Marketing
Ne odustati
Provela sam dan igrajući se sa svojom Yamahom. Yamaha je klavijatura koju mi je majka kupila pred koju godinu i to baš onda kada je financijska situacija bila strašna, kada nisam imala posao, friško nakon faksa, a ona je noći provodila polubudna u teškim mislima vezanim za našu egzistenciju. "Kako to da si mi odlučila kupit synth?" pitala sam ju. "Pa kad to toliko voliš."
I da, moj život je glazba, u glazbi sam oduvijek nalazila smisao, iznova i iznova. Najbolje stvari u životu došle su mi preko glazbe, kroz nju sam se razvijala i emocionalno i duhovno. Moj se život naglo počeo mijenjati davne 1997. s otkrićem Depeche Modea, a godinu dana kasnije kroz glazbu sam čula i Hare Krišna mantru s kojom se redovno družim već par godina. Ne, nije to bio film Kosa, već jedan talijanski glazbenik koji je na tada moderan elektro-rockerski način obrađivao vaišnavske bhajane.
Premda mi je glazba bila sve na svijetu, tek sam se s 27 godina počela njome baviti u smislu da sam se uhvatila sintisajzera čiji mi se zvuk toliko sviđa. Tomu nije bio razlog moja lijenost, već što sam dotad živjela u uvjerenu da ja naprosto ne mogu svirati jer mi je lijeva ruka motorički slaba. Naime, kao dijete sam preboljela gadnu bolest koja me provela i kroz paralizu lijeve strane tijela. Nakon što se tijelo vratilo u normalu, mozak je ipak nastavio živjeti u sjećanju na šok i ostalo je motoričko oštećenje. Velik dio života sam živjela u depresijama i svojim bedovima zbog tog defekta i mada je to zaista jako sporedna stvar jer se mogu služiti tom rukom (samo što nemam previše kontrole nad njom) i premda se to često nije ni vidjelo, meni je to predstavljalo dramu u bezbroj činova u kojoj sam uvijek iznova tragični junak.
Kako čovjek sazrijeva i kako dobiva nove uvide, a i sreće razne duše na svom putu koje mu otvaraju razna vrata, tako su se i meni počela otvarati vrata u tu sferu i napokon sam dobila priliku svoju kreativnost provesti u djelo, pa makar i na limitirani način. Osim ako se ne dogodi neko čudesno ozdravljenje, nikad neću moći držati akord u lijevoj ili udarati ritam kako bih željela, no bolje se zadovoljiti i alternativnim, "krnjim" načinom nego biti depresivan jer "ja to nikada neću moći".
Ironično je što me od baš svih stvari na svijetu zanimaju one za koje nemam fizičke predispozicije. Tako sam se ja uhvatila i sviranje mrdange, dvoglavog bubnja s kojim se sviraju bhajani, a ubrzo sam i našla učitelja koji mi je napravio alternativni program učenja ritmova, pa mi je prilagodio mantre za ritmove tako da udaram više desnom rukom, kako ne bih morala brze prijelaze raditi lijevom. Ne sprečava to mene i zapravo redovno sviram taj bubanj doma, a ponekad ga zasviram na nekim programima kod Krišni kada nema onih koji su već majstorski svirači. Čak sam dobro usvojila dva ritma, a treći mi ide malo sporije jer je to brzi ritam pa je dosta zahtjevna i lijeva iako mi je izbačen udarac viška u njoj. No nema veze, jednom ću uspjeti i njega do određene brzine da ga ubacim u neki bhajan. Naprosto neću odustati; odustajala sam 27 godina od stvari koje volim, sada želim uživati u njima.
I tako danas malo sviruckam što svoje skladbice, što Depeche i opuštam se. Baš je prigodan kišni i sneni dan za uljuljkati se u melankolične melodije. Trebala bih još nešto i za posao napraviti, no muzički drive mi je danas prejak.
Post je objavljen 06.11.2016. u 18:36 sati.