Nazad na podij

nedjelja , 08.01.2017.

Jučer sam otišla van baš kao u dobre stare dane. Imala sam tu dvogodišnju ili čak trogodišnju pauzu od izlazaka koju sam razbila cjelonoćnim koncertima negdje tamo u studenom, kada je u Vintage baru gostovao novosadski Depeche Mode tribute bend. Možda sam se ispucala i možda su me prošli izlasci, no bilo što vezano za Depeche Mode mene izbaci napolje. Čovjek se nekad previše udubi u vlastitu umnu spekulaciju i zaboravi jednostavnost povezivanja sa sobom. Meni je za to dovoljno ubaciti CD grupe koja mi je otvarala vrata u srce kroz djetinjstvo i mladost. I kad sam se jučer sjela za šank s prijateljicom koju nisam vidjela dvije godine i kad smo pretresle standardne teme što ima novoga kod koje, muzika je postajala glasnija, a mi smo, po prirodi kako to kod nas uvijek biva i uvijek će biti, počele pjevati. I smijale smo se. Jer je to naš trigger za srce, to je ono što nikada nije zakazalo u pokretanju emocija i radosti.

U čitavom svom životu jedan sam identitet osjetila do te mjere da bih mogla dati žig i potpisati. To je bio taj identitet da sam ja fan Depeche Modea. Ima to i te kako svoju duboku pozadinu jer u najtežim trenucima mog tada jako mladog života za koji je bilo upitno kako će se nastaviti, njihova je glazba bila moje jedino utočište. Utočiste je jedna jako bitna riječ u našim životima jer to je ono što mi zapravo tražimo i u drugima i u duhovnosti kada govorimo o njoj. Dvadeset godina nakon, koliko god ja bila isključena iz svojih starih ljubavi i hobija i udubljena u neke stvari koje su mi se valjda trebale pojaviti na putu iz nekog razloga (makar ja ne znala taj razlog), meni ta muzika budi srce, osmijeh, stvara sreću. I onda se događa onaj moment gdje se moje unutarnje biće napokon probija do moje svjesnosti i ja umno izgovaram: "ovo je moja meditacija."

I doista, kako je jučer na kavi rekla jedna draga blogerica s kojom sam se upoznala, čovjek nema što tražiti van sebe i ići igdje jer sve je već u njemu. Nitko nama ne može dati ključ sreće jer mi ga već imamo. Nitko nam ne može dati povezanost sa Svemirom jer mi jesmo djeca Svemira i već smo povezani. Jedino što mi trebamo i to ne smijemo zaboraviti je da budemo to što jesmo. Jer to što jesmo nam osigurava mir i sreću. A mi jako dobro znamo što nam daje mir i sreću i toga se trebamo držati.


U početku bijaše zvuk. I sve je zvuk. I mi smo bića zvuka i zvukovne vibracije. Stoga, plešimo i pjevajmo. Stalno. Uvijek.
Idem skuhati još jednu kavu, džezva je premalo nakon noćne šihte, a onda se bacam na zvuk.

Oznake: glazba je život, Depeche Mode, izlasci