trgao i režao i onoga koji bi se odrekao zavijanja i čopornog mentaliteta i okrenuo se samoći i svom pustinjaštvu.

Našla sam se u priči koja mi je nepoznata. Našla sam se sa svim svojim oružjima i alatima u okolini u kojoj ih prekrivam i u kojoj se pokušavam prilagoditi. Ja se po prirodi nisam nikada htjela prilagoditi jer otkako pamtim sebe, imam jak osjećaj individualnosti. Zapravo, ja se nikada nisam ni mogla prilagoditi.

Što se dovraga događa da ja svoje glavne postavke držim zaključane u kutiji pod zemljom? Zbog čega ne želim arlaukati, zalagati se- za sebe, pravdu, istinu, ono dobro; prepucavati se, pokazati da to nije baš tako? Otkud taj "ne talasaj" mood, otkud te mirne nezainteresiranosti i sjetna nezadovoljstva koja me obavijaju? Otkud taj prijezir prema situacijama koje mi dolaze uz elegantno uzmicanje, umjesto objavu rata i agresije?

Ove godine nekoliko me ljudi nazvalo jako mirnom i samozatajnom. Neki su mi rekli da bih trebala više govoriti i otvoriti se. Svi moji dosadašnji prijatelji, rodbina...ja...znamo da ja nisam mirna ni samozatajna i da mi je jedna od poznatijih osobina da previše mozgam i filozofiram, a ne da nedovoljno govorim. Je li moguće da je filozof u meni pokupio prnje i umirovio se prije vremena? Je li moguće da sam se sama pogubila u svom vlastitom sustavu i da doslovno nastojim spoznati sebe jer sam u najvećoj krizi svih svojih godina i doista ne znam tko sam, a očajnički to želim saznati?

Ili je to kriza odrastanja i starenja koje podsvjesno želim odmaknuti od sebe jer znam da nemam uvjete da se ispoljim kao odrasla osoba? Nemam svoje vidljivo mjesto pod Suncem, nemam svoju neovisnost, nemam sigurnost, a trenutno ni neku uokvirenu budućnost. Protiv svoje volje sam nastavila obrazovanje, u ime očaja i tuđih očekivanja. Protiv svoje volje si sama radim dodatne stresove. Živim u neznanju kako da napravim neke nove korake.

S druge strane, vidim da napredujem na nekim nivoima koje smatram bitnima. No opet...ja želim balansirati...

Isto tako, suočavam se s nekim najdubljim emocionalnim stanjima koja su očigledno bila suptilno potisnuta od mene same. Ono za što sam znala govoriti da me ne muči, da imam sreće jer me ne muči, da imam sreće jer me okolina nije nikada pristiskala (misleći na svoju neposrednu okolinu), izgleda da je bilo veliko samozavaravanje. Izgleda da me okolina tako suptilno i ustrajno pritiskala da sam nakon svih tih godina koje sam provela misleći kako sam na čisto s nekim stvarima dovedena pred zrcalo laži. Pokušavam odgurnuti svoje dijelove od sebe zbog drugih. Zbog DRUGIH. A ti drugi nisu samo neki novi stranci nego meni najbliže osobe. Zar ja na pragu tridesete napokon progleadvam da oni koji mi žele najviše dobro zapravo žele promijeniti ono što je svojstveni dio mene? Zar se to uistinu događa? I što je sa mnom da im pomažem u tome? Da odgurujem svoje vlastite epitete?

Možda je samo došlo vrijeme da to napokon razrješim. Da se taj unutarnji vuk probudi iz svog staračkog drijemeža i najavi borbu. Drugima. Sebi. Možda je vrijeme da se prolije krv i to baš sada kada sam u najvećoj mirovnoj akciji svog života. Možda je vrijeme za eksploziju nastalih kontradikcija i unutarnju revoluciju u svrhu obnove sebe.
Ili je obnova sebe ova nastala bonaca kojoj se čudom čudim iznova i opet i opet i opet...

U svakom slučaju, nekakav uragan se približava. Ne znam mu ni smjer ni jačinu, no osjećam da se približava. Pripremam se.

Oznake: život, promjena, unutarnja borba

Tko će ga znat'

utorak , 02.02.2016.

Jučer mi prijateljica na moje kako se osjećam ni v rit ni mimo, mentalno i globalno usrano pošalje nekakav link u kojem veli - "15 neugodnih osjećaja koji su dokaz da ste na pravom putu". Tu se spominje osjećaj izolacije, tuge, tjeskobe, straha od budućnosti, osjećaja izgubljenosti, nemira itd. Čitam ja to i pronalazim se u svih 15. Čak je jedna od točaka patnja za onim kako je nekad bilo, a to mi često bude da razmišljam- joj, zašto sve nije kao onda, pa onda sam se tako dobro osjećala! Ispada da sam na jebeno dobrom putu kada me prebacuju takva stanja.

Ali, ne bi ja bila ja da se ne pitam je li to uistinu tako. U našoj maloj duhovnoj sferi svi pričaju o lažnom egu i gubljenju tog lažnog ega; nadilaženju mentala koji kad se lomi djeluje baš tako kao sve ovo gore navedeno. Je li to uistinu tako? Tko će ga znat', ali rado bih da je.

Pričala sam s jako puno ljudi koji se bave raznim disciplinama- od reikista, new agera, hindusa i svi govore kako je lomljenje ega grda stvar, kako je izlaženje iz mentala proces čiste, ogoljele patnje i kako je sve to za više dobro. Ja primjećujem taj konstantni fight između uma i unutrašnjosti- reći ćemo duše ili mog pokušaja spajanja s njom, no isto tako, to me zna toliko izbaciti iz cipela da se osjećam k'o leteća krpena lutka. A tko zna je li to tako?

Meni se dogodilo to da sam zaranjajući više u svoju duhovnu praksu počela gubiti volju prema nekim svjetovnim stvarima i pitam se jesam li normalna. Paralelno s tim, stalno prolazim kroz turbulencije, teška stanja, smislove, besmislove, posvećenost pa agnosticizam, mizantropiju pa altruizam....i stalno se pitam koji mi se kufer događa? Pa po prirodi sam veselo stvorenje i nije mi jasno kako se uspijem naći u tome da ne vidim svjetlo na kraju tunela. Naravno, to stanje prođe, no sama njegova opetovana pojava me frustrira.

Nekad se pitam zabrijavamo li mi da je nevidljivo manifestirajuće, tj. da se događaju suptilne promjene, a zapravo je posrijedi nešto drugo. Znači li redovita meditativna praksa unutarnji mir ili rošadu da bi taj unutarnji mir jednom mogao biti realiziran?

Toliko jebenih pitanja koja ne spadaju s liste iako se trudim ne postavljati ih.

Oznake: smisao, besmisao, život

Stvarni život

srijeda , 13.01.2016.

Počeo je novi radni tjedan i mogu reći da sam se jako dobro odmorila, napunila i naveselila. No, izgleda da se osim mene nitko nije odmorio, barem prema reakcijama i skromnim riječima koje jedva da izuste na pitanje "Jeste li se odmorili?" Pitam se ponekad je li nešto sa mnom uistinu čudno kada ne mogu shvatiti da si ljudi nakaleme toliko posla da se ne stignu baviti svojim mirom? Jesam li u manjini što smatram da je to prijeko potrebno?

Slušajući razgovore nekih kolegica još tamo prije Božića, imala sam veći uvid u njihove životne probleme. Osim muževa s kojima teško izlaze na kraj (obje imaju oko 30 i koju) jer im rade nemir, hrču i prljaju po stanu, znaju do 2-3 ujutro biti budne jer "treba peći tri vrste kolača", "treba praviti pekmez", treba puno toga za što fizički nema vremena jer em što rade (srećom ili nesrećom pola radnog vremena), em što jedna ima malu djecu, a druga veliko dijete u obliku muža. Jučer smo se dotakli teme meditacije pa mi je jedna rekla kako se ona svime bavila dok nije upoznala muža. E to ja zovem teškim sranjem- kada ti život stane radi nekog tko bi ti trebao biti suputnik. Ili možda to nije njen vid života. Ne znam.

Imam nekakve ispite na faksu jer se usprkos svojim diplomama dodatno obrazujem. Trebalo mi je dugo da krenem čitati tu literaturu jer sam bila na godišnjem u svim smislovima. Ja kad se odmaram, radim to iz dubine sebe. Veli mi prijateljica jučer da sam k'o dijete i da nikad neću odrasti jer sam malo dramila radi ispita. Moguće. Možda sam zaostala u razvoju. Možda sam pala s Marsa. A možda sam baš takva kakva trebam biti, vječno dijete kojemu stari samo tijelo dok se ono nesmetano igra i veseli.
Što je taj stvarni život koji bih trebala živjeti? Jesu li to kolači? Muž? Djeca? Obiteljski problemi? Nemam ništa od navedenog i ne osjećam da mi je to potrebno. Prije se mogu zamisliti u nekom ašramu u Indiji ili u šumi kako nanašam drva i dozivam kišu. Zadnje navedeno nisam isprobala, ali možda sam nenormalna jer bih to rado isprobala tek da vidim kako bi mi bilo.
Dotad...idem u stvarnost svog posla u kojemu se moje dijete isto igra jer je otkrilo da se svagdje može igrati.

Oznake: stvarnost, igra, život