Radio, ne radio...

utorak , 10.01.2017.

U zadnje vrijeme vratila sam jedan stari dobri ritual u jutarnju praksu-slušanje radija. Kad sam bila dijete od nekih 8, 9 godina, radio mi je postao najdraža stvar u mom djetinjem životu. Starci su slušali Stojedinicu, a i rodbini su bili jasni moji afiniteti pa sam već tada dobila od djeda koji je radio u Njemačkoj svoj prvi Hi Fi. Koju godinu kasnije dobila sam od staraca Panasonic Hi Fi, s 5 CD-ova i dva kazetofona s mogućnošću presnimavanja. Ta je linija bila pravi svemirski brod. Bila je ogromna, zvučnici su doista bili impresivni, a imala je i velike mogućnosti narihtavanja baseva. Sa svim tim funkcijama još je i svjetlila u jarkim bojama pa u mraku nije ni trebalo paliti svijeće. Jedva bih čekala doći doma nakon škole i upaliti svoju najdražu stanicu.

Slušala sam gotovo sve emisije- od jutarnjih vijesti, političkih emisija, svih mogućih lista pa čak i noćne programe tipa tadašnjeg radio tuluma ili Etnike. Bila je tamo i emisija Mandragora o alternativnoj medicini i raznim ezoteričnim temama preko koje sam i našla čovjeka koji mi je otvorio vrata u svijet duhovnosti. Uz Stojedinicu sam otkrila svoju najveću glazbenu ljubav, ali i brojne druge izvođače koji su me vodili u misterij glazbe. Bili su tu Bjork sa svojom "Hyperballad" koja me lansirala u astral, Peter Gabriel, Radiohead sa "Streetspirit" negdje 95'-96', a 97' mi je potpuno promijenila život s Depeche Modeom, ali i drugim tadašnjim bendovima poput Walkaboutsa, Garbagea, Babylon Zoo-a, Texasa, Nick Cavea..pa Massive Attack s "Inertia Creeps" 98', Joy Division godinu dana nakon. Živjela sam s tim radijom od jutra do sutra, a za staru godinu 97' sam čitav dan provela vodeći evidenciju za top 101 koji je trajao od kojih 10-11 ujutro pa sve do navečer. Sjećam se kako me mama slala u dućan po ulje za francusku salatu, a ja sam starom ostavila svoju zelenom kemijskom napravljenu listu od 101.- 1. na koju je trebalo upisati izvođača i pjesmu te ime albuma. Još se sjećam bloka papira na kojem sam to radila-plavičasti sa likom Shakespearea iz Aliter škole za strane jezike koju je tada pohađala teta, nadajući se da će joj engleski postati bolji od "I love my nephew Atma very well".



Bila su to dobra vremena za emocionalno ispunjenje; žurila sam se iz škole kako bih mogla crtati uz muziku na radiju. Znala sam i nazvati koju emisiju tipa Phonebox pa bih naručila While the Earth Sleeps od Petera Gabriela i Deep Foresta i Means to en End Joy Divisona, a 99' sam osvojila neku žnj francusku pjevačicu na nagradnjači koju je vodio Tomislav Čaklec. Trebalo je pogađati na kojem broju od 101-1 se nalazi nagradni CD pa ako si dovoljno blizu osvojiš neki single. Bila su to dobra stara vremena. A onda se ubrzo približila 2000....

Ja sam dijete 80-ih koje je odrastalo uz 90-e, i to u posljednjem periodu kvalitetne glazbe. Prvi bolan udarac 2001. bio je Exciter, potpuni promašaj mog najdražeg benda, a za njim su se samo redali drugi promašaji, sve lošija muzika sa sve manje smisla, dubine i energije. Glazba koja nije imala više ništa za dati, koja nije pružala nikakvu utjehu, a kamoli uzbuđenje, glazba koja je na moderan način pokušala oživjeti duh starih uspješnica, ali je u tome, naravno, omanula.

I dok sada svira radio, s usranim "Stars in the Sky" od Coldplayja, koji je samo još jedno dance sranje u eteru pa uslijedi neka alla Rihanna ženskica koja pjevuši izmoduliranu verziju sranja koje pjeva svaki drugi danas puštani izvođač. I u trenutku kad me dovoljno ometa da shvatim da je radio to što me nervira, pa ga ugasim, shvatim da mi je sasvim jasna ispraznost života velikog broja mladih ljudi koji danas svršavaju na razne Gage, DJ-e i indie bendove uz svu ovu modernu droljastu muziku koja se prodaje jer je većina tih izvođača dobro raskrečila noge u spotu ili bar izbacila koju silikonsku sisu i opalila njome kamermana. Ti mladi ljudi vjeruju da je to što se pušta glazba. I slušaju je na mobitelu. Oni nemaju pojma što je značilo vrebati pjesmu koja ti se sviđa danima dok je ne bi našao jer tada nije bilo interneta za sve pa da samo ukucamo i nađemo, nego smo imali uvijek spremnu kazetu, žurili se popišati u pauzi od slušanja radija i vratiti što prije nazad u sobu da slučajno ne bi propustili pjesmu koju čekamo. Ti klinci najčešće nemaju pojma ni što su basevi, a prave slušalice većina nije vidjela. Oni misle kako je totalna jebenica kad na svom Iphoneu raspale neku cajkarušu pa njome kroz svoje bijele inearsice opskrbljuju čitav tramvaj. To su ti isti koji ne znaju napisati ni prosječan esej iz hrvatskog. Jer ne žele. Jer ne vide poantu.

Apropos vrebanja stvari, najviše se sjećam vrebanja "Love is a Shield" od Camouflagea. I Madonna je još tih 90-ih znala pjevati, sjećam se vodenih kozica i slušanja njenog "Frozena" koji je baš tada izašao. Ili "Anybody seen my Baby" od Stonesa, koja mi je bila fenomenalna usprkos mojoj antipatiji prema Stonesima i Mick Jaggeru čije čvalje su me uvijek asocirale na dom za udomljavanje žaba. Ili Walkaboutsi sa "Lights Will Stay On" koju sam onda 15 godina nakon slušala live. Imala sam i ja nježniju stranu tada, uz sve mrakače koje su mi se sviđale, našao se prostor za jednu mladu Natalie Imbrugliu ili Lisu Stansfield. Ta sam dva CD-a doduše dosta brzo prodala bratiću. Bratić je momak stariji 10 godina i veliki kolekcionar pa mi je tako davao džeparac.

I tako, eto, opet sjedim u tišini. To je bolja opcija od onoga što nudi većina glazbenih stanica. Jutro je još povoljno, ima jedan dvojac na Soundsetu plavom, dosta su zabavni pa se uz njih znam nasmijati. A i vijesti poslušam pa mi dođe zlo od količine loše energije jer danas nema dobrih vijesti. Samo tko je koga ubio, prevario i tko je umro.
Uz ovaj dan kada me opalila nostalgija za radijom, evo jedna vrlo mi draga iz davne 96':

Babylon Zoo- Spaceman

Oznake: radio, Stojedinica, glazba, Walkabouts, Radiohead, Depeche Mode, Bjork, Radio 101, djetinjstvo, glazba iz djetinjstva

Nazad na podij

nedjelja , 08.01.2017.

Jučer sam otišla van baš kao u dobre stare dane. Imala sam tu dvogodišnju ili čak trogodišnju pauzu od izlazaka koju sam razbila cjelonoćnim koncertima negdje tamo u studenom, kada je u Vintage baru gostovao novosadski Depeche Mode tribute bend. Možda sam se ispucala i možda su me prošli izlasci, no bilo što vezano za Depeche Mode mene izbaci napolje. Čovjek se nekad previše udubi u vlastitu umnu spekulaciju i zaboravi jednostavnost povezivanja sa sobom. Meni je za to dovoljno ubaciti CD grupe koja mi je otvarala vrata u srce kroz djetinjstvo i mladost. I kad sam se jučer sjela za šank s prijateljicom koju nisam vidjela dvije godine i kad smo pretresle standardne teme što ima novoga kod koje, muzika je postajala glasnija, a mi smo, po prirodi kako to kod nas uvijek biva i uvijek će biti, počele pjevati. I smijale smo se. Jer je to naš trigger za srce, to je ono što nikada nije zakazalo u pokretanju emocija i radosti.

U čitavom svom životu jedan sam identitet osjetila do te mjere da bih mogla dati žig i potpisati. To je bio taj identitet da sam ja fan Depeche Modea. Ima to i te kako svoju duboku pozadinu jer u najtežim trenucima mog tada jako mladog života za koji je bilo upitno kako će se nastaviti, njihova je glazba bila moje jedino utočište. Utočiste je jedna jako bitna riječ u našim životima jer to je ono što mi zapravo tražimo i u drugima i u duhovnosti kada govorimo o njoj. Dvadeset godina nakon, koliko god ja bila isključena iz svojih starih ljubavi i hobija i udubljena u neke stvari koje su mi se valjda trebale pojaviti na putu iz nekog razloga (makar ja ne znala taj razlog), meni ta muzika budi srce, osmijeh, stvara sreću. I onda se događa onaj moment gdje se moje unutarnje biće napokon probija do moje svjesnosti i ja umno izgovaram: "ovo je moja meditacija."

I doista, kako je jučer na kavi rekla jedna draga blogerica s kojom sam se upoznala, čovjek nema što tražiti van sebe i ići igdje jer sve je već u njemu. Nitko nama ne može dati ključ sreće jer mi ga već imamo. Nitko nam ne može dati povezanost sa Svemirom jer mi jesmo djeca Svemira i već smo povezani. Jedino što mi trebamo i to ne smijemo zaboraviti je da budemo to što jesmo. Jer to što jesmo nam osigurava mir i sreću. A mi jako dobro znamo što nam daje mir i sreću i toga se trebamo držati.


U početku bijaše zvuk. I sve je zvuk. I mi smo bića zvuka i zvukovne vibracije. Stoga, plešimo i pjevajmo. Stalno. Uvijek.
Idem skuhati još jednu kavu, džezva je premalo nakon noćne šihte, a onda se bacam na zvuk.

Oznake: glazba je život, Depeche Mode, izlasci

Ne odustati

nedjelja , 06.11.2016.

Provela sam dan igrajući se sa svojom Yamahom. Yamaha je klavijatura koju mi je majka kupila pred koju godinu i to baš onda kada je financijska situacija bila strašna, kada nisam imala posao, friško nakon faksa, a ona je noći provodila polubudna u teškim mislima vezanim za našu egzistenciju. "Kako to da si mi odlučila kupit synth?" pitala sam ju. "Pa kad to toliko voliš."

I da, moj život je glazba, u glazbi sam oduvijek nalazila smisao, iznova i iznova. Najbolje stvari u životu došle su mi preko glazbe, kroz nju sam se razvijala i emocionalno i duhovno. Moj se život naglo počeo mijenjati davne 1997. s otkrićem Depeche Modea, a godinu dana kasnije kroz glazbu sam čula i Hare Krišna mantru s kojom se redovno družim već par godina. Ne, nije to bio film Kosa, već jedan talijanski glazbenik koji je na tada moderan elektro-rockerski način obrađivao vaišnavske bhajane.

Premda mi je glazba bila sve na svijetu, tek sam se s 27 godina počela njome baviti u smislu da sam se uhvatila sintisajzera čiji mi se zvuk toliko sviđa. Tomu nije bio razlog moja lijenost, već što sam dotad živjela u uvjerenu da ja naprosto ne mogu svirati jer mi je lijeva ruka motorički slaba. Naime, kao dijete sam preboljela gadnu bolest koja me provela i kroz paralizu lijeve strane tijela. Nakon što se tijelo vratilo u normalu, mozak je ipak nastavio živjeti u sjećanju na šok i ostalo je motoričko oštećenje. Velik dio života sam živjela u depresijama i svojim bedovima zbog tog defekta i mada je to zaista jako sporedna stvar jer se mogu služiti tom rukom (samo što nemam previše kontrole nad njom) i premda se to često nije ni vidjelo, meni je to predstavljalo dramu u bezbroj činova u kojoj sam uvijek iznova tragični junak.

Kako čovjek sazrijeva i kako dobiva nove uvide, a i sreće razne duše na svom putu koje mu otvaraju razna vrata, tako su se i meni počela otvarati vrata u tu sferu i napokon sam dobila priliku svoju kreativnost provesti u djelo, pa makar i na limitirani način. Osim ako se ne dogodi neko čudesno ozdravljenje, nikad neću moći držati akord u lijevoj ili udarati ritam kako bih željela, no bolje se zadovoljiti i alternativnim, "krnjim" načinom nego biti depresivan jer "ja to nikada neću moći".

Ironično je što me od baš svih stvari na svijetu zanimaju one za koje nemam fizičke predispozicije. Tako sam se ja uhvatila i sviranje mrdange, dvoglavog bubnja s kojim se sviraju bhajani, a ubrzo sam i našla učitelja koji mi je napravio alternativni program učenja ritmova, pa mi je prilagodio mantre za ritmove tako da udaram više desnom rukom, kako ne bih morala brze prijelaze raditi lijevom. Ne sprečava to mene i zapravo redovno sviram taj bubanj doma, a ponekad ga zasviram na nekim programima kod Krišni kada nema onih koji su već majstorski svirači. Čak sam dobro usvojila dva ritma, a treći mi ide malo sporije jer je to brzi ritam pa je dosta zahtjevna i lijeva iako mi je izbačen udarac viška u njoj. No nema veze, jednom ću uspjeti i njega do određene brzine da ga ubacim u neki bhajan. Naprosto neću odustati; odustajala sam 27 godina od stvari koje volim, sada želim uživati u njima.

I tako danas malo sviruckam što svoje skladbice, što Depeche i opuštam se. Baš je prigodan kišni i sneni dan za uljuljkati se u melankolične melodije. Trebala bih još nešto i za posao napraviti, no muzički drive mi je danas prejak.

Oznake: synth, glazba, Depeche Mode

The last one standing

subota , 05.11.2016.

Jučer sam nakon više od dvije godine izašla van. Zadnje što pamtim a da je bilo vezano za izlazak bio je koncert Depeche Modea u Beču 2014. nakon čega smo završili na genijalnom after partyju s nekakvom češkom pijanom ekipom i tulumarili do jutra.

Nakon svih mojih životnih preokreta, napokon se u meni opet pobudila volja za izlascima i zabavom pa sam tako s nekoliko prijatelja jučer otišla na koncert IAMX-a u Močvaru. IAMX mi je preporučio frend Ivan pred kojih 7-8 godina i dosad sam tog uvrnutog muzičkog genija uspjela vidjeti triput live. Ja sam rođeni electrohead, za sebe sam znala govoriti da mi srce vjerojatno lupa u ritmu nekog saw synth bass-a, a iz njega se izlijevaju prekrasni atmosferični stringovi. Jedna od stvari za koju sam oduvijek bila rođena je synth muzika. Em što sam provela godine i godine života aktivno na toj sceni, em što sam se bacila na samostalnu izradu takve glazbe- za svoje vlastite potrebe. Iako neki kažu da ima dosta potencijala, ne mogu si priuštiti toliko slobodnog vremena, a trebalo bi naći i dosta volje da se detaljno upoznam sa svim tehnikalijama koje su potrebe u tom području produkcije. Možda jednog dana posvetim tome više vremena pa odem i van svog osobnog amaterskog bavljenja glazbom.

Na IAMX smo uspjeli zakasniti jer smo se malo previše druškali kod Ivana, živeći u uvjerenju da u Hrvatskoj sve kasni pa će i IAMX. No, tomu nije bilo tako jučer. IAMX je počeo točno u minutu pa smo, nakon još kraćeg lutanja po opskurnim cesticama blizu Močvare te usprkos mobilnom GPS-u, banuli na petu stvar. Koncert je očekivano bio dobar, naplesali smo se i naguštali, no sat vremena nije nam bilo dovoljno. Srećom pa je jučerašnji zagrebački petak bio prilično bogatog repertoara..

Nakon IAMX-a produžili smo u Vintage na Depeche Mode tribute. Meni kao okorijelom Depeche Mode fanu to je bio vrhunac večeri iako je taj tribute bend polusranje ako se mene pita jer lik ne zna pjevati a izigrava rock zvijezdu, no to me nije omelo da se zabavim i isplešem, više nenaviknuta na tvrdoću dobrih starih martensica koje sam kupila valjda još na kraju srednje. Na kraju su se svi moji pobrali relativno brzo po dolasku u Vintage, neki radi noćnog prijevoza, neki jer žive van Zagreba, no ovu staru darkersku dušu ništa nije spriječilo da ostane i brije solo do samog kraja. Malo sam chillala s poznatom ekipom s kojom sam znala brijati po Jabuci u svojim mlađim danima i oko pol 3 sam dočekala kraj koncerta i onda se brzo počastila taksijem jer ipak sam ja sad već žena u godinama, mada se osjećam kao da sam prekjučer izašla iz puberteta.

Napunjena dobrom energijom, ispunjena zadovoljstvom i osjećajem života, sjedim tu i tipkam u gotovo pola 2, osjećajući se kao da me netko pregazio. Dobra volja je jedno, a izlazak iz grifa i godine drugo. Pretpostavljam da ću do ponedjeljka doći sebi jer treba dalje raditi s djecom i biti im uzoran primjer.
I want to know how to survive in the nightlife

Oznake: IAMX, koncerti, Depeche Mode, izlazak, party, zabava