Jebe mi se baš za SVE

četvrtak , 24.03.2016.

Umalo sam poslala mail jednoj osobi s kojom znam popričati kada se ne osjećam baš najbolje. Ali- nisam. Naime, došla sam u nekakvo stanje takve indiferentnosti da mislim da ne bih trepnula kada bi se ispod mene pod urušio. Toliko mi se živo jebe za to kako su svi segmenti mog života usrani da mogu slaviti:"Tooo, mili moji, ma budite usrani, ko vam jebe milu mater!" Na svijetu ima toliko groznih stvari, toliko užasnih sudbina, da to što sam sa svojih 30 primorana imati ustajali život, bez perspektive i radosti je definitivno blagoslov u odnosu na to što se događa na nekim dijelovima svijeta nekim ljudima. Mnogim ljudima. A mi imamo krov nad glavom, sve gadgete koji su moderni, miran san i još uvijek dovoljno novaca da se mogu dati 22 kn za kutiju loših pljugi.

Imala sam izbor pred pola godine- iseliti se od doma, otići živjeti u smrdljivu četvrt na kraju Zagreba u stanu s osobom koja je bila spremna podijeliti svoj životni prostor sa mnom. Osoba sa svojim stanom, autom, znanjem par svjetskih jezika, stalnim poslom, uskoro doktoratom, finim muškim znanjem o majstoriranju po kući, popravcima, zdravom logikom, hladnom glavom. Postojao je samo jedan veći problem u toj našoj vezi- duhovne, životne i moralne vrijednosti su nam bile sasvim oprečne. Na stranu s tim da sam ja bila užasno društvena, nasmijana, otvorena i osjećajna, a moj par užasno asocijalan, namrgođen, ukočen i s prezirom prema emocijama. Bila je to osoba s kojom sam ja trebala proći lekciju i odraditi karmu, čak smo se i voljeli, no- moja nekad naoko slabašna veza s Paramatmom, izgleda da je jača od svih mojih drugih vezanosti.

I tako ja u svojim egzistencijalnim dramama, bez novaca, bez lijepe atmosfere kod kuće, bez nade i perspektive, nakon jednog od boljih ljetovanja (s tom osobom), odlučujem otići. I dobivam koma reakciju na moj komentar zašto odlazim (spominjem po 10. put da su nam duhovni vidovi drugačiji, misleći na to kako živimo u skladu s tim stavovima i u kojim smjerovima idemo jer išli smo različitim, što je po meni nemoguće održati jer se dvoje ljudi mora naći na putu, a ne razići) i dobivam: "Nađi si onda nekoga u Hare Krišni". Nakon toga se nikad više ne čusmo i ne vidjesmo.

Koja je poanta ovog mog spominjanja prošlosti? Pa želim reći kako to moje djetinje ja, to moje srce koje živi život u iluziji idealizma kojeg mnogi kritiziraju, nije htjelo tu sigurnost, taj safe place doma i partnerstva, riješenu egzistencijalnu dramu nauštrb mog shvaćanja mira i smisla života.

I evo me sad ovdje, opet pišem ista sranja o istim sranjima- ja i moj posao za 2500 kn s ugovorom do 6. mj., ja i moj život s majkom koja je u konstantnim dramama i paranojama od egzistencijalne krize i koja se u svom strahu dere na mene i da što se ja zajebavam s mantrama i festivalima kada možemo biti na ulici u 6.mj., a ja joj ne mogu objasniti da nećemo biti na ulici i da nema nekih drama koje nas čekaju u tom vidu jer znam da će se nešto posložiti, pa i ta sada blesava situacija na faksu oko koje se uopće nisam uzrujala jer nije prijeteća.

I živim onda pod tuđim dramama i negativama, zajedno sa svojim nekim nezadovoljstvima, no u svemu tome ne vidim big deal. Jedino što mi konstantno dolazi je da odem negdje, van grada, sama i da ne čujem i ne vidim nikoga. Stvarno osjećam da se jebeno odvajam od svega, ništa mi nije sveto, nitko mi nije toliko bitan, pitam se postajem li Ice Queen ili napokon dobivam Milost za kojom sam toliko dugo vapila.

Moji prijatelji su u jednakim dramama i sranjima kao i ja, niti ih želim daviti niti mi se da, familiju gotovo da nemam, tako da...I'm all alone, having nothing and being somethning I'm not really aware of...


Pa čak i ako je moj život ples bez smisla,
pustinja ideja, koju suša sad je stisla,
čak i ako vrtim se u velik, besciljni krug,
imam nekog tko moj vječiti je drug.

Taj drug nije vidljiv, nit' opipat' ga se može;
ponekad je blag, nekad djelovat će strože,
no uvijek me se sjeti i sa mnom sad korača
samoća mu je ime, samo on me uvijek shvaća

Oznake: život, egzistencijalna kriza, unutarnja borba, samoća

Borba

petak , 12.02.2016.

Dugo nisam mogla napisati ni riječi, što zbog manjka vremena, što zbog nedostatka inspiracije i potrebe da se izrazim. Veselo sam uletila u turbinu prekretnica ove godine i ona neumorno radi dok se ja čas prepuštam, čas borim s trenutnim situacijama.

Jučerašnji razgovor s jednom dragom poznanicom (ne mogu reći prijateljicom jer si nismo tako bliske i par puta smo se svega vidjele, no znamo se čuti i dugo pričati) otvorio mi je zakopana bolna promišljanja koja sam vrlo uspješno uspjela zatrti zadnjih par mjeseci. Prvi puta u životu dovela sam se u stanje gdje se lomi moja buntovnička priroda- ne zna bi li eksplodirala u ime borbe ili mira koji želi postići. Moj unutarnji vuk rastrojava se na onoga koji brani teritorij, koji bi trgao i režao i onoga koji bi se odrekao zavijanja i čopornog mentaliteta i okrenuo se samoći i svom pustinjaštvu.

Našla sam se u priči koja mi je nepoznata. Našla sam se sa svim svojim oružjima i alatima u okolini u kojoj ih prekrivam i u kojoj se pokušavam prilagoditi. Ja se po prirodi nisam nikada htjela prilagoditi jer otkako pamtim sebe, imam jak osjećaj individualnosti. Zapravo, ja se nikada nisam ni mogla prilagoditi.

Što se dovraga događa da ja svoje glavne postavke držim zaključane u kutiji pod zemljom? Zbog čega ne želim arlaukati, zalagati se- za sebe, pravdu, istinu, ono dobro; prepucavati se, pokazati da to nije baš tako? Otkud taj "ne talasaj" mood, otkud te mirne nezainteresiranosti i sjetna nezadovoljstva koja me obavijaju? Otkud taj prijezir prema situacijama koje mi dolaze uz elegantno uzmicanje, umjesto objavu rata i agresije?

Ove godine nekoliko me ljudi nazvalo jako mirnom i samozatajnom. Neki su mi rekli da bih trebala više govoriti i otvoriti se. Svi moji dosadašnji prijatelji, rodbina...ja...znamo da ja nisam mirna ni samozatajna i da mi je jedna od poznatijih osobina da previše mozgam i filozofiram, a ne da nedovoljno govorim. Je li moguće da je filozof u meni pokupio prnje i umirovio se prije vremena? Je li moguće da sam se sama pogubila u svom vlastitom sustavu i da doslovno nastojim spoznati sebe jer sam u najvećoj krizi svih svojih godina i doista ne znam tko sam, a očajnički to želim saznati?

Ili je to kriza odrastanja i starenja koje podsvjesno želim odmaknuti od sebe jer znam da nemam uvjete da se ispoljim kao odrasla osoba? Nemam svoje vidljivo mjesto pod Suncem, nemam svoju neovisnost, nemam sigurnost, a trenutno ni neku uokvirenu budućnost. Protiv svoje volje sam nastavila obrazovanje, u ime očaja i tuđih očekivanja. Protiv svoje volje si sama radim dodatne stresove. Živim u neznanju kako da napravim neke nove korake.

S druge strane, vidim da napredujem na nekim nivoima koje smatram bitnima. No opet...ja želim balansirati...

Isto tako, suočavam se s nekim najdubljim emocionalnim stanjima koja su očigledno bila suptilno potisnuta od mene same. Ono za što sam znala govoriti da me ne muči, da imam sreće jer me ne muči, da imam sreće jer me okolina nije nikada pristiskala (misleći na svoju neposrednu okolinu), izgleda da je bilo veliko samozavaravanje. Izgleda da me okolina tako suptilno i ustrajno pritiskala da sam nakon svih tih godina koje sam provela misleći kako sam na čisto s nekim stvarima dovedena pred zrcalo laži. Pokušavam odgurnuti svoje dijelove od sebe zbog drugih. Zbog DRUGIH. A ti drugi nisu samo neki novi stranci nego meni najbliže osobe. Zar ja na pragu tridesete napokon progleadvam da oni koji mi žele najviše dobro zapravo žele promijeniti ono što je svojstveni dio mene? Zar se to uistinu događa? I što je sa mnom da im pomažem u tome? Da odgurujem svoje vlastite epitete?

Možda je samo došlo vrijeme da to napokon razrješim. Da se taj unutarnji vuk probudi iz svog staračkog drijemeža i najavi borbu. Drugima. Sebi. Možda je vrijeme da se prolije krv i to baš sada kada sam u najvećoj mirovnoj akciji svog života. Možda je vrijeme za eksploziju nastalih kontradikcija i unutarnju revoluciju u svrhu obnove sebe.
Ili je obnova sebe ova nastala bonaca kojoj se čudom čudim iznova i opet i opet i opet...

U svakom slučaju, nekakav uragan se približava. Ne znam mu ni smjer ni jačinu, no osjećam da se približava. Pripremam se.

Oznake: život, promjena, unutarnja borba