Ja u potrazi za unutarnjim Suncem

petak , 25.03.2016.

Još kao dijete su me zaokupljala vječna pitanja o smislu i sreći i znala sam o tome pisati pjesme, a ponekad bih napisala i nešto prozno. Ovaj tekst je objavljen kada sam imala 12 godina, a moja teta koja je dosta aktivni vjernik, ponudila ga je jednom katoličkom listu u kojem je tada objavljen.

U svojoj želji da se vratim sebi kroz sebe, sjetila sam se te priče i mislim da je pravo vrijeme da se podsjetim na neke spoznaje koje su mi onda bile dane.

Evo kako glasi priča male Atme (objavljeno 17.01.1999. u jednom katoličkom listu):


Gledam kroz prozor. Pada kiša. Kiša nikada nije umorna. Uvijek negdje pada. I pitam se:"Što je zapravo kiša?" Tada mi netko odozgo reče:"Kiša je oblak napravljen od anđeoskih suza radosnica." Uopće se nisam začudila kada sam čula taj čudan, tajanstveni glas te sam ga odmah upitala:"Ali kako? Kada kiši mnogi se ljudi osjećaju žalosno jer nema Sunca. Ne vole kišu. Kako onda kiša može biti napravljena od anđeoskih suza radosnica?" Glas reče: "Ljudi su čudni. Nije stvar u Suncu kao zvijezdi koja sja na nebu. Stvar je u Suncu koje je u srcu. To Sunce ljude grije i čini ih sretnima, ne zvijezda."

Sada sam već skupila toliko pitanja da se ne bih začudila kada bih se sama pretvorila u jedan veliki upitnik. No, ovo sa zvijezdom me ipak nekako najviše interesiralo pa sam upitala: "Zašto je onda Sunce (zvijezda) stvoreno?" Na to će glas: "Neki ljudi prije, a neki kasnije spoznaju svoje Sunce. Baš za one koji kasnije spoznaju stvorena je zvijezda, da ih ona, dok ne spoznaju svoje unutarnje Sunce, može činiti sretnima. Oni misle da ih zvijezda čini sretnima, a njih njihovo unutarnje Sunce čini sretnima. Znaš, vani je 27 °C, a tebi je baš taj dan hladno. Nezadovoljna si nečim iznutra i koliko god vani prži, tebi je hladno. I sada mi reci, kakve veze ima Sunce s tvojim raspoloženjem i osjećajima? Nikakve. Na tvoje raspoloženje djeluje samo tvoje unutarnje Sunce (ti sama) i kada ga sasvim upoznaš nitko te neće učiniti nezadovoljnom. Tvoje Sunce može pržiti jače nego zvijezda. I zato ga što prije upoznaj. Vidiš kako su anđeli sretni? Sretni su što su slobodni, što su zajedno. To ih čini toliko sretnima da se rasplaču. To je kiša. Njihove suze su kiša, a nebo je sivo jer su suze slane. Ne može baš sve biti savršeno. U ovom slučaju savršeno bi bilo kad bi suze bile slatke. Ali dovoljno je imati svoje Sunce, a to je iskrenost, poštenje, skromnost, dobrota, darežljivost, sreća i pomoć. Znaš li kako doći do svog Sunca?" "Kako?" upitala sam. "Vrlo jednostavno", reče glas. "Molitva, poštenje, iskrenost."

I tada je glas nestao. On je uvijek tu, ali ga više ne mogu čuti. I zapravo, on nije došao odozgo nego iznutra. Jer upravo ono što je gore (na nebu), to je u našim srcima. Samo to trebamo pozvati. Molitvom, dobrotom, iskrenošću. I ono će uvijek doći.

Oznake: Sunce, unutarnji glas, Molitva, anđeli

Jebe mi se baš za SVE

četvrtak , 24.03.2016.

Umalo sam poslala mail jednoj osobi s kojom znam popričati kada se ne osjećam baš najbolje. Ali- nisam. Naime, došla sam u nekakvo stanje takve indiferentnosti da mislim da ne bih trepnula kada bi se ispod mene pod urušio. Toliko mi se živo jebe za to kako su svi segmenti mog života usrani da mogu slaviti:"Tooo, mili moji, ma budite usrani, ko vam jebe milu mater!" Na svijetu ima toliko groznih stvari, toliko užasnih sudbina, da to što sam sa svojih 30 primorana imati ustajali život, bez perspektive i radosti je definitivno blagoslov u odnosu na to što se događa na nekim dijelovima svijeta nekim ljudima. Mnogim ljudima. A mi imamo krov nad glavom, sve gadgete koji su moderni, miran san i još uvijek dovoljno novaca da se mogu dati 22 kn za kutiju loših pljugi.

Imala sam izbor pred pola godine- iseliti se od doma, otići živjeti u smrdljivu četvrt na kraju Zagreba u stanu s osobom koja je bila spremna podijeliti svoj životni prostor sa mnom. Osoba sa svojim stanom, autom, znanjem par svjetskih jezika, stalnim poslom, uskoro doktoratom, finim muškim znanjem o majstoriranju po kući, popravcima, zdravom logikom, hladnom glavom. Postojao je samo jedan veći problem u toj našoj vezi- duhovne, životne i moralne vrijednosti su nam bile sasvim oprečne. Na stranu s tim da sam ja bila užasno društvena, nasmijana, otvorena i osjećajna, a moj par užasno asocijalan, namrgođen, ukočen i s prezirom prema emocijama. Bila je to osoba s kojom sam ja trebala proći lekciju i odraditi karmu, čak smo se i voljeli, no- moja nekad naoko slabašna veza s Paramatmom, izgleda da je jača od svih mojih drugih vezanosti.

I tako ja u svojim egzistencijalnim dramama, bez novaca, bez lijepe atmosfere kod kuće, bez nade i perspektive, nakon jednog od boljih ljetovanja (s tom osobom), odlučujem otići. I dobivam koma reakciju na moj komentar zašto odlazim (spominjem po 10. put da su nam duhovni vidovi drugačiji, misleći na to kako živimo u skladu s tim stavovima i u kojim smjerovima idemo jer išli smo različitim, što je po meni nemoguće održati jer se dvoje ljudi mora naći na putu, a ne razići) i dobivam: "Nađi si onda nekoga u Hare Krišni". Nakon toga se nikad više ne čusmo i ne vidjesmo.

Koja je poanta ovog mog spominjanja prošlosti? Pa želim reći kako to moje djetinje ja, to moje srce koje živi život u iluziji idealizma kojeg mnogi kritiziraju, nije htjelo tu sigurnost, taj safe place doma i partnerstva, riješenu egzistencijalnu dramu nauštrb mog shvaćanja mira i smisla života.

I evo me sad ovdje, opet pišem ista sranja o istim sranjima- ja i moj posao za 2500 kn s ugovorom do 6. mj., ja i moj život s majkom koja je u konstantnim dramama i paranojama od egzistencijalne krize i koja se u svom strahu dere na mene i da što se ja zajebavam s mantrama i festivalima kada možemo biti na ulici u 6.mj., a ja joj ne mogu objasniti da nećemo biti na ulici i da nema nekih drama koje nas čekaju u tom vidu jer znam da će se nešto posložiti, pa i ta sada blesava situacija na faksu oko koje se uopće nisam uzrujala jer nije prijeteća.

I živim onda pod tuđim dramama i negativama, zajedno sa svojim nekim nezadovoljstvima, no u svemu tome ne vidim big deal. Jedino što mi konstantno dolazi je da odem negdje, van grada, sama i da ne čujem i ne vidim nikoga. Stvarno osjećam da se jebeno odvajam od svega, ništa mi nije sveto, nitko mi nije toliko bitan, pitam se postajem li Ice Queen ili napokon dobivam Milost za kojom sam toliko dugo vapila.

Moji prijatelji su u jednakim dramama i sranjima kao i ja, niti ih želim daviti niti mi se da, familiju gotovo da nemam, tako da...I'm all alone, having nothing and being somethning I'm not really aware of...


Pa čak i ako je moj život ples bez smisla,
pustinja ideja, koju suša sad je stisla,
čak i ako vrtim se u velik, besciljni krug,
imam nekog tko moj vječiti je drug.

Taj drug nije vidljiv, nit' opipat' ga se može;
ponekad je blag, nekad djelovat će strože,
no uvijek me se sjeti i sa mnom sad korača
samoća mu je ime, samo on me uvijek shvaća



Oznake: život, egzistencijalna kriza, unutarnja borba, samoća

Pa de si blože, dugo se nismo čuli iliti "kako je dobro opet se vratiti starim klepetanjima"

subota , 19.03.2016.

Sjetih se neki dan kako dugo nisam napisala ni slova, ali budući da me ništa na to nije gonilo, nisam se obazirala na tu misao. Izgleda da me sada, opet, goni.

Život mi je dosta dinamičan pa se ne bavim previše virtualom, malo me stisla i ova moja prekvalifikacija, malo se bavim osluškivanjem svoje dušice, a malo sam se i dala na druženja s nekim dobrim, starim prijateljima čije mi prisutstvo uvijek daje osjećaj nekakvog blissa.
Danas sam s prijateljicom rastrčala kotače na Jarunu, a malo sam i upgradeala opremu na svom dvokotačnom ljubimcu. Spremna za novu sezonu, a nadam se i gubljenju nekih kalorija.

Nastojim redovito puniti baterije, no ponekad se čini kao da je vrijeme za kupiti nove jer su ove dotrajale pa ih se ne da više niti napuniti. Pod tim mislim da imam dane kada mi je život uistinu cjelovit, no onda se dogodi dan kada se čitav pojavni svijet, skupa s mojim unutarnjim čini posve besmislenim i nategnutim. Ah, to vječno pretakanje besmisla u smisao i silne drame oko curenja iz posuda.
Ja doista nemam mira na tom polju i čak i kada si ga želim prislilno nametnuti, u smislu- e pa sad ćeš zlato moje otkazati termin za ovo i ono i besramno zuriti u televiziju, ne uspije mi, jer, ja uopće nemam interes za televiziju, a ti termini mi plešu po glavi. Ja želim da mi plešu, izgleda.

Čula sam se danas s jednom prijateljicom. Poznajemo se iz spiritualnog konteksta. Ona je žena u godinama, prošla je sve i svašta, u penziji je pa se dosta dala na rad na sebi. Nismo se čule dosta dugo jer su nam se životi nekako zavrtjeli prema unutra pa se nismo uspjele sretati, no nakon 45-minutnog razgovora opet sam osjetila tu dozu mira i ispunjenja da pričam s nekim tko me razumije. Naime, ona se suočava sa sličnim problemima i sumnjama s kojima i ja.

Na stranu s tim što sam opet popljuvala grupacije i institucije jer smatram da su odvojile Boga od čovjeka, došle smo do toga da nam je pun kufer slušanja tuđih koncepcija o tim stvarima. Ironično je sve to skupa jer, u želji da se ustališ u nekoj duhovnoj praksi zbog izrazito goruće želje za istom, automatski posežeš za grupacijom i zajednicom, a onda uviđaš da se događa upravo to što te čitav tvoj prethodni život štitilo od tog sistema i nije ti jasno kako se nalaziš tu gdje jesi s mišljenjem koje nosiš čitav život, a još ti je manje jasno zašto ostaješ ili zašto već nemaš dovoljno mudrosti da znaš koja je poruka namijenjena tebi kao tebi u svemu tome.

I opet se dovodim do ključnog pitanja- koji ja kufer točno želim? Svoj smisao, smisao duše, smisao univerzuma? I zašto se naprosto ne mogu zadovoljiti jednom filozofijom, nego mi iskoči druga, pa se pojavi treća, pa sad sve one imaju smisao, ali opet svaka ima nedostatke. Zašto mi nije dovoljna moja filozofija? Očito Istina nadilazi moju filozofiju pa mi je dan novi smjer, no zašto svako malo nervozno skakućem na tom putu? Malo pogledam okolo, vidim lijep pejzaž, razgalim se. Onda dođe dio ceste na kojem želim krenuti drugom stazom. Pa onda to nije moj tip šume gdje bih se zadržala, no uto iz šume dođe dobra vila koja mi ispriča nešto divno i ja se opet zadržim. I tako stalno.

Naporno je. Najradije bih sjela, zapalila duhan, popila pivu i otkartala partiju bele, ali niti pušim, niti sam dugo pila pivu, a rijetko kad mi se i karta. Nije mi do toga čime bih se naoko "resetirala".
Veli frendica da mi treba seks. Možda...iako se uopće tako ne osjećam i to mi je trenutno doista zadnja rupa na svirali.

Opet sam u "ne znam" mode-u dragi dnevniče. No eto, ovo subotnje popodne odlučila sam provesti sa serijom radije nego da se forsiram na meditaciju za koju mi danas očito nije dan. Samo što ako mi ni sutra neće biti, ni preksutra...znači li to da moja tek (ali jako dobro utemeljena) duhovna praksa odlazi u kurac ili mi se otvaraju nove stvari?
Već mi je muka od svih tih pogađanja, nagađanja, interpretacija. Bože, zašto si nas prekrio tolikim zaboravom? Pa nismo valjda to doista sami tražili?



Kada definiranje Boga prelazi granice mog unutarnjeg ukusa

Ne mislim da smo grešni, ne mislim da trebamo patiti i ne mislim da ne trebamo uživati.
Mislim da možemo djelovati ispravno i neispravno, iz ljubavi ili iz ega. Mislim da smo sposobni za divne stvari, no jednako tako za užasne stvari. Mislim da smo i spojeni i razdvojeni s Izvorom. Spojeni kada smo u miru, kada djelujemo nesebično, odvojeni kada se zaplićemo u analize, kada previše mozgamo, kada ne djelujemo i kada smo sebični.

Mislim da Bog nema miljenike ili omražene. Gdje bi Apsolut sudio na temelju nesavršenih razlika koje si mi namećemo kroz umne spekulacije u našem dualnom, materijalnom svijetu?

Ne mislim da Boga ne bismo trebali tražiti i moliti za stvari. Pa kao nekog koga smatramo Svemogućim, naravno da uzimamo utočište za sve što nas brine, što nas jadi, što nam pričinjava muku. Možda je to nizak stupanj, ok, no opet, uzeli smo utočište.

Ne mislim da se u ime Boga trebamo busati u prsa da smo bolji i značajniji od drugih. Jer Bog se još nije jednako objavio svima pa da smo mi tada imali priliku istaknuti sebe nad drugim ili dobili priznanje od Boga:"Bravo, dijete, evo ti me najbolje poznaješ."

U biti, u Bhagavad Giti Bog se obraća onome koji se potpuno njemu predao i prenosi mu znanje, no on je jako milostiv i prijateljski naklonjen prema njemu. Zašto onda ljudi, trudeći se slijediti taj nauk, jedni druge žele pootkopati? Slaba je moć religije kada je od učenika napravila ovce umjesto duhovni alat, a još slabiji su učenici kad ne uviđaju da odudaraju od onog za što se mahnito hvataju.

Tko smo mi u čitavoj ovoj priči, zašto jedni drugima kopamo jame umjesto da napravimo uže kojim ćemo jedni druge povlačiti gore?
Zašto je taj krhki osobni ego jači od glasa jedne vječne, moćne duše koja je Bog sam?
Zašto su nesvjesni oni koji su izabrali ići Putem Svjesnosti?

Nema mi odgovora, samo pitanja i nezadovoljstva jer, kako bi jedna draga mi osoba rekla, osjećam se kao slon u staklarni tamo gdje bi trebala biti mirisna gong kupka.




Oznake: život, smisao, bog, duhovnost

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.