Sunčana subota. Fenomenalno. Kavica odavno popijena, na playeru Joy Division, chatovi s nekim novim ljudima uz pokojeg starog druga. Dane provodim uz glazbu i zabavu jer život su glazba i zabava. Puno psujem jer neke stvari trebaju izaći van. Tražim novi posao. Izbjegavam ljude u kurcu jer mi idu nakurac. Svi mi imamo problema, cut the crap, popij pivu, zapali cigaru i riješi križaljku. Nije da možeš nešto drugo učiniti ako je sve u kurcu. Meni je oduvijek pomagalo druženje. Kad god bih bila u banani, neka kava s bliskom osobom je pomogla. No pozitivnom bliskom osobom. I ne želim više pričati o poslu, pitaju ljudi kad se vidimo nakon dugo vremena. Kaj da kažem? Radim s razmaženom gamadi, ljudima bez ikakvih vrijednosti, bez ikakve svjesnosti, bez ikakvog entuzijazma i dubljeg pogleda na život. I to s onima koji imaju sve kad im se sprdne. A ja jebena stranka. Ok, to je to, ajmo sada promijeniti temu. Nije vrijedno držanja u toj vibraciji.

Dan je dulji, jeste li primijetili? Nije da mi je mrak smetao, ja volim mrak, no sunce mi je ipak draže. Sunce je život, radost, naša alma mater, hraniteljica i glavni energetski izvor. Treba biti na suncu. Treba se napuniti. I otići u prirodu. To mi malo nedostaje, otići u prirodu. Fali mi pesica. Jučer me tuga obuzela. Gledala sam slike kada je bila štene od dva mjeseca, kada se uselila kod nas. Život je fascinantan. Baš sam nju izabrala. Ili je ona mene. Privlačimo jedni druge vibracijom. Ništa nije slučajno i nijedna osoba u našem životu nije slučajnost. To malo ipak olakšava stvari, zar ne? Kad ipak znaš da postoji neka smislena pozadina u naoko besmislenoj situaciji. Iako, daleko od toga da je lako nositi se s nekim sranjima. But, one must keep on going.

Želim si kupiti onu majicu Unknown Pleasures, već 10 godina, ali nikako da pronađem veličinu. I neki novi CD. Možda da kupim bolji CD player umjesto da tražim aparat za kavu? Možda da se opet sasvim bacim na svoju najveću radost- muziku? Bacila sam se, danas idemo van na jedno novo mjesto. A sad puniti baterije na sunce.
Have a good day.

Oznake: Sunce, glazba, Joy Division, chillaona

Dnevnik neispavane žene

srijeda , 25.01.2017.

I tako sam ja u ovo kratko vrijeme otkako me nije bilo tu odlučila poduzeti što je u mojoj moći da se maknem s radnog mjesta na kojem jesam. Ne samo da su problemi sa spavanjem učestali i da ona ayurvedska ashwagandha nije urodila plodom u mom slučaju, nego su mi se i nezgode počele događati na tom nemilom mjestu. Naime, neki dan mi je mobitel upao u šekret i do danas se sušio zacementiran u riži. I rekoh, ajde, sad ćemo vidjeti jesi li krknuo ili ćeš proraditi. I proradi on. Ima malo flekica na displayu, kao da je voda ispod ostala, ali s te Nokije Lumije je ili nemoguće odvojiti display ili ja to ne znam, pa sam onda samo izvadila bateriju i poklopac uz sim karticu i ostavila da se tako suše. I krenem ja tipkarati, gledati je li sve ok, čak sam par poruka razmijenila kad frajer počne krčkati i napravi gecrkt. Bojim se da je ipak došlo do kratkog spoja. Sutra ću još otići do servisa da to ispitaju, ako ne, ne gine mi kupiti novi mob. S obzirom da sam neki dan iskeširala preko 3 soma za novi krevet jer mi se ovaj raspao- počela sam svako toliko s njega padati, mislim da mi opcija kupovanja novog mobitela i nije najdraža ideja. Počela sam zivkati frendove ako imaju što za posuditi dok ne nabavim nešto, ali izgleda da nitko nema rezervni. Ako znate gdje doći do nekih pristupačnih mobitela koji nisu za jednokratnu uporabu, napišite, Atma će vam biti zahvalna.

O poslu ne kanim pisati, pokušavam onu metodu da se ne držim u negativi s pričama o negativnom. Upoznajem neke nove ljude, s nekima se dopisujem, ponovno radim glazbu i nastojim se baviti onime što volim. Dugo nisam sjela za kompjuter i radila neku muziku, a o paljenju syntha da ne pričam. Jučer sam zato i synth upalila i podsjetila se kako sam sve što sam naučila svirati zaboravila, ali bar se sjećam svojih melodija kako su išle. Nekih. Čitav vikend sam provela radeći na novoj stvari, samo mi je previše ideja došlo pa imam za dvije stvari. Sad će trebati vremena da počnem odvajati i preslagivati sve pa tek onda dovršavati onu izvornu. Prije bih znala sjesti za komp i synth i u par sati napraviti stvar. Sada mi krene pa stane, a realno ograničena sam vremenom pa možda i zato ne ide glatko kao prije. V

ećinu vremena radim, ostatak sam neispavana i tražim i dalje aparat za espresso. Mislim da ću uskoro odlučiti kupiti neki makar nemao mlinac. Ah da, aparat za espresso, a mobitel mi crko. I think I have a problem... ništa, izgleda da ću piti zdravoseljačku kavu ipak. Inače pokojni stari i ja smo veliki ljubitelji espressa pa smo pred 10-12 godina nabavili Saeco aparat za espresso. Tada je koštao 1500 i imao je mlinac. Izgleda da se danas ništa po toj cijeni s mlincem ne može nabaviti. Ipak su ovo neka druga vremena. Jučer sam bila u 9 u krevetu, a onda sam barem tri sata osluškivala lupanje srca i stresne misli. Svi moji poznanici su na tabletama. I prijatelja masu. Svi su na nekim antianksioliticima, antidepresivima i kad se požalim na stres, kažu mi "Xanax". A ja sam tip koji odbija tablete i ne želim se napraviti nesposobnom u smislu da se trebam zacementirati tabletom jer me previše pegla stres. Ne znam, no izgleda mi kao linija manjeg otpora. Lakše je kljukati se tableticama nego raditi na sebi, mada mi se često čini da mi uzalud rad na sebi kod nekih stvari, kao što je npr. moj posao. Ali više bogme ne dajem ni 50 kn za prah ayurvedske čarobnice koja mi nije ispunila očekivanja ni nakon tri tjedna. A možda je...veli da je za imunitet. Možda me nije smirivala ali mi je djelovala na imunitet? Tko će ga dovraga znati...

Oznake: pokvareni mobitel, aparat za espresso, problemi sa spavanjem

Izgubljeni potencijali

nedjelja , 15.01.2017.

Kako intenzivno radim na sebi nastojim analizirati pa svrstati i onda popraviti određrene stvari koje me čine nesretnom i nezadovoljnom. U zadnje vrijeme bih se često pitala- zašto sam toliko kronično nezadovoljna sa svime? Zašto padam u ta stanja u koja padam? I ovako s vremena na vrijeme bljesne mi odgovor.

Jučer sam surfajući po netu i naletjvši na jednu stranicu shvatila uzrok svog nezadovoljstva- neispunjeni potencijali kao rezultat preranog popuštanja adrenalina i gubljenja fokusa na određenu stvar. Jednostavnijim jezikom rečeno- ja se zapalim, strmoglavim se u to što me zanima, napravim neki veliki bum tres, dobim pljesak i pohvalu i onda me pusti. Ja sam ko nezasitni pastuh koji bi samo naskakivao no ne bi se ženio. I ta me spoznaja baš sada potresla.

Spominjala sam ženu koja mi je radila jyotish- vedsku natalnu karta iz koje se dosta detaljno vide afiniteti, karakter itd. Rekla mi je tada da ja imam problem s dovršavanjem stvari. I to je živa istina. Ja sve nešto krenem, a onda se ubrzo zasitim i pustim. Mogla bih nabrojati tonu takvih situacija. Od moje nevjerojatne ljubavi prema njemačkom koji sam počela tek s 25 učiti, jako brzo došla na nivo da ga govorim, išla tamo na tečajeve, pa do faze da prestanem učiti, da ne slušam ni glazbu na njemačkom više, da padnem na nivo da više ne znam složiti rečenicu koja uključuje napredniji vokabular.

Moj faks, primjerice, koji je bio samo i jedino moj izbor, kao rezultat moje nevjerojatne ljubavi prema tim predmetima još iz doba srednje škole. Na kraju sam od jednog odustala i zamijenila ga totalnim smećem koje sam na kraju završila, a moja prva ljubav je ostala na nekom osrednjem nivou jer meni kao da je bio dobitak da sam to upisala, umjesto da bi dobitak bude da to usavršim i završim. Na kraju sam završila no pustila i sad sam stjerana u situaciju da to obnavljam, ali opet na nekom nivou na kojem ja to ne mogu obnoviti do mjere do koje ja želim. Ili možda mogu, no tu je opet stotinu drugih stvari koje ja volim...

Pa glazba...napokon sam s 27 g. uzela klavijature i ko jebe i fizičke nedostatke i zgrčenu ruku, ja ću svejedno stvarati muziku. I stvaram ju, napišem dvije-tri skladbe, napravim par pjesama u FL Studiju, no onda pod izlikom posla pustim i to. Vidim neki dan mail star dvije godine koji glasi nekako ovako u prijevodu: "Poštovana, naletio sam na vašu glazbu na toj i toj stranici, jako mi se svidjela. Ja sam taj i taj, radim na tom i tom online radiju, molim Vas da me kontaktirate. Pozdrav iz Brazila." Kada sam taj mail pročitala, na koji se nisam logirala te dvije godine otkako sam ga napravila (jer me moja raspršena i nekonzistentna priroda odvela u neke druge vode) bilo mi je jebeno krivo. Jebeno krivo. Mislila sam si- evo ti, budaletino, imaš nešto u sebi, uspiješ to na neki način izbaciti van i složiti da se i drugima svidi, no toliko si jebeno raspršena da ne možeš biti fokusirana na samo jednu stvar i nju ispeglati do daske, nego odeš na sto strana i nemaš na kraju ništa ni od čega.
I koliko će se to još puta ponoviti?

Koliko je tu bilo tečajeva koji su pokazivali potencijal, klavijaturskih instrukcija koje su nudile potencijal, meditacija koje su nudile potencijal, svega kurca koji nudi potencijal, ali ne i moje konzistentnosti da kažem: okej, sada ćemo se baviti glazbom, što znači da ćemo tu jednu pjesmu pomno izeditirati, izmasterirati tj. naučiti kako se to sve radi pa tek onda krenuti dalje. Ne, ja napravim 5 različitih pjesama, uvijek zapnem na istom jer mi fali tehničkog znanja, no nemam volje sjediti satima za kompjuterom i naučiti to tehničko znanje. Radije bacim mozak na pašu i drkam po Facebooku ili piljim u prazno ili nešto pa kasnije kažem- ajoj, već sam 5 sati za kompjuterom, sad ne bih trebala gledati video kako masterirati stvar u FL Studiju.

Ja ne znam... ovo su, ajde, hobiji....no, no moja struka! Moj izabrani i odabrani intelektualni smjer koji sam isto zapakirala u škarnicl i bacila kao- diplomirano, check, ko ga jebe, ja sam ispunila dio nekog svog sna. A razvoj u tom snu? A sve ono o čem sam maštala kao dijete? Ah, pa imam previše godina sad, 30 sam prošla, pa ne mogu se sad usavršavati kao onda kada sam trebala to na 2.-3. godini kada sam radije izlazila van i bila u vezama nego da učim i kako spada se bavim time što navodno toliko volim.

Jedina stvar u kojoj sam se ja dala do maksimuma su koncerti. Tu sam svoju glazbenu zaluđenost ispeglala do daske. Tu sam se namirila. A sve ostalo? Za svim ostalim patim u trenucima kada vidim da oni koji su kasnije krenuli kormilariti tim putem imaju konkretno ostvarene snove. A ja imam što- kroničnu neispunjenost koju ću vrlo brzo popuniti novim hobijem da zaboravim na onaj prethodni, u kojem ću se opet početi ispeglavati da to bude dobro, a onda ću opet stati jer će mi prestati biti zanimljivo. I opet ću onda biti nezadovoljna. Možda postoji karakter vječito nezadovoljne osobe i ja sam ta?


Stvar je samo još ta da počnem osjećati da je sada kasno. Da sam izgubila sve te godine. I ne znam kako se otarasiti tog osjećaja iako znam da to nije racionalan pogled na stvari. Jedan slučaj u knjizi Louise Hay "Kako iscijeliti duh i tijelo" bila je žena koja je čitav život htjela raditi s reklamama i nakon posjete Louise je krenula. Tada je imala 70. Dakle, realno nikad nije kasno, samo ja moram nekako to prihvatiti da nije kasno. Imam prijateljicu koja mi je nekoć bila profesororica u školi i koja mi je već dvaput rekla da ja sebi moram oprostiti, a ne da sam tako gruba prema sebi.I svjesna sam toga, sad treba to nekako postaviti u praksu.

Možda sam krenula u tom smjeru ipak, jučer navečer. Imala sam načete tri knjige i jednu sam aktivno čitala prošli tjedan. Na kraju sam jučer umjesto da radim za posao odlučila da ću pročitati knjigu do kraja. I jesam. I danas ću pročitati onu drugu, koju sam počela pred kraj 12.mj. i dok nju ne pročitam neću počinjati s trećom. A onda ću treću početi s radošću jer je to nešto što sam naručila preko interneta i jako se veselila tome. Možda sam ipak napravila prvi korak. A sad umjesto da se puštam u svoja sanjarenja, idem raditi za posao. I jučer sam radila, ali počela sam tek iza 10 navečer kad sam završila s knjigom. Zato sad idem prvo raditi jer je to nešto što se ne može odgoditi, a rok je danas.

Oznake: izgubljeni potencijali, gubljenje fokusa, problem s nedovršavanjem stvari, motivacija, raspršenost, Louise Hay

Zdravo i nezdravo

subota , 14.01.2017.

Nabavila ja nedavno ashwagandhu- indijsku biljku koja se stoljećima koristi među ostalim i za pomlađivanje organizma. Baš sam pročitala kako ju je koristila i ekipa poput Aleksandra Velikog, a o yogijima da ne pričamo. Ta biljka je prava čarobnica po ovome što čitam jer daje energiju, ublažuje respiratorne bolesti, artritične probleme, dobro djeluje na mozak na način da pospješuje koncentraciju, da ublažuje stres i anksioznost, a kao šećer na kraju- još je i afrodizijak! Ole!

Osobno smatram da je sve prirodno, naravno, bolje, no žestoki sam protivnik materijalističke filozofije koja onda hoće to prirodno naplatiti ko svetog Petra kajganu pa ljudi često odustanu od zdrave hrane ili ayurvedskih pripravaka jer si ih ne mogu priuštiti. Izbjegavam kupovati u bilo kakvim Bio&Bio-ima i inim jezivo skupim mjestima. Mi doma u svojoj prehrani nastojimo ako je moguće koristiti prirodnije stvari- npr. pečemo na čistom kokosovom ulju ili na gheeju, iako onda jedemo grah iz konzerve. Jebiga.

Odlučila sam kupiti ashwaghandu jer sam često imala faze umora i kilavosti, što zapravo nije nešto novo. Imala sam to isto još kao srednjoškolka. Nije dakle povezano s promjenom prehrane ili nečim drugim, no kako mi je dopizdilo ove praznike biti kilava, odlučila ja posegnuti za tom indijskom čarobnicom. Moram priznati da ne osjećam još stres, a i spavam dublje i opet sanjam, no vidjet ćemo kako će stvar ići sada kad posao krene punom parom. Ako ću i onda biti u fazi nestresiranja ili bar manjeg stresiranja i spavati normalno, napisat ću joj odu. Jer ništa mi trenutno ne bi značilo više od toga da nađem bilo kakvu metodu koja će me izbaviti od onog stresa kakav sam imala prethodnih mjeseci. Ashwagandha koju pijem je u obliku praha i miješa se vodom te se uzima triput na dan. Nekad ne uspijem sve doze uzeti jer sam na poslu, no vikend koristim da ne preskočim. Odurno je za piti, ima okus po zemlji iako joj naziv sa sanskrta doslovno znači "miris konja", no izgleda da radi svoje.

Kako to obično biva, jedna stvar ide gore, druga dolje pa sam tako neki dan opet kupila vrećicu Bali Shaga koji nisam pušila mjesecima. Ja, naime, pušim svakih par mjeseci. Malo čikam k'o Turčin, a onda prestajem pa opet čikam pa prestajem i izgleda da za mene vrijedi ona "jednom pušač, uvijek pušač", no nije to u nekim enormnim količinama. Zapalim kad mi dođe. Nekad je to jedna, nekad 5, nekad nijedna. Jedino što dobijem popizditis kad izađem van. Tada kupim kutiju cigareta, popušim pola, pola dam nekom drugom jer već tada imam osjećaj da su mi se bronhiji uznemirili. I drugi dan obavezno imam onaj hripljavi kašalj. Baš zbog toga i prestajem stalno, no nikako da odlučim stati tome sasvim na kraj. Iz razloga što mi se nekad baš hoće dimiti. I tako zadnjih dana čikarim ne samo vani, nego i doma, jer mi, eto, paše. I hoće mi se.

A sad malo o mitovima i legendama...

nas su toliko zatrovali raznim mitovi o određenim supstancama da slijepo vjerujemo da nešto ima ovakav i onakav učinak iako to uopće ne mora biti tako. Osim toga, konstnatno se zaboravlja individualni učinak. Kažu da je kava opasna za tlak, ja evo imam prijatelja koji ima jezivo visok tlak (preko 200) i pije po četiri kave na dan. Sada je u bolnici radi istog tlaka, pije jednaku količinu kave i nema nikakvih promjena s obzirom na to koliko šalica popije. Toliko o tome. It's all crap and bullshit i treba slušati isključivo svoje tijelo, a ne se osvrtati na ikakva tuđa mišljenja o tim stvarima.

Oznake: zdrava hrana, prirodna hrana, ashwagandha, kava

Radio, ne radio...

utorak , 10.01.2017.

U zadnje vrijeme vratila sam jedan stari dobri ritual u jutarnju praksu-slušanje radija. Kad sam bila dijete od nekih 8, 9 godina, radio mi je postao najdraža stvar u mom djetinjem životu. Starci su slušali Stojedinicu, a i rodbini su bili jasni moji afiniteti pa sam već tada dobila od djeda koji je radio u Njemačkoj svoj prvi Hi Fi. Koju godinu kasnije dobila sam od staraca Panasonic Hi Fi, s 5 CD-ova i dva kazetofona s mogućnošću presnimavanja. Ta je linija bila pravi svemirski brod. Bila je ogromna, zvučnici su doista bili impresivni, a imala je i velike mogućnosti narihtavanja baseva. Sa svim tim funkcijama još je i svjetlila u jarkim bojama pa u mraku nije ni trebalo paliti svijeće. Jedva bih čekala doći doma nakon škole i upaliti svoju najdražu stanicu.

Slušala sam gotovo sve emisije- od jutarnjih vijesti, političkih emisija, svih mogućih lista pa čak i noćne programe tipa tadašnjeg radio tuluma ili Etnike. Bila je tamo i emisija Mandragora o alternativnoj medicini i raznim ezoteričnim temama preko koje sam i našla čovjeka koji mi je otvorio vrata u svijet duhovnosti. Uz Stojedinicu sam otkrila svoju najveću glazbenu ljubav, ali i brojne druge izvođače koji su me vodili u misterij glazbe. Bili su tu Bjork sa svojom "Hyperballad" koja me lansirala u astral, Peter Gabriel, Radiohead sa "Streetspirit" negdje 95'-96', a 97' mi je potpuno promijenila život s Depeche Modeom, ali i drugim tadašnjim bendovima poput Walkaboutsa, Garbagea, Babylon Zoo-a, Texasa, Nick Cavea..pa Massive Attack s "Inertia Creeps" 98', Joy Division godinu dana nakon. Živjela sam s tim radijom od jutra do sutra, a za staru godinu 97' sam čitav dan provela vodeći evidenciju za top 101 koji je trajao od kojih 10-11 ujutro pa sve do navečer. Sjećam se kako me mama slala u dućan po ulje za francusku salatu, a ja sam starom ostavila svoju zelenom kemijskom napravljenu listu od 101.- 1. na koju je trebalo upisati izvođača i pjesmu te ime albuma. Još se sjećam bloka papira na kojem sam to radila-plavičasti sa likom Shakespearea iz Aliter škole za strane jezike koju je tada pohađala teta, nadajući se da će joj engleski postati bolji od "I love my nephew Atma very well".



Bila su to dobra vremena za emocionalno ispunjenje; žurila sam se iz škole kako bih mogla crtati uz muziku na radiju. Znala sam i nazvati koju emisiju tipa Phonebox pa bih naručila While the Earth Sleeps od Petera Gabriela i Deep Foresta i Means to en End Joy Divisona, a 99' sam osvojila neku žnj francusku pjevačicu na nagradnjači koju je vodio Tomislav Čaklec. Trebalo je pogađati na kojem broju od 101-1 se nalazi nagradni CD pa ako si dovoljno blizu osvojiš neki single. Bila su to dobra stara vremena. A onda se ubrzo približila 2000....

Ja sam dijete 80-ih koje je odrastalo uz 90-e, i to u posljednjem periodu kvalitetne glazbe. Prvi bolan udarac 2001. bio je Exciter, potpuni promašaj mog najdražeg benda, a za njim su se samo redali drugi promašaji, sve lošija muzika sa sve manje smisla, dubine i energije. Glazba koja nije imala više ništa za dati, koja nije pružala nikakvu utjehu, a kamoli uzbuđenje, glazba koja je na moderan način pokušala oživjeti duh starih uspješnica, ali je u tome, naravno, omanula.

I dok sada svira radio, s usranim "Stars in the Sky" od Coldplayja, koji je samo još jedno dance sranje u eteru pa uslijedi neka alla Rihanna ženskica koja pjevuši izmoduliranu verziju sranja koje pjeva svaki drugi danas puštani izvođač. I u trenutku kad me dovoljno ometa da shvatim da je radio to što me nervira, pa ga ugasim, shvatim da mi je sasvim jasna ispraznost života velikog broja mladih ljudi koji danas svršavaju na razne Gage, DJ-e i indie bendove uz svu ovu modernu droljastu muziku koja se prodaje jer je većina tih izvođača dobro raskrečila noge u spotu ili bar izbacila koju silikonsku sisu i opalila njome kamermana. Ti mladi ljudi vjeruju da je to što se pušta glazba. I slušaju je na mobitelu. Oni nemaju pojma što je značilo vrebati pjesmu koja ti se sviđa danima dok je ne bi našao jer tada nije bilo interneta za sve pa da samo ukucamo i nađemo, nego smo imali uvijek spremnu kazetu, žurili se popišati u pauzi od slušanja radija i vratiti što prije nazad u sobu da slučajno ne bi propustili pjesmu koju čekamo. Ti klinci najčešće nemaju pojma ni što su basevi, a prave slušalice većina nije vidjela. Oni misle kako je totalna jebenica kad na svom Iphoneu raspale neku cajkarušu pa njome kroz svoje bijele inearsice opskrbljuju čitav tramvaj. To su ti isti koji ne znaju napisati ni prosječan esej iz hrvatskog. Jer ne žele. Jer ne vide poantu.

Apropos vrebanja stvari, najviše se sjećam vrebanja "Love is a Shield" od Camouflagea. I Madonna je još tih 90-ih znala pjevati, sjećam se vodenih kozica i slušanja njenog "Frozena" koji je baš tada izašao. Ili "Anybody seen my Baby" od Stonesa, koja mi je bila fenomenalna usprkos mojoj antipatiji prema Stonesima i Mick Jaggeru čije čvalje su me uvijek asocirale na dom za udomljavanje žaba. Ili Walkaboutsi sa "Lights Will Stay On" koju sam onda 15 godina nakon slušala live. Imala sam i ja nježniju stranu tada, uz sve mrakače koje su mi se sviđale, našao se prostor za jednu mladu Natalie Imbrugliu ili Lisu Stansfield. Ta sam dva CD-a doduše dosta brzo prodala bratiću. Bratić je momak stariji 10 godina i veliki kolekcionar pa mi je tako davao džeparac.

I tako, eto, opet sjedim u tišini. To je bolja opcija od onoga što nudi većina glazbenih stanica. Jutro je još povoljno, ima jedan dvojac na Soundsetu plavom, dosta su zabavni pa se uz njih znam nasmijati. A i vijesti poslušam pa mi dođe zlo od količine loše energije jer danas nema dobrih vijesti. Samo tko je koga ubio, prevario i tko je umro.
Uz ovaj dan kada me opalila nostalgija za radijom, evo jedna vrlo mi draga iz davne 96':

Babylon Zoo- Spaceman

Oznake: radio, Stojedinica, glazba, Walkabouts, Radiohead, Depeche Mode, Bjork, Radio 101, djetinjstvo, glazba iz djetinjstva

Nazad na podij

nedjelja , 08.01.2017.

Jučer sam otišla van baš kao u dobre stare dane. Imala sam tu dvogodišnju ili čak trogodišnju pauzu od izlazaka koju sam razbila cjelonoćnim koncertima negdje tamo u studenom, kada je u Vintage baru gostovao novosadski Depeche Mode tribute bend. Možda sam se ispucala i možda su me prošli izlasci, no bilo što vezano za Depeche Mode mene izbaci napolje. Čovjek se nekad previše udubi u vlastitu umnu spekulaciju i zaboravi jednostavnost povezivanja sa sobom. Meni je za to dovoljno ubaciti CD grupe koja mi je otvarala vrata u srce kroz djetinjstvo i mladost. I kad sam se jučer sjela za šank s prijateljicom koju nisam vidjela dvije godine i kad smo pretresle standardne teme što ima novoga kod koje, muzika je postajala glasnija, a mi smo, po prirodi kako to kod nas uvijek biva i uvijek će biti, počele pjevati. I smijale smo se. Jer je to naš trigger za srce, to je ono što nikada nije zakazalo u pokretanju emocija i radosti.

U čitavom svom životu jedan sam identitet osjetila do te mjere da bih mogla dati žig i potpisati. To je bio taj identitet da sam ja fan Depeche Modea. Ima to i te kako svoju duboku pozadinu jer u najtežim trenucima mog tada jako mladog života za koji je bilo upitno kako će se nastaviti, njihova je glazba bila moje jedino utočište. Utočiste je jedna jako bitna riječ u našim životima jer to je ono što mi zapravo tražimo i u drugima i u duhovnosti kada govorimo o njoj. Dvadeset godina nakon, koliko god ja bila isključena iz svojih starih ljubavi i hobija i udubljena u neke stvari koje su mi se valjda trebale pojaviti na putu iz nekog razloga (makar ja ne znala taj razlog), meni ta muzika budi srce, osmijeh, stvara sreću. I onda se događa onaj moment gdje se moje unutarnje biće napokon probija do moje svjesnosti i ja umno izgovaram: "ovo je moja meditacija."

I doista, kako je jučer na kavi rekla jedna draga blogerica s kojom sam se upoznala, čovjek nema što tražiti van sebe i ići igdje jer sve je već u njemu. Nitko nama ne može dati ključ sreće jer mi ga već imamo. Nitko nam ne može dati povezanost sa Svemirom jer mi jesmo djeca Svemira i već smo povezani. Jedino što mi trebamo i to ne smijemo zaboraviti je da budemo to što jesmo. Jer to što jesmo nam osigurava mir i sreću. A mi jako dobro znamo što nam daje mir i sreću i toga se trebamo držati.


U početku bijaše zvuk. I sve je zvuk. I mi smo bića zvuka i zvukovne vibracije. Stoga, plešimo i pjevajmo. Stalno. Uvijek.
Idem skuhati još jednu kavu, džezva je premalo nakon noćne šihte, a onda se bacam na zvuk.

Oznake: glazba je život, Depeche Mode, izlasci

Gdje je granica?

petak , 06.01.2017.

Željela bih se najprije zahvaliti svim dragim blogerima i ne-blogerima koji su se uključili na zadnju temu. Kao što ste primijetili, nastupilo je jedno novo turbulentno razdoblje iz kojeg ja moram porješavati neke stvari unutar sebe kako bi mi olakšale dalji razvoj i uspjehe u budućim životnim koracima. Svaki je čovjek kontinent za sebe, sa svojim posebnim pejzažnim ljepotama, ali i specifičnom klimom, tako da su kod putovanja na druge kontinente uvijek prisutna nova iskustva i svojevrsne avanture. Naravno, negdje se lakše aklimatiziramo, negdje teže, negdje se zadržavamo, od nekud pobjegnemo glavom bez obzira. Ja imam neku vrstu arheoloških istraživanja na sebi pa me čeka puno lopatanja. I veselim se tomu, otkrivam i iskopavam staro skriveno blago ili stare kosti koje ću negdje spaliti. Vaši komentari pomažu mi osvijestiti neke stvari koje možda iz subjektivne perspektive ne doživljavam dovoljno pravilno i hvala vam na tome.

Now, let's get to the new point...

Na današnju temu inspirirala me jedna blogerica poslavši mi mail. Neću je imenovati, a ona će se prepoznati ako ovo pročita. Ukazala mi je na nešto o čemu često slušam i što mi ne ide. Pojam s kojim imam problema: disciplina. Također, kada pogledam ponovno svoj mail, izgleda mi da sam zvučala dosta odrješito u svom objašnjenju kako ja prakticiram duhovnost- kao ona koja ne voli pravila i moranja.

Za svaki duhovni proces naglašava se disciplina. Disciplinirano jedenje, spavanje, meditiranje, štogod. Priznajem, ja sam osoba bez dovoljno discipline. Radije ću se prepustiti turbulencijama svojih emocija ili mentalnih cirkusarija nego što ću si posložiti dan recimo tako da do njih ne dođe. No, ako mi je to zaista velik interes, ja ću se disciplinirati donekle. Ono što se ja pitam kada govorimo primjerice o duhovnoj disciplini je sljedeće: gdje je granica između mog odbijanja pravila jer ona nisu prirodna za moje biće i karakter i moje lijenosti tj. nediscipliniranosti? Gdje je razlika između discipline i prislile?


Ajmo to sada konkretno postaviti na primjeru. Duhovni put koji ja kombiniram u svom životu je put koji za praksu koristi zvučnu vibraciju. Tradicijski, predlaže se da se zvučnu vibraciju ponavlja 1728 puta na dan. Uvjet za institucionalnu inicijaciju je taj broj svaki dan. Uz nejedenje mesa, ribe i jaja. Uz nekonzumiranje bilo čega što intoksicira- alkohola, kave, cigareta itd. To je ako se želi dobiti inicijacija unutar institucije. Osim što sam osoba koja ne vjeruje u institucije i nisam dijelom njih pa me kao takvu ne tangiraju te postavke, razmišljam kako sa ili bez institucije nema šanse da ja provedem takve stvari. Ja provodim dio toga jer mi je dio koji provodim prirodan. Prirodno više ne jedem meso i ribu, s jajima ne vidim problem pa njih jedem, tj. jedem proizvode s jajima. Mantrati 16 * 108 zrna meni trenutno zvuči kao mučenje, a ne kao meditacija. Ja mantram kad mi dođe koliko mi dođe. Neki će reći da trebam raditi točno tako kako i radim, a drugi će reći da nemam disciplinu. Moje pitanje je: gdje bi tu bila disciplina, a gdje mučenje sebe?

Ja popim pivu kada mi dođe. Pušim kada mi dođe. Mantram kada mi dođe. Jedem kada mi dođe. Trčim kada mi dođe. Izgleda da ja radim sve kada mi dođe, osim za posao, to radim jer moram tako raditi, u protivnom ću izgubiti plaću. Sada bismo mogli reći da ću ovako izgubiti "duhovnu plaću", ali ja ne vjerujem u duhovnu plaću u tom smislu, niti u gubljenje iste. Ja mislim da čovjek za nekakvu žešću disciplinu (a dragi moji, meni ovi gore navedeni principi djeluju kao žešća disciplina) treba imati neki ili poseban blagoslov svemira ili je već na tom stupnju pa mu to dolazi prirodno. Ili se zavaravam?

S druge pak strane, činjenica je da se većina stvari vježba. Ako želimo naučiti svirati, vježbamo. Ako želimo naučiti voziti, vježbamo. Kada smo bili mali vježbali smo hodati dok nismo prohodali. Pisati dok nismo propisali. Čitati dok nismo počeli čitati. Sve je vježba. No vježba li se duhovnost? Ili duhovnost nije vježba no koristi vježbe kao npr. mantranje, fokusiranje na um, pranayamu, razne vizualizacije pa se shodno s tim te vježbe moraju vježbati ako želimo doći do spoznaje? Što ako se one ne vježbaju? Jesmo li mi više udaljeni od duhovnosti i svojih lekcija onda? Jesu li nam te stvari tu iskočile da nam pomognu pa mi bojkotiramo pomoć?
Gdje je granica kada ja vježbam za nešto što će uroditi plodom i kada se mučim protiv sebe?

Dragi dnevniče, ali ja stvarno nisam tip za disciplinu. Možda zato ne dovršavam stvari uglavnom? Sigurno! Ali kako da to promijenim? Ja uvijek natjeram vodu na svoj mlin.

Jučer navečer imala sam još jedan dobar primjer za neprepoznavanje gdje je granica. Upala sam, naime, u jednu nezgodnu zamku. Napravila sam nekakvu zbrku na društvenoj mreži jer sam, izgleda, na prilično impulzivan i agresivan način odgovorila na neke komentare čovjeka koji mi je inače ugodan sugovornik na mobitelu. Mogla bih reći prijatelj. Poslije tih prilično nabrijanih komentara sam se zamislila jer me kontaktirala draga osoba te me pitala zašto sam tako popizdila. Rekla mi je da trebam naučiti sačuvati unutarnji mir, da ljudi namjerno kure frku i jedva čekaju da netko zagrize. Ja sam zagrizla, da. Velim ja njoj da mi je jasno da sam zagrizla, no da sam isto tako zagrizla tek onda kada je stvar krenula s poante posta na ad hominem komentare. I sad ona natezanja, zna ona što sam ja mislila, ali ne trebam stvari shvaćati osobno i ne trebam tako reagirati. Pitam ja nju da kako sam onda trebala reagirati. Bi li bolje bilo da sam šutjela? Odgovara: "Možda..." Na to mi padne roleta i kažem: "Kada se događa sranje, kada se na poslu pojavi konfliktna situacija, ja u strahu od napada nekad ne reagiram jer ne volim konflikt. Vraćam se doma sa stresom. Kada odgovorim na konflikt, ne valja jer sam agresivna i uzburkam i sebe i druge. Nikad ne valja. Gdje je granica kada konflikt treba promatrati, a kada treba djelovati?" Na to dobijem odgovor da ona ne zna jer da zna, da bi ostala raditi na mjestu s kojeg je otišla. I opet nitko nije pametan, no jedni su frustrirani jer su u tome i ne znaju van, a drugi mudruju kada su podalje vatre.
Ja sam jedino opazila jedno- primijetila sam bar da ću izgubiti kontrolu, no nisam još našla način da ju znam i sačuvati. Valjda je to sad nova lekcija...

Oznake: disciplina, granica između lijenosti i discipline

Biti sam, a biti mlad ili kako upoznati nekog kad si neprilagođen

četvrtak , 05.01.2017.

Već neko vrijeme lagano se opterećujem pitanjem samoće. I usamljenosti. Usamljenost je kronično prisutna u mojoj nutrini samo što je većinu vremena u zdravom balansu pa me rijetko kad baš sasvim preplavi. Imam tu dozu samotnjaštva u sebi koja me zna izolirati i u prisutnosti drugih i dragih ljudi, no s tim se čovjek nauči živjeti jer je dio karaktera. Pitanje samoće je pak ona sociološko emocionalna potreba, potreba za nekim koja se rađa ne samo iz ljudske uvjetovanosti da smo društvene životinje već i iz duhovne prirode da stremimo ka ljubavi koju onda želimo iskusiti na ovom fizičkom nivou, što se događa u odnosu s nekim. Kakve god prirode bili, introvertirane ili ekstrovertirane, vesele ili depresivne, svi mi trebamo ljubav. I svi mi na ovom nivou to trebamo od druge jedinke.

Ja sam po tom pitanju na prilično trusnom području. Kao dijete sam maštala o nekoj srodnoj duši, osobi koja bi bila slična meni po stavovima i željama, s kojom bih provodila život u sreći i razmjeni unutarnjih svjetova. Znala sam imati takve veze gdje bi ta razmjena nesmetano kolala jedno vrijeme, no nikad se nije ostvario onaj "perfect match" gdje bih se ja napokon smirila i pomislila da sam našla doživotnu suradnju s nekim na tom nivou. Štoviše, kako su godine odmicale, ja sam upadala u sve čudnije turbulencije svoga uma koji je davao jako glupe razloge zašto bih bila s nekim u vezi. Napokon kada sam se izvadila iz zadnje gotovo trogodišnje veze s osobom koja mi je puno pomogla u mom duhovnom razvoju, no s kojom nisam realno imala ništa zajedničko osim da nam se obostrano sviđao pokoji metal bend i kava, odlučila sam da si ne želim priuštiti više neispunjavajuće odnose. I da ću radije biti sama nego u nekom polovičnom ili krivom filmu.

Zadnjih mjesec dana prolazim malo jače kroz taj osjećaj samoće osvještavajući koliko me moj životni put, moji interesi i moje želje odmiču od mogućnosti da budem s nekim. Realno, ja sam užasno komplicirana osoba, ali ne zbog kompliciranosti svoje prirode, već zato što dopuštam umu da me voza i da pretjerano analizira na mjestima gdje treba biti spontan. Previše seciram primitivne stvari oko kojih se ljudi uopće ne zamaraju. Previše ispitujem svoj ljudski identitet koji mi se nekad čini toliko stranim da ga i ne osjećam, a premalo se mogu poistovjetiti s ikakvim ulogama u koje se ljudi vole svrstavati. Moj identitet ženske osobe s kojom se ne mogu sasvim poistovjetiti u državi prema kojoj ne osjećam nikakvu pripadnost ili nepripadnost, u ulozi na poslu s kojom se uopće ne mogu sastati jer ja nisam ta uloga na tom mjestu, to sve uvelike otežava neki uobičajeni, protočni vid života u kojem se ljudi uopće ne bave tim navedenim već se probude, pojedu, odrade svoje, a onda se zabavljaju. Ja se isto probudim, pojedem, odradim svoje i zabavljam se, no na način da imam mentalni urnebes analizirajući svijet oko sebe baveći se filozofijama nedokučivog. I nisam to uspjela zaustaviti svih ovih 30 godina.

Jučer sam otišla na pivu sa simpa curom koja isto zna doći na lekcije Bhagavad Gite. Ima dosta slična promišljanja mojima pa smo se tako našle i potegnule smo i tu temu odnosa. I veli mi kako sam u prilično zajebanoj poziciji jer da su ovo već godine kad čovjeku nije lako naći nekog sličnog. Ne izlaziš kao prije jer te naprosto prošla volja za izlascima, utemeljen si u svojim filozofijama, imaš svoj stil života, ne pristaješ lako na kompromise, znaš što želiš i što nikako ne želiš. Spajati se na razne dejting stranice nema pretjeranog smisla jer većina ljudi tamo je frustrirana i hoće pošto-poto naći bilokakav way out iz svoje samoće, što ja osobno neću. Ja bih way out, ali smisleni, podudarajući. Nije da ja nisam znala upoznati nekog na tim sajtovima, čak i završiti u vezi, ali imam osjećaj kao da danas ni to više ne funkcionira. Ili sam onda imala sreće.

Veli ona meni neka se učlanim u nekakva društva, npr. planinarsko. Mislim si, pa što ću se učlanjivati u planinarsko društvo, ja zaista nisam tip za planinarenje. Onda neko drugo, veli. Ali ja razmišljam, koja su to društva koja bi mene mogla zanimati? U životu me aktivno zanimaju dvije stvari- glazba i duhovnost. Duhovno društvo imam u smislu mjesta na koje mogu otići gdje ljudi diskutiraju o tim temama, no ni ono mi ne odgovara u vidu društva nego isključivo u vidu slušanja predavanja i glazbenog punjenja. Na tom mjestu kapne ovako pokoja interesantna osoba s kojom čovjek može izaći, a sve ostalo su ljudi skučenih umova ili religijskih afiniteta što me kronično odbija. A i mala je to zajednica uistinu. Našla sam tamo par ljudi s kojima volim popričati na Facebooku, evo odem pokoji put na cugu s nekim, no to su uglavnom ljudi u braku koji maju malo vremena za kave i neka druženja.

Glazba...naizlazila sam se u životu, po Europi po koncertima, festivalima i klubovima, nemam više taj drive da skačem i plešem na najdraže bendove. Prošlo me jednostavno, radije doma čitam i prošetam, popim kavu. A i nisam tip za društva, ne volim taj osjećaj odvojenosti u masi. Čisti paradoks jer volim ljude i jako sam ekstrovertirana, iako mi je par ljudi reklo da je moja ekstrovertiranost površinska, da sam u dubini sebe teški vuk samotnjak i da se baš ne otvaram. Ne znam, nekad se jako otvaram, a nekad sam jako rezervirana, ovisi o energiji ljudi s kojima se nađem. Moj trenutno najizraženiji interes je traženje načina da sebe učinim balansiranom i mirnom osobom, konzultirajući pri tom uglavnom hinduističku ili new age literaturu. To me ispunjava. Čitanje me ispunjava.

I mislim si onda, kako će netko tko za vrijeme ručka razmišlja što se zapravo događa nakon smrti i tko razbija glavu promišljanjima o tome je li Bog impersonalan ili personalan naći suputnika još takvog da osim što će i sam htjeti o tome pričati ima ugodne karakteristike u smislu da je dobar, pošten, iskren, da je altruist, humanist generalno. Da je protiv rata i protiv muljanja, da je za pomaganje potrebitima, da je za filozofiju i emociju više nego za jedi, spavaj i razmnožavaj se, a da se opet voli zabaviti, uživati u moru, kavi i dobroj glazbi i da nije sav usmjeren na karijeru ili nogomet i pivu samo (iako ja volim i nogomet i pivu). Ma uglavnom, netko umno i emocionalno i interesno kompatibilan. Koji nije opsjednut seksom jer meni je seks u domeni onoga što može biti super aktivnost, ali ubrzo mogu doći u fazu da mi je bitnije osjetiti impuls moje i tuđe duše. Lost case, huh?

Evo to su moje dubioze vezane za najnormalniju sferu ljudskog postojanja koju trenutno nemam. I iz ove perspektive u kojoj špekuliram i filozofiram izgleda mi kao da je mogućnost za tu sferu ravna nuli. Iako, duboko u sebi znam da kada se nekakav match treba pojaviti da će se pojaviti ako treba u vidu poštara i američkih filmova kad se sudare na cesti pa njoj poispadaju vrećice. Ali, kao što rekoh, ja moram mentalno onanirati i analizirati iz svih mogućih kutova, makar se to nije dogodilo, ne događa se, a možda se i neće dogoditi. Moć sadašnjeg trenutka u praksi- čista jedinica.

Oznake: samoća, veze, odnosi, kompatibilnost

Sad već laufamo po 2017....

srijeda , 04.01.2017.

Dragi moji, sve vam najbolje u ovoj godini! Neka bude puno zdravlja i dobrih ishoda. Za sve ostalo tu je Mastercard, Visa ili što već. Ako ste zaposleni, naravno.

Trebalo mi je par dana da dođem sebi od dočeka. Začudo, vratila sam se doma jako kasno, a bila sam na mirnom mjestu uz ljude koji ne piju, ne puše, ne jedu meso, ribu ni jaja i provode velik dio dana u meditaciji. Nije mi ni samoj jasno što se dogodilo da sam tamo provela puno radno vrijeme. Bilo je dobro, pomalo čudno, ali ajde. Ne mora svaki doček biti uz pivu i francusku.

Još par slobodnih dana pa back to work. Psihički se još održavam, trebat će mi. Pijem i ashwagandu jer sam kronično kilava i mislim da mi nedostaje energije. Ashwaganda je jedna indijska biljka koja radi na ovom i onom, kako to obično biva, a ja sam se odlučila na nju jer mi je jednom ayurvedski liječnik rekao da je dobra za moju konstituciju- tada sam dobila masažu s njenim uljem. Sada sam odlučila kupiti je i pijuckati s ciljem da mi se malo energija pokrene. Dobro je, danas sam provela skoro puno radno vrijeme po kavama i pizzama. It works.

Čitam svaki dan, ali nikako da dovršim nijednu od knjiga. Opet vučem svoje kronične probleme s knjigama. Barem su tri otvorene i često sve tri završe otpisane. Ali uporna sam sad, jedna je o regresiji od onog tipa o kojemu je Mišak čak napravio emisiju pred koju godinu. Zove se "Putovanje duša", autor je Michael Newton. Interesantna knjiga, bazira se na duhovnim iskustvima njegovih klijenata, stanje nakon smrti. Ne znam što da mislim, još od malena znam za regresiju i smatrala sam ju nečim što bi meni dobro došlo za rješavanje nekih pitanja, no nisam se usudila nikada podvrgnuti tako nečemu. Naime, nije se pojavio takav terapeut u mom životu, a ne bih se baš s tim igrala. Ovaj dr. Newton opisuje takve stvari u toj knjizi da se doista zapitaš kako je to i je li uopće moguće. Primjerice, detektira nečiji život od prije 70 000 godina. Suludo. Ali zanimljivi su opisi boje duša prema nivoima razvoja svijesti i opisi te nematerijalne dimenzije. Povezujem to s ovim tradicionalnim hindu spisima i ima dodirnih točaka.

Mislim da ću si ovih dana priuštiti masažu. Ako tko ima kakvu sugestiju za područje Zagreba, da nije skupo, a da valja, neka mi javi. Može i na mail ako ne želi javno.
Bedtime now, dosta je kasno za moj ukus.

Btw što se dešava s blogovima nekih ljudi koje pratim? Nema ničeg na njihovim stranicama. Npr. Coprnjica!

Oznake: nova godina